PJEŠKE DO VIŠEGRADA, 1959-60

William Tribe

PJEŠKE DO VIŠEGRADA, 1959-60

Odranije sam planirao da odem pješke u nepoznatu istočnu Bosnu za vrijeme kratkih novogodišnjih praznika. Iz školskog atlasa sam precrtao glavna obilježja planina, rijetkih gradića i sela i krivudavu nit puta izmedju Sarajeva i Višegrada u gornjem toku Drine. Sve drugo je potisnulo uzbudjenje da ću napokon krenuti na istraživanje u unutrašnjost.

Posljednjeg dana pedesetih godina popeo sam se uz kanjon Miljacke i prešao preko brda do Mokrog, tačno godinu dana od kad sam tamo bio prvi i posljednji put. Cesta je bila uska, od tucanika i zemlje, s glatkom povrsinom s obje strane uzdignute pješčane krune koju su načinile gume. Namjeravao sam na njoj ostati cijelo vrijeme do Višegrada: mislio sam da ovo nije pogodno doba godine za prečice u dijelu zemlje koji ne poznajem. Nisam primijetio nikakvog saobraćaja. Na licu sam osjećao sitne snježne pahuljice i kad sam stigao u Mokro, Romanija se tek nazirala pod nebom boje željeza. Dvadeset kilometara za četiri sata—tempirao sam se prema kilometarskim oznakama pored puta i tako ustanovio stalnu brzinu hoda. U kućici s nazivom “kafana” popio sam jednu jaku “ljutu” i kafu, popušio svoju pretpodnevnu cigaretu i slušao razgovor seljaka koji su grijali na vatri svoja od vremena prekaljena lica i ruke. Bili su to Srbi, prepoznatljivi po visokim šubarama od crnog krzna na glavama. Tamnocrveni šalovi omotani oko kapa i lica poput turbana davali su im divlji, orijentalni izgled. Svaki od njih je nosio haljetak i hlače od grubog crnog sukna, prosto skrojenog ali čvrsto sačinjenog, i kožne sandale preko mnogo slojeva debelih grubih čarapa. Bili su ljubazni ali ne i ljubopitljivi. Kad sam popio jedno piće jedan od njih me je častio drugim, duplom čašicom “ljute.” “Trebaće ti ako pješačiš preko Romanije”, rekao je.

Jedan seljak me je otpratio do prečice ravno uz planinu. S vrha eskarpe pogledasmo nazad preko zelene doline na divlje tamne šume Ozrena i grozd planina oko Trebevića. Stajali smo na tankom i krtom snježnom pokrivaču među ogromnim borovima romanijske šume, visokim i razgranatim poput kedrova. Pokazao je kroz drveće. “Onamo ti je put, druže”. Tamo prijeko se pružala valovita zemlja, bez određenog oblika, sva pod snijegom i zatvorena sa svih strana tamnim rubom šume. Ručao sam u jednoj kafani smještenoj na širokom prostoru među brvnarama i ogradama. Napolju, volovi s velikim plećkama su vukli dugačke borove balvane prikačene hrđavima lancima za jarmove debele kao grede. U kasno popodne spustio sam se cikcak putem s Romanije na široku zelenu površinu zaravnjenu poput tanjira i prispio u Sokolac kako je padala noć. To je malo, jadno mjesto, ali s novim hotelom. Nekoliko zgrada od betona štrčalo je medju okolnim drvenim ili matrerisanim kućicama. Portir mi je uzeo pasoš i odveo me do male sobe s malo namještaja—krevetom, stolom, stolicom i jednom vješalicom. “Večeras ne možete u naš restoran. Nova godina je. Svi stolovi su zauzeti. Donijeću vam večeru”. Sjeo sam na krevet i drhtao od zime kao kakav bijednik. Ovo je neefikasna bosanska provincija. Postojalo je centralno grijanje, ali su cijevi bile hladne, dok je zahrđala gvozdena peć u uglu bila puna pepela. Uto uđe portir s naramkom borovih cjepanica i naloži peć tako da se soba ispuni jarkom toplotom, a odmah zatim donese i tanjir pečene svinjetine s krompirima i vunene papuče—stvar koju sam zaboravio da spakujem. . . . Krevet je bio raskošan. Prepješačio sam četrdest pet kilometara. Predivan umor tekao mi je iz nogu kroz čitavo tijelo. . . . Udaljeni zvuci terevenke, muzike i plesa, dopirali bi do mene negdje odozdo iz restorana kad bih se s bolom probudio u toku noći—restoran je bio pun ljudi iz Sokoca i seljaka iz okolnih sela.

Još za mraka sljedećeg jutra krenuo sam put Rogatice, razmjenjujući novogodišnju čestitku s čovjekom koji je nešto radio ležeći pod kamionom ispred hotela. Put me je vodio pravo po cesti bez ograde preko velike zelene ravnice. Tu i tamo bih nailazio na poneku usamljenu kućicu i, u daljini, skupine stoke na ispaši. Stjenoviti rub Romanije iza mene je sad postao ružičast, a sunce se dizalo u žutom sjaju iza niskog grebena Vitnja kojem sam se približavao. Sredinom jutra sam se zaustavio u jednoj kafani u selu blizu vrha. Prema jugu, s onu stranu brdovitog zemljišta, blještala je Jahorina u svoj svojoj dužini i pod čvrstim ledenim prelivom, poput kakvog fantastičnog kolača naspram dubokog plavetnila neba. U podne sam se spustio s pustopoljine, štedeći mnogo sati time što sam sišao sa ceste i slijedio telegrafski vod kroz mlade breze i hrastove, još krhke i smeđe od neopalog lišća. Mali okruglasti oblaci su ispunjavali udoline preda mnom, a tamne, snijegom prošarane planine nepravilna oblika uzdizale su se druge strane—to je bio cilj mog putovanja sljedećeg dana. No u Rogatici izmaglica je bila samo razblažena verzija baršunastih brda, omekšanje na rubu neba. Gradić mora da je bio razoren u ratu. Gotovo sve je bilo od betona i novo, mada sad uprskano blatom, odajući utisak seoske zapuštenosti. Bijeli prsti četiri ili pet munara davali su gradiću bosanski šarm. Tamnozelena osmanska zastava sa srbrneim polumjesecom i zvijezdom visila je s najviše munare. Ušao sam u džamiju i uspeo se na šerefe praćen buljukom dječaka koji su navaljivali da ih kasnije slikam kako sjede pozirajući u nasmiješenom nizu na jednoj ogradi. Odsjeo sam u velikom, razbacanom hotelu, prljavoj građevini smještenoj usred velike, ustalasane kaljuge. Kako sam bio jedini gost u sobi s mnogo kreveta, natrpao sam šest debelioh pokrivača na svoj ležaj i širom otvorio prozor mrzlom zraku prije spavanja.

Sutradan sam prešao preko planina do Višegrada. Krajolik je bio divljiji i samotniji i u beskrajnoj tihoj šumi stalno me hvatao strah od vukova što vrebaju u drveću na padinama iznad mene. Od zavijanja s ivice šume ukočih se od straha na ljutoj zimi snježne čistine pri pomisli na prenagljenost odluke da krenem na ovakav put. Tu naiđoh na putarovu kućicu, jedinu zgradu koju sam tog dana vidio na putu. Muž i žena su me pozvali da uđem; ona mi je napravila kafu, a on mi je nalivao rakiju. “Da, moguće je da si čuo vukove. Bez brige. Drži se puta. To su velike kukavice”. Poželjeli su mi sretan put i doviknuli: “Dođi nam opet!” U rano popodne, dok je nebo postajalo sve tamnije, čitav krajolik se počeo naglo naginjati, i kad sam izašao iz šume vidio sam kako se planine s druge strane isto tako strmo spuštaju u duboki, dugi rascjep koji je bio kanjon Drine. Tamo prijeko je ležala granica sa Srbijom i, izgubljene u sivoj pari prema jugu, divlje planine Crne Gore. Iznad isprekidanih oblaka u dolini, sićušna sela, prošarana tu i tamo obrisima rijetkih bijelih munara, bila su raštrkana po krilima i koljenima podnožja masivnih brda što su stremila u vis, ka šumi i snijegu. Zavrnuo sam niz strme neravne puteljke između visokih čvornatih borova čije su iglice svjetlucale poput onih na mediteranskim četinarima i išao pored muslimanskih kućica s verandama i vijencima listova duhana koji su se sušili na zidovima. Seljaci muslimani su me pozvali da uđem i jedem s njima—masnu supu i kiselkast crni hljeb koje sam zalivao slabom šljivovicom. Djevojčica u haremskim hlačama zvanim ‘dimije’ koja je klepetala po sobi u drvenim klompama zaklonila je lice od mene krajem marame koja joj je pokrivala glavu. Djeca su nahrupila u sobu iz susjednih kuća i stala buljiti u mene preko stola otvorenih usta i s izrazom tupe znatiželje.

Ispod sela prešao sam čuvenu “na Drini ćupriju”, koju Andrić opisuje, lijepo restauriranu nakon razaranja 1914. godiune, i ušao u Višegrad. Zastao sam na sredini mosta da pogledam veliku ploču za koju sam znao da nosi natpis na turskom, upisan izvijenim arapskim slovima, o tome kako ga je Mehmed-paša izgradio prije četiri stotine godina. Pogledao sam niz teške stubove mosta koji su poput lađa dijelili nabujalu zelenu vodu što je dolazila iz tjesnaca među stijenama.

Kako je portir u hotelu upravo bio na svom popodnevnom odmoru, momak za pultom, pomno radeći na noktima, nije htio da preuzme odgovornost za ključeve na polici iza njega. Proveo sam dva sata u tom malenom gradu. Malo šta osim mosta je ostalo od Mehmed-pašinog doba. Hotel je bio zapušten, hrana teška i masna, usluga spora osrednja. Digao sam se čim sam mogao kako bih izbjegao uporno a beživotno zurenje dvojice mladih vojnika za mojim stolom. Naredno jutro je bilo hladno, s ljepljivom vlagom nad rijekom. Morao sam satima čekati na voz u maloj nezagrijanoj stanici, no moje su misli putovale praznom cestom koju sam gledao kako se penje ka istoku kroz oblake prema Srbiji. Iza mene je bilo stotinu kilometara pješačenja kao i otkriće načina istraživanja kojeg ću koristiti da upoznam Jugoslaviju. Ceste, napravljene od zemlje krajolika kroz koji prolaze, poput tankih niti što vijugaju kroz divljinu, zabačene i opasne, tek s ponekim rijetkim vozilom, možda ni jednom dnevno: hodajući po njima neće mi nedostajati uzbuđenje koje pruža divljina, usamljenost i primitivnost.

Voz je bio pun ljudi koji su se vraćali s proslave Nove godine u Beogradu: na ovoj uskotračnoj pruzi putovanje od dvadeset i četiri sata bilo je dvaput duže ali i dvaput jeftinije od onog ekspresom na glavnoj pruzi. Stajao sam u hodniku pored mladog seljaka koji je ponosno puhao dim iz cigarette i vježbao muževno hrakanje i pljuvanje svojih starijih—kroz prozor ili, u mnogim tunelima, na pod. Točkovi su cičali dok je pruga vijugala uz dugu klisuru Prače u kojoj jedva da je bilo prostora za tračnice između stjenovitog zida i nabujale rijeke. Dobro obučen građanin me pozva u svoj kupe da podijelimo dio odojčeta rasprostrtog na novinama u njegovom krilu. Pitao me je za nacionalost, gdje sam bio u velikim cipelama i koliko zarađujem. “Malo, malo—to nije dovoljno za profesora na fakultetu!” rekao je, vraćajući mi bocu sa šljivovicom svaki put kad bi on popio. Obišavši šume podno Jahorine stigli smo na Pale i meni poznat kraj, da bi se zatim spustili u sivo, hladno Sarajevo.

Translated by Omer Hadžiselimović

© 2007 Omer Hadžiselimović

Bilješka: William Tribe, koji je umro 2003, živio je mnogo godina u Sarajevu gdje je radio kao lektor engleskog jezika na Filozofskom fakultetu. Ovdje po prvi put objavljujemo odlomak iz Billovog rukopisa koji opisuje njegova putovanja po Bosni. Zahvaljujemo se Tamari i Timothyju Tribe na dozvoli za objavljivanje ovog teksta

Stari nišan iz Brezja

autor: Mirsad Durmišević

Ovaj stari nišan nalazi se u selu Brezje, lokalitet Mejdan. Sve osobine nišana sugeriraju da potiče iz XVI/XVII vijeka i vjerovatno zbog svoje veličine obilježava mezar nekog uglednika iz ovog kraja. 

Niko pouzdano ne zna kome ovaj nišan tačno pripada. Postoji nekoliko narodnih predaja. Po jednoj predaji to je nišan nekog šejha ili kadije koji je dijelio pravdu. Po drugoj, ovo je nišan velikog turskog vojskovođe, čiji identitet nije poznat. Prema legendi radi se o neznanom junaku kojeg je jedna od mještanki srela kako na putu do svog mezara korača noseći svoju glavu u ruci. Nišane mještani obilaze, uče dove, fatihe, njegovim dodirom se bolje osjećaju. Zanimljivo je da nišane ovdašnji mještani često kreće zbog čega se ističu svojom bjelinom. Niko ne zna od kada i zašto se kreče, ali svi znaju da je to tradicija i običaj. 

Uzglavni nišan je oblika stuba kvadratne osnove na koju se nastavlja valjkasti vrat, a na njega turban sa kavukom (mudževezom). Saruk (platno) na turbanu  ima fino rađene kose gužve bez prevoja  koje se pri krajevima sužavaju i završavaju na vrhu vrata nišana i dnu lijepo urađenog kavuka (mudževeze). Nišan (bašluk) je visok oko 200 cm. Stan nišana čini prizma kvadratne osnove promjera oko 35 x 35. Turban je promjera oko 35 cm, kavuk oko 10 cm. Vrat je visok oko 15 cm, prečnika oko 30 cm. Na jednoj vertikalnoj strani stana nišana pojavljuje se motiv tzv. kijače  koja se  tumači kao bozduvan ili topuz, ili kao čomaga odnosno toljaga ili motka,  što aludira da se radi o vojskovođi. Ovaj simbol pojavljuje se na nišanima iz rane faze, kao i na nišanima iz kasnijeg prelaznog perioda na našim prostorima.

Uznožni nišan je visine oko 1,7 m. i prizma kvadratne osnovice 35 x 35 cm., sa oštećenim završetkom, krovom na dvije vode. Na jednoj vertikalnoj strani ovog nišanima je jedna izbočina. Ove izbočine narod naziva gutama ili jabukama. Izbočine na nišanima simboliziraju broj zadobijenih rana u borbi ili puščane kugle.

Nišani su tipološki muški, jer ženski nišani su redovito plosnati. Izrađeni su od grubo klesanog kamena krečnjaka, bez ikakvog natpisa (tariha). Razmak između nišana je oko 3 metra. Ovako veliki razmak, koji znatno nadmašuje dužinu mrtvog tijela, karakterističan je za stare muslimanske mezare, koji se nazivaju šehidski. Oba nišani   malo potonula i nageta je na jednu stranu. U selu u blizini ovog nišana nalazi se srednjovjekovna nekropola stećaka. Na širem području, na više mjesta nalaze se brojne nekropole stećaka i gromila, kao i ostaci gradina što ukazuje na kontinuitet življenja na ovom prostoru još od prahistorije. 

Cipus iz Starog Broda

Na Drini, u mjestu Stari Brod, pronađen je vrlo interesantan reljef. Na reljefu je prikazana rijetka scena, metamorfoza Ampela (Ampelos). 115 Ovdje prikazan dio mita o nastajanju vinove loze svakako je bio povezan s kultom pokojnika. Reljef, vrlo kvalitetan rad, nalazio se na cipusu, nadgrobnom spomeniku. Cipus je nađen na groblju ove male, ali izgleda prilično bogate rimske naseobine. Sama scena nije plod mašte domaćeg klesara. Naime, majstori su ovakve spomenike pravili prema nekom obrascu ili uzorku. Ipak je najvjerojatnije da je spomenik dovezen Drinom u ovo bogato naselje. Budući da su na nadgrobnim spomenicima u Starom Brodu vrlo često prikazani Dionisovi atributi, grozdovi i geniji s grozdovima, očito je da su stanovnici ovog rimskog naselja svoju vjeru i nadu nalazili u dionizijskoj religiji. Osim u Starom Brodu, dionizijska religija prisutna je i na nadgrobnim spomenicima i u drugim rimskim naseljima uz rijeku Drinu. 116 Dionizijska scena na spomeniku iz Starog Broda ukazuje na jedan mističan, tananiji karakter kulta, koji u Dalmaciji, prema dosad objavljenom materijalu, nije zabilježen. Ipak je moguće da su udruženja Liberovnih vjernika poznavala i ovaj aspekt Liberova kulta.

Ulomak nadgrobnog cipusa. Nalazi se na starom groblju u selu. Veličine: vis. 0,81 m, šir. 0,70 m, deb. 0,40 m. Kamen vapnenac.

Sepulkralni spomenik u obliku cipusa odbijen je sa svih strana osim lijeve. Od ornamentalnih motiva ističe se bordura u obliku užeta, a ispod epigrafskog polja poznati motiv suda u obliku kaleža u kojem raste i pada van njega vegetativni motiv vinove loze.

Natpis se sastoji od tri nepotpuna reda:

............... / MALVI [....]..... /

ET FL(avio) BAT[oni]?... /

PARENTI[bus].. / P(osuit)

Literatura: Sergejevski 1934, Br. 20.II st. n. e.

 115 SERGEJEVSKI (1934) 22, slika 8

 116 Isto, 30 -31

RIMSKA KOLONIJA U ROGATICI (Colonia Ris)

UNIVERZITET U SARAJEVU

FILOZOFSKI FAKULTET

ODSJEK ZA HISTORIJU 

Područje istočnog dijela provincije Dalmacije u rimsko doba

Završni magistarski rad

Kandidat: Arnela Selimović, BA                         

Mentor: Doc.dr. Amra Šaĉić Beća 

Sarajevo, 2018. godine

VI. RIMSKA KOLONIJA U ROGATICI  (Colonia Ris)

Na području jugoistočne Bosne, tačnije današnje Rogatice egzistirala je rimska administrativna jedinica sa najvišim statusom. Riječ je o koloniji čija se potvrda nalazi na spomenicima, ali puno ime nije poznato iz razloga što su sačuvana samo prva tri početna slova Ris. U nauci postoje različiti načini tumačenja imena kolonije u Rogatici kao i kojoj zajednici je pripadao ovaj prostor. Na značaj ovog naselja ukazuje stjecanje ranga kolonije te činjenica da je cesta Salona -  Argentaria²⁹⁸ prolazila pored Rogatice.

Romanijsko – rogatičko područje nije bilo izuzetno naseljeno kao što je to bio slučaj sa drugim regijama na prostoru današnje Bosne i Hercegovine. Vjeruje se da su u starijem željeznom dobu ovaj prostor nastanjivali Autarijati²⁹⁹, nosioci glasinačke kulture.³⁰⁰ Za mlađi period postoje različite pretpostavke. Mesihović smatra da je tu prebivao ilirski narod koji se razvio iz urušene autarijatske zajednice, a to bi možda mogli biti Sikuloti, Partheni, Ozujei ili neki sasvim drugi narod koji spominje Plinije Stariji.³⁰¹ Prema Bojanovskom to su Dezidijati koji su naknadno došli na spomenutu teritoriju.³⁰² Zbog ograničenosti pisanih izvora jako je teško ponuditi ispravan odgovor na ovo pitanje. Može se raditi o bilo kojoj zajednici koja je prebivala na području bliskom romanijsko – rogatičkoj regiji.

Konstatacija da se u Rogatici nalazilo rimsko naselje nije dovedena u pitanje, ali se polemika vodi oko toga da li je ovo naselje zaista imalo najviši rang, odnosno bilo kolonija. Povod za to daje nadgrobni spomenik Tita Klaudija Maksima na kome je navedeno da je spomenuti bio dekurion kolonije Ris i da li se ta skraćenica odnosi na Rogaticu ili na neko drugo naselje.

1. D(is) M(anibus). / T(ito) Cl(audio) Maxi-/mo dec(urioni) / c(oloniae) Ris(...?) de(functo?)5 / [an(norum)?] LV T[---] / [------303  

Iz natpisa je jasno da je Tit Klaudije Maksim bio dekurion kolonije, ali upitno je to kojeg grada je on bio dekurion. Mommsen je iznio tezu po kome je koloniju Ris (...) identificirao sa kolonijom Risinium tj. Risan u Boki Kotorskoj. Brojni naučnici su se priklonili ovoj tezi Mommsena, smatrajući da je Tit Klaudije Maksim bio dekurion kolonije Risinium koji je umro u Rogatici,  a među njima su Sergejevski, Alföldy i Wilkes.³⁰⁴ Sklon tome je i Garašanin koji navodi da se radi o dekurionu kolonije koja se  najprije zbog skraćenice Ris može identificirati sa kolonijom Risinium, ali ne isključuje mogućnost da se možda radi o nekom nepoznatom gradu.³⁰⁵ Pašalić također ima slično mišljenje kao spomenuti, navodeći kako je u Rogatici bilo rimsko naselje, međutim sporno je da li je imala status kolonije i da li se tako nazivala.³⁰⁶

Pojedini autori su suprotnog mišljenja od navedenih, pa tako Patsch smatra da se podatak c(oloniae) Ris(...) odnosi na Rogaticu pri čemu kao argumentaciju navodi da se ime grada skraćeno piše samo u slučaju ako se u njemu diže spomenik i tom prilikom navodi neke primjere.³⁰⁷ Bojanovski se priklanja ka tome da je Tit Klaudije Maksim bio dekurion naselja u Rogatici, pri čemu navodi kako nije utvrđeno da je Risinium imao rang kolonije i da se prema tome ovaj natpis ne moţe odnositi na spomenuti grad.³⁰⁸ Mišljenju da se radi o dekurionu kolonije u Rogatici skloni su također Imamović i Mesihović.³⁰⁹                                                         

Kada se uzme u obzir sve navedeno, najvjerovatnije je da se kolonija Ris (...) može poistovjetiti prije sa Rogaticiom nego Risinium iz razloga što još uvijek nije utvrđeno da je naselje u Boki Kotorskoj uopće uživalo status kolonije. Također, poznata je samo skraćenica imena kolonije i to isto upućuje da se radi o Rogatici jer je običaj bio takav da se zbog uštede i ograničenosti natpisnog polja ime grada u kojem se postavlja spomenik piše skraćeno. Da se radi o dekurionu kolonije Risinium vjerovatno bi bilo ispisano puno ime ovog grada jer nije postavljen u tom nego u sasvim drugom gradu.

Iako je većina složna u tome da je u Rogatici postojala administrativna jedinica, pojedini autori se ne slažu sa tom konstantacijom. Mišljenje da je područje oko Rogatice ulazilo u sastav municipija u Skelanima iznijela je Loma. Tu njenu tezu prihvata Grbić koja navodi da je Loma argumentovano pokazala kako je spomenuto područje pripadalo municipium Malvesiatium.³¹⁰ Spomenici na kojima su spominju dužnosnici rimskog naselja u Rogatici svakako idu u prilog tome da je to bila zasebna jedinica i pri tome nije ulazila u sastav municipija u Skelanima.

Epigrafski spomenici koji su pronađeni u Rogatici sadrže imena ljudi koji su obnašali funkciju dekuriona i duumvira. Pored toga, nailazi se i na spomen veterana. Publije Elije Klemens se javlja na dva spomenika i postoji pretpostavka da se tu radi o jednoj osobi. Naime, na jednom je tituliran kao duumvir, a na drugom kao veteran. Također, moguće je da je duumvir P. Elije Klemens Junior povezan sa spomenutim duumvirom rodbinskom vezom.³¹¹ U Rogatici se javljaju Ulpii, Aelli i jedan Claudius, a među njima su najbrojniji oni sa genitilnim imenom Aelii koji se javljaju pet puta te Ulpii dva .³¹²

1. Invicto Mit(h)r(ae) / P(ublius) Ael(ius) Clemens / Iunior / IIvir et q(uin)q(uennalis) 5/ [-]CTI(?) vet(eranus) / v(otum) s(olvit) l(ibens) m(erito).³¹³

2. I(ovi) O(ptimo) M(aximo) / P(ublius) Ael(ius) / Clemens / IIvir 5/ v(otum) l(ibens) s(olvit).³¹⁴    

                                                      

3. I(ovi) O(ptimo) M(aximo). / [P(ublius) A]el(ius) Alba-/[n]us IIvir / [q(uin)]q(uennalis) v(otum) s(olvit) l(ibens) m(erito).³¹⁵ 

Postavlja se pitanje kada je naselje u Rogatici steklo status kolonije. Zbog stanja izvorne građe jako je teško utvrditi kada se to zapravo desilo. Bojanovski smatra da je to za vrijeme cara Hadrijana kada su osnovani municipiji u Duvanjskom i Glamočkom polju. Kako je na natpisima najviše prisutan Elijevski nomen, Mesihović pretpostavlja da je rimsko građanstvo dobijeno za vrijeme vladavine cara Hadrijana (117 – 138). Šaĉić Beća je mišljenja da se stjecanje statusa kolonije može dovesti u vezu doseljavanjem veterana.³¹⁶ Zbog toga što je pronađene spomenike nemoguće precizno datirati, kada je naselje steklo status kolonije ostaje u sferi pretpostavke. Moralo je imati određen značaj za Rimljane jer sigurno da bez kvalitetnog razloga ne bi uţivalo najviši mogući status.

Colonia Ris, sa sjedištem u današnjoj Rogatici, obuhvatala je područje između rijeke Rakitnice i brda Ljun. Romanija ju je odvajala na sjeveru i zapadu od Aqua S, dok su planine Devetak i Javor bile granice na sjeveroistoku prema Domaviji i municipiju u Skelanima.³¹⁷ Na to upućuje arheološki materijal koji je prije svega rezultat slučajnih nalaza, a ne sistematskog istraţivanja ovog područja. Spomenici su bili rasprostranjeni u Mahali, zapadnoj dolini Rakitnice, Lunju i kompleksu njiva Gromionice gdje su vidljivi ostaci zidova, ulomaka i slično. Nalazi iz bilo kojeg historijskog perioda sa područja današnje Bosne i Hercegovine su obično bili korišteni u različite svrhe (posebno građevinske) i nisu dobili adekvatan tretman. Takav slučaj je i sa spomenicima iz Rogatice koji su korišteni kao mjesto za sjedenje, korita itd.³¹⁸ Rezultat takvog ophođenja prema spomenicima jeste oštećenje istih. U Drugom svjetskom ratu je došlo do bombardovanja Rogatice. Tada su u velikom broju stradali spomenici iz antičkog perioda, a neki su ostali ispred porušenih objekata. Kako bi se preostali nalazi sačuvali reagirao je Zavod za zaštitu spomenika kulture SR BiH u Sarajevu koji su prikupili veliki broj spomenika.³¹⁹                                                           

U Rogatici se nalazio rimski vodovod koji je otkopan 1966. godine. Tom prilikom su otkrivene vodovodne cijevi od keramike. Glavni kanal je imao podlogu od rimske opeke u malteru. Da se radi o vodovodu iz antičkog perioda sugeriše prije svega korišteni materijal: obrađena sedra, zidovi od maltera, fragmenti opeke i krovni crijep. Tada je otkopan i primjer novca iz vremena vladavine Lucija Aurelija Vera (Lucius Ceionius Commodus Verus Armeniacus, 161 – 169. god. n. e.).³²⁰  Na osnovu navedenog može se govoriti o urbanizaciji ovog prostora, ali i cjelokupnog Podrinja o čemu svjedoče ostaci brojnih građevina prije svega iz Domavije, a potom i Skelana.

U selu Stari Brod kod Rogatice konstantovani su tragovi koji upućuju na postojanje rimske vile na tom prostoru, kao i u selima Plješevica, Potpeć i Drijenke.³²¹ Tu se radilo o vilama na većim posjedima (villae rusticae).³²² Pored rimske vile tu se nalazilo i groblje iz istog perioda. Zabiljeţeni su i ostaci dvije zgrade, od kojih je jedna malo veća a druga manja. Veća zgrada je kvadratnog oblika gdje su se sačuvali odlomci dovratnika od krečnjaka. Za nju se pretpostavlja da je antička grobnica koja je bila ukopana u brežuljak. Nedaleko od ove zgrade, vidljivi su tragovi manje koja je bila sagrađena od lomljenog kamena. Pronađen je izvjestan broj rimskih nadgrobnih spomenika. Izdvaja se odlomak cipusa, cipus od krečnjaka i nadgrobna kocka od krečnjaka. Ovo groblje u Starom Brodu se ni po čemu ne izdavaja od ostalih rimskih groblja.³²³ Temelji rimske zgrade su pronađeni kod Crkvine, a na njivama ulomci opeke, kao i ostaci rimske ceste.³²⁴ Pronađene su i dvije nadgrobne ploče sa polufigurama pokojnika, fragmenti monumentalne  zgrade, ulomak grede, građevinski kamen.³²⁵ Na lijevoj obali Drine, u Starom Brodu, nađeni su još žrtvenik, četiri cipusa i dva fragmenta vijenca.³²⁶

 Na značaj Rogatice ukazuje i činjenica da je pored navedenog mjesta prolazila cesta Salona – Argentaria.³²⁷ Otkriveni su ostaci rimske ceste koja je povezivala Rogaticu sa dolinom Prače a njena trasa je bila najvjerovatnije Prača – Hrenovica – Gosinja planina – Dobrača, dalje preko Vragolova  i Lađevine u Rogaticu.  Jedan put je vodio u pravcu Goražda, a drugi na Drinu. Na osnovu izvorne građe poznato je da je jedan put iz Rogatice vodio u Podžeplje. Postojali su i lokalni putevi koji se prije svega povezivali obližnja sela.³²⁸

 Na prostoru Rogatice su prisutni kultovi Mitre i Jupitera. O tome svjedoče spomenici koji su posvećeni ovim božanstvima. Naročito je bilo zastupljeno rimsko vrhovno božanstvo Jupiter, koje je ujedno bilo i sastavni dio službenog kulta. Brojni žrtvenici iz Rogatice su posvećeni Jupiteru. Prvi žrtvenik je visine 1, 05, širine 0, 43 i debljine 0, 35 m,  a podigao ga je duumvir Publije Elije Klemens. Još jedan duumvir je posvetio ţrtvenik spomenutom boţanstvu a to je Elije Alban.³²⁹ Godine 2014. otkriven je spomenik sa posvetom Jupiteru (slika 10) dimenzija 0, 55 x 0, 42 x 0, 42 m. Pronađen je u Plješevici i datira se u drugu polovinu drugog stoljeća ili trećeg.³³⁰ Ara od krečnjaka koja se nalazila pored potoka Toplika je posvećena Mitri.³³¹ Ovi nalazi potvrđuju prisustvo kultova Mitre i Jupitera. Također, zabilježeni su spomenici koji su podizali veterani³³², a to ide u prilog činjenici da su se oni naseljavali na to područje.

 O samom naselju u Rogatici je poznato veoma malo informacija, tek one najosnovnije. Ipak, one nisu dovoljne kako bi se u potpunosti izvršila rekonstrukcija svih aspekata života u rimskom naselju. Ne može se sa sigurnošću ustanoviti koji je narod prebivao na ovom prostoru, kao ni to kada su stekli status kolonije. Ono je sigurno uživalo rang kolonije i neke ranije tvrdnje da se skraćenica Ris odnosi na Risinium su sa punim pravom odbačene. Nema potvrde u izvorima da je Risinium uopće bio kolonija. Postojala je uprava na čelu sa duumvirima, kao i gradsko vijeće (ordo decurionum).  Konstantovani su tragovi građevinskih objekata, vodovoda, ceste što upućuje na izvjestan stepen urbanizacije ali i na sam značaj ovog mjesta za Rimljane. Rogatica vjerovatno „krije mnogo više podataka o samoj prošlosti grada, ali uskraćenost informacija je rezultat nepostojanja interesa za sistematsko istraživanje koje bi ponudilo odgovore na mnoga pitanja.

Slika 10. (preuzeto iz Ferjančić&Samardžić, 2014, 274)

_____________________________

²⁹⁸ Tab. Peut. 5, 3 - 6, 2.

²⁹⁹ Autarijati su bili najbrojniji i najmoćniji ilirski narod u period od VI do IV st. pr. n. e. Porijeklo ovog naroda treba tražiti u kontinuiranom razvitku proto – ilirskih populacija koje su naseljavale jugoistočnu Bosnu i gornje Podrinje u brončano doba. Vremenom dolazi do ujedinjenja autarijatskih zajednica koji nakon toga započinju svoju ekspanziju prema istoku i jugu. Oni su iza sebe ostavili ogromno materijalno bogatstvo. Zabilježeno je više od 100 gradina koje su bile naseljene Autarijatima kao i hiljade tumula u koje su oni bili sahranjivani. Pokretni materijal ukazuje na specifičnosti Autarijata. O Autarijatima vidjeti: Salmedin Mesihović, Historija Autarijata, 2014a.

³⁰⁰ Šačić Beća, 2018, 113.

³⁰¹ Mesihović, 2009, 55 – 56.

³⁰² Bojanovski, 1988, 170 – 171.

³⁰³ CIL III, 02766b + p. 1035 = CIL III, 08369 = CIL III, 12748 = CIL III, 12748 + p. 2256 =  ILJug III, 1571 = AE 2009, 1028; Patsch, 1907, 467 - 468; Bojanovski, 1967a, 145 - 146; Bojanovski, 1988, 172; Mesihović, 2009, 59 - 58; Mesihović, 2011c, 122 - 123, Paškvalin, 2012, 258; Šaĉić Beća, 2018, 127. 

³⁰⁴ CIL III, 2766B; Sergejevski, 1936, 9 – 14; Alföldy, 1965, 154; Wilkes, 1969, 255.

³⁰⁵ Garašanin, 1967, 157, 210 – 211.

³⁰⁶ Pašalić, 1960, 71.

³⁰⁷ Patsch, 1907, 468.

³⁰⁸ Bojanovski, 1988, 172 – 173.

³⁰⁹ Imamović, 1977, 131; Mesihović, 2009, 56 – 58.

³¹⁰ Loma, 2010, 288, nap.43; Grbić, 2013, 142, nap.387.

³¹¹ Šačić Beća, 2018, 115.

³¹² Bojanovski, 1988, 173.

³¹³ AE 1976, 0533 = AE 2009, 1028 = ILJug II, 624; Bojanovski, 1967, 47 - 49; Zotović, 1973, 62 - 63; Imamović, 1977, 458; Bojanovski, 1981, 134; Mesihović, 2009, 59 - 60; Mesihović, 2011c, 125 – 126; Šačić Beća, 2018, 120 – 212.

³¹⁴ CIL III, 8366 = ILJug III, 1566 = AE 2009, 1028; Patsch, 1907, 467 - 468; Bojanovski, 1967a, 146; Bojanovski, 1988, 172; Imamović, 1977, 374; Mesihović, 2009, 60; Mesihović, 2011c, 123 – 124; Šačić Beća, 2018, 119 – 220.

³¹⁵ CIL 03, 08368. (B) = CIL 03, 12747. (B) = ILJug III, 1568 = AE 2009, 1028; Patsch, 1907, 469; Bojanovski, 1967a, 147 - 148; Bojanovski, 1988, 171; Imamović, 1977, 374; Mesihović, 2009, 62; Mesihović, 2011c, 128 – 129; Šačić Beća, 2018, 123 – 125.

³¹⁶ Bojanovski, 1988,173;  Mesihović, 2009, 58 – 59; Šačić Beća, 2018, 116.

³¹⁷ Patsch, 1907, 467; Bojanovski, 1988, 169, 171.

³¹⁸ Patsch, 1907, 467.

³¹⁹ Bojanovski, 1967, 144.

³²⁰ Bojanovski, 1967, 49 – 50; Arheološki leksikon BIH, Tom 3, 105.

³²¹ Bojanovski, 1988, 175; Busuladžić, 2011, 32.

³²² Bojanovski, 1988, 175.

³²³ Sergejevski, 1934, 21 – 23.

³²⁴ Sergejevski, 1936, 13.

³²⁵ Patsch, 1900, 183 – 184; Patsch, 1910, 203.

³²⁶ Arheološki leksikon BIH, Tom 3, 1988, 106.

³²⁷ Tab. Peut. 5, 3 - 6, 2.                                                    

³²⁸ Bojanovski, 1981, 186 – 188.

³²⁹ Bojanovski, 1967a, 146.

³³⁰ Ferjanĉić & Samardţić, 2014, 474 – 475.

³³¹ Zotović, 1973, 62 – 63.

³³² Bojanovski, 1967a, 148.