Zoranova pogibija

Od đaka pješaka do akademika

Vlatko Doleček

 

Zoranova pogibija

Doktor Zoran Gavrić

Početkom maja stigla je do mene, ne znam ni kako, vijest da je Zoran dobio srčani udar. On je kao stomatolog radio u Zdravstvenom centru Rogatica. Često je bio na terenu, pa je tako otišao i na Borike. Na Borikama je njegov Zdravstveni centar imao odjeljenje i upravo sam razmišljao da posjetim Zorana, iako su komunikacije bile otežane, a Sarajevo potpuno blokirano. Jednog dana, baš kad sam izašao iz podruma i došao   u svoj stan, koji se nalazi na 4. spratu zgrade u kojoj stanujem, zazvonio je telefon.  Kad  sam  podigao  slušalicu, začuo sam nepoznat muški glas, koji me odmah oslovio s „profesore“. Rekao mi je da se javlja iz Kalinovika i zamolio da nikako ne idem u Rogaticu, jer ću nastradati, pošto su mi pripremili zamku. Bio sam u dilemi šta da uradim, jer sam Zorana mnogo volio. Sjećam se da sam nekako u to vrijeme u gradu sreo njegovog zeta, muža njegove jedine sestre Željke, koji me malo prekorio  što  nisam  otišao  do Zorana.  Ja sam mu, u ljutnji, na to odgovorio da, ako se   već desila   jedna  nesreća, onda   je pametno izbjeći drugu. 
Poslije toga, Zoranova sestra Željka je otišla u Rogaticu, nakon čega mi je pričala kroz kakve je sve peripetije prošla dok je tamo stigla. Saznao sam od nje da Zoran nije imao nikakav infarkt, nego je, 12. maja 1992. godine, ubijen u  mjestu  Borike  kod  Rogatice. Kasnije  sam od nekoliko izbjeglica iz Rogatice čuo priču njegovih kolega s posla, da je Zoran imao jednog tehničara, po nacionalnosti Muslimana – Bošnjaka, s kojim je bio u dobrim prijateljskim odnosima. Početkom maja taj tehničar se zatekao na Borikama, a kada je do Zorana došla vijest da su ga tamo zarobili pripadnici „Belih orlova“, srpske paravojne formacije poznate po ratnim zločinima u Bosni, Zoran je svojim automobilom sam otišao u namjeri da ga spasi. Tamo su ih, poslije maltretiranja, zlikovci likvidirali. Većina smatra da su te paravojne jedinice bile pod komandom domaćeg zlikovca Rajka Kušića, inače optuženog za ratne zločine, ali koji danas živi kao slobodan čovjek u nekom malom mjestu u Srbiji. Slučaj je htio da je vozač iz Zdravstvenog centra u Rogatici vozio nekog drugog teškog bolesnika u bolnicu na Sokolac. Na putu do Sokoca pacijent je umro, a vozač je otišao u bolnicu da ga smjesti u prostoriju za preminule. Tamo je našao i prepoznao Zoranovo beživotno tijelo, stavio ga u svoja kola i dovezao u Rogaticu. Očevici koji su vidjeli Zoranovo tijelo potvrdili su mi da su mu ruke bile vezane bodljikavom žicom. O Zoranu su njegovi poznavaoci i prijatelji mnogo pričali kao o jednom veoma humanom čoveku, koji je i noću ustajao da bi pomogao nekome koga je bolio samo zub. O njemu je napisana i jedna pjesma. (Prilog 16)

S njim sam imao jako prisne odnose. Više mi je bio kao drug, a manje kao muž moje sestre. Iza njega ostalo je dvoje djece, kćerka Aleksan- dra koja je završila Ekonomski fakultet u Banjoj Luci, gdje i danas živi, i sin Aleksandar, mašinski inženjer, koji radi i živi u Münchenu, u jednoj firmi koja se bavi projektovanjem i proizvodnjom različitih mašinskih instalacija. Moja sestra Vlasta sve vrijeme rata provela je u Rogatici. Kada sam pokušavao da je prebacim u Sarajevo kod sebe, vlasti u okupiranom Sarajevu rado su je stavljale na spisak za razmjenu, ali bi je druga strana uvijek skidala sa spiska. I u Zoranovom slučaju potvrdilo se da su srpski nacionalisti pod vođstvom Radovana Karadžića na samom početku rata likvidirali ljude srpske nacionalnosti koji su se družili s muslimanima i one koji su se suprotstavljali njihovoj politici. Mojoj sestri Vlasti nisu dozvoljavali da dođe u Sarajevo kod mene i zbog toga što su se plašili da ona ne otkrije tu bolnu istinu o likvidiranju neposlušnih uglednih Srba od njihove zločinačke ruke.  


Prilog 16. Sjećanje na heroja dr. Zorana Gavrića

Prof. dr. Smajil Durmišević

U vrijeme obilježavanja godišnjice pogibije trebinjskog heroja Srđana Aleksića, koji je poginuo braneći čast i život svoga vršnjaka, komšije, Bošnjaka, muslimana od napada razularenih srpskih nacionalista, želim da skromnim stihovima podsjećam rod i zavičaj na heroja dr. Zorana Gavrića, stomatologa iz Doma zdravlja Rogatica, rodom od Kaknja, koji je izgubio život od istih srpskih nacionalista, samo zato što se brinuo i raspitivao o iznenadnom nestanku medicinara Ćamila Polje, koji je bio u njegovom timu došao na Boriku, na svoje radno mjesto, da pomaže, prevashodno stanovništvu srpske nacionalnosti. 
Neka je dr. Zoranu vječna slava i pokoj, a njegovoj porodici i rodbini osjećaj časti i ponosa što su rodili i odgojili čovjeka (…) I neka je vječni rahmet i stepen šehida napaćenoj Ćamilovoj duši. Amin. 
Neka se dobro dobrim spominje.

Spaho Ljajić

O doktoru Zoranu Gavriću

Profesora Dolečeka sam upoznao kroz posao koji radim. Kroz naše druženje bilo je lijepo slušati njegova životna iskustva. Rekao mi je da je napisao knjigu “Od đaka pješaka do akademika”, koju sam kasnije dobio na poklon. Ja sam knjigu sa uživanjem pročitao od A do Ž. Sada, kroz naše druženje, kada bi profesor nešto rekao iz života, ja bih dodao: “Profesore, pa to ste napisali u knjizi!” I tako, ovog Ramazanskog bajrama mi dolaze gosti – dva šuraka sa porodicama, a kod mene je sa porodicom već moj drug, koji je porijeklom iz Rogatice. Puna kuća gostiju i, kako to biva, priča se malo o svemu i rat je već tema.Priča se i o Srđanu Aleksiću, hrabrom mladiću iz Trebinja, i njegovom herojskom postupku. U priču se uključuje moj drug Alija Šuvalija, Rogatičanin, i kaže: “Da, Srđan Aleksić nije jedini primjer da su ljudi ginuli braneći prijatelje druge vjere. I Zoran Gavrić, doktor iz Rogatice, također je poginuo štiteći svog prijatelja Bošnjaka, pa su svirepo ubijeni i jedan i drugi na Borikama kraj Rogatice.”

Ja u tom momentu uzimam knjigu iz stola i otvaram 154. stranu i počinjem da čitam “Zoranova pogibija”. Pročitam sve, prisutni su me pomno slušali. Bio sam ponosan na profesora što je napisao ovo o hrabrom doktoru Zoranu Gavriću. Onda je počela životna priča o Zoranu Gavriću, kao dobrom stomatologu i divnom sugrađaninu, i bio sam srećan kada je nana rekla: “Pokoj duši dobrom Zoranu.”

P. S.

Profesore, cijenim što ste me uvažili i dali priliku da napišem komentar na Vašu knjigu. Bilo mi je zadovoljstvo biti dio Vas i Vaše priče. Želim Vam puno sreće u životu i dobrog zdravlja.

S poštovanjem,

Vaš prijatelj Spaho Ljajić

Zoran

Bijaše

Tamo

U žepskom kraju

Čovjek, Srce mu bilo Bosansko Toplo,

A korijen Srpskoga roda. A ime,

Čisto

I svijetlo

Ko

Majska zora!

I pade čovjek

Častan

I hrabar, Junak i doktor, Od ruke

Zlica

Svojega roda

Samo je pitao

Brižno,

Pogane zlice –

Ma, ljudi, Gdje mi je

Ćamil,

Bože,

Gdje

Ćamil ode!?

                                        (Iz neobjavljene zbirke pjesama „Almasli grana“)

(Izvor: http://www.zepa-online.com/modules.php?name=News&file=article&sid=1043)