Izgubljena nada

autor: Mediha Rađo Hasanović

Moje nade i mladalački snovi koje sam snio već par godina trebale su tog ljeta da postanu stvarnost. Ljubav i zanos nadjačali su stid i nesigurnist mojih dvadeset i dvije godine života. Skupio sam hrabrost i saopštio svoje nakane mom ocu. Ponos mu je na tren uspravio pognuta ramena, izbrisao duboku boru na čelu i vratio sjaj zamučenom pogledu. Uzdahnu duboko i dade mi blagoslov i svoju podršku. Majka se zaplaka od sreće, pomilova mi kosu i već poče plahovito nabrajati sve što treba da se uradi kako bi ispoštovali naše muslimanske običaje. Porastoše mi grudi od zadovoljstva, proletješe ispred očiju kose i oči voljene djevojke iz susjednog sela. Mirisali su ti dani aprila 1992 godine na zumbule, na tek poniklu travu i već otopljeni snijeg. Ptičice su živahno poskakivale čim bi zraci sunca izašli iza Prodolskih brda i obasjali naša polje i njive. Jedino su noći bile teške i nosile u sebi zebnju i neizvjesnost zbog svega sto se dešavalo u državi. Tješila me moja vjera u dobrotu ljudi i komšijskih odnosa, ljubav koju sam nosio u sebi. Prsten kojim sam trebao da vjerim djevojku, svaku noć bih po ko zna koji put uzimao iz kutijice i posmatrao. Tako je bilo i te noći. Ostavivši ga pod jastuk utonuo sam u san. Probudi me u zoru jaka buka i prodorni glasovi.

Trgnuh se, skočih zgrabih u ruku biljegu prsten i stisnuh ga čvrsto u šaci. Izađoh pred kuću i vidjeh babu na koljnima pred ogromnom aždahom zla. Udarac i mene prvo obori pa natjera da ustanem. Povedoše nas sa ostalim muškarcima i mladićima i dječacima iz sela na mjesto gdje smo često voleli igtrati klisa i lopte. Babo me dodirnu toplom rukom ispucalih hrapavih dlanova. Sve se odigra brzo, jak udarac metaka u prsa i moj pad na tlo bilo je posljednje što nosim sa ovog dunjaluka. Moja ruka sa prstenom u njoj ostade čvrsto zatvorena sve do danas. I evo moja duša vidi kako sa mog tijela skidaju sloj po sloj zemlje posute po mom tijelu i tijelima mojih rođaka, komšija i oca. Dođoše i do desne šake i između sasušenih prstiju ispade prsten. Nisam više mogao čvrsto da stežem dlan. Vrijeme je da svjetlo dana i sunčev sjaj prenesu preko tog zlatnog krugića sa kamenčićem svu moju bol, izgubljenu nadu i čežnju, nepovratnu šansu za životom i srećom u ljubavi i potomstvu. Da bljesne njegov sjaj nad mojom Prodolom i istočnom Bosnom i pokaže da sam tu, da moja duša lebdi iznad nje skupa sa svim ostalim dušama pronađenim i nepronađenim. Tu smo u svakom svitanju, u prvim satima akšama, u beharu i njivama. Tu smo.