Rogatica - Popis stoke i živine 1910.g.

Svjetlo u Sočicama

Svjetlo u Sočicama

autor: Velija Palo

Donji dio sočičkog kraja, tačnije sva sela koja gravitiraju Batovu Polju, su dobila električnu energiju prvog maja 1970. godine. Tada se to govorilo – dobili svjetlo. To je prilično kasno, kad se uzme u obzir da hidroelektrana na Mesićima nije tako daleko, i da je gornji dio sočičkog kraja ”dobio svjetlo” krajem pedesetih godina.

Aktivnosti na elektrifikaciji su počele 1968. godine. Veliku ulogu je odigrao Ramo Bajraktarević, vječiti odbornik s našeg kraja. U organizaciju je uključen po jedan čovjek iz svakog sela. Blagajnik je bio Ismet Osmanović iz Dobrača.

Rogatička elektrodistribucija se nije pretrgla. Dali su materijal za visokonaponsku mrežu: stubove izolatore, žicu, trafostanice, kao i majstore za montažu istih. Sočičani su kopali rupe i uspravili stubove.
Za niskonaponsku mrežu elektrodistribucija nije dala ništa. Tadašnja ”Agrarija” na čijem čelu je bio Esed Hadžihasanović je donirala deset tona žice i izolatore. To je kupljeno u Višegradu u pola cijene u odnosu na onu koju bi platili u Rogatici. Nekako su na povjerenje udesili i dva kamiona da to sa Mesića prevuku do sela, s tim da kamioni ujutro u sedam budu firmi na raspolaganju. Međutim jedan se zaglavio u nekoj bari ispod Brezja. Kasim Hadžihasanović nije bio dobar vodič vozaču.
Nabavku i postavljanje kompletne mreže do kuća su snosili mještani. Čak i dnevnice majstorima distribucije. Naravno i instalacije u vlastitoj kući kao i priključak. Tad sam prvi put čuo izreku – narod je jaka kobila.
Sve je urađeno za nekih sedam-osam mjeseci i prvog maja je zasvijetlilo. Jedan broj domaćinstava nije bio zaineteresovan ali su se kasnije predomislili i platili daleko više.
I željeznička stanica u Banj Stijeni je kasnije ”dobila svjetlo” možda godinu dana pred ukidanje pruge prvog jula 1978. godine i to od kuće Hasana Salihagića sa Golih Strana.

Kako sam ja lično sve ovo doživio? Do završetka osmog razreda na Stjenicama sam zadaću radio prema svjetlu sijalice samo zadnjih nekoliko sedmica. Razlika je, sto bi rekao Đura – drastićna. Idući iz škole uz Vilino Kolo, pored puta je bio jedan stub i na njemu onaj znak upozorenja sa mrtvačkom glavom ”pazi opasno po život”. Ali šta je to što je bilo opasno po život? To se jednom dječaku duboko urezalo i u mali i u veliki mozak. Jednostavno je želio odgovor na to pitanje. Pravi odgovor je našao tek na elektrotehničkom fakultetu. I kasnije sam znao koji put stati pored onog stuba i nasmiješiti se dječačkoj radoznalosti.
Slučaj je htio da petnaest godina kasnije radeći u ”Elektroprenosu” kao vodeći inzenjer za mjerno-relejnu tehniku ispitujem 110kV trafostanicu u Rogatici. Radilo se o redovnoj polugodišnjoj provjeri automatike. I slucaj je takođe htio da dežurni električar u trafostanici bude Baja Salihagić s Kovačice. Pitam ga kako se zove odvod za naš kraj. Kaže – Matino Brdo. E taj ćemo prvo ispitati pošto je većina trenutno na njivi. Rečeno, učinjeno.

Džamija Nurije Milića u selu Mahala

Džamija Nurije Milića u selu Mahala

autor:  mirsad_d

Ovu džamiju je izgradio prije rata (1987.g.) Nurija Milić u svom rodnom selu Mahali. Nuriju su ljudi poznavali kao čovjeka koji je čitav život prodavao novine, značke, tespihe i hamajlije ispred Begove džamije a povremeno i na teferičima, samo da bi svoj san ostvario. Svakodnevno je štedio samo da skupi dovoljno para da bi mogao sagraditi džamiju. Uz velika odricanja i uz velike prepreke u administraciji rogatičke opštine uspio je,  izgradio je džamiju. Džamija je 1992 godine srušena, ali je od 2011.godine polahko počela obnova ove džamije uz pomoć dobrih ljudi.

U knjizi "Sarajevski proces 1983. godine" Nedžad Latić spominje i Nuriju; "Nurija se opirao policiji i glasno gundjao da ne da svoje muslimane. (Smatram da je to bio jedini javni protest protiv ovog procesa u Sarajevu. Muslimanskom Sarajevu! Nek se zna. Samo je hudi Nurija protestirao zbog njihova hapšenja!) Svi posjetioci su ušli i vrata sudnice se zatvoriše. Na holu među velikim stubovima ostali smo Nurija i ja.

Najedanput, kao da su bili markirani, iza stubova u holu pojavi se nekoliko ljudi u civilu. Prvog su zgrabili Nuriju. Odvukoše ga ka jednom kraju hola, ka advokatskoj komori. Čujem neki prasak. Nurija urliče i viče: "Marš! Marš! Pustite me!"

U Mahali kod Rogatice obnavljaju sjećanje na Nuriju Milića – kako je beskućnik sagradio džamiju

Je li i Nurija, dok je spavao u nekom konačištu ili u parku, kao i Hasan Buzadžija čuo neki glas koji mu je govorio da treba graditi džamiju, niko to nije znao. Nurija se još više razvaljanio, prodavao i značke i ambleme na teferičima. I nakon dvije godine, u Starom Gradu pričali su svi kako radnici kopaju temelje za Nurijinu džamiju u njegovom selu

Piše: Mirza Sinanović

Fotografija: Velija Hasanbegović

Pri vrhu sarajevske Ulice Abdula­ha efendije Kaukčije, koju narod zove Logavinom, nalazi se skro­mna džamija koju je 1585. godine izgradio Hasan hadži Buzadži. U narodu je zato i poznata kao Buzadžijska džami­ja. Stoljećima se priča kako je nastala, a pisci i novinari s vremenom dodaju priči nešto svoje i uljepšavaju je. Ali, okosnica i ispričanog i napisanog ostaje ista.

Nekakav siromaško, priprost, ali mnogo bogobojazan, sa svojom hanu­mom živio je u omalehnoj kuću u Lo­gavinoj. Živjeli su skromno, iz dana u dan boreći se za nafaku. Hanuma mu je pravila buzu i točila u pogolem bakarni ibrik koji joj je čuvao svježinu, a on bi ibrik kajišima utegao za leđa, a oko pasa svezao lončiće i spuštao se prije podne­va niz Logavinu do Baščaršije. Za sitne akče prodavao je svijetu buzu. Od toga bi živjeli. I tako, dok u snu nije čuo glas koji mu je govorio da mu hanuma pravi više buze, a da je on prodaje i da zarađe­no dijeli na dvoje: pola sebi i hanumi, a da mu drugu polovinu hanuma ostavlja u mahramu kako bi od toga pravili džami­ju. I bi tako. Hanuma mu je pravila buzu za tri bakrena ibrika, a on bi je prodavao, svijet se okupljao oko njega ne bi li se na suncu osvježio. Do akšama bi tri ibrika rasprodao. I tako od muharrema do mu­harrema. Kada je skupio dovoljno akči, opet mu u snu reče da krene u Meku i da kajasom premjeri Bejtulaha i da po njegovoj mjeri pravi džamiju. Kada dođe ondje, sanjao je svoju džamiju, onakvu kakva je trebala biti: s velikom kupolom, alem s polumjesecima, kameni mimber s drvenom ogradom, mihrab, tri male ku­pole iznad trijema i cvjetne crteže. I kada se vratio, majstorima i irgatima ispričao je kakvu hoće da mu naprave džamiju.

Umro od tuge za džamijom

Ovakvu priču imamo i u novije vri­jeme. Počela je sedamdesetih godina, a završena 1987. godine. Nurija Milić nije imao ni kuće niti hanume. Ništa svoje nije imao, a u selu Mahala u općini Ro­gatica napravio je džamiju koju narod tog kraja nazva “Džamija Nurije Milića”. Na početku rata zapalili su je četnici, a on je s narodom iz Rogatice prebjegao u Goražde, u koje su ih smjestili u kolek­tivni centar. Godine 1992 umro je od tuge za džamijom u svojoj pedeset i prvoj godini. Dok je bio u Goraždu, ni s kim nije pričao. Samo bi prije namaza pred džamijom nekima govorio: “Srušili su moju džamiju.” Oni koji ga se sjeća­ju kažu da je bio zdrav, ali da ga je srce uhvatilo. Ali kako i gdje je živio, teško mu je bilo ostati zdrav. Eto, to je bilo. A ko je Nurija Milić, koji je napravio dža­miju, a da ništa nije imao svoga!? Mnogo manje i od Hasana Buzadžije.

Ostao je rano Nurija bez roditelja. Za­vršio je četiri razreda osnovne škole, ali se nije odvajao od nekog starog hodže koji ga je u svojoj kući učio arapskom pismu i vjeronauci, pričao mu priče iz života Božijih poslanika. I tako do devetnaeste godine, kada je pozvan u JNA. Iz Armije je pušten nakom samo tri mjeseca, a da niko nije znao razlog. Iz nje je izašao pun straha i tjeskobe. Stavio je fes na glavu i pravo u Sarajevo, gdje je naumio živjeti, a bez kuće i kućišta. Samo bi vikendom išao u svoje selo Mahala. Svi su ga pozna­vali u Starom Gradu, najviše oni koji bi danima oko Begove džamije sjedili i is­pijali kahve. Nurija se vješto našao u ovoj čaršiji. Prodavao je islamsku literaturu, tespihe, hamajlije, list Preporod, slike s orijentalnim motivima. Bio je uvijek čist i lijepo obučen, s fesom na glavi, horan za razgovor da su se oko njega svi okupljali. I sve kupovali. A vrijeme komunistič­ko, kada se islamske knjige nisu smjele prodavati na ulici uzvikujući njihove naslove. Nurija se nije obazirao na vri­jeme, sve do jednom. O tome nam pred Begovom džamijom ispriča njegov rođak Sabahudin Milić: “Dvojica krupnih lju­di u istim odijelima, nakon što je klanjao podne-namaz u Begovoj džamiji, sače­kali su ga na izlazu, uhvatili ga za ruke i poveli, a svi su sklanjali poglede. Niko da ga brani. On je poslušno išao s njima do njihovog automobila iznad Baščaršije. Nekuda su ga odvezli. A mi smo ga če­kali ispred Begove džamije. Ali se nije vraćao. Uzimao sam abdeset za ikindiju kada me neko dohvati rukom. Okrenuh se i ugledah Nuriju pored sebe, rasprema se za abdesta. Jedva ga poznah. Glava mu je bila podbuhla, oči skoro zatvorene, sve na njemu izderano. Dok se abdestio, ispričao mi je da su ga odvezli na Igman i da su ga tukli pesnicama dok nije pao, a onda su ga udarali nogama. Sve su knjige stavili u prtljažnik automobila i otišli, a on ostao ležati. Kada više nije čuo zvuk automobila, ustao je i krenuo pješke pre­ma gradu. Ni sam ne zna koliko je išao dok se nije obreo u abdesthani Begove džamije. Nakon namaza, svi su prilazili, a on im je sve ispričao. Stariji Ahmet, koji je volio Nuriju, otišao je do svoje kuće i vratio se s odjećom. U abdesthani se Nurija presvukao, a ono smo njegovo poderano bacili. Nakon ikindije, otišao je u park u kojem je spavao, a sutradan pri­je podneva prodavao je knjige i tespihe uzvikujući još jače naslove knjiga. Svi su ga zaustavljali ne bi li mu šta kupili. E, otada sve je manje govorio, samo kada ga kupci zaustave.”

Danju je trgovao, a u ljetnim danima spavao u parku ili su ga gazde puštale u konačište. Godine su prolazile. Ovi bi ga “udbaši” povremeno opet vozili na Igman, a narod bi ga liječio i donosio mu odjeću. A on sve zatvoreniji. Neko mu je dao spi­sak siromašne djece koja su pohađala me­dresu, a on ih je obilazio i davao im sav novac koji je zaradio od prodaje knjiga i tespiha. I tako iz mjeseca u mjesec.

Ni čobani mu nisu dali mira

“Tih dana”, sjeća se Bajro Perva, sa­dašnji novinar Preporoda, “bilo je takmi­čenje učača Kur’ana, osnovaca. I ja sam se takmičio. Dok smo čekali da nas pozovu ovi iz komisije, pojavio se neki čovjek u crnom odijelu s korpom od pruća. U njoj su bila domaća svježa jaja. Svima nam je dao po jedno jaje da popijemo zbog ja­snoće glasa. I tražio je da sjednemo kako bismo se odmorili pred takmičenje. Po­slušali smo ga. Moj je glas oduvijek bio hrapav. Na polaganju je toga nestalo, bio je mnogo jasniji pa sam osvojio treće mje­sto. Nakon polaganja, sviju nas je častio čajem u divanhani, sa svima se šalio go­voreći da smo mi njegovi budući hafizi. Bio je to Nurija Milić, rekli su nam ka­snije oni iz komisije.”

I odjednom, Nurija se i u toj svojoj povučenosti promijenio. Progovorio je, pa je sve iznenadio. Pričao je okupljenim pred Begovom džamijom da u selu Ma­hala hoće napraviti džamiju, a svi su mu se u čaršiji smijali. Kada bi otišao, govo­rili su da se Nurija “nahladio” jer i oni koji su zaimali u to vrijeme nisu to smjeli ni pomisliti. Neki od gazda poklanjao bi mu nov crni kaput i nov fes, pa je izgle­dao ozbiljnije, ali nije prestajao pričati da on skuplja novac, pa će krenuti s dža­mijom. To je te sedamdeset i neke toliko bilo nezamislivo da su se mnogi nakon smijanja počeli s njime javno cirkuzati. I nije se više družio s onima koji su ispred kahvana ispijali kahve, samo je obilazio sve džamije u Starom Gradu.

Je li i Nurija, dok je spavao u nekom konačištu ili u parku, kao i Hasan Buzad­žija čuo neki glas koji mu je govorio da treba graditi džamiju, niko to nije znao. Nurija se još više razvaljanio, prodavao i značke i ambleme na teferičima, slikao teferičlije. A sve knjige što bi nosio ra­sprodao bi u toku sedmice u čaršiji. Kao i Hasan svoju buzu. Krenula ga nafaka. I nakon dvije godine u Starom Gradu, svi su pričali kako radnici kopaju teme­lje za Nurijinu džamiju u njegovom selu Mahala u Rogatici. Ovo je odjeknulo kao bomba. I otada je vikendima bio u svom selu Mahala s radnicima, spavao u pećini ispod velike stijene. Za ovo njegovo kona­čište pročulo se u njegovom selu, pa mu čobani nisu dali mira. Dok bi bio u Sara­jevu, oni bi ulazili u tu pećinu i spaljivali mu slamu na kojoj je spavao. Vidjeli su šta je sve imao: šporet “fijaker”, daske na kojima je bila slama, a po njoj vojnička ćebad i vuneni džemperi. Navečer bi se privlačili njegovoj pećini ne bi li ga pre­pali. Ali, djeci na njihovim dogodovština­ma Nurija nije hatario, samo bi se smijao kada bi o ovome pričao svojim radnicima. A ti njegovi irgati pričali su da im je sve “u dinar” isplaćivao. Nisu ga čekali.

Svima je nudio knjige, a neki su knji­žari od njega kupovali knjige po jeftini­jim cijenama, a onda preprodavali, što se i Nuriji isplatilo. Kod njega se više knjiga moglo kupiti i upola cijene. I pare su dolazile, a odlazile za džamiju. Nurija je i dalje spavao u parku i konačištima, a kada je na selu, u svojoj pećini. I desilo se ono što su neki u čaršiji čekali. Dok je kod Begove prodavao knjige, došla su čak četverica i poveli ga između sebe. On se nije opirao, znao je šta ga čeka. U auto i na Igman. Svi su, po ko zna koji put, skrivali poglede i između sebe šaputali. I čekali kada će doći... I Nurija je došao pred akšam. Kao strašilo. Natečene gla­ve, izderane odjeće. Samo je, bez torbe s knjigama, došao do česme i počeo se umivati, prati ruke, a voda je spirala i njegovu zgrušanu krv. Svi su mu prilazi­li nekako ukočeno, dok je jedan iz svoje radnje iznio novu odjeću, od čarapa do fesa. I čekao ga u abdesthani. Kada su ga pogledali, nije to više bio onaj Nurija. Lice izbrazdano zgrušanom krvlju, pota­mnjelo, ruke izubijane, a on pogrbljen. U abdesthani se preobukao, pa na namaz. Svi su išli za njim. Nakon namaza u hare­mu Begove džamije, svima je ispričao šta mu je bilo. Pričao je nerazumljivo, kao da nije imao glasa. Odveli su ga na Igman. Rekli su mu:

-Znamo da imaš i socijalnu pomoć. Ako ne prestaneš praviti džamiju, mi ćemo ti je oduzeti.

-Uzmite.

-Spavaš u parku i pećini, a praviš džamiju. Što sebi ne napraviš kuću?

-Džamija je kuća za Gospodara, a On će meni napraviti veću.

-A, je li? - zavikali su uglas ona če­tverica.

I počeli ga udarati sa svih strana drže­ći ga da ne padne. Kada su se i oni umo­rili, pustili su ga, a on je pao onesviješten. Kada se probudio, ni sam nije znao kako je došao do Begove. Već je sutradan otišao da vidi kako napreduju radovi na džami­ji, da isplati radnike, a liječio se travama u pećini grijući se uz “fijaker”.

Sam protiv svih

   

Ne prođe mnogo, a Nurija se kod Begove pojavio s torbom punom knjiga, novina, tespiha, hamajlija. Neke je knji­ge dizao uvis tražeći da se kupe. Jednom koji je sjedio ispred kahvane oteo je Ve­černje novineiz ruku, a pred njega spustio Preporod da čita i otišao.

Godine su letjele, prošlo je već njih dvadeset, a više niko nije vjerovao da će Nurija sagraditi džamiju. I on je stario. Mnogi su i zaboravili da on nju gradi, ali su mu sve kupovali. Nisu znali za Nurijine muke. Bilo je zlobnika koji su ono urađeno rušili, a on je morao pono­vo plaćati radnike. Nurija se sa svima naduravao, ali sam protiv svih. I protiv“udbaša”, i protiv onih iz svog naroda.

I dođe 1987. godina, kada je završio džamiju. Bila je potaman, deset s deset metara. Nurija se ponovo rodio. Doveo je imama kojeg je on plaćao, pa su počeli na­mazi. A džamija između tri sela: Mahala, Vrlazje i Dolovi. Išao je od kuće do kuće i djecu dovodio na vjersku pouku. Nakon nje, svima je dijelio čokolade i sokove. I tako iz dana u dana, iz godine u godinu. Nurija se podmladio, ništa mu nije bilo teško, samo da mu djeca dolaze. I opet u Sarajevo. Kada se ovo pročulo u Sara­jevu, svi su od njega sve kupovali samo da mu pomognu. I mnogi ugledni imami i Sarajlije išli su mahsuz u selo Mahala u općini Rogatica da namaze klanjaju u “Džamiji Nurije Milića”. A Nurija ih je dočekivao domaćinski.

I onda dođe devedeset i druga. Četnici su sve rušili, a njegovu džamiju zapalili. On je s narodom iz rogatičkog kraja pješke došao u Goražde. Nurija je pričao samo s muftijom Hamedom Efendićem, koji bi dolazio po njega pa bi išli na džumu. Tuga za džamijom raznosila mu je zdrav­lje. Muftija je znao da je on sagradio dža­miju, a da ništa nije imao. Zato je volio biti s njim. Jednom je prije džume muf­tija ranije izašao iz svoga stana iz džamije i vidio je Nuriju samog. Vratio se u stan i donio tepsiju pite. Onako gladni, ostala je samo tepsija. Pa na džumu. Nakon dva dana, Nurija je preselio. Ukopan je na mezarju “Kolijevka” u Goraždu.

Da je u Nurijino vrijeme živio Mula Mustafa Bašeskija, u svom biLjetopisu o njemu ovako napisao: “Umrije i Nurija Milić, ponos dobrih ljudi što džamiju sa­gradi, a da ništa nije imao. Neka na njega padne rahmet Božiji. Allah je stvorio čo­vjeka da čini dobro, a nikako zlo. Učite Fatihu za dušu Nurijinu.”

Kada su mnogo godina iza smrti Nu­rijine pitali muftiju Hameda Efendića ko je bio Nurija Milić, on bi im kratko odgo­vorio: “Nurija je bio Dobri.”

(Preneseno iz časopisa, STAV, Sarajevo, broj 67, 2016)

 

ROGATICA - EKONOMSKE-GEOGRAFSKE KARAKTERISTIKE CENTRALNOG DIJELA ISTOČNE BOSNE

ROGATICA
EKONOMSKE-GEOGRAFSKE KARAKTERISTIKE CENTRALNOG DIJELA ISTOČNE BOSNE
Radovan Pavić
Geografski pregled  sv. X,  god. 1966.  Geografsko društvo Sarajevo

Ženski nišan kod Tekijske džamije

  obradio: Mirsad Durmišević
 *Prenošenje teksta je dozvoljeno samo uz navode izvora i linka koji vodi na izvorni tekst

Ovo je ženski nišan od kamena vapnenca, nađen na groblju iza Tekijske džamije, vjerovatno potiče s kraja XVIII vijeka. Taj nišan je vrijedan po svojoj ornamentici. Na čitavoj većoj plohi, koja koja prikazuje sviježu grančicu sa listovima i rascjetalim čaškama cvijeta kako crpi sokove iz vodenog suda-ibrika. Tu se u stvari radi o tzv. motivu drveta života. Ovaj je motiv vrlo rijedak u našim krajevima, a u našem primjeru modifikovan je još u domaćem izrazu i predstavljen zajedno sa ibrikom, dakle sa predmetom koji je uvijek bio prezentan, pa kao takavi ušao u sastav tog motiva.

 

Divlji konji Batova polja (Batovski ljepotani)

autor: Mirsad Durmišević

*Prenošenje teksta je dozvoljeno samo uz navode izvora i linka koji vodi na izvorni tekst

http://youtu.be/Tlojf78S1CM

 https://youtu.be/QjhHA3jkjlI

Posljednjih dvadesetak  godina na prostoru Batova polja, Gosina planine u rogatičkoj opštini i njihove uže okoline obitava krdo divljih konja. Oni koje put nanese na ovo područje  impresioniraće očaravajući prizor krda divljih konja, koji u potrazi za dobrom travom, solju i vodom dnevno pređu i na desetine kilometara. Ovo nisu izvorni divlji konji, nego su potomci domaćih konja koji su napušteni tokom ratnih događanja u ovom području. Teška srca, vlasnici napuštajući svoje domove su ih puštali na slobodu gdje su do danas opstali. Izdržljivost tih plemenitih životinja a i njihova inteligencija, pomogli su im da  opstanu pod otvorenim nebom, prepušteni sami sebi i nemilosrdnim vremenskim  uslovima. Srodili su se sa divljinom, gdje ih iz godine u godinu ima sve više, da bi danas  njihov broj narastao na oko 300 - 400 grla. 

Na njima se vidi da je ova zima bila jako teška, ali je njihovo prisustvo, i to u ovolikom broju su istinska i nesvakidašnja atrakcija. Na prostranoj visoravni neprekidno borave, uglavnom slobodni od ljudi, pasući od proljeća do kasne jeseni i prvih snjegova sočnu planinsku travu, da bi zimi kopali kopitama da dođu do oskudnih suhih i smrzlih nepokošenih stabljika.

Unatoč nepovoljnim vremenskim uvjetima, čestim napadima vukova, batovski ljepotani su opstali zahvaljujući velikom prostranstvu, bogatim pašnjacima i pristupačnim pojilištima koja imaju vode tokom cijele godine. A budući da nisu smetali ljudima niti im činili štetu, oni su ih uglavnom ostavljali na miru. 

Batovski ljepotani su divlji ako se ima u vidu način njihovog života u divljini te  se krdu  ne smije naglo prilaziti, jer ako osjete da su ugroženi, konji mogu biti opasni za nepoželjnog gosta, pa makar se radilo i o čovjeku. Plahovitost je ono što ih na prvi pogled najviše razlikuje od pitomih konja.

Divlji konji  u Batovu polju  mogli bi biti jedna od vrlo značajnih turistički atrakcija ovoga kraja, ali nitko još nije napravio plan, da se ove prelijepe životinje napokon zaštite. Ovo  je prilika za ljubitelje životinja, ali i turističke radnike Rogatice da se angažuju...

Batovski ljepotani su sad tu, uz nas, slobodni i razigrani. Izgledaju sasvim opušteno i ne slute da ih čeka neizvjesna budučnost, ako mi nešto ne promjenimo!