( P r io p ć li o V je k o s l a v N o v o t n i.)
HRVATSKl PLANINAR Broj 5.
Sve glavne putove kao što i sve željeznice u Bosni i Hercegovini izgradi za vrijeme okupacije od god. 1878. vojua uprava, koja i danas još sva prometala kao i poštu u svojoj vlasti ima. Zato su i željeznice tuj sve državne. Prije dvije godine predan je prometu onaj dio bosanske željeznice, koji vodi od Sarajeva sjevero-iztočno na granicu kraljevine Sibije a ujedno jugoiztočno do sandžaka Novipazar. Do Megjegja teče željeznička ta pruga zajednički, te prevališ taj put od 97 km. za pet odnosno 6 sati. Od Megjegja do Vardišta na srpsku granicu iina 31 km., koje prevaljuje željeznica za dva sata, a od Megjegja do Uvca, na granicu sandžaka novopazarskoga, imaš 42 km., za koje vlak treba takodjer dva sata. Od Vardišta, sela sa kakovih 300 žitelja samih Srba, vodi tek staza dobar kilometar do srpske karaule (stražar»ice) Balvan. Dva kilometra od Balvana stoji seoce Markovo polje sa pograničnom financijskom stražom. Tuj vodi kolnik za osam sati vožnje u Užice, grad s više od 7000 stanovnika. (Gostioničari Grbić u Užicama, a Schreiber u Višegradu poskrbil će se za podvoz.) Na po puta kraj sela Kremne leži u ratnoj austrijskoj povijesti dobro poznati donekle još uščuvani Laudonov šanac. Od Uvca, novoga neznatnoga naselišta, nastaloga tek iza okupacije, stići ćeš preko rječice Uvca, koj<j tuj ide u Lim, za po sata dobrim kolnikom u novopazarski grad Priboj na desnoj obali Lima. Od Priboja u Prijepolje sve uz Lim nema kolnika, već samo put za pješake j jahače; odaljeno je to mjesto od Priboja 35 km. Od Prijepolja u Plevlje ima opet dobar kolnik, kojim ćeš ono 45 km. prevaliti za 4-5 sati.
Željeznica ta Sarajevo-Uvac najbliži je pravac do željeznice turske, koja od Mitrovice ide preko Uskuba do Soluna. Čim se dakle izgradi gvozden put od Uvca do turske Mitrovice, spojen je u jednu ruku sav zapadni Balkan preko Sarajeva i Metkovića sa Jadranskim morem, a u drugu ruku preko Sarajeva i Zagreba ili Niša i Beograda, dakle na dvije strane sa Peštom i Bečom. Ja sam već prije tri četiri godine mislio u Novipazar. nu radi dalekoga, tegobnoga i dosta nesigurnoga puta odgodio sam ga saznavši da se sprema žeIjezni put. I ovoga Ijeta mi se opet skoro taj put izjalovi. Spremah se naime sedamnaestoga kolovoza iz Sarajeva u Novipazar, a u to puče po Sarajevu glas, da se je Plevlje diglo na Sulejnian-pašu, svoga gospodara u Plevlju. Čekah još dva dana na potanje vijesti, pa kad ih ne bi, sjednem u željezni voz, koji me za četiri sata-84 kilometra — poveze do stanice Ustiprače-Goražde. Ta je željeznica obzirom na tehničke i prirodne divote jedna od najkrasnijih med evropskim gorskim željeznicama. Od sarajevske glavne stanice (528 m.) probila si je put kroz Čobaniju, Bistrik, Hrid i Alifakovac, južne mahale (dijelove gradske) sarajevske u kameno podnožje starca Trebevića (1629 m.) penjući se inučno lijevom obalom Miljačke. Voz skače čas preko dubokih i strmih uvala, vododerina i jazina gorskih. čas se gubi u kameni prorov. iz kojega izlazi na ogled plahe Miljačke, koja bučno preskakuje gole hridine i pećine stotinu i stotinu metara tik pod željeznicom. Onkraj se Miljačke duboko u klancu provlači glavna cesta. koja vodi na istok, kamo i željezni voz juri. Ovim klancem išla je u starom i srednjem vijeku od Vrbasa i mora sva kopnena trgovina do Carigrada, kako nam Jireček (Handelsstrassen in Ser. und Bosnien) dokazuje. I naši stari Dubrovčani znadu za taj put. Za dobar sat vožnje klanac na jednom zijevne u krasnu dolinu. Odasvud te u Ijetu grli sočna zelen, humci crnogorice i prostrane gorske livade. To je stanica i selo Pale (832 m.), Ijetovalište Sarajevaca. Pred sobom u daljini ugledaš južno Jahorinu planinu (1893 m.), a istočno novu, dugu, visoku i okomitu stijenu, u našoj narodnoj pjesmi toliko puta spomenutu Romaniju planinu sa Orlovom stijenom (1629 m.), koju je Kraljević Marko toliko puta proliodio. Nasred Romanije planine pružila se 'na široko i daleko visoravan Glasinac sa nekoliko siromašnih sela. Taj Glasinac ogromno je predhistorijsko grobište, na kojem se nalaze više hiljada starih grobova; narod ih zove giomilama. O njima obilno govori Glasnik zemaljskoga muzeja u Sarajevu god. 1894— 1895. Ovamo se uputiŠe članovi arheološkoga kongresa, što se je sastao u Sarajevu god. 1894., na čelu mu glasoviti R. Virchow. ,
Željeznica juri izmedju Romanije planine i Jahorine dižuć se svejednako pred stanicom Stambulčić (940 m.) do najviše visine od 946 m. pa zalazi tuj u 852 m. dugi prorov. Ovdje je ujedno razmedje rijeke Drine i* Bosne. Zeljezni se put tada spušta preko kukova i stijena, jaruga i voda: Stambulčića potoka, Grabovice, Rakite, Lisine, Gračanice, Laznice, Dragosine, Brnjice, Čemernice, Rakitnice, Ljutice, ljute Prače i mnogih drugih vrela i potočića, koje iz srca Ranjen planine jure u Praču. Uz ovu si je željeznica, stisnuta medju gomilama^ osovnih stijena, probila na čudan način svoj put. Ona skače sa ruba potoka u sam potok, u kojem si je put podigla na umjetno sagradjenoj pećini; ondje si je izbila prolaz dinamitom u liticu; sad šumi na lijevoj, sad preskakuje na desnu obalu; čas ju vidiš kao cmu neman kako iz kamena izlazi pa u isti mah opet izčezne u kamenu utrobu. Gdje nije nikad stupila Ijudska noga, gdje ni koza ne uzmože na brst. tuda gvozdena neman razmeće bistru vodu i tih kamen. Cijelim putem od Prače, nekad sijela biskupskoga i znatne trgovine dubrovačke, pa sve uz Banju stijenu do stanice Mesići-Rogatice - do 30 km. daljine — željeznički se vlak mota duboko u ponoru rijeke Prače te ti se njen trag prikazuje kao niz galerija u kamen uklesanih, kojom se ona smuca nestalno i obijesno kao gorostasna zmija. Stotinu i stotinu metarcenti dinamita. što su ili Ijudi i konji ovamo pronijeli, trebalo je tuj spustiti u te hladne dubine. Dan i noć drhtale su gore i pećine od užasne trešnje dinamitske. Trideset hiljada ljudi radilo je na toj pruzi istodobno ođ god. 1904. živom vatrom, pod zemljom. u tvrdom kamenu i u ledenoj vodi bijesnih potoka i rijeka.
U stanici ,,Ustiprača-Goražda“ ostavim vlak te ugledam tuj prvi put hladnu. zelenkastu Drinu. Omnibusom se odvezem za sat (12 km.) preko Drine u Goraždu za 2 krune, nastaniin u gostioni Čeha Olehle, koji i na stanici i kraj stanice ima dobre svoje gostione, uzmem za sutradan na pošti biljet do Plevlja za 12 kruna, pa odem prije svega kroz grad opet preko novoga mosta na desnu obalu Drine. da u bistroj, kamenoj rijeci okupam zaprašeno tijelo i da odahnem u krasnoj okolici milovidne varošice, koja je svoje kuće nanizala pod brijegom s veće strane na lijevoj obali Drine. Goražda (340 m.) je danas neznatna varoš od nešto preko 1500 žitelja, ponajviše muslimana; ima i nešto katolika i Srba. Što si javnih zgrada obično našao u drugim bosanskim gradićima, to imaš I ovdje: dvije džamije. katoličku kapelu, vojnu poštu i brzojav, žandarmeriju, financiju, kotarsku upravu, 3 škole (1 opću i 2 muslimanske), 2 bolnice (1 opću javnu i I vojnu); vojnici. kojih stoji ovdje veći odio, imadu svoje upravne zgrade, a povrh toga još i arapsku pastuharnu. Sva Goražda s tri je strana okružena gustom bukovom gorom. Lijepi vrtovi i krasni voćnjaci donekle mu zastiru čiste kuće. Mene je povrh toga zaninialo saznati, gdje je stajala ona tiskara, koja je u 16. vijeku tuj tiskala crkvenu knjigu. Prije nego ćeš od stanice ući u Goraždu, opazit ćeš uz put desno malu srpsku crkvicu. To ti je Sopotnica, gdje je nekoć stajao veliki, glasoviti manastir, što ga je po narodnom kazivanju Herceg Stjepan sagradio. Pred crkvicom ima inedju inima nadgrobni kamen, na kojem je uklesano glagolicom ime kneza Radoslava Širinića. Domaći su begovi opetovano iza razorene te kuće božje nastojali, da se na novo crkva podigne držeći, da je taj Rade Širinić njihov pradjed bio. Kulturno znatna je ta crkvica još za to, što u njenom zidu ima rimskih spomenika. Od razvalina dakle rimskih, koje su tuj stajale, sagradjena je ta crkvica. Ali Sopotnica upravo bijaše u-16 vijeku i sijelo tiskare, u kojoj su kaludjeri tiskali crkvene knjige glagolicom i bos. ćirilicom. Naročito se spominju trojica iz prve polovice 16. vijeka i to: Božidar Goraždanin, djakon Radojc i Teodor Jeromonah.Na Gjurgjevo se slavi ovdje crkveni zbor i krsno ime te crkvice, pa se tuj skupi sila naroda bez razlike vjere, kršćani i muslomani, da svetkuju Gjurgjevo na grobovima davno sahranjenih svojili otaca. Sutradan krenem prije pete ure u jutro u poštanskoj ,,diližansi“ pod vojničkom pratnjom put Plevlja, pošto sam kod Olelile slatko spavao kao što mu je i hrana dobra bila. Put u Plevlje vodi jedno vrijeme uz vodu desnom obalom Drine. Skrenuvši prema istoku ostavlja Drinu, te se okučima penje 15 km. kroz Kozaru planinu do han Kozare na 697 m. visine. Odavle se opet okučima malo spušta, da se na novo digne u Ćajnici na 801 m. Od han Kozare do Cajnice ima 5 km.Čajnica je grad kao i Goražda od 1500 žitelja, ponajviše muslomana, mala trećina njih su Srbi. Ima javnih zgrada i upravu kao i Goražda. Kuće, pod kojima teče potok Janjina, što dolazi iz Kozare planine, nanizala je Čajnica pod strminama crnogoricom obrasle gore Stražice (1439 m.) i Orlovice stijene (1311 m.), tako da su ju ove sa zapada i juga sasvim zatvorili i stisli kao u kotao, dočim se je s protivne strane nad Janjinim potokom izbočio siini kameni kuk, čivči brdo.Što strancu, koji sa istoka dolazi, u oči udara, jest vanredno čaran pogled na grad, a u njem na relativno velebnu, novu srpsku crkvu sa visokim tornjem. A ta crkva i jest predmet, koji ima za Čajnicu veliku znamenitost. U njoj se naime čuva čarobna i — kako misle — čudotvorna slika majke boŽje usred crkve pod badahinom; slika je ta sva srebrom okovana. Na Malu i Veliku Gospojinu ne može Ćajnica često svijet primiti, što se tuj na proštenje sastane sa svih krajeva istoka — i kršćani i muslomani, žensko i muško, staro i mlado, da isprosi u bolesti i. jadtt* za sebe ili svojtu svoju milost od te majke božje. I musloman se tuj pobožno klanja pred križem te prima svetu vodu i ulje.Slika ta stajaše prije u niskoj, maloj potleušici kraj crkve. U tu potleušicu vode 4 kamene stube pod zemlju u mali prostor, malu izbicu, taracanu izlomoljenim kamenom i ciglom. Tuj ima do 20 ikona, sve starinske, crvotočne, pa je tuj i ona čudotvorna slika od 16. vijeka čamila, dok joj se ne sazida sadanji velebni liram godine 1860.— 1870. Slika je ta donesena iz manastira Banje kraj Priboja u Novompazaru. Kad je naime Sinan beg taj manastir razorio, ponesoše ju vjernici potajno u Čajnicu. Budući da je Sinan, beg rodom čajničanin, koji je obože po božjoj volji Banju razorio, da slika čudotvorna može doći u Čajnicu; zato ju i jednako štuju i muslomani i kršćani. Taj Sinan beg leži sa svojom kadunom i sinom u džamiji, koju je on sagradio prije smrti kraj te crkve.Od Čajnice se s početka put opet spušta uz desnu obalu Janjine ispod gorskih visova obraslih gustom crnogoricom. Prešav han Mostine diže se jednako okučima do sedla Metaljke, do granice Bosne i sandžaka novopazarskoga. Put taj od Čajnice do Metaljke ima 12 km.Metaljka je malo novo naselište 1221 m. visoko, tek okupacijom niklo. Kuće mu sagrade vojne oblasti. Osim dvije tri turske kuće drži ovdje češka obitelj sitničariju i krčmu. Dvije straže stoje ovdje, dvije žandarmerije, dvije financije, dvije revizije prtljage i osobe — turska i naša austro-ugarska. Bez putnoga lista, kojega tu i jedna i druga oblast strogo pregleda i potvrdjuje, ne možeš preći. To se primjerice vidi s toga, što jednoga moga suputnika muslomana ne propustiše, jer mu je vrijeme označeno u putnom listu za jedan dan izmaklo. Prodje sat, dok su revne oblasti svoj zvaniČni posao obavile. Pošta zmijeni konje, a mi krenemo dalje. Dobijem ovdje tri nova suputnika. tri Turčina, i to dva liodže, od tih bijaše jedan Arapin, i sarajevskoga bega.Put se od Metaljke okučima uspinje još za 200 m. na bilo gorsko, Svijetlo Borje, obraslo divnoin, gorostasnom omorikom. Na kilometar daljine nadjenio brzojavne žice na zemlji potrgane, i to jednu i drugu, tursku i našu, koje od Metaljke uporedo, ali zasebice, idu u Plevlje. Poštar htjede spojiti bos.-lierc. žicu, a svi mu ini putnici pomogosmo, ali jalov bijaše sat naše muke, ne uspjesmo. Prevalismo tako od Metaljke 17 km. te stigosmo u Bojanić, selo od kakovih 300 naokolo rastepenih turskih kuća, a za daljnjih 12 km. u Gotovušu. Na jednom i drugom mjestu stoji veća kasarna i posada naše vojske. ujedno pošta. Ovo su ujedno ishodišta za cestovne patrole. Od Goražde naime pa sve do Plevlja i dalje u Prijepolje ceste su uvijek pod vojnom stražom. Dva do tri momka idu na puškomet daleko cestom jedni prema drugima. a osim toga pošta vozi još u drugim kolima sa sobom stražu. U Gotovuši stoji krasan dvor Bairović-paše, najbogatijega Turčina u Plevlju i okolici. Ovaj opskrbljuje ugovorom našu vojsku u Plevlju sa svom menažom.
Od Gotovuše do Plevlja ima još II km. Od vrha Metaljke se do Plevlja -40 km.-spuštaju na put gola gorska rebra. Kad si ostavio vrh Metaljke, ostavio si gorski raj, a ušao u zemaljsku kamenu pustoš. Jednolično se put vijuga pod rebrom tih pustih kosa, prelazeći čas niže čas više od jedne kose na drugu. Tu nema vrela, nema šume, nema vrtova ni voćnjaka. Ne pozdravljaju tuj put- nika ni bujna sela, ni pitne livade, ni plodna polja. Jedva ćeš na dalekom tom putu sresti čovjeka. I u selu kao da je sve izumrlo. Nije čudo, kad su ti kuće jedna od druge često pA km. rastavljene, uz koje ćeš tek naći koju strn, koju voćku. Na putu dostigosmo dvoje djece, dvije curice od 7 i 10 godina. Videći sirotice gdje teško idu, uzesmo ih dozvolom poštara u kola, te ih stisnemo uza se. Putovahu iz Foče u Plevlje nekoj strini; bifaše to siroČad bez oca i majke. Ohrabreni pjevahu nam hrvatske pjesme, a i mi- osim Arapina s njima. Tako odbijasmo uz tu djecu nesnosnu žegu, prašinu i putnu dosadu, nadarivši djecu još prije rastanka.Tako stigosmo oko 4 i p6 sata po podne pred vojnu poštu u Plevlje, prevalivši dan prije željeznicom 84 km. za 4 sata, a taj dan od jutra 4 i p6 sata, opet 84 km. kolima.Plevlje ili turski Tašlidže (t. j. kameni kraj) jest najveći. najljepši i najznanienitiji grad u sandžaku. Okružen je sa svih strana visokim golim brdinama; kuće su mu se skupile na gusto u plodnoj kotlini. koju protiče rijeka Čehotina. što kod Foče ide u Drinu. Grad stoji 830 m. nad morem te broji do 10.000 žitelja, od kojih su dvije trećine muslomani a jedna trećina Srbi, ne uračunav ovamo po kojega doseljenika jevrejca i posadu našu od 2000 momaka. Ima tuj džamija a od god. 1886. i katol. vojna kapela podignuta u Iogorištu. Muslomani i Srbi imadu dakako svaki svoju osnovnu školu. a i neku vrst srednje, kako oni kažu, u toliko. što se tuj uče u srpskoj školi franceski, a u turskoj latinski, ali tek u glavnom te jezike samo p i s a t i, kako mi to kazivaše tamošnji austro-ugarski konsul, L. grof Drašković. (Svršit će se.)
Nema komentara:
Objavi komentar