Velija i Remzija

autor; Velija Palo

Jedna osoba, ili dvije? Jedna osoba (koja piše ove redove) a dva imena. Prvo ime je zvanično, a drugo nezvanično zvanično jer je bilo jedino koje sam poznavao do dana upisivanja u školu. Za rubriku ”vjerovali ili ne”, ali svoje pravo ime sam saznao sa nepunih sedam godina. Sjećam se tog dana kad me otac odveo na upis u školu u Batovu u proljeće 1962, moje do tada najduže putovanje ”među svijet”, čitava dva kilometra. I kaže učitelj Palo Velija a meni ništa nije jasno samo kažem – ne zovem se ja tako, i pogledam u oca. On kaže zoveš, zoveš. Kakav crni Velija, u prvi momenat mi se to ime direktno gadilo, ali čovjek se na mnogo šta navikne, pa i ja na vlastito ime.
Kasnije saznam da sam ime dobio po očevom starijem polubratu koji je s početka drugog svjetskog rata ubijen negdje kod Janje. U vrijeme gladnih godina bi se znala udružiti ”grupa građana” iz mog zavičaja i išli bi u Semberiju ”u žito”, kako se to onda govorilo. Tog kobnog dana su prelazili preko nekog mosta u Janji kad je zapucalo. Oni koji su bili prešli most su i došli kući, a o onima koji nisu se više nije nikad čulo. Nekad brojna porodica sa mnogo muških glava je održala kontinuitet samo preko moga oca. I to više spretno nego sretno. Pri povlačenju u martu 1945 Švabe su pokupile mog oca da im bude vodič. Poslije nekih 12 kilometara kod sela Hrabar, iznad Stjenica im je uspio umaći.
No da se vratim priči o drugom imenu. Naša prva komšinica Rašida Karić je uzela jednu unuku od starije kćerke da je podgoji. Jednom se dijete nešto razboljelo i odvela ju je ljekaru u Rogaticu. Nekih petnaest kilometara. U povratku je išla preko Stjenica jer je odatle samo deset. Ne znam kako je došlo do toga ali pri prolasku kroz selo Burate je svratila kod kuce Rizvana Katice, da li da se napije vode ili malo odmori. I priča gdje je bila i zašto, i onda joj Zlatija Katica da prijedlog da unuku zove drugim imenom i na taj način je sakrije od uroka. Čak joj da i prijedlog imena – Remza. I tako i bude.
Po povratku naravno moja nana znatiželjna šta joj je rekao hećim. Usput sazna i tu priču o drugom imenu. Vrlo brzo su se usaglasile da i mene na taj način sakriju od uroka i meni dadoše ime Remzija. Za jedan dan dva nova imena u selu.
Danas Remzija živi u Danskoj i rijetko bude oslovljen tim imenom, a Remza živi na Floridi.