SJEĆANJA I SANJARENJE

SJEĆANJA I SANJARENJE

PREPOROD 1985

Bilo je jutro, obično, planinsko. Vedrina i purpur na istoku najavlji­vali su lijep dan. Sunce se pomalja­lo iznad Oglavka što se, svojom šu­movitom gordošću, raširio ispred zelene visoravni po kojoj se razasulo selo. Svuda okolo opkoljavali su je šumoviti i vječno zeleni brjegovi. Stajao sam na Lipama, uzvišenju što se, nasuprot Oglavka, iz­diže iz te kotline, preko koje kao da je prostrt čilim intenzivnog zelenila svih nijansa. Puca vidik na sve stra­ne, na selo u nizini i njegove zaseoke po padinama, na živopisno dno doline, prepuno pomalo divlje buj­nosti, utonulo u moru nepreglednih crnogoričnih šuma. Prvi kosi zraci izlazećeg sunca prosuli su se po­put bisera po vrhu kamene munare i, kao da su se za koji trenutak zadržali na alemu, polako slijevali pre­ma šerefi. Ubrzo je džamija blistala svojom bjelinom. Okupana jarkom svjetlošću, usred prostora zelenila i cvijeća prekrasnih boja i oblika, od kojih je svaki za sebe nedokučiva umjetnina, djelovala je fantastično, pomalo nestvarno. Razastrla se predamnom divna slika Ailahove milosti. Živa i uredna. Ljepota što veseli srce, puni oči i oplemenjuje dušu.

Hvala AIlahu!

Dok sam posmatrao džamiju i Podžeplje kako se budi, sjetih se jedne priče. Priča kaže, kako je ne­ki turski vojskovođa, u ono vrijeme kada je sultanova vojska osvajala Bosnu, prolazeći kroz Podžeplje (kraj je nazvan tako jer se nalazi is­pod Žepa, najvišeg vrha šumovite Javor-planine), bio očaran i omam­ljen prirodnom ljepotom koja mu se ukazala. Odlučio je da se neko vri­jeme tu zaustavi i odmori vojsku za nova osvajanja. U okolini je zatekao miroljubiv narod koji je imao svoju crkvu. Narod je prihvatio islam, a crkva je sa brežuljka Graca prenesena u ravan i sagrađena je džami­ja oko koje se razvijalo današnje Podžeplje selo. Za imama je po­stavljen postariji i veoma zaslužan turski vojnik, jedan od trojice bra­će, hodža. On će tu i ostati, a od njega će se razviti ovdašnja familija Hodžići.

Ophrvan lijepim sjećanjima ni­sam mogao a da se ne sjetim dra­gog lika svoje rahmetli majke Hurije, neka je Allah dž. š. smjesti me­đu svoje dobre i odabrane robove i obraduje sjajem i izobiljem dženetskih bašča. Uslišaj Bože! Ona me je ovdje rodila i učinila da ml ovo nepresušno vrelo ljepote postane zavičajem. Opijen miomirisom pla­ninske have i utonuo u svijet mašte nisam ni primijetio kako vrijeme brzo i neumitno teče.

Iz sanjarenja i šutnje prenuo me je u stvarnost avaz mujezina Derve koji je učio ezan - Allah je Najve­ći!...

Bilo je podne. Vrijeme džume-namaza. Vjernici žure da se u dže­matu poklone svom Uzvišenom Tvorcu; da u sjećanju na AIlaha ljudska srca nađu mir i zadovolj­stvo.

Nuho