Rogatičko - romanijsko područje (Rimski period)

“Život poslije Žepe”

HEROJI TREĆE GIMNAZIJE  

RATNA ŠKOLA U SARAJEVU 1992 -1995.

David M. Berman 

Pod naslovom “Život poslije Žepe” priča o Jasminu Kulovcu se pojavila u Oslobođenju tog istog dana i ona zaključuje zapise iz marta u Školskom ljetopisu. Ja ću ponuditi Jasminovu priču ovdje kao nastavak i zaključak priče o učenici­ma i nastavnicima Treće gimnazije čiji je dio postao Jasmin tokom četvrte ra­tne školske godine. Jasminova priča bi, naravno, trebala da bude sama za sebe, ali kao jedan od onih učenika koji je sa sobom donio “jako tešku životnu pri­ču”, te ratne godine su zaista “bile teže nego što se može zamisliti”. U jednom smislu Jasminova priča, ideja o “nepovratno izgubljenim godinama”, postaje priča o mladićima koji su izgubili najdragocjenije godine svog života tokom bosanskog rata i, posebno, tokom opsade Sarajeva. Ja je nudim ovdje kao priču jednog novog učenika iz opsjednute istočne enklave Žepe koja je postala dio priče koja se počela odvijati o nastavnicima i učenicima Treće gimnazije kao posljedica opsade:

Život poslije Žepe:Nepovratno izgubljene godine

Osamnaestogodišnji Žepljak, zatočenik logora u Rogatici, kaže kako se, zbog onoga što je proživio, nikada neće vratiti u rodni grad.

Jasmin Kulovac ima osamnaest godina, a upisao je tek prvi razred sa­rajevske Treće gimnazije. U rodnoj Žepi sve su škole za njega nasilno zatvorene. Umalo da mu i oči zatvore.

Početkom rata Jasmin je bio još dijete, zbunjen onim što se događa, uplašen stalnim granatiranjima i napadima na grad. Okruženje i nesta­šica hrane natjerali su ga da počne raditi kako bi hranio porodicu: oca, majku, brata i sestru. Dobio je i karticu UNHCR, koja će mu kasnije, prilikom zarobljavanja i strijeljanja od strane streljačkog voda, spasiti život. Početkom 1994. godine završio je vojnu obuku, a kada je 1995. počela žestoka ofanziva na njegov rodni grad, priključio se jedinicama bosanske Armije. Kaže kako je umirao od straha, ali ga je bilo stid po­bjeći, napustiti saborce. Nije pobjegao, nije se predao ni onda kada su zaludno od Sarajeva tražili pomoć, ni kada je bio izvjestan pad Žepe.

Smrt strijeljanjem

“Bio sam lisicama vezan za Azmira Sulejmanovića, mladića mojih go­dina, kada su u Višegradu nas devet izveli na strijeljanje. Nisam ništa mislio. Čekao sam pucanj. Dalje nisam usmjeravao misao. Zatim su svi pali, a ja sam stajao, mada me je mrtvi Azmir vukao ka zemlji. Drugi dan sam došao sebi u ćeliji”, priča Jasmin mirno, zastajkujući poslije svake rečenice i sjećajući se onoga što se događalo poslije ulaska srpskih snaga u Žepu.

Sa Jasminom Kulovcem na strijaljanje su izvedeni: Šemsudin Aruković i njegovi sinovi Fadil i Sendin, Agonja Omerspahić i sin Belmir, Ramiz Cocalić i Hazim Sulejmanović sa sinom Azmirom.

“Znam da ih je sve ubio Milan Lukić. Nikome nije jasno zašto je mene poštedio”, kaže Jasmin.

Zatvorski dani

“Većina nas je krenula ka Srbiji, misleći da ćemo, kako su nam obeća­li, tamo biti prihvaćeni. Međutim, moju su grupu uhapsili na granici, kod Višegrada. Mnogi su završili po logorima u Srbiji, neki su ubijeni pored ceste, u šumi (...). Sve je bilo suprotno od onoga što su obećali na pregovorima našem komandantu Avdi Paliću. Čak se i njemu izgubio svaki trag.”

Jasmin nerado priča o zatvorskim danima u Rogatici, u koju je prebačen 8. augusta i gdje je bio do konačnog oslobađanja u januaru ove godine. Nije mogao kontaktirati sa ostalim zatvorenicima. Krili su i njega i ostale Žepljake od Crvenog krsta, od ostalih logoraša. Po blijedoj svjetlosti, koja se probijala kroz ćebe na prozoru, razaznavao je noć od dana, mučen samoćom i bezna­đem, glađu, batinama.

“Bojao sam se tog skrivanja. Nisam mogao odgonetnuti zašto sam toliko važan, pa me kriju i nedaju nikome da me vidi. Jednom sam se osmjelio i upitao komandanta logora Rajka Kušića o mom skrivanju. Kazao je kako sam trebao biti ubijen, jer sam jedini vidio ubistvo osam Žepljaka, ali da su me ostavili zbog toga što sam mlad. Još je rekao kako će me ovaj put pustiti”, kaže Jasmin naglašavajući kako sad misli da su se oni igrali s njim i čekali “bolju priliku”.

Crveni krst je Jasmina evidentirao 11. januara, nakon šest mjeseci zatoče­ništva. Vraćena je nada da, možda, sada neće “tako lako” biti ubijen. A i ako bude, neko će znati, tražiće njegov broj, tražiće tijelo, kaže. (Iste takve riječi, potpuno iracionalne, čula sam od mnogih bivših logoraša.)

Bez povratka

Osam dana nakon evidentiranja Jasmin je oslobođen i susreo se sa maj­kom Hasenom, bratom Ramizom i sestrom Jasnom. Otac mu se javio iz Sjedinjenih Država, gdje je deportiran sa Žepljacima iz srbijanskog logora Šljivovica. Govori da ga je otac zvao da dođe kod njega, da po­kušaju nastaviti život tamo.

“Često sam mislio da sam mlad i da vrijeme nema velikog značaja; za­tim kako ću nadoknaditi sve: školu, propuštene zabave, druženja. Kada sam se upisao u prvi razred sa petnaestogodišnjacima, čak i sa mladim Sarajlijama, shvatio sam, zapravo, koliko sam izgubio. “To ni u Americi ne mogu nadoknaditi”, veli Jasmin uvjeravajući me i drugim argumen­tima kako je njegova odluka ispravna.

Planira studirati jezike, pronaći stan, jer u rođakovoj garsonijeri sada živi njih šestoro, zaraditi koji dinar mimo škole, pomoći porodici. Pedeset maraka je dobio od svoje opštine, zna da od drugih ne može očekivati ni toliko. Odlučno kaže:

“Ne, nikada se neću vratiti u Žepu. Zašto? Sve moje je tamo sagorjelo. I ne mislim puno o tim danima, sretan sam što se neće ponoviti. Doktor kod koga idem kaže da će se i slike sve manje pojavljivati u sjećanju.” (Rudić, 1996:9)

Jasmina sam upoznao jednog dana preko Emine Avdagić i Avde Hajde tokom jeseni 1999, pred kraj mog istraživanja, kada je Treća Gimnazija još uvijek bila smještena u dijelu osnovne škole Hrasno. Tokom narednih ne­koliko sedmica, Jasmin i ja smo provodili vrijeme na drugom spratu picerije u ulici koja je nekada bila snajperska aleja nedaleko od mosta na Malti. Prvo smo govorili o životu poslije Žepe, o pohađanju Treće gimnazije, i o njegovom studiju na Fakultetu kriminalističkih nauka Univerziteta u Sarajevu. Nakon nekog vremena, počeli smo pričati i o one četiri nepovratno izgubljene godine u istočnoj enklavi Žepa, preko brda od Srebrenice, o drugoj opsadi u drugom mjestu u neko drugo vrijeme sa nešto manje ozloglašenosti od Sarajeva. Na­pokon sam pitao Jasmina šta bi rekao ako bi imao priliku da napiše svoju priču svojim riječima za američku publiku. Ovo je samo dio priče Jasmina Kulovca, jednog od novih učenika Treće gimnazije, koji je upisao srednju školu odmah nakon opsade, sedam dana nakon puštanja iz zatočeništva, napisane njegovim vlastitim riječima. Možda posluži kao prikladan kraj za priču o “Herojima Treće Gimnazije” koji su, u školi gdje nisu postojali popravni ispiti, vodili svoj rat za zdrav razum i preživljavanje:

Zovem se Jasmin Kulovac. Rođen sam prije 22 godine u jednom ma­lom istočnobosanskom mjestu. Žepa. Tamo sam živio i proveo najbolje dane svog života. Djetinjstvo. Osnovnu školu sam takođe završio tamo. A onda ... došla je 1992. godina. Te 1992. godine trebao sam poći u srednju školu. Ali, umjesto da uzmem olovku, u mojim rukama je bila puška. Tada se završilo moje bezbrižno djetinjstvo. Rat je učinio svoje. Sa 16 godina postao sam odrastao čovjek. Morao sam se boriti za svoje roditelje, brata, sestru. Zaboravio sam kako izgleda dječiji osmijeh. Znao sam samo za eksplozije granata, fijukanjemetaka,krikeranjenihprijatelja. To je bila zamjena za moju srednju školu. A tako sam želio biti još dijete, tako sam želio biti nestašni tinejdžer. A umjesto toga, borio sam se za život.

Ali, nikada nisam gubio nadu da će jednog dana biti bolje. Da ću je­dnog dana dobiti šansu da ponovo umjesto “kalašnjikova” držim olov­ku. Mnogi moji prijatelji to nisu dočekali: Rifet Omanović, Emir Torlak, Nezir Ćesko, Adil Zimić, Ahmet Ramić. Do juče smo se smijali na časo­vima, sjedili u istoj učionici, a sada ih više nema. Otišli su u legendu, kao heroji, a da ni 18-ti rođendan nisu dočekali. Nisu dočekali da, kao djeca iz drugih gradova i država, vide kako izgleda biti srednjoškolac.

Rat im to nije dozvolio. Svoje živote su izgubili u borbi. Herojski, mu­ški. Sa 16 – 17 godina svoga života borili su se za svoje majke, očeve, braću, sestre. Nekad se zapitam, nije li to sudbina? Preživio sam ovaj strašni rat i kada sam dospio u srpski zatvor nisam gubio nadu u život, bolje sutra. U logoru sam proveo od avgusta 1995. do januara 1996. godine. Preživio sam strijeljanje. Osam mojih prijatelja je poginulo. Ja sam bio jedini preživjeli iz grupe. Ali kada sam u januaru 1996 konačno dočekao slobodu shvatio sam da u čovjeku ima tako puno snage i da se treba boriti i imati jaku volju čak i kada se čini da nema izlaza. I tada sam odlučio: “Vraćam se na ono što sam trebao početi 1992. Vraćam se u školu”. Imao sam 18 godina, rođendan sam dočekao u zatvoru, ali želio sam se vratiti u školu. I upisao sam se u Treću gimnaziju u Sarajevu. Svi su mi govorili da ja to neću moći izdržati. Jer kada sam izašao iz srpskog logora, nakon svih patnji, ponižavanja, nije prošla ni sedmica, a ja sam bio u školskoj klupi. Tako sam nastavio školovanje prekinuto 1992. godine. Nisam se htio predati ni u najtežim trenucima u ratu. A sada, poslije rata, sve je lakše. I evo, 1999. je godina. Završio sam školu odličnim uspjehom, zaposlio se, upisao Fakultet kriminalističkih nauka.

Upisao sam taj fakultet zato što je to veoma interesantan fakultet i pun akcije, i to me je privuklo, zato što sam borac po prirodi i što mislim da nastavim tako. Da se borim za povratak u svoj grad odakle sam istje­ran od srpskih zločinaca. Da dam svoj doprinos u obnovi svoje zemlje. I ne mislim tako lako odustati. Možda nemam uslove kao ostali moji prijatelji iz Sarajeva, da ne govorim o Americi, Australiji, Njemačkoj i ostalim zemljama, ali sam siguran u jedno: Nema predaje! Jer cijeli život je borba i ako čovjek nije borac, brzo će ga život pobijediti, postaće beskoristan. A ja to sebi neću dozvoliti. Iako imam 22 godine, imam iskustva koja odgovaraju puno starijem čovjeku. Rat je takođe jedna vrsta škole, samo što u toj školi nema popravnih ispita. Ako si pao, onda si pao. Ja sam tu školu prošao i sve ovo mi je lakše.

Jasmin Kulovac

Sarajevo, 7. novembar 1999.

Rogatica kraj Sarajeva, 23. studenog 1878 - POPLAVA

Rogatica kraj Sarajeva, 23. studenog 1878 -POPLAVA
Dio članka objavljenog u Osječkim novinama
PDF https://www.box.com/s/53p82ucmlyg3rw72giuj

Kod nas već tri dana i tri noći sipa kiša i čin se, kao da neće ni prestati. Rogatica je sa svih stran obkružena visokimi gorami te leži kao u kakvoj kotlini. Sa svih strana juri voda uz strahoviti šum, noseć sobom sve, što zahvati. Rakitnica je izišla iz svoga korita i sva joj dolina priliči velikomu jezeru. Noći od 21. na 23. kao dase provalilo nebo: voda došla ćak u ulice; jer se je Rakitnica negdje začepila. Na očigled se valjala voda sve više i više, dok nije doprla i do same čaršije, koja ipak prilično visoko leži. U prvom je divjem teku zahvatila sve kuće na lievoj obali Rakitnice i srušila ih nekoliko u temelj. Bilo je oko 11 sati na večer. Ja sam baš bio na glavnoj straži i mogao sam motrit sve. Ciela je varoš bila budna, sve se diglo da spasi, što sespasiti dade. Mnogim stanovnikom nepreostade druge, kad im je biesna struja naniela vodu u kuhinje i u sobe, nego probiti na protivnoj strani zid,da vodi tako bude oduška.

Od kuća, što su na desnoj obali Rakitnice, najviše je postradala mala, o sebi stojeća kuća, u kojoj je naš brzojav i pošta. Iznenada provali struja kroz hodnik pa u sobe, a voda za čas obkoli svu kuću tako, da je priličila ladji na velikom jezeru. Ondašnja straža i poslužnici neznadoše si drugač pomoći, nego izpališe na alarm tri hitca. Sva se desna strana varoši uzbuni - na livoj nije hitaca čuo nitko od silnoga šuma.

Podjem tamo sa 4 momka, da vidim, što je Na pomoć nije bez svieće bilo moguće ni pomisliti: mrak je, da nevidiš na korak pred sebe, a voda i na gornjem kraju već do koljena. U to dodje nekoliko častnika, koji su se zabavljali u svojoj čitaonici, sa lampami. Gospodin poručnik Kokotović podje do polovice, al mu se od strašne kiše utrne sveća. Što sad?-vrati se natrag, pak pali svieću na novo. To je po sebi bio vrlo mučan posao, al kad nam napokon ipak podje za rukom, zagazi g. poručnik opeta u vodu. Stupaše odvažno, podštapajuć se debelom batinom prem mu je pod kućom voda sizala dotrbuha. Sad se istom odvažiše u vodu i zaptije turske (1), koje smo modjutein prubudili i koji dodjoše s motkami i kukami. Težkom se mukom spasiše ljudi iznesoše erarne stvari. Poštu smo u vrećah na ledjih prenieli u ćaršiju i spasili tako sretno sve.

Stari Turci pripoviedaju, da nisu upamtili takve poplave.

Voda je oštetila sve mlinove, a topdžijam, koji su negdje gore bili na straži, odniela ćepeta i telećake.

Jučer smo u jutro imali što gledati: jezero razdielilo gornju od dolnje Rogatice.

Torci su pravi Židovi, oni će svakom prilikomi da se okoriste, samo dakako gledaju, da to bude što manjom mukom. Tako se na tom našem Stiksu odmah našao Haron (2),pa prenaša na široki pleći, tko će s jednoga knja na drugi. Ako ćeš sad u ćaršiju ili natrag, a ti ponesi sobom obolon (3) za kišćata starca otrcane brade, a on će te spretno zaprtiti na ledja i liepo te prenieti na suho, kao da mu je to od djetinjstva zanat.
- Jagma (4) je i navala velika; danas već imamo dva Harona – konkurencija!

Branislav, 6. prosinca 1878

______________
1 zaptadžija (zapčija, zaptija) onaj koji sprečava, koji zaustavlja, koji plijeni; pandur, čuvar zatvora, policajac
zapčija (tur. zaptiye, arap. dabtiyya)
2 Haron; grub i osoran starac koji prevozi duše umrlih preko podzemne rijeke Aheront u Had
3 obol✧ grč. obolos
- 1. sitan srebrni novac u staroj Grčkoj (šestina drahme)
- 2. a) dar u novcu, novčani prilog; donacija b) doprinos čemu u duhovnom ili materijalnom smislu [davati obol]
4 jagma ✧ tur. yagma ← perz. Yagma
- 1. pljačka, grabež
- 2. otimanje oko čega, živo nastojanje da se do čega dođe prvi

Rogatica - iz članka PJEŠKE DO VIŠEGRADA, 1959-60

Rogatica - iz članka PJEŠKE DO VIŠEGRADA, 1959-60

William Tribe - Duh Bosne
Međunarodni, interdisciplinarni, dvojezični, online časopis
Sv. 2, Br. 1, januar 2007

...Još za mraka sljedećeg jutra krenuo sam put Rogatice, razmjenjujući novogodišnju čestitku s čovjekom koji je nešto radio ležeći pod kamionom ispred hotela. Put me je vodio pravo po cesti bez ograde preko velike zelene ravnice. Tu i tamo bih nailazio na poneku usamljenu kućicu i, u daljini, skupine stoke na ispaši. Stjenoviti rub Romanije iza mene je sad postao ružičast, a sunce se dizalo u žutom sjaju iza niskog grebena Vitnja kojem sam se približavao. Sredinom jutra sam se zaustavio u jednoj kafani u selu blizu vrha. Prema jugu, s onu stranu brdovitog zemljišta, blještala je Jahorina u svoj svojoj dužini i pod čvrstim ledenim prelivom, poput kakvog fantastičnog kolača naspram dubokog plavetnila neba. U podne sam se spustio s pustopoljine, štedeći mnogo sati time što sam sišao sa ceste i slijedio telegrafski vod kroz mlade breze i hrastove, još krhke i smeđe od neopalog lišća. Mali okruglasti oblaci su ispunjavali udoline preda mnom, a tamne, snijegom prošarane planine nepravilna oblika uzdizale su se druge strane—to je bio cilj mog putovanja sljedećeg dana. No u Rogatici izmaglica je bila samo razblažena verzija baršunastih brda, omekšanje na rubu neba. Gradić mora da je bio razoren u ratu. Gotovo sve je bilo od betona i novo, mada sad uprskano blatom, odajući utisak seoske zapuštenosti. Bijeli prsti četiri ili pet munara davali su gradiću bosanski šarm. Tamnozelena osmanska zastava sa srebrnim polumjesecom i zvijezdom visila je s najviše munare. Ušao sam u džamiju i uspeo se na šerefe praćen buljukom dječaka koji su navaljivali da ih kasnije slikam kako sjede pozirajući u nasmiješenom nizu na jednoj ogradi. Odsjeo sam u velikom, razbacanom hotelu, prljavoj građevini smještenoj usred velike, ustalasane kaljuge. Kako sam bio jedini gost u sobi s mnogo kreveta, natrpao sam šest debelioh pokrivača na svoj ležaj i širom otvorio prozor mrzlom zraku prije spavanja. Sutradan sam prešao preko planina do Višegrada...

William Tribe, koji je umro 2003, živio je mnogo godina u Sarajevu gdje je radio kao lektor engleskog jezika na Filozofskom fakultetu. Ovdje po prvi put objavljujemo odlomak iz Billovog rukopisa koji opisuje njegova putovanja po Bosni. Zahvaljujemo se Tamari i Timothyju Tribe na dozvoli za objavljivanje ovog teksta.

Davor Palo – velemajstor

Davor Palo – velemajstor

Po ocu je porjeklom rogatičanin (iz sočićkog kraja, selo Jarovići).

Davor Palo je rođen 2.11.1985.g. u Sarajevu, gdje je počeo i osnovnu školu (prvi učitelj mu je bio rogatičanin Ismet Ajanović). Sa igranjem šaha počeo je u opkoljenom Sarajevu, uz svijeću, sa ocem Velijom.
Od 1993.g živi u Danskoj gdje počinje aktivno da se bavi šahom. Prva zvanična partija 15.4.1995.g. Za 10 godina bavljenja šaha oborio je sve rekorde u Danskoj od početnika do velemajstora, čak i slavnog danskog šahiste Benta Larsena.
Igrao za ekipu Preezera i najzaslužniji je što su ušli u prvu Bundesligu. U kadetskim kategorijama više puta Danski i Nordijski prvak. Pet puta bio reprezentativac Danske na svjetskim kadetskim prvenstvima.
Sa 15 godina odigrao simultanku "na slijepo"protiv petorice šahista u lokalnom klubu i svih pet partija dobio. Sa 16 godina postao internacionalni majstor ali na zaista spektakularan način. Na tri turnira u pet sedmica osvojene titule. Prvi u Ljubljani a onda dva turnira u Danskoj. Velemajstor od 11.7.2005.g., i on je sa 19 godina najmlađi velemajstor u povijesti Danske. Titulu zaokružio pobjedom na Montpelje Openu. Za Dansku reprezentaciju odigrao 23 meča. Tri puta na Šahovskoj olimpijadi, 2002.g. na Bledu, 2004.g. n a Majorci, 2006.g. u Torinu. U novinama u Danskoj imao svoju šahovsku rubriku oko pet godina, a bio je sportista godine među Bosancima u Skandinaviji.

Rijeka Žepa

autor: Mirsad Durmišević
*Prenošenje teksta je dozvoljeno samo uz navode izvora i linka koji vodi na izvorni tekst 

Rijeka Žepa je lijeva pritoka rijeke Drine i zauzima dio središnjeg slivnog područja ove rijeke. Nastaje 6 km južno od Han Pijeska u podnožju planine Žep (1537 m) po kojoj je dobila ime. Vrelo od kojeg nastaje rijeka naziva se Široko vrelo i nalazi se na 980 m nadmorske visine. Ukupna dužina rijeke Žepe iznosi 25,1 kilometara, a  dužina toka kroz područje opštine Rogatica 7 kilometara. Žepa se u Drinu ulijeva kod sela Slap. Na ušću uzburkanu planinsku riječicu Žepu odjednom zaustavlja na tom dijelu sada veoma mirna Drina. Mirna je jer se Žepa ustvari uliva u drinsko akumulaicono vještačko jezero Perućac koje se nalazi se na 291 m nadmorske visine. Ova akumulacija je duga 54 km, a području Žepe (MZ Žepa) pripada u dužini od oko 4,5 km.  Njegova ukupna površina je 12,4 km², zapremina vode 340 miliona m³, a najveća dubina je 70 metara. Vertikalna razlika rijeke Žepe od izvora do ušća iznosi 689 m, a pad riječnog korita 2,74 %. Koeficijent razvitka riječnog toka je 1,43. Postoje dva mosta na rijeci Žepi koja potječu iz Osmanske vladavine, a jedan od njih je smješten na privremeni popis nacionalnih spomenika BiH

Uzdužni profil korita rijeke Žepe (od pritoke Budučin potok do ušća u Drinu)

 

Na osnovu izgleda talvega može se reći da rijeka Žepa ima stupnjeviti uzdužni profil, koji se sastoji od nejednakih padova, pri čemu se u pojedinim sektorima javljaju prelomi i veći padovi sa slapovima i brzacima.

Ušće Žepe u Perućačko jezero  

Dolina Žepe je kompozitnog karaktera i sastoji se od proširenja i suženja. Pritoke rijeke Žepe su kratkog toka i to su uglavnom manji potoci stalnog ili povremenog karaktera. Njihov vodostaj direktno ovisi o količini padavina. Nakon otapanja snijega ili intenzivnih padavina poprimaju bujični karakter, što ima za posljedicu jaku eroziju na uzdužnom profilu. Najznačajnije pritoke Žepe su Radavski potok i Budučin potok.

Lokalitet vodomjerne stanice Žepa na vodotoku Žepa udaljen je cca 1,5 km od ušća u akumulaciju Bajina Bašta pa prema tome, hidrološka stanica relevantno reprezentuje količine protoke na vodotoku Žepa. Također, obzirom da u periodu 1965-1967 godina i 1982-1985 godina, nisu vršena hidrometrijska mjerenja protoka i činjenicu da je korito promjenjivo – podaci o vodostajima iz navedenog perioda nisu tretirani. Tako, stvarno razdoblje hidrološke obrade je: 1962-1964 godina i 1968-1981 godina.

Tabela : Srednja vrijednost proticaja rijeke Žepe od 1962-1981. godine (m³/s). (Izvor podataka FHMZ Sarajevo)

Na osnovu podataka iz tabele može se zaključiti da rijeka Žepa ima nivalno-pluvijalni (snježno-kišni) režim. Maksimalni proticaj javlja se u proljeće i to u aprilu i maju, što je posljedica otapanja snijega i povećane količine padavina. Minimalni proticaj javlja se u avgustu i septembru, kao rezultat smanjene količine padavina i povećanog isparavanja. Srednji godišnji proticaj je 3,76 m³/s, dok je minimalni proticaj zabilježen u septembru 1971. godine i iznosio je 1,04 m³/s, a maksimalni proticaj u decembru 1968. godine (37,7 m³/s). Prema podacima iz tabele vidljivo je da rijeka Žepa najveću srednju vrijednost proticaja, za navedeni period, ima u aprilu 5,85 m³/s a najmanju u julu 2,62 m³/s .

Srednje vrijednosti proticaja na rijeci Žepi u periodu od 1962. do 1985. godine (m³/s)

Rangiranje vodotoka riječnog sistema Žepe prema Šreveu ( Shreve R.L. 1967.) (Izvor: Topografska karta 1:50 000, List Višegrad 1,  Vojnogeografski institut Beograd, 1982., List Zvornik 3, Vojnogeografski institut Beograd, 1968.)

U zapadnim dijelovima područja Žepe, a to su Međeđak, Ratak i sela Laze, Borovac i Mislovo, nema niti jednog izvora vode ni površinskog toka. Padavinske vode sa ovog prostora poniru sistemima prslina, pukotina i kanala i izbijaju na topografsku površinu u vidu izvora i vrela na više mjesta u neposrednoj blizini korita rijeke Žepe. S druge strane, sjeverni, istočni i južni dijelovi područja Žepe obiluju izvorima. To su najvećim dijelom kontaktni izvori, kod kojih se isticanje voda na topografsku površinu odvija na mjestu otvorenog podzemnog sistema, kontakta vodopropusne povlatne serije sa vododrživom podinskom serijom. Najizdašnije vrelo od koga Žepa dobija vodu je nedaleko od sela Stop, samo 4 km ispred njenog ušća. Ovo vrelo je u narodu poznato kao Šakirino vrelo (Qmin1200 l/s). Nalazi u podnožju krškog odsjeka na kome se primijećuju hidrološki aktivne i pasivne pukotine. S obzirom na izdašnost i način izlivanja vode može se reći da ima obilježja vrela voklijskog tipa, a  voklijska vrela su vodonosna i izdašna vrela iz kojih se voda izlaznim kanalima iz dubine izliva na topografsku površinu. U neposrednoj blizini vrela nalazi se pećina većih dimenzija iz koje ističe voda samo u vrijeme povodnja ( sistem estavele). 

Šakirino vrelo

Ulaz u pećinu u blizini Šakirinog vrela

Most na Žepi

Most u Purtičkom polju -"Ova sadasnja cuprija je hajr rahmetli hadzi Hasana Zimica i rahmetli hadzi Emina Hodzica. Nekada su ovdje pravili cupriju od brvana, ali ih je voda odnosila. Zeljeli su hadzi Hasan i hadzi Emin da njegove komsije imaju sigurnu cupriju. I imaju je. Svi su im zahvalni za njihovo hairli djelo"

Sl.list SFRJ br.9/198

izvor podataka: 

Hidrološke karakteristike  Jugoistočne Bosne

Geografski prikaz Rogatice - Dževad Džafić 

Geografski prikaz Žepe - Asim Torlak 

Mogucnost izgradnje salmonidnih ribogojilista -A.Sofradžija, D.Mikavica 

PITKA VODA U SISTEMU VODOSNABDIJEVANJA STANOVNIŠTVA U RS

Rogatička kasaba

pripremio: mirsad_d

Rogatica je poslije Sarajeva druga stekla status kasabe u BIH

Najraniji spomen Rogatice u pisanim dokumentima datira iz 1425. godine. Međutim, lokalitet Toplik spominje se i ranije, u jednom ugovoru između Vlaha i Dubrovčana. Obzirom da se ovaj lokalitet nalazi unutar današnjeg grada Rogatice može se smatrati da je naselje postojalo i ranije.
Razvoj ovog grada počinje u osmansko doba. Prvi objekat islamske kulture na ovom području je zavija - tekija Muslihuddina, podignuta na zemljištu koje je Mehmed- čelebi, sin Isa-bega Ishakovića poklonio za njenu izgradnju. U razvoju ovog grada najveću ulogu ima njegov položaj na značajnoj prometnici koja je iz Sarajeva, preko Višegrada vodila u prestonicu Osmanske države - Istanbul. 

                                       

U Opširnom popisu Bosanskog sandžaka iz 1489. Rogatica je još uvijek pazar bez muslimaske mahale. Upisana je kao Pazar Borač, drugim imenom Rogatica, zovu je još i Čelebi Pazar. Čelebi na turskom znači “gospodski - plemenit".U Sumarnom popisu iz 1516. godine Rogatica se nalazi u hasu sandžakbega. Ove godine prvi put susrećemo dvije izdiferencirane mahale: Mahalu džamije i Mahalu varoši Rogatica. Ovdje prvi put vidimo da Rogatica dobiva status kasabe. Do tog zaključka možemo doći na osnovu bilješke koja se nalazi uz podatak o Mahali džamije. Ispod broja muslimanskih kuća i neoženjenih napisano je resimler vermezler (ne plaćaju poreze). Ako uporedimo podatke o ostalim naseljima Bosanskog sandžaka, koja su do kraja 16. stoljeća stekle rang kasabe, vidjet ćemo da je Čelebi Pazar četvrta po redu kasaba, poslije Novog Pazara, Dimitrovice i Sarajeva. U užem dijelu Bosanskog sandžaka, koji danas pripada Bosni i Hercegovini Rogatica je druga kasaba, odmah poslije Sarajeva.Iako prema Sumarnom popisu iz 1516. godine i Varoš Višegrad ima tri zasebne mahale, u bilješci o Višegradu nema napomene o oslobođenosti od poreza, koju smo naveli u vezi sa Čelebi Pazarom. 

Kasaba je riječ koja potiče iz turskog  koja označava naselje gradskog tipa u Osmanskom carstvu. Takvo je naselje moglo dobiti status kasabe ukoliko bi se u njemu stekli određeni demografski, vjerski, privredni i urbano-geografski uvjeti. Demografski uvjet je podrazumjevao da je dato naselje stalno naseljeno muslimanskim  stanovništvom,sa jednim ili više džemata  ili mahala. Vjerski je uvjet podrazumjevao da postoji barem jedna džamija u kojoj se redovno obavljaju sve vjerske dužnostivjernika. Privredni uvjet je podrazumjevao da postoji čaršija, sa određenim brojem dućana i javnih objekta, a prije svega trg. Najbitniji od tih preduslova je bilo postojanje džamije. Ukoliko bi ti uslovi bili ispunjeni, nadležni  kadija  bi dao prijedlog da se naselje proglasi kasabom i ukoliko bi ta akcija bila sprovedena od strane Porte (Turske Vlade), stanovnici su bili oslobođeni rajinskog  poreza. Lični rajinski porez je plačala nemuslimanska raja svome spahijiu iznosu od 25 akči po muškoj glavi. 

                                                                               

Premda je veći broj kasaba formiranih nakon Rogatice doživio veći i brži rast ipak ova činjenica govori u prilog značaja ovog gradića i njegovog posebnog položaja. Rogatica je imala nekoliko predispozicija da postane kasaba. Najprije, nalazila se na značajnoj komunikaciju Sarajevo-Višegrad i dalje za centar Osmanske države Istanbul. Na tom mjestu je već ranije postojalo naselje. Već je bila pazar, mjesto na kome se stanovništvo iz okoline okupljalo radi trgovine,. Nalazila se pored rijeke, što je također vrlo bitna činjenica za nastanak i razvoj jednog gradskog naselja. Vjerovatno je Rogatica imala gradski status i prije 1516., ali nažalost nemamo sačuvan opširni popis iz tog perioda. Tokom narednih decenija 16. stoljeća Rogatica, kao i druge kasabe u Bosanskom sandžaku, doživljava veliki rast broja stanovnika. Stanovnici spomenute kasabe su postali zanatlije. Pošto žive od zanata nisu zaduženi porezima.

Kasabom je nazivano muslimansko naselje čije se stanovništvo isključivo ili pretežno bavilo gradskom
privredom, odnosno zanatstvom i trgovinom. Za dobijanje statusa kasabe bilo je potrebno
steći određene urbane, privredne i kulturne pretpostavke, odnosno imati stalno nastanjeno
muslimansko stanovništvo, najmanje jedan džemat, zatim džamiju u kojoj se obavlja molitva
i petkom i na Bajram i, na kraju, da ima čaršiju i sedmični pazarni dan..