autor: Mediha Rađo Hasanović
U jednom lijepom dijelu Sarajeva, nekih davnih šezdesetih godina doselio je i kupio zemlju prvi čovjek iz jednog sela sa Rogatičke opštine. Napravio kuću, doveo mnogočlanu porodicu, otpočeo novi život. Za njim ubrzo i drugi domaćin, njegov daidža sa svojom porodicom. Bili su to ljudi kakvih je danas vrlo malo. Osim svoje djece i supruga, sa njima su bili i braća sestre, kao i roditelji koje nisu željeli ostaviti same na selu. Radeći sami, hrani su ih, liječili i njegovali i uz sve to poštovali, neizmjerno. Velika livada kroz koju prokopaše put i iskopaše bunare jer je zemljište poprilično bilo vlažno i močvarno, a i zvalo se Bare. Vremenom, kako to obično u to vrijeme biva dolazi su musafiri u Sarajevo i naravno konačili kod domaćina sa početka priče. Mnogima se dopalo to tek formirano naselje pa su počeli kupovati miljčeve i tako za nekih petnestak godina kao da je sva omladina Prodole i žepskih sela prešla u tu ulicu koja postade duga a naselje gušće. Izrodiše se djeca, neka su već bila i odrasla kada su doselili u Sarajevo. Bilo je dosta kuća u kojima su živjele porodice koje su bile rodbinskim linijama povezani, ali je vrlo malo bilo onih koji nisu, ali je ipak bilo prijateljstava, koja su bila isto tako jaka i trajna. Zasadise se veliki voćnjaci, ružičnjaci, bašče. Čak je bilo i štala sa stokom jer je bila ogromna ravnica iza naselja pukla pa se pregledati ne može. Međusobno poštovanje među stanovnicima je bilo jako, jako veliko. Bili su jedni drugima uvijek na pomoći i u veselju i u žalosti. Sve lijepo su prenijeli iz svojih sela i utopili u običaje te novonastale sarajevske mahale. Bila su sijela sa igranjem prstena, pjesmi i igara. Niko se nikom nije najavljivao na sijela, a niko nije dočekan bez osmijeha i srdačnosti. Mi djeca smo brzo rasli, krenuli u škole, čuvali i sačekivali jedni druge. Igrali se i družili u ljetnim noćima do kasno u avlijama i ružičnjacima. Uvijek se čuo smijeh i muzika. Išli smo u škole ali i u mejtef kod hafiza Trnke. Ramazani i iftari su bili kao mjesec dana najljepših i neponovljivih doživljaja zajedništva i ljepote vjere. Bilo je i tužnih trenutaka, preselile su naše nene i djedovi, tako da su naši roditelji preuzimali mjesto,, glave,, porodice. U kućama je bilo,, stanova,, za tkanje ponjava od komada starih pamučnih odjevnih predmeta koji bi se ,,bucali,, u trake i u drvenoj napravi koja je ličila na ogromni klavir. Umjesto dirki bila je osnova od konca kroz koju bi se provlačio drveni čunjak sa trakama platna, zatim velikim češljem uvezanim u osnovu nabijao materijal i stvarao kompaktan i čvrst komad ponjave u raznim šarama i bojama prepušten masti tkalca. U ponekoj kući uza zid nalazili se i drveni stan za ćilim uz kog bi sjele naše hanumice i tkale snopice opredene i obojene vune kroz osnovu obavijenu oko debelog drvenog okvira, suzbijajuci ga drvenom velikom spravicom sa ekserima u njoj koja je ličila na džinovski češalj. Čula se tiha pjesma koju sada nazivaju ganga, ali tako milozvučna, tiha u kojoj su bili opjevani divni ljudski osjećaji ljubavi prema nekome ili prema kraju iz kog dolaze.Godine su prolazile, i ako je kažu bio komunizam mi smo bez ikakvih problema živjeli u vjeri, Išli u džamiju, postili, pravili tehvide za naše umrle, vjerska vjenčanja i nikad niko nije došao da nam postavi pitanje,, zašto,, Bio je u našem naselju dežurni policajac Sifet Podžo koji je svakodnevno kružio naseljem, naš čovjek ali znam da su ga se momci uvijek plašili, a i mi djeca. Zijane koje smo znali napraviti berući voćke ili rušeći cvjetnjake ili ograde bili su naplaćeni šipkom od komšinice kao i od majke. Nikad nismo smjeli ružnu riječ reci a pogotovo ispričati svojima jer bi dobili ponovo istu turu batina. Poštivalo se komšijsko kao i roditeljsko. Mi smo rasli i stasali u momke i djevojke, poudali, poženili, dobili svoju djecu, a naši roditelji starili i polahko se savijali i sijedih kosa i izboranog lica dočekali ono najgore vrijeme. Vrijeme rata. Sinovi naše istočne Bosne odbraniše naše naselje, koje je bilo na direktnom udaru susjeda pravoslavaca i njihovih srpskih plaćenika. Sva sela od Godimilja, Rađevića, Krivača, Plana, Vratara, Žepe, Vrela, Laza, Ljubomišlja, Podžeplja, Zamečke... I mnogih još, dala su borce hrabre i jake. Bilo je i poginulih i ranjenih.... Ostavio je rat neizbrisive tragove na ljudima a i u naselju... Materijalno je vremenom nadoknađeno, napraviše se još veće i ljepše kuće, samo ono ljudsko ona bol i patnja ostade vječno u duši i na licima mještana. Bol i patnja počeše uzimati danak u zdravlju. Kao iz priča tako i iz života, porodica i kuća počeše odlaziti jedan po jedan domaćin. Nama njihovoj djeci, najteži trenutci. Kad bi se desio tako smrtni slučaj svi bi se, ma gdje bili skupili isti dan u kući umrlog, tješili porodicu i sami osjećali i tugu i prazninu. Za nekih deset godina nestala je generacija koja je izgradila naše naselje i formirala jednu zajednicu punu drevnih običaja, poštovanja i ljubavi...
Nastaviću...
Nema komentara:
Objavi komentar