Nezir ef. Škaljić

Nezir ef. Škaljić 

Rođen je 23.02.1844. godine u Rogatici, umro 1905. godine u Sarajevu. Kao mlad čovjek nakon završenih nauka stupio je u otomansku službu u sudačkoj struci prvo u rodnom mjestu, a poslije je bio kadija u Srebrenici i Fojnici. Od 1873. g. bio je predsjednik trgovačkog suda u Sara­jevo, a poslije okupacije naimenovan je kadijom šerijatskog okružnog suda u Sarajevu i služio do 1880. Neko vrijeme bio je i gradski na­čelnik u Rogatici, a 1883. naimenovan je vrhovnim šerijatskim sudijom, članom ulema medžlisa i Vakufske uprave  i u tome svoj­stvu bio je do aprila 1899. Penzionisan je 1899. i postavljen za gradonačelnika Sarajeva i šest godina revnosno djelovao u interesu sve ljepšeg raz­vitka glavnoga grada zemlje. Preveo je Medželu (turski gracianski zakonik). Obavljao je reviziju prijevoda turskih zakona. U svom rodnom mjestu Rogatici ostavio je prelijep vakuf, o čemu se nalaze dokumenti u arhivu Vakufske direkcije u Sarajevu. Na dužnosti gradonačelnika Sarajeva ostao je šest godina (1899. - 1905.). Nezir ef. Škaljić bio je gradonačelnik Sarajeva u periodu kada je počela (1900.) i završena (1902.) gradnja Meteorološke stanice na Bjelavama, te 1901. godine počelo je asfaltiranje ulica - prvo oko sarajevske Katedrale, a kasnije i drugih dijelova grada. Godinu dana kasnije izgrađena je Aškenska sinagoga rađena po projektu Karla Paržika, te otvoreno ljetno kupalište Bentbaša. U blizini Željezničke stanice izgrađen je, na tadašnjoj periferiji grada, Vojni logor (kasnije Kasarna Maršal Tito, današnji kampus UNSA i Univerzitetska biblioteka). Austro-Ugarska je u tom periodu u Sarajevu izvela glavnu mrežu moderne gradske kanalizacije. Istorija bilježi, za Nezira ef. Škaljića, tek da je bio treći gradonačelnik Sarajeva i čovjek čiji je cijeli život bio posvećen tumačenju zakona. Za svoj rad i zasluge odlikovalo je Njeg.Veličanstvo rahm. Hadži Nezira ef. 1881. viteškim nišanom ordena Franje Josipa, 1891. ordenom željezne krune III. razreda, komturnim nišanom ordena Franje Josipa sa zvijezdom.

Hadži Nezir ef. Škalić bio je čestit, karakteran čovjek, dubok znalac šerijata, savjestan veliki sudija, svje­stan svoje službe i dužnosti, čovjek mudar, iskusan i vrijedan u službi, fin i taktičan, blage naravi i ljubazan sa svakim, čovjekoljuban prema svakome bez razlike vjere, a skroz pobožan Musliman, prožet zakonima svoje vjere, pa je iz vjerne odanosti spram nje u teškim prilikama išao na hadžiluk u Mekku (kao reis – ul – hudždža za 1890. godinu) i stekao ime hadžije.
U svom rodnom mjestu, Rogatici, ostavio je prelijep vakuf, o čemu se nalaze isprave u arhivu Vakufske direkcije u Sarajevu. Efendija Škaljić preselio je na  Ahiret 1905. godine u Sarajevu, ukopan je u groblju na Bakijama .

Godine 1905. Gradska općina Sarajeva donijela je odluku da se izrade portreti dotadašnjih gradonačelnika.Vjerojatno ponesen plemenitošću lica koje je slikao, Špiro Bocarić je u liku Hadži Nezir ef. Škaljića, trećeg gradonačelnika i čovjeka čiji je cijeli život bio posvećen tumačenju zakona, dao svoj najbolji portret.

Sarajevski gradski načelnik Hadži Nezir cf. Skalić1844.— 1905.

 Sarajevski_list-1905-03-mar

Čega se bojasmo, toga ne ubojasmo! Jučer je izjutra gradski načelnik glavnoga grada Bosne i Hercegovine čestiti Hadži Nezir ef. S k a 1 i ć poslije dužeg i teškog bolovanja u prsima svoju plemenitu dušu Bogu dao, te svojom preranom smrću ucvijelio cijelo Sara­jevo, koje ga je sa njegovih izvrsnih duševnih svojstava, kao čovjeka i javnog poslenika za opće dobro, visoko cijenilo i odavalo mu is­krene simpatije. Rahmetli Hadži Nezir ef. Skalić bješe čestit, karakteran čovjek, dubok znalac šerijata, savjestan veliki sudija, svje­stan svoje službe i dužnosti, čovjek mudar, iskusan i vrijedan u službi, fin i taktičan, blage naravi i ljubazan sa svakim, čovjekoljuban prema svakome bez razlike vjere, a skroz pobožan Musliman, prožet zakonima svoje vjere, pa je iz vjerne odanosti spram nje u teškim prilikama išao na hadžiluk u Mekku i stekao ime hadžije. Kao iskren prijatelj napretka on je, pošavši u mir, stupio na čelo uprave gl. grada Sarajeva i šest godina rev­nosno djelovao u interesu sve ljepšeg raz­vitka glavnoga grada zemlje. Kao treći po redu gradski načelnik Sarajeva on je ovaj visoki čin zastupao svjesno i dostojanstveno, kao što priliči prvom gragjaninu glavnoga grada. I — velje žalosti! — da ga je smrt zatekla baš na pragu novih izbora za obnovu gradske uprave. Hadži Nezir ef. Skalić rodio se 23. fe­bruara 1844. u Rogatici. Kao mlad čovjek stupio je u otomansku službu u sudačkoj struci prvo u rodnom mjestu, a pošlje je bio kadija u Srebrenici i Fojnici. G. 1873. došao je kao predsjednik trgovačkog suda u Sara­jevo, a pošlje okupacije naimenovan je ka­dijom šerijatskog okružnog suda ovdje i služio do 1880. Neko vrijeme bješe i gradski na­čelnik u Rogatici, a 1883. naimenovan je vrhovnim šerijatskim sudijom i u tome svoj­stvu djelovao je do aprila 1899., kada je pošao u mir i naimenovan bio za gradskog načelnika u Sarajevu. Rahmetli Hadži Nezir ef. učestvovao je sa pok. pravosudnim di­rektorom Eichierom u preustrojstvu šeri­jatskog pravosudstva u zemlji i oko toga te­meljna posla više mjeseci proveo u Beču kao član dotične komisije. Za svoj rad i zasluge odlikovalo je Njeg.Veličanstvo rahm. Hadži Nezir ef. 1881. viteškim nišanom ordena Franje Josipa, 1891. ordenom željezne krune III. razreda, a prije dvije godine komturnim nišanom ordena Franje Josipa sa zvijezdom. Svoju tešku bolju — kako čujemo — pod­nosio je rahm. Hadži Nezir ef. u skrušenom predanju volji božjoj i kao pravi Musliman on je u potonjim danima svoga života mirno i svjesno gledao skoroj smrti u oči, te se spokojno halalio sa svojim najbližim prijate­ljima. Jučer prije podne preneseno je mrtvo tijelo rahm. H. Neziref. iz kuće mu u ogromnoj pratnji muslimanskih notabiliteta i publike u Begovu džamiju. U pratnji bjehu poglavar zemlje, preuzv. g. fzm. baron Albori,gragj. doglavnik presv. g. baron B e n k o, predstojnici odjelenja zemaljske vlade gg. K. H б r m a n n, dr. N. pl. Rajneri Fr. Pas sin i, cjelokupni gene­ralitet, mnogi visoki činovnici zemaljske vlade i drugih oblasti, nadsavjetnici vrhovnoga suda sa senatskim predsjednicima gg. J. Manojlovičem i Ad. Shekom na čelu, savjet­nici okružnoga suda korporativno, cjelokupno gradsko poglavarstvo i zastupstvo sa podnačelnicima na čelu i mnoge druge odlične osobe iz sarajevskog društva. Iza dove u podne ukopan je rahm. Hadži Nezir ef. u groblju na Bakijama. Bog da mu čestitu dušu prosti i vječan mu spomen u Sarajevu!

Na glas o smrti rahm. Pladži Nezir ef.  Skalića stigla je gradskom poglavarstvu i ova telegrafična sažalnica od Nj. Preuzvišenosti zajedn. ministra financije g. barona Buriana:„Beč, 10. marta 1905. Gradskom poglavarstvu u Sarajevu. Povodom smrti velezaslužnog i opće omiljenog gradonačelnika Hadži Nezir efendije Skalićačast mi je pri­općiti štovanom zastupstvu glavnog grada Sa­rajeva izraz mog iskrenog i dubokog sažalenja. Burian.“

Na ovu sažalnicu zahvalio se gradski podnačelnik g. Petro T. Petrović ovom depešom: ,,U ime sarajevskog općinskog za­stupstva zahvaljujem duboko Vašoj Preuzvišenosti na iskrenom sažaljenju, koje ste po­vodom smrti našega omiljenog i nezaboravnog gradonačelnika Hadži Nezir ef. Skalića imali dobrotu izraziti sa molbom, da izvoli Vaša Preuzvišenost primiti izraz naše poklonosti i trajne zahvalnosti.“

Akademik dr. Avdo Sućeska

Avdo Sućeska

Avdo Sućeska (1927–2001) je rođen 1927. u selu Jasenici, opština Rogatica. Poslije završene osnovne škole i gimnazije, studirao je na Pravnom fakultetu u Sarajevu i  diplomirao 1950. Na istom Fakultetu ubrzo je izabran za asistenta, a zatim i za docenta na Katedri istorije države i prava naroda Jugoslavije. Školske 1962/63. bio je na specijalizaciji u Minhenu, u Institutu za istoriju i kulturu Bliskog Istoka i turkologiju. Doktorirao je na Pravnom fakultetu u Beogradu 1959. U zvanje vanrednog profesora izabran je 1964, a redovnog profesora 1969, i to za predmet Istorija države i prava naroda Jugoslavije. Uporedo s radom na Pravnom fakultetu od 1968. do 1971. bio je na dužnosti direktora Orijentalnog instituta u Sarajevu. Dvije godine bio je dekan Pravnog fakulteta.

Dr. Avdo Sućeska jedan je od najistaknutijih svjetskih poznavalaca društvene, pravne i političke istorije jugoistočne Evrope za vrijeme turske vlasti. Posebno je uticao na razvitak orijentalnih studija i istoriografije jugoslovenskih naroda pod turskom vlašću. To se u najvećoj mjeri odnosi na unutrašnju istoriju jugoslovenskih zemalja, prije svega Bosne i Hercegovine, i na sistem turske uprave, poreskog sistema i vojnog uređenja. Rijetke su naučne manifestacije posvećene ovim pitanjima na kojima se nije čuo glas dr. Avde Sućeske, kao što su rijetke publikacije u kojima njegova djela nisu korištena i navođena. Uporedo s tim, on je veoma aktivan i u organizovanju naučnih istraživanja i podsticanja svih onih naučnih polemika koje su vodile raščišćavanju pojedinih pitanja turske administracije u jugoistočnoj Evropi. On je podnio veliki broj naučnih referata i saopštenja na najuglednijim jugoslovenskim i svjetskim naučnim skupovima. Na prvom mjestu, ipak, treba naglasiti da je svojim naučnim rezultatima i koncepcijama ne samo doprinio razvitku istraživanja i studija o turskom periodu jugoslovenske istorije nego je podstakao veliki broj istraživača da krenu njegovim putem. Kao profesor Pravnog fakulteta u Sarajevu objavio je obimni udžbenik Istorija države i prava naroda SFRJ. Napisao je oko sedamdeset naučnih studija i rasprava koje su velikim dijelom objavljene na svjetskim jezicima i po najuglednijim periodičnim publikacijama u inostranstvu.

Dr. Avdo Sućeska je, pored ostalog, naročito ispitivao probleme lokalne Uprave u Bosni i Hercegovini pod Turcima, i to ne samo ulogom ajana u toj upravi nego i ustanovom muteselima kao predstavnika pokrajinskih, odnosno centralnih vlasti, pravnim običajem uzajamnog jamčenja stanovnika jednog naselja, obično grada, za održavanje reda i mira, kao i gradskom upravom uopšte. Isto tako je znalački izučavao i prikazivao razvitak čifluka i čiflučkog sistema, i to ne samo u Bosni i Hercegovini, a veliku pažnju je posvetio i položaju raje, i muslimanske i hrišćanske. Posebno se zadržao na pojavi Jevreja u BiH i njihovom socijalnom i pravnom položaju.

Među mnogobrojnim radovima dr. Avde Sućeske ipak na prvom mjestu treba zapaziti njegovu obimnu i temeljitu monografiju Ajani (Prilog izučavanju lokalne vlasti u našim zemljama za vrijeme Turaka). Na osnovu bogate naučne literature i izvorne građe, dr. Sućeska je u ovoj knjizi ispitao i prikazao nastanak i razvitak jedne od ustanova koje su najkarakterističnije za osmanski režim XVIII i početka XIX vijeka. Ta ustanova je poglavito dobila izrazite oblike u Bosni i Hercegovini, ali je obilježila osmanski režim navedenog razdoblja u cjelini. Pojava ajana kao uglednih prvaka i organa lokalne vlasti označila je prelomne trenutke u istoriji Osmanskog Carstva krajem XVII i početkom XVIII vijeka. Nosilac je niza najviših nagrada za nauku (Šestoaprilska nagrada Grada Sarajeva, Dvadesetsedmojulska nagrada BiH) i odlikovanja.

Za dopisnog člana ANUBiH izabran je 1987, a za redovnog 1995. godine.

ŽEPA, KAPIJA NA DRINI

ŽEPA, KAPIJA NA DRINI
 – (Zapis) - (Iz  neobjavljenog rukopisa „Kapije života - zapisi i sjećanja“)

Idriz Hodžić (1948) Sarajevo / Bosna i Hercegovina

Naseljeno mjesto – Žepa, obuhvata oko 30 manjih sela i zaselaka. Do 1957. godine bila je samostalna opština u rogatičkom srezu. Na nekim geografskim kartama, čak,  i ne postoji  označena kao naseljeno mjesto. Selo je dobilo ime po istoimenoj rijeci Žepi, koja izvire ispod brda Žep, u blizini Han Pijeska. Ona, zapravo, vijekovima usijeca sebi put – korito, između vrleti Javor-planine i Devetaka, probijajući se između trigonometrijskih tačaka 1537 (Javor) i 1424 (Devetak), do ušća u Drinu. Na Žepi je, nekada davno, čuveni Mehmed-paša Sokolović sagradio most koji je, nakon izgradnje hidroelektrane Bajina Bašta, izmješten da ne bi bio potopljen.  Taj most je inspirisao nobelovca Ivu Andrića da napiše pripovijetku „Most na Žepi“. Lijevo od ušća Žepe u Drinu, nizvodno, prema Osat planini, smješteno je selo Luka.
U Žepu se dolazi iz tri pravca – od Han Pijeska i od Rogatice, makadamskim putevima, te iz pravca sela Luka, također, makadamskim putem. Preko Drine je Srbija. Iza Javor planine i Osata su Srebrenica i Bratunac, a s onu stranu Devetaka su Sokolac, Rogatica i Višegrad.
Žepa, po administrativnoj podjeli, pripada području opštine Rogatica, u Dejtonskoj Republici Srpskoj.
Od Han Pijeska, prema Žepi, vodi jedan krivudavi put. Lijevo ostaje Podžeplje (prostor  i sela pod brdom Žep), a onda se lagano kao niska rijetkih bisera, redaju sela i zaseoci.
Uz put se nalazi jedna spomen-ploča sa 45 imena srpskih boraca, koji su, 04.06. 1992. godine, «dali svoje živote za slobodu i čast svoga naroda». Koga li su oni išli oslobađati i čiju čast braniti u Žepi, kad tamo nije bilo ni jednog Srbina, samo od sebe nameće se pitanje? Žepljaci su ljuti ratnici koji su tog dana spriječili prodor srpske vojske i tenkova. Kada se stanovništvo izvuklo iz te «zaštićene zone», zlotvori su sva žepljanska sela spalili do temelja. Svuda su vidljiva zgarišta kuća i ostaci kamenih zidova i temelja, koji se nisu mogli zatrijeti. Postupno se obnavljaju porušene kuće Žepljaka i oni se lagano vraćaju u svoja sela.
Dok put, sve većom  nizbrdicom, krivuda prema Žepi, kod sela Pudarići nailazi se na jak izvor vode zvani Vrutci. Veliko betonsko korito puno je vode koja stalno teče u nepovrat. Na tom mjestu, ranije, bilo je drveno korito dužine 12 metara, izdubljeno stablo bora, koje je tu dovuklo sedam pari volova, kada su neki Kačevići prije oko 200 godina na tom mjestu sagradili hair-česmu.
Krajem juna 2001. godine, u tom selu, rodilo se prvo muško dijete, poslije agresije na RBiH, 1992.-1995. godine.
Iznad samog centra naselja Žepa je zaseok Halilovići. Tu su i kuće hadžije Hasana i hadžije Abida Halilovića, Nezimovog i Ahmedovog oca. Hasan i Abid su amidžići. Abidova kuća je obnovljena, a Hasan, koji živi u Sarajevu, sagradio je jednu hudžericu, pored temelja porušene kuće i štale.
U haremu žepljanske džamije, čije ruševine svjedoče o njenom postojanju, nalazi se više mezarova i jedno turbe. Po usmenoj predaji, na tom mjestu, pao je junak koji je navodno nosio svoju osječenu glavu. Ispred harema je šest otvorenih česama.
Obnovljena je škola, ambulanta i zadruga. U Žepi je ukupno oko 400 čeljadi, povratnika koji su se vratili na svoja imanja, ali imaju samo dva traktora. Preko puta zadruge je kafana, koju drži Žepljak po imenu Ferid. U njeg se našao sin, dan prije našeg dolaska. Veseo je i časti sve posjetioce kafane.
U zaseoku Vrelo nastanjeni su i Hodžići. Oni potiču od Hodžića iz sela Šatorovići, kod  Rogatice. Hamdija Hodžić iz Šatorovića, napisao je knjigu o istorijatu i genezi tih Hodžića. U toj knjizi, oslajajući se na usmenu predaju i historijske činjenice, postavio je tezu da je pra- predak ovih Hodžića, neki Malizija, koji je nakon gubitka Slavonije, dobio spahiluk u Godimlju, kod Rogatice, a koji je živio između 1720. i 1740. godine.
Žepa i njoj pripadajuća sela je oaza Bošnjaštva i bosanska kapija za izlazak na Drinu. Ona je, zajedno sa mnogim naseljenim mjestima u Istočnoj Bosni, u kojima su Bošnjaci činili većinu, stub za očuvanje cjelovitosti BiH i opstanka Bošnjaka na njenim istočnim granicama, prema Srbiji.
Ona je, za sada, kao slijepo crijevo, u kojem zubu vremena odolijeva stara kula, čije zidine još čvrsto stoje. Uz tu kulu je nastao zaseok Kula. Njegovi predratni stanovnici, koji po kuli dobli prezime KULOVAC/KULOVCI, sada su većinom daleko i od Kule i od Žepe i ko zna da li će se ikada svi moći vratiti. I da li će htjeti, veliko je pitanje?
Ako potomci sadašnjih, preživjelih Žepljaka i Podrinjaca, okrenu leđa Drini, ovaj dio Bosne, za sva vremena, biće izgubljen?

30. 07. 2001. godine
http://www.google.ba/url?sa=t&rct=j&q=&esrc=s&source=web&cd=5&ved=0CEEQFjAE&url=http%3A%2F%2Fwww.kns.ba%2Fs%2Findex.php%3Foption%3Dcom_content%26task%3Dview%26id%3D1078%26Itemid%3D61&ei=7fy5UaayE5DU4QSD0IGgAg&usg=AFQjCNHTxm1BFDEwu3ECOV-CgLJAAg9WvQ&sig2=dOoGzrQZQLeRZvoNF6raww