Sočički kraj - uvod

autor: Velija Palo

Kad u životu prođu faze obrazovanja, odgoja djece, ganjanja karijere, i kad se, povrh svega, živi nekoliko hiljada kilometara od rodnog doma, onda misli počinju tegliti nazad u mladost, u djetinjstvo u zavičaj. I redovno se bude ljut sam na sebe, što se u ono vrijeme nije pokazao interes i znatiželja za saznanjem više o zavičaju, njegovoj istoriji, stanovništvu. A od tadašnjih starih osoba se moglo saznati dosta. Zadnjih četiri-pet godina sam se počeo tim baviti, sa različitim intenzitetom, zavisno od raspoloživog vremena, mogućnosti kontakta sa osobama koje bi mogle nešto znati, roviti po različitim arhivama, da bih saznao nešto više o istorijatu sočičkog kraja i njegovog stanovništva. Za one koji ne znaju, da kažem da se radi o najzapadnijem dijelu rogatičke opštine, nekih oko 70 km².
To je kraj od Vragolova na istoku, do Mahale, Vrlazja i Gosine na zapadu, od rijeke Prače na jugu do Vrbarja, Zagajeva, Obrtića, Hrabra, Grivaca na sjeveru. To je oblast kojom sam se ja bavio, međutim moguće je da je starom sočičkom džematu pripadalo još nekoliko sela, kao Karačići, Borovsko i možda Ferizovići. Vrlo rado bih znao više i o ovim selima i njihovom stanovništvu. (Nadam se da čitaoci tu mogu pomoći). Osim što nisam nikad bio u tim selima, nisam ni poznavao nikog od njihovih žitelja. Stari sočički džemat datira negdje od 1640. godine, a od tada do danas, ili bolje reći do rata 1992. godine, se njegovo stanovništvo izmijenilo nekoliko puta. Međutim, ako ima zainteresovanih onda možemo zajednički pokušati dopunjavati mozaik kraja. To sam u nekim slučajevima već činio. Generacije, čije djetinjstvo nije vezano za rodni kraj roditelja već postaju punoljetne. Ovim putem činim koliko mogu, da saznaju bar nešto o zavičaju svojih roditelja.

Da sam tačno znao koliki je to posao, vjerovatno ne bih ni počinjao. Odakle početi? Šta tražiti i gdje? Bez ikakva predznanja i bez poznavanja ijednog čovjeka kome je istorija struka. Malo mi je izgledalo čudno kad prof.dr. Kurtović reče: ”Velija, samo se potrudi da poslije 30 godina rada na tome, nekom preneseš rezultate, da može nastaviti. Vremenom sam se uvjerio da je stopostotno u pravu i da zna o čemu govori. Bez obzira što je sočički kraj, geografski i istorijski gledano, samo jedno mikro područje u kom se ništa nije posebno dešavalo, ipak bi čitav tim imao posla. Mnogo je prezimena o kojima se može saznati ponešto, tamo gdje ima interesovanja. Moram priznati da ga uvijek nije bilo. Do pisanih tragova je bilo vrlo teško doći. U proteklim ratovima je stradalo sigurno dosta vrijedne građe u Rogatici, ali i u Sarajevu jer je Orijentalni institut izgorio u maju 1992. godine a u njemu i sidžili rogatičkog kadije. Iz njih bi se moglo dosta toga “odmotati”. Kontaktirao sam i dosta profesora istoričara i od njih dobio neke upute, gdje i šta tražiti. Posebno je dr. Husnija Kamberović, direktor istorijskog instituta, bio brz u odgovorima, na čemu sam mu posebno zahvalan. Od njega sam dobio inspiraciju za još jedan projekat ako kad vrijeme i okolnosti dozvole. Već 40 godina se zamaram sa voltima i amperima, možda i zbog toga što nisam volio istoriju. A kad čovjek postane svjedokom istorije onda se uvjeri da je tačna ona stara (moguće rimska) izreka da je istorija učiteljica života. Trebalo je čitati mnogo istorijske literature i opet nikad dosta. Uzgred da pomenem da sam pročitao oko 30 hiljada stranica istorijske literature. Prvo je trebalo steći predstavu koliko je to moguće, o tome kako su se događaji odvijali u pojedinim istorijskim fazama, a usput bi se ”uhvatilo” i neko zrnce podataka koji mogu biti relevantni za oblast koja je predmet mog interesovanja. Radi boljeg razumijevanja prilika ponekad dajem i malo širi prikaz, znači i šire od sočičkog kraja. Možda bude ponešto i izvan sočičkog kraja, koje su mi usput došle u ruke. Vrlo rano sam stupio u kontakt sa gospodinom Mirsadom Durmiševićem. Saradnja je bila izuzetna od prvog dana, nesebično smo izmjenjivali mišljenja i informacije, čitavo ovo vrijeme. I kad bih malo pokleknuo, on me bodrio da nastavim. 
Od literature mi je najveći input dao ”Popis ćifluka …” od dr. Avde Sućeske. A u najnovijoj monografiji Rogatice o njemu su napisana dva i po reda teksta. I brojem – 2,5 reda uz jednu minijaturnu fotografiju. Koristio sam i oba izdanja Čobovićeve monografije o Sočicama, naviše dio o pravoslavnim prezimenima. U istorijskom dijelu je dosta neslaganja s njim. Rekao bih da pripada školi ”spisatelja” pravoslavne crkve. I činjenica da je objavio knjigu guslarskih pjesama iz ”otadžbinskog rata” dovoljno govori. Nešto malo materijala sam dobio iz Beča. Možda se tamo može još ponešto naći ali je to vrlo teško i skupo. Pošto mi nije cilj nivo nekog naučnog djela, neću se libiti dati i lično mišljenje o dešavanjima ili osobama koje sam poznavao. Neću se držati ni nekog hronološkog reda već kako se kad prilagodi koja tematika ili dio iste. I upravo će u narednom nastavku biti riječi, o možda najviše respektovanom čovjeku na sočičkom kraju.