Prilozi za istraživanje sociokulturnog položaja žene u BiH:
Izabrana bibliografija (1900-2010) Prilog 16
ŠUKRIĆ, NIJAZ
ODLIKOVANJE ZA MUALLIMU OD PRIJE STOTINU GODINA
MUALLIM
VOL. II, BR. 12, STR. 25. 1991.
O tradicionalnoj aktivnoj prisutnosti muslimanke, u skoro svim sferama života, na našim prostorima, govore nam pisani i usmeni izvori. Brojne vakufname (zakladnice) svjedoče o vakufskim dobrima muslimanki kao: supruga, kćeri, sestara, majki, itd. Isto to nalazimo i u sudskim sidžilima i drugim dokumentima, kao prepisanim knjigama i zapisima na njima. Usmena tradicija (lirska pjesma, sevdalinka, balada i si) govori o knjizi koju pišu i šalju, o mejtefu koji pohađaju, o levhama koje vezu na đerđefu, o suzama koje liju, dovama, ilahijama, salavatima i tekbirima, koje uče dok ispraćaju voljene na put, vojnu, po završetku hatmi, nad bešikom djeteta, ili kad to dijete prate u školu itd. Stari muslimanski hroničari Bašeskija, Muvekkit i drugi govore o tome da žensku djecu nisu podučavali samo hodže (muallimi), nego i žene muallime u Bosni poznate kao bule, a u Hercegovini kao hōdže. Je li to bila puka formalnost, ili se proces odgoja i obrazovanja muslimanki odvijao ozbiljno i sa ljubavlju?
Prema riječima Devlet-hanume Nalbantić (76) iz Sarajeva, koja je porijeklom iz Rogatice gdje je pohađala mekteb, tadanji mu’allim hafiz Muhammed-ef. Zagorica uobičavao bi od djece zatražiti da se učenjem Fatihe, poslije nastave, sjete bule Jamakovićke. Što znači da ona, dvadesetih godina ovog stoljeća, nije bila među živima, ali da je njen glas i ugled u rogatičkoj muslimanskoj sredini i dalje bio živ.
Zanimljivo je da je negdje u isto vrijeme (1892-1894) u Sarajevu na Muslimanskoj višoj djevojačkoj školi, predavala Uzejfa-hanuma Jabučar, ali je to sigurno druga osoba. Rodbine ili potomaka Uzejfa-hanume Jamakovića postoji još u Rogatici i okolini, a neki su nastanjeni i u Sarajevu.
Nepostojanje podataka, padanje u anonimnost i zaborav, zaslužnih ljudi i žena, za našu muslimansku pismenost i obrazovanost, ukazuje na nasušnu potrebu Islamske zajednice, a u njoj ilmije naročito da se sačini jedna monografija uleme (inteligencije), od najstarijih vremena do danas, za šta postoje realne materijalne i kadrovske pretpostavke i mogućnosti.
Ako je austro-ugarska vlast kao strana i nemuslimanska nalazila za shodno i potrebno da pohvali trud, rad i pregalaštvo jedne mu’allime u provinciji, i vrjednuje njen doprinos prosvjeti i kulturi, čak konkurentskoj orijentalnoj, kakva je u tom smislu tek obaveza IZ prema radu i trudu mu’allima koji s ljubavlju obavljaju svoj, kod Boga i ljudi, odgovoran posao. Možda bi bilo interesantno da napr. udruženje Ilmije osnuje svoje žensko-mu’allimsko krilo, koje bi ponijelo ime neke čuvene muslimanske prosvjetiteljke (Uzejfa-hanume, Fatma-hanume, itd.). Bilo bi zanimljivo uspostaviti i neku godišnju nagradu pod njihovim imenom, koja bila dodjeljivana najvrijednijoj mu’allimi, učenici Medrese ili studentici Islamskog teološkog fakulteta u Sarajevu.
Izabrana bibliografija (1900-2010) Prilog 16
ŠUKRIĆ, NIJAZ
ODLIKOVANJE ZA MUALLIMU OD PRIJE STOTINU GODINA
MUALLIM
VOL. II, BR. 12, STR. 25. 1991.
O tradicionalnoj aktivnoj prisutnosti muslimanke, u skoro svim sferama života, na našim prostorima, govore nam pisani i usmeni izvori. Brojne vakufname (zakladnice) svjedoče o vakufskim dobrima muslimanki kao: supruga, kćeri, sestara, majki, itd. Isto to nalazimo i u sudskim sidžilima i drugim dokumentima, kao prepisanim knjigama i zapisima na njima. Usmena tradicija (lirska pjesma, sevdalinka, balada i si) govori o knjizi koju pišu i šalju, o mejtefu koji pohađaju, o levhama koje vezu na đerđefu, o suzama koje liju, dovama, ilahijama, salavatima i tekbirima, koje uče dok ispraćaju voljene na put, vojnu, po završetku hatmi, nad bešikom djeteta, ili kad to dijete prate u školu itd. Stari muslimanski hroničari Bašeskija, Muvekkit i drugi govore o tome da žensku djecu nisu podučavali samo hodže (muallimi), nego i žene muallime u Bosni poznate kao bule, a u Hercegovini kao hōdže. Je li to bila puka formalnost, ili se proces odgoja i obrazovanja muslimanki odvijao ozbiljno i sa ljubavlju?
Dio odgovora nude nam dokumenti napisani prije skoro stotinu godina u bosanskom gradiću Rogatici, a čuvaju se u Arhivu SRBiH u Sarajevu (Fond Zemaljske vlade, S-31-2/10 br. 34498/1903). Njihovim sadržajem odlikuje se, od strane Nj.C. K. Visočanstva Franje Josipa I, muallima Uzejfa-hanuma Jamaković za svoj četrdesetogodišnji predan prosvjetni rad u mektebu.
Hronološki sadržaj dokumenata pokazuje slijedeće:
Hronološki sadržaj dokumenata pokazuje slijedeće:
- „Općinski ured u Rogatici upućuje Kotarskom uredu u Sarajevu 26. januara 1903. godine pismo slijedećeg sadržaja: „Po nalogu tog slavnog ureda od 16. januara 1903. god. br. 332 potpisati ured da Uzejfa-hanuma Jamaković preko 40 godina kao hodžinica u ženskom mektebu služi na zadovoljstvo ukupnog građanstva u Rogatici. Ista se vrlo lijepo ponaša, a u materijalnom stanju je sasvim hrđava...“ (potcrtao N.Š.)
- „19. februara 1903. god. gradonačelnik Rogatice h. Ahmed-beg Bukvica predložio je Uzejfa-hanumu Jamaković za odlikovanje, uz zapisničko svjedočanstvo h. Eminage Eminagića (72 god.) i Selim-bega Brankovića (68 god.) iz Rogatice, koji su posvjedočili da znaju Zejfa-hanumu Jamaković da preko četrdeset godina podučava žensku djecu u mektebu i da je podučavala i njihove kćeri.“
- „22 maja 1903. godine u Rogatici je izdata potvrda — u — „Vidu jedne počastne kolajne za četrdeset godišnje vjerno službovanje, kojim je niže potpisana (Uzejfa Jamaković, N.Š.) danas od kotarskog ureda u Rogatici doista primila“.
Prema riječima Devlet-hanume Nalbantić (76) iz Sarajeva, koja je porijeklom iz Rogatice gdje je pohađala mekteb, tadanji mu’allim hafiz Muhammed-ef. Zagorica uobičavao bi od djece zatražiti da se učenjem Fatihe, poslije nastave, sjete bule Jamakovićke. Što znači da ona, dvadesetih godina ovog stoljeća, nije bila među živima, ali da je njen glas i ugled u rogatičkoj muslimanskoj sredini i dalje bio živ.
Zanimljivo je da je negdje u isto vrijeme (1892-1894) u Sarajevu na Muslimanskoj višoj djevojačkoj školi, predavala Uzejfa-hanuma Jabučar, ali je to sigurno druga osoba. Rodbine ili potomaka Uzejfa-hanume Jamakovića postoji još u Rogatici i okolini, a neki su nastanjeni i u Sarajevu.
Nepostojanje podataka, padanje u anonimnost i zaborav, zaslužnih ljudi i žena, za našu muslimansku pismenost i obrazovanost, ukazuje na nasušnu potrebu Islamske zajednice, a u njoj ilmije naročito da se sačini jedna monografija uleme (inteligencije), od najstarijih vremena do danas, za šta postoje realne materijalne i kadrovske pretpostavke i mogućnosti.
Ako je austro-ugarska vlast kao strana i nemuslimanska nalazila za shodno i potrebno da pohvali trud, rad i pregalaštvo jedne mu’allime u provinciji, i vrjednuje njen doprinos prosvjeti i kulturi, čak konkurentskoj orijentalnoj, kakva je u tom smislu tek obaveza IZ prema radu i trudu mu’allima koji s ljubavlju obavljaju svoj, kod Boga i ljudi, odgovoran posao. Možda bi bilo interesantno da napr. udruženje Ilmije osnuje svoje žensko-mu’allimsko krilo, koje bi ponijelo ime neke čuvene muslimanske prosvjetiteljke (Uzejfa-hanume, Fatma-hanume, itd.). Bilo bi zanimljivo uspostaviti i neku godišnju nagradu pod njihovim imenom, koja bila dodjeljivana najvrijednijoj mu’allimi, učenici Medrese ili studentici Islamskog teološkog fakulteta u Sarajevu.
Nema komentara:
Objavi komentar