Staza moje mladosti

autor: Mediha Radjo

Rosna trava kroz šumu, miris poznati onaj koji razgali dušu i um. Cvrkuću ptice na visokim granama drveća,  neka blaga hladnoća i vlaga se uvlači u kosti, drhtavica me hvata, ne, nije me strah, pa tu sam prolazio bezbroj puta. Ma znam svaku homoru, svaki proplanak i zaton. Naići ću i na reduše tu su negdje njihove loge koje su bile moja velika tajna u selu. Niko ih nije nalazio bolje od mene. Šmrljke uuu to je bilo umijeće, dižem glavu prema nebu, iznad vrhova visokih homora i jela poneki oblačak na plavetnilu promiče. S uzdahom spuštam glavu u krilo, zatvaram oči, želim se vratiti u one lijepe sedamdesete, kad sam kao mladić sa rođacima hodao ovim putem u drugo selo na pendžer kod djevojke, uoči akšama kad se dan bliži kraju. Nas trojica, bi orila se planina, popravljali jedni drugima kosu ispravljali košulje i kragne da bi bili što ljepši. Kad bi ezan izučio i počeo padati mrak dolazili bi ispod kuća naših odabranica. Kamenčićima bi bacali u prozor nebi li čule da otvore, izaći napolje nisu smjele, takav je bio vakat, i sve bi bilo dobro dok nebi umjesto njih čuli ukućani pa nas najurili. Bilo je smijeha, preskakanja vrljika, a Bogami i straha. Kad pričam djeci i unucima ponekad o tom običaju smiju se, ne vjeruju da smo tako ašikovali. Vrijeme je sada drugačije, mislim Bogami i lošije, ali eto Bogu dragom u amanet. Vrijedio je onaj drhtaj tijela i srca kada bih ugledao onu koju sam zavolio. Vrijedio je od hiljadu izlazaka i držanja za ruku, ta platonska ljubav iskrena i nevina ona iz duše iz dubine srca nema jedinicu za mjeru, nemože se napisati,  izračunati. Može se samo vidjeti u sjaju oka i rumenilu obraza. Evo nanizao sam jagode na slamke, znao sam ih njoj odnijeti i metnuti na pendžer. Da joj kažem da je svaka jagoda znak moje naklonosti mog ašika, njen osmijeh blistavi bio je nagrada za taj trud.. Evo opet sam nanizao jagode, ali kome da ih dam, nema više tog sela, nema mojih ahbaba, nema njene kuće, nema ni nje, nema ničega što je činilo ovo planinsko mjesto živim. Šuma još miriše, ptice još pjevaju i jagode zriju, bere ih samo rijetki zanesenjak ili što bi mnogi rekli, luđak kao ja, koji rizikuje da prođe onom starom stazom koju je nekad žmireći mogao proći, jer je sad opasna, pusta i strana. Al ipak moja i samo moja sve dok sam ja živ...