Katolički tragovi u Rogatici i "muzeju najljepših spomenika"
Piše: Anton Šarac
Portal Katoličkog tjednika
Na području jugoistočne Bosne, u podnožju
Romanije, na predjelu gdje Glasinačko polje prelazi u brežuljkast,
borovima okićen kraj, smjestila se Rogatica... Tamo i danas postoji mala
katolička zajednica.
Istražujući iznimno bogatu prošlost
rogatičkoga kraja, znanstvenici navode da je na tom području moguće
pratiti kontinuitet života i kulturalnoga razvoja još od prapovijesnih
vremena, ili preciznije – od srednjega brončanog doba. O tome svjedoče
brojne gradine, grobnice, oružje, oruđe i nakit, koji pripadaju čuvenoj glasinačkoj kulturi. Naime, prije više od 130 godina prvi otkriveni nalazi s Glasinca pobudili su veliko zanimanje znanstvenih krugova u Europi.
Bogata povijest ispisana u kamenu
Prema dokumentima Dubrovačkoga arhiva,
Rogatica je u 14. i 15. stoljeću bila središte bogata stočarskoga kraja,
odakle je Dubrovnik uvozio stoku. Iako je kroz povijest mijenjala ime
(Bazar Borač, Čelebi Pazar), Rogatica se pod današnjim imenom prvi put
spominje 15. kolovoza 1425.
Šezdesetih godina prošloga stoljeća,
prilikom gradnje većega stambeno-poslovnog objekta u Rogatici, otkriven
je velik broj antičkih spomenika (ploče, žrtvenici, korita…).
Zahvaljujući razumijevanju i brizi mjerodavnih struktura, u središtu
grada, u parku ispred Doma zdravlja, osnovan je lapidarij koji je od
tada vjerodostojno kameno svjedočanstvo bogate prošlosti Rogatice.
Tragovi katoličke prošlosti
Brojni su toponimi, arheološki nalazi i
usmena predaja koji govore o kršćanskim korijenima širega rogatičkog
kraja. Uz više lokaliteta s nazivom Crkvine, Crkvište i sl., kao i
brojne nekropole stećaka – znakove kršćanske prisutnosti, jedno od
zanimljivijih kamenih, a ujedno i usmenih svjedočanstava nalazi se
nedaleko od vrela Jasikovca na Glasincu. Na prostranu lokalitetu, koji
se od starine naziva Misa, a kao takav naziv je zabilježen i u
znanstvenoj literaturi i u usmenoj tradiciji sve do današnjih dana,
nalaze se – na nevisoku brijegu – temelji crkve pravokutna oblika.
U samoj je Rogatici, do kraja 15.
stoljeća, u većini bilo kršćansko stanovništvo, koje je imalo i svoga
kneza. A važnu ulogu, uz domaće stanovništvo, u očuvanju kršćanske
tradicije imali su i dubrovački trgovci koji su se duže ili kraće
zadržavali u rogatičkome kraju.
Ono što je zanimljivo za Rogaticu i cijeli
Glasinac jest da je za razliku od drugih naših krajeva više puta – zbog
čestih ratova na ovom uvijek strateški važnom području prema
unutrašnjosti Bosne, kao i zbog pojave kuge, od kojih se posebno pamti
1783. - potpuno ostajao bez svoga stanovništva i bivao iznova
naseljavan.
Udio katolika u razvoju grada
Uspostavom austrougarske vlasti u Bosni i
Hercegovini, rogatički kraj nanovo oživljava. Kako je Rogatica imala
važan geostrateški položaj prema istočnoj granici Monarhije, tako je na
predjelu Plandište u Rogatici izgrađen veći vojni garnizon. Međutim,
vojnici su i ovdje, kao i u drugim gradovima, bili važan ne samo
ekonomski nego i društveni faktor koji je, zajedno s činovnicima,
poduzetnicima, intelektualcima i radnicima, u do tada relativno
zatvorenoj sredini, postao nositelj novoga, drukčijeg načina života.
Tako je katolički element, iz različitih europskih naroda, od tada
pojačan doseljavanjem gradu i kotaru potrebnih činovnika, a s njima i
njihovih obitelji. U isto se vrijeme ukazala i potreba za izgradnjom
dostojna Božjeg hrama kako za vojnike, tako i za katoličko civilno
pučanstvo te je – još 1878./1879. – u sklopu vojarne na Plandištu
izgrađena i katolička kapelica u čast Gospe od sedam žalosti. Napomenimo i da je 1895. u rogatičkome kotaru bilo 115 katolika, a već 1910. 634.
U to se vrijeme Rogatica počinje ubrzano
razvijati, a poseban prinos materijalnome i obrazovnom razvoju dali su
katolički mještani.
Katolik češkoga podrijetla Franjo Jakuš
otvorio je 1910. prvi hotel u Rogatici, a do nekoliko godina i drugi.
Bili su to prvi hoteli europskoga tipa u ovome kraju. Osim njega, prinos
razvoju ovoga grada, svatko u svojoj djelatnosti, dali su i drugi
ovdašnji katolici, od kojih se izdvajaju poduzetnici Anton Skopal, Ivan Cigoj i Ernest Gottfried.
Gradnja crkve Sv. Ante u Rogatici
Želja da rogatički katolici imaju crkvu,
neovisno o kapelici u sklopu vojnoga garnizona, iskazivana je još
svršetkom 19. stoljeća, odnosno od 1897. godine kada je osnovana župa u
Goraždu, u čijem je sklopu, kao što je i danas – bila Rogatica. Premda
su katolici vjerovali da će izgradnja katoličke crkve u gradu teći
nesmetano, razumijevanja za njihove duhovne potrebe, nažalost, nije
imala ni Austro-Ugarska Monarhija ni novostvorena Kraljevina SHS. Unatoč
tomu, katolici Rogatice i okolnih sela nisu odustajali, nego su, uz
svoje duhovne pastire, neumorno radili na ostvarenju ove prijeke potrebe
katoličkoga pučanstva. Njihovo jedinstvo na realiziranju ovoga, kao i
drugih projekata Crkve u ovome gradu posebno je, od 1921., poticao
župnik vlč. Andrija Antunović . Tako su katolici konačno krajem 1923. dobili zemljište za izgradnju crkve. Odmah je utemeljen i Odbor za izgradnju na čijem je čelu stajao domaći katolik Mato Begović.
Već sljedeće, 1924., ova je crkva uglavnom bila dovršena, i to
zahvaljujući ponajprije sredstvima rogatičkoga katolika Ivana Cigoja,
koji je imao pilanu na obližnjemu Kramu. Izgrađena u čast Sv. Ante Padovanskog,
rogatička je katolička crkva – s lijepim tornjem, poput svjetionika –
od tada dominirala na samome ulazu u Rogaticu, iz pravca Sarajeva.
Kako je odmah po uspostavi Kraljevine SHS,
u 1918., zvono s katoličke Gospine kapelice skinuto i postavljeno na
pravoslavnu crkvu u Rogatici, izgrađenu 1886., katolički su građani
tražili da im se zvono vrati jer su ga željeli postaviti na
novoizgrađenu crkvu. U cijeli se slučaj uključio i Nadbiskupski
ordinarijat u Sarajevu. No, iako su priznali da je zvono uzeto s
katoličke kapelice, i mjesni pravoslavni svećenici i sam mitropolit
dabrobosanski Petar Zimonjić, nakon
danoga obećanja da će oteto vratiti, potom su se ušutjeli, a zvono je
naknadno uknjiženo na pravoslavnu parohiju i katolicima nikad nije
vraćeno. Ni ovaj nekršćanski postupak nije obeshrabrio katoličku
zajednicu u Rogatici, nego su se – i župnik vlč. Antunović, Crkveni
odbor i katoličko građanstvo - dodatno potrudili da svoju novu crkvu i
umjetnički dotjeraju. Tako je crkva, čiju je gradnju započeo vlč.
Andrija Antunović, potpuno dovršena u jesen 1932. u vrijeme župnika vlč. Ljubomira Ivana Roje. Na blagdan Male Gospe 1939. obavljena je i posveta zvona na rogatičkoj crkvi.
HKD Napredak u Rogatici i Mesićima
Po svom životu, čuvanju svojih običaja,
katolici Rogatice bili su poštovani i prihvaćeni građani ovoga grada.
Svatko je od njih na svoj način pridonosio prepoznatljivosti i ovdašnje
katoličke zajednice i grada Rogatice. No, želja rogatičkih katolika da
kroz institucije čuvaju i razvijaju svoju kulturnu baštinu, realizirana
je kroz osnutak podružnice Hrvatskoga kulturnog društva Napredak
u Rogatici 1939., kao i deset godina prije (1929.) Napretkova
povjereništva u Mesićima, mjestu nedaleko od Rogatice. Prvi predsjednik
HKD-a Napredak u Rogatici bio je Anto Misilo, tadašnji čelnik Kotarskoga suda u Rogatici. Dopredsjednik je bio mjesni odvjetnik Josip Stipančić, a utemeljitelji i članovi uprave Napretka u ovomu gradu, od osnutka podružnice do kraja Drugoga svjetskog rata, bili su veterinar iz Rogatice Josip Andrašić, mjesni učitelji Dragutin Houska, Milka Houska i Marica Živković, gruntovničar Rudolf Dovgan, općinska službenica Jelica Mihić te rogatički privatnici Mato Begović, Rezika i Franjo Aust te Petar Jovanović i Pavo Buljan.
Istodobno, čelnici HKD-a Napredak u Mesićima bili su Vinko i Stjepan Lozić.
O katoličkome identitetu Rogatice danas nam svjedoči i mjesno katoličko groblje Pod Hridom.
Neveliko groblje, uredno i lijepo ograđeno, s dosta starijih i nešto
novijih nadgrobnih spomenika rogatičkih katolika, dokaz je, uz sve
druge, i katoličke prošlosti ovoga grada.
Obnovljeni život Crkve u Rogatici
Potkraj Drugoga svjetskog rata Rogatica i
cijeli rogatički kraj teško su stradali, a gotovo da nema vojske iz toga
vremena koja nije sudjelovala u borbama oko ovoga grada. Po završetku
rata grad se relativno brzo oporavio, obnovio i izgradio, a bilo je to
vrijeme otvaranja novih proizvodnih poduzeća. Međutim, najveći dio
katolika nakon rata nije se vratio u Rogaticu, a pogotovo ne u okolna
sela. Katolička je crkva Sv. Ante, zajedno s cjelokupnim crkvenim
imanjem, u poslijeratnom vremenu nacionalizirana. Najprije je pretvorena
u spremište žita, a u kasnijim je godinama služila za skladište
Crvenoga križa i poduzeća Promet.
No, razvojem industrije, u ovaj su grad
počeli pristizati – iz drugih krajeva tadašnje države – stručnjaci iz
različitih područja, kao i drugi radnici sa svojim obiteljima, među
kojima i katolici. Tako su i u ovome razdoblju mjesni katolici, zbog
svoga predanoga rada i uvažavanja drugih, uživali poštovanje svojih
sugrađana.
Crkva posvećena Mariji Pomoćnici
Iako više od tri desetljeća nakon Drugoga
svjetskog rata mjesna katolička crkva nije služila svojoj svrsi, to nije
bio razlog da ovdašnji katolici ne proživljavaju svoju vjeru. S ciljem
vraćanja katoličke crkve u Rogatici njezinu vlasniku – Vrhbosanskoj
nadbiskupiji, tadašnji je upravitelj Katoličke misije za istočnu Bosnu, vlč. Jakov Čabraja
u travnju 1974. razgovarao s čelnicima općinske vlasti te s vodstvom
poduzeća koja crkveni prostor koriste za skladište. Iako su, prema
zapisima vlč. Čabraje, predstavnici navedenih poduzeća bili voljni odmah
iseliti se iz crkve, predsjednik Općine istaknuo je kako misli "da nije
zgodno da ta crkva uopće postoji" te je savjetovao da "Nadbiskupija
crkvu sruši i materijal uzme sebi". Naravno, na to se nije ni
pomišljalo, nego se čekalo pogodno vrijeme za nove razgovore.
Nakon što je 1980. vlč. Ivan Mršo
preuzeo upravljanje paljanskom župom, odnosno Katoličkom misijom za
istočnu Bosnu, nastojao je što prije vratiti u posjed i ovu crkvu.
Rezultat dvogodišnjih molbi i razgovora s općinskim strukturama bio je
da je Skupština općine Rogatica rješenjem od 29. listopada 1982. crkvu i
crkveno dvorište ustupila Vrhbosanskoj nadbiskupiji kako bi se moglo
pristupiti obnovi crkve i njezinu vraćanju izvornoj namjeni. Već
sljedeće godine crkva je obnovljena, crkveno dvorište nanovo ograđeno
te je cijeli crkveni kompleks postao pravi ures grada. Nakon obnove ova
je crkva stavljena pod zaštitu Blažene Djevice Marije – Pomoćnice
kršćana. Prigodnoj su svečanosti, uz crkvene predstavnike, kao i domaće
katolike, nazočili mnogi pravoslavci i muslimani, a župnik vlč. Mršo tom
je prigodom ključeve obnovljene crkve uručio Halidu Čoliću da se kao istinski Rogatičanin brine o njoj.
U nepunih 10 godina nakon obnove crkve do
početka posljednjega rata, vlč. Mršo okupljao je katoličku zajednicu na
misna slavlja u Rogatici, svake treće nedjelje u mjesecu. U Rogatici i
bližoj okolici pohađao je 23 obitelji u kojima su živjeli katolici, a
istodobno je gradio zdrave međuljudske i međureligijske odnose sa svim
drugim građanima.
Zajednica koja zaslužuje pažnju
Nakon posljednjega rata, iz kojega je
katolička crkva u Rogatici izašla neoštećena, ali ju je zub vremena ipak
nagrizao, ovdašnje je katolike, kao i druge na području ove prostrane
župe, pohodio župnik vlč. Ivan Mršo. Tada je rogatičku crkvu dao dodatno
obnoviti i zaštititi. No, kako je vlč. Mršo 2000. preminuo, pastoralnu
su brigu za ovdašnje vjernike preuzeli mons. Ivo Tomašević, potom vlč. Josip Senjak
i drugi... Međutim, u nadolaznim godinama uslijedilo je "zatišje". A
upravo u tom razdoblju pravoslavni susjedi ove katoličke crkve iskazali
su se kao pravi domaćini svima nama koji bismo posjetili ovaj grad i
došli do njegove katoličke crkve. Uvijek su upućivali lijepe riječi o
crkvi i njezinim pastirima, a isto tako izražavali nadu da će opet doći
vrijeme kada će se i s ove crkve oglašavati zvona i u njoj na molitvu
okupljati rogatički katolici.
I to je vrijeme došlo: novi život Crkve u
Rogatici obnovljen je 8. ožujka 2015. Toga je dana, nakon određenih
priprava, upravitelj župe u Goraždu kojoj pripada i rogatički kraj preč. Franjo Tomić
okupio katoličke vjernike iz ovoga grada te – nakon više od 20 godina –
slavio misu u crkvi Marije Pomoćnice. Od tada je, uz misna slavlja u
sjedištu župe u Goraždu, uveo i slavljenje sv. misa i u Rogatici.
Prema posljednjem popisu stanovništva u
BiH iz 2013., na području Rogatice živjelo je 17 katolika. Mala je to
zajednica koja zaslužuje pažnju i koja se na poseban način raduje
slušanju Božje Riječi te okupljanju u svojoj crkvi u svome gradu.
Na kraju, možemo reći da se na prostoru
Rogatice i gradilo i rušilo, još od starih Ilira, preko rimske vlasti,
barbara i Slavena, sve do novijih vremena, ali se uvijek i ‒ nadalo.
Nije stoga ni čudo da su arheolozi zapisali da je "povijest od puste
glasinačke visoravni napravila prostran muzej najljepših spomenika", a
mi ćemo dodati – u kojem je svoje zasluženo mjesto imala – a i danas ima
– Katolička Crkva.
 |
| Katolička crkva u Rogatici nakon II. svjetskog rata, kad je bila pretvorena u skladište |
 |
| Učitelj-katolik iz Rogatice Dragutin Houska s učenicima OŠ u Rogatici |
 |
| Franjo Jakuš u svom ateljeu |
 |
| Hotel Franje Jakuša u Rogatici |
