MERHUM HIMZO GUHDIJA

MERHUM HIMZO GUHDIJA

PREPOROD 1987

U nedjelju, 20. decembra 1986. godine preselio je na Ahiret hodža Himzo Guhdija iz sela Vratara (Žepa), po­sljednji od sinova u ovom kraju poznatog hodže mula Mehe Guhdije. Sada, šest mjeseci nakon smrti, osje­ćamo se dužnim da nešto i napišemo o njemu. Rođen je 1913. godine. Sa dobrim uspjehom završio je vjersko-svjetovnu školu u Žepi, ali njegovo je glavno učenje bilo pred ocem. Otac mu je bio povezan sa učenijim lju­dima u Rogatici i u Sarajevu, pa je nabavljao sve što se u to vrijeme štampalo bosan­čicom (arebicom) latinicom. Njegov je hodža bio neki mula Ibrahim Užičanin od koga je dobio izun na zapisi­vanje i knjige. Osim toga, Meho je odrastao u kući svoga djeda po majci od ko­ga se pričaju kerameti, a bio je u bližem srodstvu i sa hodžom Ibrahimom Čavčićem  čije je turbe kod džamije u Žepi.

Kad je 1942. godine mula Meho svirepo ubijen na mostu u Žepi, Himzo je pro­dužio proučavati djecu iz sela, a uzgred pisati zapise i učiti hastama. Bio je dosto­jan nasljednik svoga oca, voljen i poštovan od naroda. Penziju je zaradio u ovdaš­njem šumskom preduzeću kao službenik i od tada (1969.) potpuno se posvetio ibadetu. Jednom mi je rekao da je prevod Kur’ana proči­tao najmanje trideset puta. Uz ramazan je mogao prou­čiti i po osam hatmi. Žalio je što mu nije bilo suđeno da bude imam. Himzo je volio šalu i bio poznat po dosjet­kama. O nauci je govorio pohvalno i samo ono što je bolje znao. Strogo je pazio da ne priča onome koga to ne interesuje ili ne može da razumi. Za tri godine koliko sam ga poznavao dosta sam naučio. Naročito je isti­cao dvije stvari: da nam je iznad svega potrebna Božija milost i da nikoga ne treba uzdizati i veličati, jer smo svi Božiji robovi. To je stalno ponavljao. Bio je dosta upu­ćen i razumijevao je tesavvuf. Po njegovom mišljenju pravi derviš je najbolji musliman. Jednom mi je rekao da bi volio da se susretne i po­razgovara sa šejhom Fejzulahom ef. Hadžibajrićem. Poznavao ga je po njego­vom pisanju, a i mom priča­nju. Ova mu se želja nije os­tvarila.

Njegov otac je imao knji­ga na turskom, pomalo je i znao turski. Te su knjige go­tovo sve nestale, a što je ostalo staro je i oštećeno. Koliko je znao i mogao Him­zo je prepisivao i popravljao. Ima korisnih i zanimljivih stvari. Jedan Mushaf koji je prepisao Hodža Čavčić, po­sebno je zanimljiv. Jednos­tavno pisan, na jednostav­nom papiru i jednostavno ukoričen.

Prije nekoliko godina umro je Himzin stariji brat Mehmed koji je iza sebe ostavio dva sina i tri kćeri, a Himzo jednog sina i tri kćeri. Molimo Milostivog Gospo­dara da primi u Svoju milost svoje robove Mehmeda i Himzu.

D. HODŽIĆ