Alija Bejtić

Alija Bejtić, osnivač i prvi direktora Zavoda

izvor:  Kantonalni zavod za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Sarajeva

Rođen je 1. maja 1920. godine u Kukavicama kod Rogatice. Osnovu školu završio je u Rogatici, a srednju - Gazi Husrevbegovu medresu - 1943. u Sarajevu. Školovanje završava 1955. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkog fakulteta u Zagrebu odbranivši diplomski rad pod naslovom "Povijest i umjetnost Foče na Drini".
Po završetku studija radi u Zemaljskom zavodu za zaštitu spomenika i kulture i prirodnih rijetkosti u Sarajevu, a zatim u Urbanističkom zavodu Bosne i Hercegovine. Najveći dio radnog vijeka proveo je u radu na zaštiti i konzerviranju spomenika kulture. Obavljajući dužnost direktora Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture (1966 - 1977) dao je značajan doprinos zaštiti spomenika, naročito arhitektonsko-urbanističkog ansambla Baščaršije. Studija "Stara sarajevska Čaršija jučer, danas i sutra - osnove i smjernice za regeneraciju" našla je svoju praktičnu primjenu u podlozi plana uređenja Baščaršije. Od 1977-1981.g. radi kao naučni savjetnik Orijentalnog instituta u Sarajevu. Preminuo je 7. jula 1981.godine.

Svoj prvi rad pod naslovom Omer paša Latas objavio je 1939. godine. Do danas numerički opis njegove bibliografije iznosi preko 420 jedinica, među kojim je 11 zasebnih djela. Tematski, njegovi radovi mogu se podijeliti u tri grupe, i to: 1. radovi iz istorije materijalne kulture Bosne i Hercegovine - osmanski period (koji su i najznačajniji za našu istoriju, istoriju umjetnosti i nauke uopće); 2. prevodilački radovi i 3. radovi na izučavanju književnog i folklornog blaga, naročito epske i lirske muslimanske narodne pjesme.

Značajni su radovi u kojima je osvijetljen lik, djelatnost i uloga nekih istorijskih ličnosti koje su djelovale u Bosni i Hercegovini u vrijeme osmanske vladavine: Bosanski namjesnik Mehmed paša Kukavica i njegove zadužbine u Bosni, Elši hadži Ibrahim-pašin vakuf u Travniku, Sarajlija Abdulah Drnišlija i njegov zbornik bosanskih memorijala 1672-1719. Njegovo široko obrazovanje, svestrano interesovanje za kulturnu prošlost te poznavanje orijentalnih jezika odveli su ga u, do danas skromno istraženo i proučeno područje naše kulturne baštine na orijentalnim jezicima. Iz tog domena značajan je njegov doprinos našoj orijentalistici i istoriji književnosti. Naučnoistraživačkim radom prezentirao je ličnosti i stvaralaštvo jednog broja književnih stvaralaca iz kulturne baštine na orijentalnim jezicima, koji su našoj javnosti bili malo ili sasvim nepoznati: Pjesnik Sabit Alaudin Užičanin kao sarajevski kadija i bosanski mula, Ljubuški i Ljubušaci u Kačićevu Razgovoru ugodnom naroda slavinskoga.

Iz istorije naselja - osmanski period - značajni su, i u daljnjim istraživanjima nezaobilazni, mnogi njegovi radovi: Spomenici osmanlijske arhitekture u Bosni i Hercegovini , Povijest i umjetnost Foče na Drini, Nova kasaba u Jadru - Građevno-urbanistički razvoj naselja kao tipa karavanske varoši, Banja Luka pod turskom vladavinom- arhitektura i teritorijalni razvitak grada u XVI i XVII vijeku, Rudo i rudarski kraj kroz vjekove, Podaci za kulturnu povijest vezirskog grada Travnika i mnogi drugi radovi. Prikupljajući i proučavajući narodno književno i folklorno stvaralaštvo dao je znatan prilog i folklornoj baštini: Prilozi proučavanju naših narodnih pjesama (dva dijela). Ostao je u rukopisu rad: Zbirka epskih i lirskih pjesama.

Za svoj obimni naučno-istraživački rad iz oblasti osmanistike izabran je za dopisnog člana Istanbulskog instituta i Instituta za islamsku umjetnost u Ankari. Za rad na zaštiti i regeneraciji Baščaršije godine 1976. dobio je grupnu 27. julsku nagradu. Sarađivao je s mnogim naučnim ustanovama: Akademijom nauka Bosne i Hercegovine, Enciklopedijom likovne umjetnosti, Enciklopedijom Jugoslavije, a učestvovao je na mnogim naučnim skupovima u bivšoj Jugoslaviji i van nje. Njegovo posljednje završeno djelo je Prilozi bibliografije vijesti, članaka i drugih radova o građenju u Bosni i Hercegovini tokom austrougarske uprave 1878-1918. Iza sebe je ostavio više nedovršenih radova i prikupljene građe: Umjetnost u srebru i zlatu; Nekadašnja kasaba Ustikolina i njeni spomenci; Prijedor; Stara fočanska čaršija; Mali urbanizam; Gradovi Bosne i Hercegovine; Bosanski namjesnici i druge.

7. jula 1981. godine preminuo je Alija Bejtić, istaknuti jugoslovenski
orijentalista i naučni savjetnik Orijentalnog instituta u Sarajevu. Smrću
je prekinut njegov dugogodišnji i produktivni rad iz istorije materijalne
kulture Bosne i Hercegovine osmanskog perioda i prikupljanje i proučavanje
narodnog književnog blaga; rad na zaštiti spomenika kulture,
prvenstveno orijentalno-islamskog perioda.
Rođen je l. maja 1920. godine u Kukavicama kod Rogatice.
Osnovnu školu završio je u Rogatici, a srednju - Gazi Husrevbegovu
medresu - 1943. i dopunski maturski ispit na Prvoj muškoj realnoj
gimnaziji u Sarajevu 1946. Školovanje završava 1955. na Arhitektonskom
odsjeku Tehničkog fakulteta u Zagrebu odbranivši diplomski rad pod
naslovom »Povijest i umjetnost Foče na Drini«.
Po završetku studija radi u Zemaljskom zavodu za zaštitu spomenika
kulture i prirodnih rijetkosti u Sarajevu, a zatim u Urbanističkom
zavodu Bosne i Hercegovine. Najveći dio radnog vijeka proveo je u
radu na zaštiti i konzerviranju spomenika kulture. Obavljajući dužnost
direktora Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture (1966-1977)
dao je značajan doprinos zaštiti spomenika, naročito arhitektonsko-
urbanističkog ansambla Baščaršije. Studija »Stara sarajevska čacšija
jučer, danas i sutra - osnove i smjernice za regeneraciju« našla je
svoju praktičnu primjenu u podlozi plana uređenja Baščaršije.
Svoj prvi rad pod naslovom »Omer paša Latas« objaVio je 1939.
godine. od tada do danas numerički opis njegove bibliografije iznosi
preko 420 jedinica, među- kojima je II zasebnih djela. Tema~, njegovi
radovi mogu se podijeliti u tri grupe, i to: l. radovi iz istorije
materijalne kulture Bosne i Hercegovine - osmanski period (koji su i
najznačajniji za našu istoriju, istoriju umjetnosti i nauku uopće); 2.
prevodilački radovi i 3. radovi na izučavanju književnog i folklornog
blaga, naročito epske i lirske muslimanske narodne pjesme.
za jugoslovensku orijentalistiku i istoriju značajni su radovi II
kojima je osvijetljan lik, djelatnost i uloga ~kih istorijskih- ličnosti
koje su djelovale II Bosni i Hercegovini u vrijeme osmanske vladavine:
Bosanski namjesnik Mehmed paša Kukavica i njegove zadužbine u Bosni
(Prilozi za orijentalnu filologiju i istoriju (POF) VI-VII.. Sarajevo
8
1956-57,77-114); Elči hadži Ibrahim-pašin vakufu Travniku (el-Avdije,
V/1942, 7, 165-179, 8-10, 277-240 i 11-12, 276-288); Sarajlija
Abdulah Drnišlija i njegov zbornik bosanskih memorijala 1672-1719
(Radovi - ANUBiH, Odjeljenje društvenih nauka, knjiga 19, Sarajevo
1977, 201-241). Njegovo široko obrazovanje, svestrano interesovanje za
kulturnu prošlost te poznavanje orijentalnih jezika odveli su ga .u, do
danas skromno istraženo i proučeno, područje naše kulturne baštine
na orijentalnim jezicima. I iz tog domena značajan je njegov doprinos
našoj orijentalistici i istoriji književnosti. Naučnoistraživačkim radom
prezentirao je ličnosti i stvaralaštvo jednog broja književnih stvaralaca
iz kulturne baštine na orijentalnim jezicima, a koji su našoj javnosti bili
malo ili sasvim nepoznati: Pjesnik Sabit Alaudin Užičanin kao sarajevski
kadija i bosanski mula (Anali Gazi Husrevbegove biblioteke, 11-111/
/1974, 3-20); Ljubuški i Ljubušaci u Kačićevu Razgovoru ugodnom
naroda slo'vinskoga (Radovi ANUBiH, Odjeljenje društvenih nauka, knj.
19, Sarajevo, 1977, 243-267).
Iz istorije naselja - osmanski period - značajni su, i u daljnjim
istraživanjima nezaobilazni, mnogi njegovi radovi. Navešćemo samo neke
od njih: Spomenici osmanlijske arhitekture u Bosni i Hercegovini (POF
III-IV/1952-53, 229-296); Povijest i umjetnost Foče na Drini (Naše
starine, 111/1956, 23-74, IV/1957, 33~62); Nova kasaba u Jadru Građevno-
urbanistički razvoj naselja kao tipa karavanske varoši (Godišnjak
društva istoričara Bosne i. Hercegovine XI/1960, 225-250); Banja Luka
pod turskom vladavinom - arhitektura i teritorijalni razvitak grada u
XVI i XVII vijeku (Naše starine, (1953, 91-117); Rudo i rudski kraj
kroz vjekove (Rudo-Spomenica povodom 30. godina Prve pro~eterske
brjgade, Sarajevo 1971, 179-240); Podaci za kulturnu povijest vezirskog
grada Travnika (Naše starine, 11/1954, 151-166), i moji drugi. radovi.
Prikupljajući i proučavajući narodno književno i forklomo stvaralaštvo
dao je znatan prilog i folklomoj baštini: Prilozi proučavanju naših
narodnih pjesama (dva dijela) (Bilten Instituta za proučavanje folklora,
2/1953, 387-405, 3/1955, 105-124). Ostao je u rukopisu rad: Zbirka
epskih i lirskih pjesama.
Za svoj obilni naučno-istraživački rad iz oblasti osmanistike izabran
je za dopisnog člana Istanbulskog instituta i Instituta za islamsku
Umjetnost u Ankari. Za rad na Zaštiti i regeneraciji Baščaršije godine
1976. dobio je grupnu 27. julsku nagradu.
Sarađivao je s mnogim jugoslovenskim naučnim ustanovama:
Akademijom nauka Bosne i Hercegovine, Enciklopedijom likovne umjetnosti,
Enciklopedijom Jugoslavije, a učestvovao je na mnogim skupovima
u Jugoslaviji i van nje.
Njegovo posljednje završeno djelo: Prilozi bibliografije vijesti,
članaka i drugih radova o građenju u Bosni i Hercegovini tokom
Austrougarske uprave 1878-1918 nalazi se u štampi. Iza sebe je ostavio
Access via CEEOL NL Germany
9
više nedovršenih radova i prikupljene građe: Umjetnost u srebru i zlatu,
Nekadašnja kasaba Ustikolina i njeni spomenici, Prijedor, Ćuprije i lade
u Bosni u svijetlu novih istraživanja, Stara fočanska čaršija, Mali urbanizam,
Gradovi Bosne i Hercegovine, Bosanski namjesnici, i druge.
Njegovom smrću njegove kolege izgubile su dobrog druga, pomagača
i savjetnika, a u našoj orijentalistici i nauci uopće ostala je jedna
praznina koja dugo neće biti popunjena. .
Redakcija

Dr. Rasim Hurem

Prof.dr.sc. RASIM HUREM – Kratka biografija
Rođen 15. decembra 1927. Godine u Rogatici, Bosna i Hercegovina. Osnovnu školu završio u rodnom mjestu a srednje obrazovanje stekao u Mostaru. Studije završio na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, gdje je 1970. godine doktorirao.
U Institutu za historiju u Sarajevu radio od 1959. do 1991. godine gdje je uznapredovao od asistenta do naučnog savjetnika. Bavio se je savremenom historijom ograničivši istraživački rad na područje Bosne i Hercegovine. Neke rezultate rada izložio na nekoliko naučnih skupova u Bosni i Hercegovini i drugim državama. 
Usavršavao se na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu 1964. godine i u Institutu Poljske akademije nauka u Varšavi 1966. godine. Kao stipendista UNESCO specijalizirao je savremenu historiju istočne i jugoistočne Evrope na Univerzitetu u Beču kod Prof. dr. sc. Richarda Pleschka 1974 – 1975. godine.
Tokom osamdeseti godina rukovodio je naučnim projektom "Zatvori i logori u Bosni i Hercegovini 1941. – 1945", koji je bio u programu Instituta za historiju u Sarajevu. Od 1985. godine radio je na projektu "Bosna i Hercegovina 1941. – 1945". Umirovljen je 1991. godine ali od 1. novembra 1992. do 15. juna 1996. godine radio je za Ministarstvo odbrane Republike Bosne i Hercegovine. Krajem 1996. godine, izabran je za redovnog profesora na Odsjeku historije i geografije na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli. Od 1996. do 2006.g. živi u Karlovcu odakle je preselio u Zagreb 2007. godine, gdje je preminuo 09.06.2008.godine.  Iza sebe je ostavio nedovršenu historijsku knjigu o Bosni i Hercegovini u  Drugom svjetskom ratu, koja je na recenziji u Povijesnom institutu u Zagrebu.

Prof. dr. sc. Rasima Hurema pobliže sam upoznao na jednoj od godišnjih skupština Bošnačke nacionalne zajednice Hrvatske za Karlovačku županiju. Prišao mi je, predstavio se i u kratkom razgovoru ustanovili smo da je bio poznanik i prijatelj moje obitelji od djeda, oca, strica s kojim je pohađao školu kao i moje rodbine u Sarajevu. Naime, naše obje obitelji su porijeklom i korijenima iz malog, živopisnog istočnobosanskog gradića Rogatice. Gradića koji je u prošlosti prošao teška razdoblja da bi na koncu završio pod srpskim krstom u Republici srpskoj. Kako Prof. Hurem jednom prigodom reče, još u Drugom svjetskom ratu za vrijeme četničkih pokolja u Istočnoj Bosni krajem 1941. i u 1942. godini uz Foču i druge gradove i sela, četnici su spalili Rogaticu, stanovnike pobili i prognali te je od otprilike 1450 kuća spaljeno oko 1400 bošnjačkih i židovskih a ostalo je samo pedesetak srpskih. Spaljene su i kuče njegovih roditelja i moga djeda. Danas imamo Rasimovu rodnu Rogaticu, nakon još jednog pokolja i progona Bošnjaka, sa sasvim drugim, neprepoznatljivim nacionalnim sastavom stanovništva. Ovo ga je vjerojatno životno opredijelilo za povijest Bosne i Hercegovine u Drugom svjetskom ratu, povijest Bosne i Hercegovine u kojoj se u dugom razdoblju postojanja kraljevine a zatim komunističke Jugoslavije, nije mogla niti smjela izreći istina o stradanjima Bosne i Bošnjaka, negiranju povijesti i identiteta i svega što je izvorno bosansko (i hercegovačko) i zatiranju povijesti i povijesnog kontinuiteta jedne države i njenih izvornih stanovnika – Bošnjaka. Mogu se nadati da će i zadnja knjiga Prof. Hurema uskoro biti objavljena, da će proći recenziju koja neće mijenjati povijesne istine i činjenice do kojih je došao tokom svoga dugogodišnjeg rada i koje je ondje napisao. U jednom našem razgovoru, rekao mi je da je u toj knjizi objavio i podatke o četničkim zlodjelima te da je došao i do brojke od četnika ubijenih Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu te da se ta brojka kreće oko 78000 nedužnih žrtava.
Za vrijeme boravka u Karlovcu, Prof.dr.sc. Rasim Hurem bio je aktivan član Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske. U tom kontekstu premda u odmaklim godinama, priključio se jednome od projekata Bošnjačke nacionalne zajednice za Karlovačku županiju vezanom za upoznavanje Bošnjaka s njihovim nacionalnim identitetom. Održao je par predavanja na tu temu u Karlovcu i u Sisku. Kroz naš zajednički rad nastala je i publikacija "O nacionalnoj svijesti Bošnjaka". Želja je bila da se sadržaj ove publikacije usvoji u Bošnjačkoj nacionalnoj zajednici Hrvatske i zatim publicira. Na žalost, ovo do sada nije učinjeno pa koristim priliku da se isti objavi uz IN MEMORIAM Prof.dr.sc. Rasimu Huremu pod njegovim imenom.

Želim mu vječno sjećanje i spokojan vječni počinak, Allah mu Rahmetile.   

mr. sc. Rusmir Akšamija, dipl.ing.

Nur-ef Hafizović - vrhovni šerijatski sudija

Nur-ef Hafizović - vrhovni šerijatski sudija

Husein-Nurudin, sin Mehmed Rešid ef. Hafizovića  rođen je u Rogatici gdje je stekao osnovno obrazovanje. Godine 1861. položio je u Sarajevu, pred posebnom komisijom, ispit za kadiju. Službu kadije je obavljao u Bosanskoj Gradišci, Gračanici i Gradačcu, a kada je izašla carska naredba da kadije koje obavljaju službu kadije u Bosni treba da se podvrgnu posebnom ispitu u Istambulu, on je otišao i položio taj dosta težak ispit.

Bio je cijenjen i veoma sposoban alim, pa je 1870 godine imenovan za kadiju u Izmiru gdje je odlikovan ordenom «Medžidije V reda», a kasnije i ordenom «Muderis od Edrene». U Bosnu se vratio prije Austro-ugarske okupacije iz zdravstvenih razloga.

Austrougarska okupacija 1879.godine zatekla ga je na položaju vrhovnog šerijatskog sudije. Okupaciona vlast ga je smatrala legalnim predstavnikom Islamske zajednice u Austro-Ugarskoj monarhiji sve do 17. oktobra 1882.godine (dakle, bio je u isto vrijeme vrhovni poglavar Islamske zajednice i vrhovni šerijatski sudija). Imenovanjem prvog reis-ul-uleme Mustafe Hilmi ef. Hadžiomerovića 1882.godine Nur. ef. je ostao vrhovni šerijatski sudija i tu dužnost je obavljao do 1916 godine kada je penzionisan kao predsjednik tog suda.

Preselio se u Rogaticu i tu je umro 12.04.1921. godine i pokopan je u grtoblju  uz Careve džamije s desne strane minareta.

Nezir ef. Škaljić

Nezir ef. Škaljić 

Rođen je 23.02.1844. godine u Rogatici, umro 1905. godine u Sarajevu. Kao mlad čovjek nakon završenih nauka stupio je u otomansku službu u sudačkoj struci prvo u rodnom mjestu, a poslije je bio kadija u Srebrenici i Fojnici. Od 1873. g. bio je predsjednik trgovačkog suda u Sara­jevo, a poslije okupacije naimenovan je kadijom šerijatskog okružnog suda u Sarajevu i služio do 1880. Neko vrijeme bio je i gradski na­čelnik u Rogatici, a 1883. naimenovan je vrhovnim šerijatskim sudijom, članom ulema medžlisa i Vakufske uprave  i u tome svoj­stvu bio je do aprila 1899. Penzionisan je 1899. i postavljen za gradonačelnika Sarajeva i šest godina revnosno djelovao u interesu sve ljepšeg raz­vitka glavnoga grada zemlje. Preveo je Medželu (turski gracianski zakonik). Obavljao je reviziju prijevoda turskih zakona. U svom rodnom mjestu Rogatici ostavio je prelijep vakuf, o čemu se nalaze dokumenti u arhivu Vakufske direkcije u Sarajevu. Na dužnosti gradonačelnika Sarajeva ostao je šest godina (1899. - 1905.). Nezir ef. Škaljić bio je gradonačelnik Sarajeva u periodu kada je počela (1900.) i završena (1902.) gradnja Meteorološke stanice na Bjelavama, te 1901. godine počelo je asfaltiranje ulica - prvo oko sarajevske Katedrale, a kasnije i drugih dijelova grada. Godinu dana kasnije izgrađena je Aškenska sinagoga rađena po projektu Karla Paržika, te otvoreno ljetno kupalište Bentbaša. U blizini Željezničke stanice izgrađen je, na tadašnjoj periferiji grada, Vojni logor (kasnije Kasarna Maršal Tito, današnji kampus UNSA i Univerzitetska biblioteka). Austro-Ugarska je u tom periodu u Sarajevu izvela glavnu mrežu moderne gradske kanalizacije. Istorija bilježi, za Nezira ef. Škaljića, tek da je bio treći gradonačelnik Sarajeva i čovjek čiji je cijeli život bio posvećen tumačenju zakona. Za svoj rad i zasluge odlikovalo je Njeg.Veličanstvo rahm. Hadži Nezira ef. 1881. viteškim nišanom ordena Franje Josipa, 1891. ordenom željezne krune III. razreda, komturnim nišanom ordena Franje Josipa sa zvijezdom.

Hadži Nezir ef. Škalić bio je čestit, karakteran čovjek, dubok znalac šerijata, savjestan veliki sudija, svje­stan svoje službe i dužnosti, čovjek mudar, iskusan i vrijedan u službi, fin i taktičan, blage naravi i ljubazan sa svakim, čovjekoljuban prema svakome bez razlike vjere, a skroz pobožan Musliman, prožet zakonima svoje vjere, pa je iz vjerne odanosti spram nje u teškim prilikama išao na hadžiluk u Mekku (kao reis – ul – hudždža za 1890. godinu) i stekao ime hadžije.
U svom rodnom mjestu, Rogatici, ostavio je prelijep vakuf, o čemu se nalaze isprave u arhivu Vakufske direkcije u Sarajevu. Efendija Škaljić preselio je na  Ahiret 1905. godine u Sarajevu, ukopan je u groblju na Bakijama .

Godine 1905. Gradska općina Sarajeva donijela je odluku da se izrade portreti dotadašnjih gradonačelnika.Vjerojatno ponesen plemenitošću lica koje je slikao, Špiro Bocarić je u liku Hadži Nezir ef. Škaljića, trećeg gradonačelnika i čovjeka čiji je cijeli život bio posvećen tumačenju zakona, dao svoj najbolji portret.

Sarajevski gradski načelnik Hadži Nezir cf. Skalić1844.— 1905.

 Sarajevski_list-1905-03-mar

Čega se bojasmo, toga ne ubojasmo! Jučer je izjutra gradski načelnik glavnoga grada Bosne i Hercegovine čestiti Hadži Nezir ef. S k a 1 i ć poslije dužeg i teškog bolovanja u prsima svoju plemenitu dušu Bogu dao, te svojom preranom smrću ucvijelio cijelo Sara­jevo, koje ga je sa njegovih izvrsnih duševnih svojstava, kao čovjeka i javnog poslenika za opće dobro, visoko cijenilo i odavalo mu is­krene simpatije. Rahmetli Hadži Nezir ef. Skalić bješe čestit, karakteran čovjek, dubok znalac šerijata, savjestan veliki sudija, svje­stan svoje službe i dužnosti, čovjek mudar, iskusan i vrijedan u službi, fin i taktičan, blage naravi i ljubazan sa svakim, čovjekoljuban prema svakome bez razlike vjere, a skroz pobožan Musliman, prožet zakonima svoje vjere, pa je iz vjerne odanosti spram nje u teškim prilikama išao na hadžiluk u Mekku i stekao ime hadžije. Kao iskren prijatelj napretka on je, pošavši u mir, stupio na čelo uprave gl. grada Sarajeva i šest godina rev­nosno djelovao u interesu sve ljepšeg raz­vitka glavnoga grada zemlje. Kao treći po redu gradski načelnik Sarajeva on je ovaj visoki čin zastupao svjesno i dostojanstveno, kao što priliči prvom gragjaninu glavnoga grada. I — velje žalosti! — da ga je smrt zatekla baš na pragu novih izbora za obnovu gradske uprave. Hadži Nezir ef. Skalić rodio se 23. fe­bruara 1844. u Rogatici. Kao mlad čovjek stupio je u otomansku službu u sudačkoj struci prvo u rodnom mjestu, a pošlje je bio kadija u Srebrenici i Fojnici. G. 1873. došao je kao predsjednik trgovačkog suda u Sara­jevo, a pošlje okupacije naimenovan je ka­dijom šerijatskog okružnog suda ovdje i služio do 1880. Neko vrijeme bješe i gradski na­čelnik u Rogatici, a 1883. naimenovan je vrhovnim šerijatskim sudijom i u tome svoj­stvu djelovao je do aprila 1899., kada je pošao u mir i naimenovan bio za gradskog načelnika u Sarajevu. Rahmetli Hadži Nezir ef. učestvovao je sa pok. pravosudnim di­rektorom Eichierom u preustrojstvu šeri­jatskog pravosudstva u zemlji i oko toga te­meljna posla više mjeseci proveo u Beču kao član dotične komisije. Za svoj rad i zasluge odlikovalo je Njeg.Veličanstvo rahm. Hadži Nezir ef. 1881. viteškim nišanom ordena Franje Josipa, 1891. ordenom željezne krune III. razreda, a prije dvije godine komturnim nišanom ordena Franje Josipa sa zvijezdom. Svoju tešku bolju — kako čujemo — pod­nosio je rahm. Hadži Nezir ef. u skrušenom predanju volji božjoj i kao pravi Musliman on je u potonjim danima svoga života mirno i svjesno gledao skoroj smrti u oči, te se spokojno halalio sa svojim najbližim prijate­ljima. Jučer prije podne preneseno je mrtvo tijelo rahm. H. Neziref. iz kuće mu u ogromnoj pratnji muslimanskih notabiliteta i publike u Begovu džamiju. U pratnji bjehu poglavar zemlje, preuzv. g. fzm. baron Albori,gragj. doglavnik presv. g. baron B e n k o, predstojnici odjelenja zemaljske vlade gg. K. H б r m a n n, dr. N. pl. Rajneri Fr. Pas sin i, cjelokupni gene­ralitet, mnogi visoki činovnici zemaljske vlade i drugih oblasti, nadsavjetnici vrhovnoga suda sa senatskim predsjednicima gg. J. Manojlovičem i Ad. Shekom na čelu, savjet­nici okružnoga suda korporativno, cjelokupno gradsko poglavarstvo i zastupstvo sa podnačelnicima na čelu i mnoge druge odlične osobe iz sarajevskog društva. Iza dove u podne ukopan je rahm. Hadži Nezir ef. u groblju na Bakijama. Bog da mu čestitu dušu prosti i vječan mu spomen u Sarajevu!

Na glas o smrti rahm. Pladži Nezir ef.  Skalića stigla je gradskom poglavarstvu i ova telegrafična sažalnica od Nj. Preuzvišenosti zajedn. ministra financije g. barona Buriana:„Beč, 10. marta 1905. Gradskom poglavarstvu u Sarajevu. Povodom smrti velezaslužnog i opće omiljenog gradonačelnika Hadži Nezir efendije Skalićačast mi je pri­općiti štovanom zastupstvu glavnog grada Sa­rajeva izraz mog iskrenog i dubokog sažalenja. Burian.“

Na ovu sažalnicu zahvalio se gradski podnačelnik g. Petro T. Petrović ovom depešom: ,,U ime sarajevskog općinskog za­stupstva zahvaljujem duboko Vašoj Preuzvišenosti na iskrenom sažaljenju, koje ste po­vodom smrti našega omiljenog i nezaboravnog gradonačelnika Hadži Nezir ef. Skalića imali dobrotu izraziti sa molbom, da izvoli Vaša Preuzvišenost primiti izraz naše poklonosti i trajne zahvalnosti.“