ŠAHOVIĆI PRIJE ŠAHOVIĆA

Naša stradanja

ŠAHOVIĆI PRIJE ŠAHOVIĆA

Muallim 1991

Postoji jedan kutak naše lije­pe Bosne, koji je medijski gotovo anoniman. O njemu ni televizija ni radio, a ni novine ne daju informacije, ili ako ih da­ju to je vrlo šturo i uzgred kazano. Taj kutak se zove Žepa. Nekada Općina, sad mjesna zajednica, sa svojih desetak, petnaest sela i po­red te izolacije živi. Onaj koji želi upoznati Žepu i Žepljake mora mahsus doći, jer usput ne može, zbog toga što je Žepa kao slijepo crijevo. Navraćali su u Žepu od­ vajkada musafiri i dok je bilo Konaka, a i kasnije i uvijek su bili dobro primljeni oni koji su dola­zili sa dobrim namjerama. Ne pamti se da je nekada ostao bez konaka neki brdar, kalajdžija, trgovac iz Srbije, Makedonije ili sa druge strane, ili bilo koji drugi putnik namjernik. U Žepu su do­ lazile i razne vojske, ali rijetko da je i jedna Žepljacima donijela sre­ću. Ako su insanske glave ostale na broju, onda je hajvana uveliko manjkalo. Ali nikada se nije desilo da to­liko ljudi bude pobijeno za jednu jutro na tom području, kao jed­nog krvavog jutra 1914. godine u selu Čavčići iznad Žepe. Čavčići su tada brojili oko 20 kuća. Osva­nulo je jedno jutro ništa drugačije od ostalih, a dan mnogo krvav i žalostan. Već je počeo prvi svjet­ski rat, austro-ugarska i srpska vojska su bile u blizini. Na jednom su Srbijanski vojnici bez ikakva razloga navalili na selo Čavčiće i Čavčićane. Za jedno jutro pobili su osamnaest nedužnih ljudi, go­tovo iz svake kuće po nekog. Žaplakalo je mnogo djece, majki, že­na i sestara. Ljude nisu ubijali, već kasapili, klali, bajonetama bo­li i na razne druge načine mučili. Nijedan metak nije ispaljen da se nebi napravila uzbuna u selu i lju­di se sklonili ili pružili otpor. Oče­vici su kazivali da su to bila neza­pamćena zvjerstva. Po pričanju rahmetli Hasana Čavčića, koji je umakao srbijanskim vojnicima i sakrio se u brdu, grupa vojnika je sjedila kod vode u Žljebovima iz­nad sela. Tada je naišao mladić po imenu Čavčić Bego, vozeći drva sa volovima. Jedan od vojni­ka ga je pozvao da im priđe. Ka­ko je nosio sjekiru okačenu o lije­vu ruku, desnom je nakrivio fes i nepredosjećajući šta će biti, mirno im prišao. Čim je stigao do njih, jedan vojnik mu uzima sjekiru i njome ga udara po stomaku. Tu su ga sasjekli njegovom vlastitom sjekirom. Ostavili su ga mrtva na tom mjestu, a oni su nastavili svoj krvavi hod. Upali su u selo i gdje god su kojeg muškarca našli, za­klali su ga ili bajonetama izboli. Čavčić Muju su sedam puta na bajonet nabili, a Salku su sjekirom zaklali. Čavčić Suljo, Ćamil, Salih, Emin, Sinan, Alija, Ibro i Sulejmanović Rašid i Mujo su takođe bajonetima izbodeni. Hasu Sivicu su uhvatili na stjenama iznad sela i bacili ga sa njih. Čavčić Muju su uhvatili i gla­vu mu odsjekli, a trećeg Čavčić Muju su uhvatili na čuvenom mostu na Žepi i tu ga ubili. Na sli­čan način je završio i Čavčić Ibro. Poslije krvavog pira jedna grupa je tražila vodiča da ih provede preko planine jer im je teren ne­poznat. Odabrali su Sulju Sulejmanovića i naredili mu da ih vo­di. Čovjek je sa strahom krenuo, jer je morao ići. Umjesto zahvale za izvođenje na planinu i provo­đenje na traženo mjesto, srbijan­ski vojnici ga »nagrađuju« ubistvom usred šume. Oni koji su pre­živjeli ovaj masakr, a malo ih je u selu bilo takvih, kasnije su našli njegovo tijelo i sahranili ga baš tu u šumi gdje je i život izgubio. Mezar je danas ograđen i to mjesto se zove kod Grobića, a put koji vodi pored samog mezara navede mnoge namjernike, a i čobane ko­ji redovito prouče fatihu pred du­šu rahmetlije.

Za ova zlodjela se brzo čulo u okolini i oni hrabriji i odvažniji ljudi su kretali da vide šta se to sa njihovom braćom događa. Među­tim, ni njihova sudbina nije bila drugačija. Tako je Podžić Mehmed iz Žepe zasretnut od jedne patrole u mjestu zvano Ravna nji­va i na licu mjesta ubijen. I on je pokopan na mjestu pogibije, pa je i njegov mezar danas ograđen, mada bi već bio vakat da se ogra­da obnovi i popravi. Sva djeca iz Čavčića koja tuda idu u školu ni­kad ne prođu, a da Fatihu ne pro­uče i ne ispredaju razne priče o vlasniku mezara, jer ne znaju pra­vu istinu, a ona se gotovo nije ni smjela znati. Skrivala se. A zašto istinu skrivati? Zar su ovi nedužni ljudi bilo kome učinili ikakvo zlo? Zar su oni toliko nebitni i nevažni za nas da im mnogim ni mezara ne znamo? Svako ljudsko biće za­ služuje poštovanje, pa i ovi naši preci, čija imena danas mnogi Čavčićani sa ponosom nose.

Isti dan je ubijen i Džebo Hasan iz susjednih Krnjića. Druga grupa Srbijanskih vojnika isti dan je u selu Stoborane usmrtila dva­naest ljudi. Ovo su prve pisane ri­ječi o ovim ljudima koji život izgubiše, samo zato što nosiše ova imena. Krvoloci i zlotvori odoše, ostaviše tugu iza sebe, a sa sobom odnesoše Božiju kaznu da ih sva­ko sa prezirom spominje, jer ništa osim prezira i kletve takvi i ne za­služuju. Njihove žrtve, koje životna kućnom pragu izgubiše, zaslu­žuju spominjanje sa ushićenjem i dovom Allahu dž. š. da ih nagradi Džennetom. Od ovih događaja ri­jetko i jedna žepska glava dozovli da joj tuda krvava ruka sudi.

Č.Š.