HADŽ JE I LJUBAV...“

HADŽ JE I LJUBAV...“

Napisala Zehra Alispahić

Iako zvanične statistike Ureda za hadž Rijaseta IZ u BiH kazuju da su 50% ovogodišnjih bosanskih hadžija mlađi od 50 godina, ono što se može primjetiti tokom boravka u Medini i Mekki, tokom tavafa, saja, spuštanja sa Arefata na Muzdelifu i odlaska na Minu i Džemreta je da Bošnjaci još uvijek predstavljaju prilično staru grupu hadžija, počesto umornu, bez kondicije, uplašenu... Po nekom nepisanom pravilu Bošnjaci obavljanje pete islamske dužnosti, još uvijek, ostavljaju za period nakon šezdesete, dok se dovoljno ostari i uozbilji kako se ne bi davala šansa za nova griješenje i prijestupe jer po onom starom “hadž valja čuvati“ a nakon šezdesetih, valjda, po toj logici, ostaje manje vremena i manje mogućnosti da se griješi te će se ostati čisto nakon obavljenog hadža i tako preseliti u okrilje Allahove milosti. Nešto se u takvom promišljanju polahko i mijenja ali ne dovoljno dobro i brzo. Kao da se prije odlaska na hadž može griješiti, kao da se prije odlaska na hadž čovjek ne treba kloniti i čuvati svih radnji koje ga na bilo koji način dovode na stranputicu.

Vrijeme izvršavanja temeljnih islamskih dužnosti određeno je punoljetstvom i zdravljem. Svako neopravdano neizvršavanje ili odgađanje izvršenja bilo koje od pet islamskih dužnosti podrazumijeva odgovornost i kaznu. U slučaju obavljanja hadža vjernik uz zdravlje mora posjedovati i potrebna materijalna sredstava za odlazak na hadž i sredstva kojima će se izdržavati članovi njegove porodice u njegovom odsustvu. Nigdje se za obavljanje hadža kao pete islamske dužnosti ne preferira potpuna zrelost životne dobi ili bolje reći starost. Kod Bošnjaka susrećemo one koji su zdravi i posjeduju potreban imetak ali smatraju da još uvijek nije došlo vrijeme za hadž ili one koji bez obzira na zdravlje i imetak i ne razmišljeju o odlasku na hadž pravdajući to činjenicom da ima prečih stvari od hadža. I jedno i drugo su pitanja koja zavrjeđuju širu brigu islamske zajednice za ove probleme kao i potrebu širenja i prezentiranja ideje i fenomena hadža sa nivoa svijesti pojedinca na nivo džemata i zajednice. U tom kontekstu slučaj jednog mladića koji se tek približava tridesetim i koji na jednom iftaru u sarajevskom ASJ restoranu krajnje odgovorno ali i simpatično kazuje svojoj prijateljici kako na hadž treba otići čak i prije nego što kupiš stan - ako si zato skupio novac - pa i prije nego se oženiš ako si zato skupio sredstva – hrabri i govori da se nešto u glavama nas Bošnjaka mijenja. Mnogi će se nasmijati na ova razmišljanja. Ja ću reći da se ovaj mladić pozivao na predaje. Bilo kako bilo on je ove godine obavio hadž. Naredne će, ako Bog da, već biti pred ženidbom a zajedno sa svojom suprugom će sakupljati novac ili potražiti adekvatan kredit za kupovinu stana, i opet, u dogledno vrijeme, razmišljati o zajedničkom odlasku na hadž.

Zašto sva ova priča o godinama? Svako nijeti i radi kako sudi! Pa zato što sam ove godine uz silnu želju i nastojanja bila „Allahovim gostom“. Iako sam bila među 50% onih ispod pedeset godina starosti, silno zahvalna Uzvišenom, što me je pozvao sebi u zijaret u nešto mlađoj dobi, shvatila sam da hadž zahtijeva jednu golemu fizičku kondiciju i snagu i da se uz dobru kondiciju može doživjeti svakim svojim atomom. Osjetila sam koliko je više napora, straha i žrtve morala uložiti svaka naša majka i nana starija od šezdeset godina, koliko je obavljanje hadža za nju bio grč, ponekad strah, neizvjesnost: može li, hoće li izdržati, hoće li se izgubiti, hoće li joj neko pomoći, hoće li baš tavaf morati obaviti na kolicima ili će kamenčiće neko drugi za nju baciti... Koliko su samo svi ti osjećaji neizvjesnosti ponekad stavljali u drugi plan one druge aspekte hadža. Hvala Allahu, većina njih je izdržala, ali ovi redovi su samo podsticaj za one koji žele a oklijevaju, da ne čekaju.

Jer svi osjećamo potrebu za Allahom. „Hrlimo mu umom i srcem“, kaže Mustafa Mahmud, ali neophodno je da mu se dođe i nogama. A te noge, bolje je da su mlađe i zdravije. Hadž i tavaf su simboli ovog dolaska u kome ljubav kroz emocije, riječi i djela dostiže savršenstvo. Hadžom čovjek sebi daje šansu za blizinom i susretom sa Stvoriteljem. To su dani kada sve naše ovosvjetske obaveze bivaju negdje pokopane. Sve naše svakodnevne želje, stremljenja i prohtjevi - hoćemo li stići, hoćemo li zakasniti, hoćemo li uspjeti prije drugih, hoće li nam promaći neki prestižni društveni status ili pozicija, putovanje, susret, sastanak, honorar... negdje nestanu ili nam ne naumpadaju. Hadž i sve teškoće i odricanja koje sa sobom nosi, troškovi i izdaci su, kako veli Mustafa Mahmud „ materijalna sredstva koja se ulažu da se oslobodi ovih preokupacija, da se srce posveti svome Stvoritelju i da se probude osjećaji o istini ove bliske blizine Allahu.“

Sati provedeni u ibadetu u haremu Poslanikove džamije i u neposrednoj blizini Kabe donosili su sa sobom osjećaje koji se nikada neće moći iskazati niti napisati. Nepresušna rijeka ljudi plovila je u prostore ovih hramova i nikome nije bilo tijesno. Fantastična lepeza podneblja, kultura, civilizacija... Veličanstvena simfonija jezika, dijalekata slivenih u jedno „Lebbejkel-lahumme lebejjke...“, jednostavnost i bjelina ihrama u kojima smo svi isti, mi iz Bosne, oni iz Indonezije, Nepala, Indije, Nigerije...

Haremi, mjesta susretanja, upoznavanja, darivanja osmijeha i kada se ne mogu otkloniti jezičke barijere, smotra ljepote, mladosti, poleta, pozitivne energije bez granica. Bože dragi, kako smo lijepi a različiti! Kako smo jaki a ne pokazujemo to! Odakle sve dolazimo težeći ka jednom cilju i nema niti jedne tačke na ovoj planeti gdje nas nema!

A „Hadž je i ljubav. Vjera je u biti ljubav. Tavaf je za zaljubljene. Oni u njemu ne nalaze napor i opterećenje. Već prijazan dijalog... Jedan od onih tajnih razgovora koji osvjetljavaju nepoznanice srca“, osjećao je Mustafa Mahmud dok je obavljao svoj prvi hadždž. Mnogi od nas dijele iste osjećanja neizmjerno zahvalni Stvoritelju na darovanoj šansi, na postignutoj blizini, na inspirativnim trenucima... Sa iskustvom hadždža lakše se hodi kroz svakodnevnicu dunjaluka jer si svjedočio da je ljepota, beskraj, konačnost, istina i blizina negdje drugdje. I stoga, zašto ne priuštiti sebi te drage trenutke čim prije, ako možemo!

(Tekst objavljen u Preporodu u januaru 2008. Godine i preuzet na brojnim web. Portalima širom BiH i dijaspore.)

Crtice iz djetinjstva – Sjećanje na kurban bajram i hadžije u Rogatici

Crtice iz djetinjstva – Sjećanje na kurban bajram i hadžije u Rogatici

Zehra Alispahić, Radio BIR, dani kurban bajrama 1431./2010.

Najjasnije slike koje čuvam u svojoj sehari djetinjstva vezuju se za blagdansko vrijeme, za vrijeme ramazansko i vrijeme dvaju bajrama. Onaj prvi, ramazanski bio je je pun ushićenja, razdraganosti, više se hodalo i obilazilo a ovaj drugi bajram, kurban ili hadžijski, mi djeca provodili smo u drukčijem ozračju. Dan prije, na dan Arefata, na dan nalik ovom današnjem, u našu mahalu, i u našu avliju seljaci iz okoline Rogatice dovodili bi naše kurbane koje su otac i majka jos nekoliko mjeseci prije dogovorili i kaparisali. Po dva lijepa šarena, rogata ovna dugog runa mi bismo uvodili na zato specijalno uređeno mjesto sa vodom i hranom. „Lijepo je da kurban prenoći kod kuće“, govorila je moja rahmetli majka Mujesira i nana Ševala. Mi djeca smo se sakupljai oko njih, milovali ih i davali im sijena, ali ne puno, tako su nam kazivali. Ujutro bi komšija Smajo, rahmet mu duši, po želji moje majke prvo nama klao kurbane, sve onako po redu, isplanirano, uz pripremljene sude, siniju i iskopanu rupu u zemlji... Mi djeca smo nestrpljivo čekali da se kurbansko meso ohladi, da ga moj otac veoma pedantno isječe. Slijedilo je pakovanje i onda bi nam mati stavljala kurbane na tevsiju: prvo po mahali, najbližim komšijama, onima koji nemaju nikoga, onima kojih je puna kuća a onda korpa po korpa sortiranih kurbana dalje, po ulicama. Ja i sestra zajedno smo dijelili kurbane ali smo zajedno morale i dijeliti i dobiveni novac, što meni i nije uvijek bilo drago ali je na kraju ipak bila jača ljubav prema mojoj mlađoj sestrici. Bilo je tu i čokolada i bombona i gurabija čitav ritual. Najgore je bilo kad nekog ne nađemo pa moramo ići ponovo. Uvečer bi rodbina dolazila na bajramsku sofru. Svi su voljeli bajramska okupljanja u našoj kući u kojima je prvo naša nana r. Ševala a potom moja majka davala posebnu atmosferu. Od priče dozivanja, pohvala i primjedbi za jemeke (dova poslije jela) teško da smo čuli jedni druge ali su ipak svi bili zadovoljni a mi djeca ponajviše jer je rodbina za bajram driješila kesu.

U mom kraju nije bilo mnogo hadžija, žena koje su obavile hadž još manje. Mogli su se nabrojati na prste. Mi smo ih poznavali, uvažavali, pozdravljali i sa posebnim respektom provodili vrijeme sa njima. Dvije hadžinice r. Hadžira i r. Alija živjele su u mojoj ulici. Lijepi dugi namazbezi ili šamije, veseli katovi i drvene nanule bili su ono po čemu smo ih prepoznavali. Nisu se puno pojavljivale. Život nakon hadža provodile su tiho u ibadetu, dostojanstveno, vjerovatno sa slikama koje su nosili iz Haremi Šerifa, sa Arefata čuvajući ih od svih natruha vremena – tako je bilo, a mi to nismo znali. Petkom o džumi našom ulicom znao je proći dedo, imena mu se ne sjećam, sa fesom obmotanim narandžastom mahramom. Znali smo da je sa hadža. Mi djeca u mektebu bivali smo tih godina obradovani malim plastičnim tv-projektorima koje smo prinosili oku i tamo gledali slike kabe, Poslanikove dzamije, ljudi u ihramima.Te slike i srdžade sa iscrtanom kabom i haremom kao i tespihi koje smo dobivali sa Ćabe i koji su obavezno visili na prozoru bili su neizostavni elementi moje slike hadža, tog mističnog ambijenta, koju sam u svojoj mašti slikala još od djetinjstva.
A na hadž, pa tako smo odgajani, treba ići kada se ostari. Ustvari ja nisam ni znala da mladi ljudi mogu ići na hadž, dakako, bilo je to iz prizme moje dječije slike svijeta i vjere koju je gradio ambijent moga djetinjstva.

Otvor obnovljene Šudžaudinove (čaršijske) džamija u Rogatici 1933.g.

ROGATICA POVODOM RESTAURACIJE ŠUDŽAUDINOVE DŽAMIJE, 29. IX. 1933.
— Novi behar, VII/1933—4, str. 113—119.
PDF https://app.box.com/s/co9la4kq29h2vcbg7f7s

 

Na 29. rujna o g. otvorena je u Rogatici, skoro od temelja na novosagrađena Šudžaudinova džamija, koja je izgorila 1914. prigodom ulaska crnogorske vojske u ovo mjesto. Ovoj svečanosti prisustvovalo je pet do šest hiljada ljudi, što Rogatica nije zapamtila ođ postanka svoga. U oči ovoga dana iskićene su kuće i radnje zastavama. S obje strane ulice, u kojoj je džamija, podignut je po jedan slavoluk. Pored rogatičkih muslimana došli su na ovu svečanost seljaci iz okolnih sela i mnogi viđeniji ljudi iz Sarajeva, Vlasenice, Goražda, Čajniča, Višegrada i nekih đrugih mjesta. Svečanost je započela u 11 sati prije, a završila u 1 po podne. 

 

Svečanosti je pored Rogaticana i stranih gosta prisustvovao ispred Ulema medžlisa u Sarajevu i Vrhovnog vjerskog starješinstva u Beogradu gospodin Mehmed Ševket ef. Kurt, član Ulema medžlisa u Sarajevu, svi šefovi civilnih, vojnih i vjerskih oblasti u Rogatici, te brojna ilmija iz Sarajeva i drugih mjesta. U 11 sati otvorio je svečanost g. Galib ef. Hafizović, šeriatski sudac i predsjeđnik odbora za restauraciju ove džamije vrlo lijepim govorom. Nakon dovršenog govora predao je ključ od džamije g. Kurtu sa zamolbom da džamiju otvori. Gosp. Kurt je s nekoliko toplih riječi pohvalio Rogatičane i njihovu požrtvovnost, proučio dovu na arapskom jeziku, otvorio džamiju i pozvao prisutne da uđu. U lijevoj tetimi bile su stolice za goste nemuslimane. Kad se džamija napunila, počeo je s učenjem Kurana gospodin Hafiz Džemaludin Hadži Jahić, hatib Careve džamije u Sarajevu, a nastavio Hadži Hafiz ef. Kenjević i učio sve dok se nije začuo ezan s munare, a onda je klanjana džuma. Na najsvečaniji način proučio je hutbu i klanjao džumu gospodin Hadžijahić. Iza dovršenog namaza održao je muderis Gazi Husrevbegove medrese, naš najbolji vaiz gospodin Hadži Mehmed ef. Handžić vaz o ulozi džamije u islamskoj zajednici. U istom je duhu bila i hutba. Pri kraju vaza predložio je gospodin Hanđžić, da se kao spomen na ovu lijepu svečanost osnuje u Rogatici „Trezvenost" što je još istog dana i učinjeno. Dovom iza vaza dovršena je u glavnom ova svečanost. Za vrijeme svečanosti pucale su prangije, a učenje u džamiji i vaz prenošeni su megafonom. Program za ovu svečanost izveden je najpreciznije, a za vrijeme svečanosti kao i cijeli taj dan vladao je najuzorniji red. Bio sam više puta sudionikom raznih priredaba, ali ovakog reda i jednodušnosti nijesam doživio ni u nas ni na strani, kao što ne vidjeh još nikad ovake gostoljubivosti, prijaznosti i susretljivosti građana prema gostima i u svem ovome može nam poslužiti mala Rogatica kao uzor. Svaka im čast! Na restauraciji ove džamije radilo se od svibnja o. g. do zadnjih đana prošlog mjeseca. U to ime osnovan je naročiti odbor, kome je na čelu bio kadija gosp. Hafizović, a članovi najugledniji građani Rogatice. Premda odbor nije našao baš nikakve potpore na najmjerodavuijem mjestu, ipak je sretno priveo kraju ovo djelo, samo požrtvovnošću građana i dobrovoljnim prilozima. Pravi začetnik ove obnove i duša čitave akcije bio je dugogodišnji hatib Careve džamije i mualim u Rogatici Hafiz Ali efendija Zagorica, koga ugrabi smrt prije dva mjeseca i tako mu ne bi suđeno dočekati ovaj svečani dan, da vidi svoje djelo privedeno kraju. Rahmetullahi alejhi. 
Tarih iznad vrata ove obnovljene džamije sastavio je Mehmed ef. Handžić i glasi: a to znači u prevodu:

„Za vrijeme svjetskog rata izgorjela je ova đžamija, koju je sagrađio Šuđžauđin prije tri stutine i pedeset godina od prilike, pa su je popravili stanovnici ovoga grada tražeći Božje zadovoljstvo godine 1352. po Hidžri." 

NATPIS O OBNOVI ŠUDŽAUDINOVE DŽAMIJE ( foto Akšamija)

  

fotografije iz materijala za Monografiju Rogatice

"Globus" - Mirsad Durmišević

Sredovjeki mramorovi - Batovo (Crtice sa Glasinca)

Sredovjeki mramorovi -Crtice sa Glasinca

Autor: FRANJO FIALA

Publikacija: GLASNIK ZEMALJSKOG MUZEJA
Datum izdavanja: 01/10/1892

Muslimanska četa iz sela Šatorovića, Okruglog, Osova i Tmornog Dola

 
autor: Mirsad Durmišević
 *Prenošenje teksta je dozvoljeno samo uz navode izvora i linka koji vodi na izvorni tekst

Muslimanska četa Romanijskog partizanskog odreda je prva ratna jedinica NOV Jugoslavije sastavljena od boraca Muslimana (Bošnjaka). Četa je formirana početkom  oktobra 1941 godine na Romaniji od 60 boraca Muslimana (Bošnjaka) iz sela Šatorovića, Okruglog, Osova i Tmornog Dola,  u rogatičkoj opštini. Za komandira čete određen je Mujo Hodžić, a za komesara Derviš Numić, pravnik iz Duvna. Četa je   položila zakletvu i primila zastavu na Sokolcu. Tom prilikom Muslimanskoj četi zastavu je predao drug Svetozar Vukmanović-Tempo sa riječima: „Znam drugovi Muslimani da ćete ovu zastavu visoko nositi i da je nećete nikada iznevjeriti, već da ćete se pod njom junački boriti protiv okupatora naše zemlje i njihovih sluga ustaša i drugih neprijatelja“. Na primanju zastave zahvalio se komandir Muslimanske čete Mujo Hodžić i politički komesar Derviš Numić.

Šatorovići

Okruglo

Tmorni Do 

Osovo

Odmah po formiranju, četa je upučena na front između Sjetline i Stambolčića na pruzi Sarajevo - Višegrad. Inicijativu za formiranje ove, u to vrijeme jedinstvene čete dali su tadašnji članovi KPJ i organizatori ustanka Mujo Hodžić-Crni iz Šatorovića, Ćamil Džindo i Rasim Džindo iz Okruglog. Muslimanska četa je formirana zbog sigurnosti boraca muslimana, a zatim i zbog toga što će pojava samostalne muslimanske jedinice pozitivno odjeknuti u partizanskim redovima, a bit će dobar podstrek ostalim muslimanima da se pridruže partizanskom pokretu. Ova odluka bila je pun pogodak.  Do kraja 1941 godine u jedinicu je stupilo 103 borca Muslimana (Bošnjaka) iz ovih sela, od kojih je 33 dalo živote u NOR-u, među kojima je i Narodni heroj Ragib Džindo.

Pred rat selo Šatorovići i Okruglo, sa zaseocima Tmornim Dolom, Podubcem i Glavicom imali su 92 kuće (77 muslimanskih i 15 srpskih) sa oko 540 stanovnika. Selo Osovo čini 15 zaselaka, a 1941. godine imalo je oko 150 kuća (90 muslimanskih i 60 srpskih) sa oko 700 stanovnika. Znači, gotovo od svake tri muslimanske kuće dvije su dale po jednog borca. U cjelini uzev to su bila siromašna sela, sa slabom zemljom i sitnim posjedom. Na području ova dva sela radila je jedna četvororazredna osnovna skola. Pohadjala su je uglavnom sva dorasla muška djeca, dok je rijetko koje žensko dijete išlo u školu. Srednje škole u Sarajevu pohađala su četiri učenika i Medicinski fakultet u Beogradu jedan student. 
Iz ovih podataka se jasno vidi da su se ova  muslimanska sela 1941. godine masovno odazvala pozivu Komunisticke partije Jugoslavije na oružani ustanak. To je bio rezultat dugogodisnjeg uticaja, a nekoliko predratnih godina i organizovanog rada KPJ u ovim selima. U fazi  priprema, rezultatima svoje aktivnosti istakli su se već od ranije poznati članovi i kandidati KPJ iz Šatorovića, Okruglog i Osova: Mujo, Mehmed, Asim, Idriz i Arif Hodžić, Ćamil, Rasim, Ragib i Muhamed Džindo, Salko, Sejfo i Agan Durmišević, Rasim Žunić, Suljo Pleho, Agan Zagorica i neki drugi.

Uspjesima postignutim u borbama Muslimanska četa ubrzo je stekla ugled među ostalim jedinicama Romanijskog partizanskog odreda i među stanovništvom kuda je prolazila. To je bio povod da se ovoj jedinici priključe novi borci Muslimani (Bošnjaci) iz Sokoca i Rogatice i sela u okolini ova dva mjesta. Muslimanska četa je kasnije, 8.12.1941. godine u selu Brgule kod Vareša prerasla  u Muslimanski bataljon u okviru Romanijskog partizanskog odreda. Za komandanta bataljona postavljen je Mujo Hodžić-Crni, za političkog komesara Derviš Numić, za zamjenika komandanta Hačam Midhat, geometar, i za referenta saniteta Rasim Džindo. U bataljonu su formirane tri čete: 
1. četa - Šatorovacka, komandir čete Nail Šišić, zemljoradnik iz sela Šatorovići, politički komesar Hamed Džindo, đak iz sela Džindici; 
2. četa Osovska, komandir Đemko Hodžić, zemljoradnik iz sela Osova, politički komesar Ragib Džindo, đak iz sela Okruglo; 
3. četa - Rogatička; kornandir Idriz Hodžić, zemljoradnik iz sela Šatorovića, politički komesar Rasim Žunić, đak iz sela Šatorovića. Prva i 2. četa su imale po četiri voda, a 3. tri voda. Vodovi su imali po dvije desetine od po 10 - 12 boraca. Treća četa je popunjena nešto kasnije, po pristizanju novih boraca. Trinaestog marta 1942.godine formiran je 1. udarni bataljon od jedinica Romanijskog odreda, odreda »Zvijezda« i nekih drugih jedinica. U njegov sastav je ušao i kompletan Muslimanski bataljon u jačini od 101 borca. Od njih je formirana 3. muslimanska četa sa oko 80 boraca, a ostali su raspoređeni u druge jedinice u bataljonu, većinom u prateču četu. U toku 1942.godine 1. udarni bataljon je  ušao u sastav  Šeste i na kraju u proslavljenu Šesnaestu muslimansku udarnu brigadu.

Mujo Hodžić-Crni


Fazila (M.) Hodžić, prva partizanka iz rogatičkog kraja

Kuća Ćamila, Ragiba i Rasima Džinde u Okruglom

Na inicijativu preživjelih boraca Muslimanske čete predložena je izgradnja Spomen-škola  u selu Okruglom koja simbolizira masovno učešće-Muslimana (Bošnjaka) ovog i susjednih sela Šatorovići, Donje i Gornje Osovo i Tmorni Do. Radovi na Spomen-školi počeli su u oktobru 1970.godine kada je Narodni heroj Ratko Jovičić položio kamen temeljac, a 1972. godine Spomen-škola je svečano otvorena.

Spomen škola u Okruglom

LEŽIŠTE UGLJA MESIĆI (kod Rogatice)

Mineralne sirovine Bosne i Hercegovine , Knjiga 1

Ležišta uglja - LEŽIŠTA UGLJA MESIĆI (kod Rogatice) Radiša Milojević

GEOINŽENJERING Sarajevo 1976.godine

ZUM + http://img36.imageshack.us/img36/1112/k5au.jpg