23. 12. 2012.
21. 12. 2012.
Rogatica - Sistematski spisak naselja i dijelovi naselja 1991
U PDFhttps://www.box.com/s/kv9vxhe2qtmli7175kwm
SPISAK NASELJENIH MIJESTA I ZASEOKA ROGATICE
SAMOSTALNA NASELJENA MIJESTA SU BOLDIRANA SA OZNAKOM TIPA NASELJE-OSTALO ISPOD BOLDIRANOG NAZIVA NASELJENOG MESTA DATI SU ZASEOCI
03. 11. 2012.
06. 08. 2012.
02. 08. 2012.
Svjetlo u Sočicama
Svjetlo u Sočicama
autor: Velija Palo
Donji dio sočičkog kraja, tačnije sva sela koja
gravitiraju Batovu Polju, su dobila električnu energiju prvog maja 1970.
godine. Tada se to govorilo – dobili svjetlo. To je prilično kasno, kad
se uzme u obzir da hidroelektrana na Mesićima nije tako daleko, i da je
gornji dio sočičkog kraja ”dobio svjetlo” krajem pedesetih godina.
Aktivnosti na elektrifikaciji su počele 1968. godine.
Veliku ulogu je odigrao Ramo Bajraktarević, vječiti odbornik s našeg
kraja. U organizaciju je uključen po jedan čovjek iz svakog sela.
Blagajnik je bio Ismet Osmanović iz Dobrača.
Rogatička
elektrodistribucija se nije pretrgla. Dali su materijal za
visokonaponsku mrežu: stubove izolatore, žicu, trafostanice, kao i
majstore za montažu istih. Sočičani su kopali rupe i uspravili stubove.
Za niskonaponsku mrežu elektrodistribucija nije dala ništa. Tadašnja ”Agrarija” na čijem čelu je bio Esed Hadžihasanović je donirala deset tona žice i izolatore. To je kupljeno u Višegradu u pola cijene u odnosu na onu koju bi platili u Rogatici. Nekako su na povjerenje udesili i dva kamiona da to sa Mesića prevuku do sela, s tim da kamioni ujutro u sedam budu firmi na raspolaganju. Međutim jedan se zaglavio u nekoj bari ispod Brezja. Kasim Hadžihasanović nije bio dobar vodič vozaču.
Nabavku i postavljanje kompletne mreže do kuća su snosili mještani. Čak i dnevnice majstorima distribucije. Naravno i instalacije u vlastitoj kući kao i priključak. Tad sam prvi put čuo izreku – narod je jaka kobila.
Sve je urađeno za nekih sedam-osam mjeseci i prvog maja je zasvijetlilo. Jedan broj domaćinstava nije bio zaineteresovan ali su se kasnije predomislili i platili daleko više.
I željeznička stanica u Banj Stijeni je kasnije ”dobila svjetlo” možda godinu dana pred ukidanje pruge prvog jula 1978. godine i to od kuće Hasana Salihagića sa Golih Strana.
Kako sam ja lično sve ovo doživio? Do završetka osmog razreda na Stjenicama sam zadaću radio prema svjetlu sijalice samo zadnjih nekoliko sedmica. Razlika je, sto bi rekao Đura – drastićna. Idući iz škole uz Vilino Kolo, pored puta je bio jedan stub i na njemu onaj znak upozorenja sa mrtvačkom glavom ”pazi opasno po život”. Ali šta je to što je bilo opasno po život? To se jednom dječaku duboko urezalo i u mali i u veliki mozak. Jednostavno je želio odgovor na to pitanje. Pravi odgovor je našao tek na elektrotehničkom fakultetu. I kasnije sam znao koji put stati pored onog stuba i nasmiješiti se dječačkoj radoznalosti.
Slučaj je htio da petnaest godina kasnije radeći u ”Elektroprenosu” kao vodeći inzenjer za mjerno-relejnu tehniku ispitujem 110kV trafostanicu u Rogatici. Radilo se o redovnoj polugodišnjoj provjeri automatike. I slucaj je takođe htio da dežurni električar u trafostanici bude Baja Salihagić s Kovačice. Pitam ga kako se zove odvod za naš kraj. Kaže – Matino Brdo. E taj ćemo prvo ispitati pošto je većina trenutno na njivi. Rečeno, učinjeno.
Za niskonaponsku mrežu elektrodistribucija nije dala ništa. Tadašnja ”Agrarija” na čijem čelu je bio Esed Hadžihasanović je donirala deset tona žice i izolatore. To je kupljeno u Višegradu u pola cijene u odnosu na onu koju bi platili u Rogatici. Nekako su na povjerenje udesili i dva kamiona da to sa Mesića prevuku do sela, s tim da kamioni ujutro u sedam budu firmi na raspolaganju. Međutim jedan se zaglavio u nekoj bari ispod Brezja. Kasim Hadžihasanović nije bio dobar vodič vozaču.
Nabavku i postavljanje kompletne mreže do kuća su snosili mještani. Čak i dnevnice majstorima distribucije. Naravno i instalacije u vlastitoj kući kao i priključak. Tad sam prvi put čuo izreku – narod je jaka kobila.
Sve je urađeno za nekih sedam-osam mjeseci i prvog maja je zasvijetlilo. Jedan broj domaćinstava nije bio zaineteresovan ali su se kasnije predomislili i platili daleko više.
I željeznička stanica u Banj Stijeni je kasnije ”dobila svjetlo” možda godinu dana pred ukidanje pruge prvog jula 1978. godine i to od kuće Hasana Salihagića sa Golih Strana.
Kako sam ja lično sve ovo doživio? Do završetka osmog razreda na Stjenicama sam zadaću radio prema svjetlu sijalice samo zadnjih nekoliko sedmica. Razlika je, sto bi rekao Đura – drastićna. Idući iz škole uz Vilino Kolo, pored puta je bio jedan stub i na njemu onaj znak upozorenja sa mrtvačkom glavom ”pazi opasno po život”. Ali šta je to što je bilo opasno po život? To se jednom dječaku duboko urezalo i u mali i u veliki mozak. Jednostavno je želio odgovor na to pitanje. Pravi odgovor je našao tek na elektrotehničkom fakultetu. I kasnije sam znao koji put stati pored onog stuba i nasmiješiti se dječačkoj radoznalosti.
Slučaj je htio da petnaest godina kasnije radeći u ”Elektroprenosu” kao vodeći inzenjer za mjerno-relejnu tehniku ispitujem 110kV trafostanicu u Rogatici. Radilo se o redovnoj polugodišnjoj provjeri automatike. I slucaj je takođe htio da dežurni električar u trafostanici bude Baja Salihagić s Kovačice. Pitam ga kako se zove odvod za naš kraj. Kaže – Matino Brdo. E taj ćemo prvo ispitati pošto je većina trenutno na njivi. Rečeno, učinjeno.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)