Džamija Nurije Milića u selu Mahala
autor: mirsad_d
Ovu džamiju je izgradio prije rata (1987.g.) Nurija Milić u
svom rodnom selu Mahali. Nuriju su
ljudi poznavali kao čovjeka koji je čitav život prodavao novine, značke, tespihe i
hamajlije ispred Begove džamije a povremeno i na teferičima, samo da bi svoj san ostvario. Svakodnevno je štedio samo da skupi dovoljno para da bi mogao sagraditi džamiju. Uz velika odricanja i uz velike prepreke u administraciji rogatičke opštine uspio je, izgradio je džamiju. Džamija je 1992 godine srušena, ali je od 2011.godine polahko počela obnova ove džamije uz pomoć dobrih ljudi.
U knjizi "Sarajevski proces 1983. godine" Nedžad Latić
spominje i Nuriju; "Nurija se opirao policiji i glasno gundjao da ne da
svoje muslimane. (Smatram da je to bio jedini javni protest protiv ovog
procesa u Sarajevu. Muslimanskom Sarajevu! Nek se zna. Samo je hudi
Nurija protestirao zbog njihova hapšenja!) Svi posjetioci su ušli i
vrata sudnice se zatvoriše. Na holu među velikim stubovima ostali smo
Nurija i ja.
Najedanput, kao da su bili markirani, iza stubova u holu pojavi se
nekoliko ljudi u civilu. Prvog su zgrabili Nuriju. Odvukoše ga ka jednom
kraju hola, ka advokatskoj komori. Čujem neki prasak. Nurija urliče i
viče: "Marš! Marš! Pustite me!"
U Mahali kod Rogatice obnavljaju sjećanje na Nuriju Milića – kako je beskućnik sagradio džamiju
Je li i Nurija, dok je spavao u nekom konačištu ili u parku, kao i Hasan Buzadžija čuo neki glas koji mu je govorio da treba graditi džamiju, niko to nije znao. Nurija se još više razvaljanio, prodavao i značke i ambleme na teferičima. I nakon dvije godine, u Starom Gradu pričali su svi kako radnici kopaju temelje za Nurijinu džamiju u njegovom selu
Piše: Mirza Sinanović
Fotografija: Velija Hasanbegović
Pri
vrhu sarajevske Ulice Abdulaha efendije Kaukčije, koju narod zove
Logavinom, nalazi se skromna džamija koju je 1585. godine izgradio
Hasan hadži Buzadži. U narodu je zato i poznata kao Buzadžijska džamija. Stoljećima
se priča kako je nastala, a pisci i novinari s vremenom dodaju priči
nešto svoje i uljepšavaju je. Ali, okosnica i ispričanog i napisanog
ostaje ista.
Nekakav
siromaško, priprost, ali mnogo bogobojazan, sa svojom hanumom živio je
u omalehnoj kuću u Logavinoj. Živjeli su skromno, iz dana u dan boreći
se za nafaku. Hanuma mu je pravila buzu i točila u pogolem bakarni
ibrik koji joj je čuvao svježinu, a on bi ibrik kajišima utegao za leđa,
a oko pasa svezao lončiće i spuštao se prije podneva niz Logavinu do
Baščaršije. Za sitne akče prodavao je svijetu buzu. Od toga bi živjeli. I
tako, dok u snu nije čuo glas koji mu je govorio da mu hanuma pravi
više buze, a da je on prodaje i da zarađeno dijeli na dvoje: pola sebi i
hanumi, a da mu drugu polovinu hanuma ostavlja u mahramu kako bi od
toga pravili džamiju. I bi tako. Hanuma mu je pravila buzu za tri
bakrena ibrika, a on bi je prodavao, svijet se okupljao oko njega ne bi
li se na suncu osvježio. Do akšama bi tri ibrika rasprodao. I tako od
muharrema do muharrema. Kada je skupio dovoljno akči, opet mu u snu
reče da krene u Meku i da kajasom premjeri Bejtulaha i da po njegovoj
mjeri pravi džamiju. Kada dođe ondje, sanjao je svoju džamiju, onakvu
kakva je trebala biti: s velikom kupolom, alem s polumjesecima, kameni
mimber s drvenom ogradom, mihrab, tri male kupole iznad trijema i
cvjetne crteže. I kada se vratio, majstorima i irgatima ispričao je
kakvu hoće da mu naprave džamiju.
Umro od tuge za džamijom
Ovakvu
priču imamo i u novije vrijeme. Počela je sedamdesetih godina, a
završena 1987. godine. Nurija Milić nije imao ni kuće niti hanume. Ništa
svoje nije imao, a u selu Mahala u općini Rogatica napravio je džamiju
koju narod tog kraja nazva “Džamija Nurije Milića”. Na početku rata
zapalili su je četnici, a on je s narodom iz Rogatice prebjegao u
Goražde, u koje su ih smjestili u kolektivni centar. Godine 1992 umro
je od tuge za džamijom u svojoj pedeset i prvoj godini. Dok je bio u
Goraždu, ni s kim nije pričao. Samo bi prije namaza pred
džamijom nekima govorio: “Srušili su moju džamiju.” Oni koji ga se
sjećaju kažu da je bio zdrav, ali da ga je srce uhvatilo. Ali kako i
gdje je živio, teško mu je bilo ostati zdrav. Eto, to je bilo. A ko je
Nurija Milić, koji je napravio džamiju, a da ništa nije imao svoga!?
Mnogo manje i od Hasana Buzadžije.
Ostao
je rano Nurija bez roditelja. Završio je četiri razreda osnovne škole,
ali se nije odvajao od nekog starog hodže koji ga je u svojoj kući učio
arapskom pismu i vjeronauci, pričao mu priče iz života Božijih
poslanika. I tako do devetnaeste godine, kada je pozvan u JNA. Iz Armije
je pušten nakom samo tri mjeseca, a da niko nije znao razlog. Iz nje je
izašao pun straha i tjeskobe. Stavio je fes na glavu i pravo u
Sarajevo, gdje je naumio živjeti, a bez kuće i kućišta. Samo bi vikendom
išao u svoje selo Mahala. Svi su ga poznavali u Starom Gradu, najviše
oni koji bi danima oko Begove džamije sjedili i ispijali kahve. Nurija
se vješto našao u ovoj čaršiji. Prodavao je islamsku literaturu,
tespihe, hamajlije, list Preporod, slike s orijentalnim
motivima. Bio je uvijek čist i lijepo obučen, s fesom na glavi, horan za
razgovor da su se oko njega svi okupljali. I sve kupovali. A vrijeme
komunističko, kada se islamske knjige nisu smjele prodavati na ulici
uzvikujući njihove naslove. Nurija se nije obazirao na vrijeme, sve do
jednom. O tome nam pred Begovom džamijom ispriča njegov rođak Sabahudin
Milić: “Dvojica krupnih ljudi u istim odijelima, nakon što je klanjao
podne-namaz u Begovoj džamiji, sačekali su ga na izlazu, uhvatili ga za
ruke i poveli, a svi su sklanjali poglede. Niko da ga brani. On je
poslušno išao s njima do njihovog automobila iznad Baščaršije. Nekuda su
ga odvezli. A mi smo ga čekali ispred Begove džamije. Ali se nije
vraćao. Uzimao sam abdeset za ikindiju kada me neko dohvati rukom.
Okrenuh se i ugledah Nuriju pored sebe, rasprema se za abdesta. Jedva ga
poznah. Glava mu je bila podbuhla, oči skoro zatvorene, sve na njemu
izderano. Dok se abdestio, ispričao mi je da su ga odvezli na Igman i da
su ga tukli pesnicama dok nije pao, a onda su ga udarali nogama. Sve su
knjige stavili u prtljažnik automobila i otišli, a on ostao ležati.
Kada više nije čuo zvuk automobila, ustao je i krenuo pješke prema
gradu. Ni sam ne zna koliko je išao dok se nije obreo u abdesthani
Begove džamije. Nakon namaza, svi su prilazili, a on im je sve ispričao.
Stariji Ahmet, koji je volio Nuriju, otišao je do svoje kuće i vratio
se s odjećom. U abdesthani se Nurija presvukao, a ono smo njegovo
poderano bacili. Nakon ikindije, otišao je u park u kojem je spavao, a
sutradan prije podneva prodavao je knjige i
tespihe uzvikujući još jače naslove knjiga. Svi su ga zaustavljali ne
bi li mu šta kupili. E, otada sve je manje govorio, samo kada ga kupci
zaustave.”
Danju
je trgovao, a u ljetnim danima spavao u parku ili su ga gazde puštale u
konačište. Godine su prolazile. Ovi bi ga “udbaši” povremeno opet
vozili na Igman, a narod bi ga liječio i donosio mu odjeću. A on sve
zatvoreniji. Neko mu je dao spisak siromašne djece koja su pohađala
medresu, a on ih je obilazio i davao im sav novac koji je zaradio od
prodaje knjiga i tespiha. I tako iz mjeseca u mjesec.
Ni čobani mu nisu dali mira
“Tih dana”, sjeća se Bajro Perva, sadašnji novinar Preporoda,
“bilo je takmičenje učača Kur’ana, osnovaca. I ja sam se takmičio. Dok
smo čekali da nas pozovu ovi iz komisije, pojavio se neki čovjek u
crnom odijelu s korpom od pruća. U njoj su bila domaća svježa jaja.
Svima nam je dao po jedno jaje da popijemo zbog jasnoće glasa. I tražio
je da sjednemo kako bismo se odmorili pred takmičenje. Poslušali smo
ga. Moj je glas oduvijek bio hrapav. Na polaganju je toga nestalo, bio
je mnogo jasniji pa sam osvojio treće mjesto. Nakon polaganja, sviju
nas je častio čajem u divanhani, sa svima se šalio govoreći da smo mi
njegovi budući hafizi. Bio je to Nurija Milić, rekli su nam kasnije oni
iz komisije.”
I odjednom, Nurija se i u toj svojoj povučenosti promijenio. Progovorio je, pa je sve iznenadio. Pričao je okupljenim pred
Begovom džamijom da u selu Mahala hoće napraviti džamiju, a svi su mu
se u čaršiji smijali. Kada bi otišao, govorili su da se Nurija
“nahladio” jer i oni koji su zaimali u to vrijeme nisu to smjeli ni
pomisliti. Neki od gazda poklanjao bi mu nov crni kaput i nov fes, pa je
izgledao ozbiljnije, ali nije prestajao pričati da on skuplja novac,
pa će krenuti s džamijom. To je te sedamdeset i neke toliko bilo
nezamislivo da su se mnogi nakon smijanja počeli s njime javno
cirkuzati. I nije se više družio s onima koji su ispred kahvana ispijali
kahve, samo je obilazio sve džamije u Starom Gradu.
Je
li i Nurija, dok je spavao u nekom konačištu ili u parku, kao i Hasan
Buzadžija čuo neki glas koji mu je govorio da treba graditi džamiju,
niko to nije znao. Nurija se još više razvaljanio, prodavao i značke i
ambleme na teferičima, slikao teferičlije. A sve knjige što bi nosio
rasprodao bi u toku sedmice u čaršiji. Kao i Hasan svoju buzu. Krenula
ga nafaka. I nakon dvije godine u Starom Gradu, svi su pričali kako
radnici kopaju temelje za Nurijinu džamiju u njegovom selu Mahala u
Rogatici. Ovo je odjeknulo kao bomba. I otada je vikendima bio u svom
selu Mahala s radnicima, spavao u pećini ispod velike stijene. Za ovo
njegovo konačište pročulo se u njegovom selu, pa mu čobani nisu dali
mira. Dok bi bio u Sarajevu, oni bi ulazili u tu pećinu i spaljivali mu
slamu na kojoj je spavao. Vidjeli su šta je sve imao: šporet “fijaker”,
daske na kojima je bila slama, a po njoj vojnička ćebad i vuneni
džemperi. Navečer bi se privlačili njegovoj pećini ne bi li ga prepali.
Ali, djeci na njihovim dogodovštinama Nurija nije hatario, samo bi se
smijao kada bi o ovome pričao svojim radnicima. A ti njegovi irgati
pričali su da im je sve “u dinar” isplaćivao. Nisu ga čekali.
Svima
je nudio knjige, a neki su knjižari od njega kupovali knjige po
jeftinijim cijenama, a onda preprodavali, što se i Nuriji isplatilo.
Kod njega se više knjiga moglo kupiti i upola cijene. I pare su
dolazile, a odlazile za džamiju. Nurija je i dalje spavao u parku i
konačištima, a kada je na selu, u svojoj pećini. I desilo se ono što su
neki u čaršiji čekali. Dok je kod Begove prodavao knjige, došla su čak
četverica i poveli ga između sebe. On se nije opirao, znao je šta ga
čeka. U auto i na Igman. Svi su, po ko zna koji put, skrivali poglede i
između sebe šaputali. I čekali kada će doći... I Nurija je došao pred
akšam. Kao strašilo. Natečene glave, izderane odjeće. Samo je, bez
torbe s knjigama, došao do česme i počeo se umivati, prati ruke, a voda
je spirala i njegovu zgrušanu krv. Svi su mu prilazili nekako ukočeno,
dok je jedan iz svoje radnje iznio novu
odjeću, od čarapa do fesa. I čekao ga u abdesthani. Kada su ga
pogledali, nije to više bio onaj Nurija. Lice izbrazdano zgrušanom
krvlju, potamnjelo, ruke izubijane, a on pogrbljen. U abdesthani se
preobukao, pa na namaz. Svi su išli za njim. Nakon namaza u haremu
Begove džamije, svima je ispričao šta mu je bilo. Pričao je
nerazumljivo, kao da nije imao glasa. Odveli su ga na Igman. Rekli su
mu:
-Znamo da imaš i socijalnu pomoć. Ako ne prestaneš praviti džamiju, mi ćemo ti je oduzeti.
-Uzmite.
-Spavaš u parku i pećini, a praviš džamiju. Što sebi ne napraviš kuću?
-Džamija je kuća za Gospodara, a On će meni napraviti veću.
-A, je li? - zavikali su uglas ona četverica.
I
počeli ga udarati sa svih strana držeći ga da ne padne. Kada su se i
oni umorili, pustili su ga, a on je pao onesviješten. Kada se probudio,
ni sam nije znao kako je došao do Begove. Već je sutradan otišao da
vidi kako napreduju radovi na džamiji, da isplati radnike, a liječio se
travama u pećini grijući se uz “fijaker”.
Sam protiv svih
Ne
prođe mnogo, a Nurija se kod Begove pojavio s torbom punom knjiga,
novina, tespiha, hamajlija. Neke je knjige dizao uvis tražeći da se
kupe. Jednom koji je sjedio ispred kahvane oteo je Večernje novineiz ruku, a pred njega spustio Preporod da čita i otišao.
Godine
su letjele, prošlo je već njih dvadeset, a više niko nije vjerovao da
će Nurija sagraditi džamiju. I on je stario. Mnogi su i zaboravili da on
nju gradi, ali su mu sve kupovali. Nisu znali za Nurijine muke. Bilo je
zlobnika koji su ono urađeno rušili, a on je morao ponovo plaćati
radnike. Nurija se sa svima naduravao, ali sam protiv svih. I protiv“udbaša”, i protiv onih iz svog naroda.
I
dođe 1987. godina, kada je završio džamiju. Bila je potaman, deset s
deset metara. Nurija se ponovo rodio. Doveo je imama kojeg je on plaćao,
pa su počeli namazi. A džamija između tri sela: Mahala, Vrlazje i
Dolovi. Išao je od kuće do kuće i djecu dovodio na vjersku pouku. Nakon
nje, svima je dijelio čokolade i sokove. I tako iz dana u dana, iz
godine u godinu. Nurija se podmladio, ništa mu nije bilo teško, samo da
mu djeca dolaze. I opet u Sarajevo. Kada se ovo pročulo u Sarajevu, svi
su od njega sve kupovali samo da mu pomognu. I mnogi ugledni imami i
Sarajlije išli su mahsuz u selo Mahala u općini Rogatica da namaze
klanjaju u “Džamiji Nurije Milića”. A Nurija ih je dočekivao domaćinski.
I
onda dođe devedeset i druga. Četnici su sve rušili, a njegovu džamiju
zapalili. On je s narodom iz rogatičkog kraja pješke došao u Goražde.
Nurija je pričao samo s muftijom Hamedom Efendićem, koji bi dolazio po
njega pa bi išli na džumu. Tuga za džamijom raznosila mu je
zdravlje. Muftija je znao da je on sagradio džamiju, a da ništa nije
imao. Zato je volio biti s njim. Jednom je prije džume muftija ranije
izašao iz svoga stana iz džamije i vidio je Nuriju samog. Vratio se u
stan i donio tepsiju pite. Onako gladni, ostala je samo tepsija. Pa na
džumu. Nakon dva dana, Nurija je preselio. Ukopan je na mezarju
“Kolijevka” u Goraždu.
Da je u Nurijino vrijeme živio Mula Mustafa Bašeskija, u svom biLjetopisu o
njemu ovako napisao: “Umrije i Nurija Milić, ponos dobrih ljudi što
džamiju sagradi, a da ništa nije imao. Neka na njega padne rahmet
Božiji. Allah je stvorio čovjeka da čini dobro, a nikako zlo. Učite
Fatihu za dušu Nurijinu.”
Kada
su mnogo godina iza smrti Nurijine pitali muftiju Hameda Efendića ko
je bio Nurija Milić, on bi im kratko odgovorio: “Nurija je bio Dobri.”
(Preneseno iz časopisa, STAV, Sarajevo, broj 67, 2016)