Sehara sjećanja...

autor: Mediha Rađo Hasanovic

Vozim se podzemnom željeznicom kući, jednolični šum voza, otvaranje i zatvaranje vrata, poneki zvuk ljudi u gužvi... Glava mi kleca od umora, mislim koji je dan danas i koliko još do vikenda. Osmjehnem se pri pomisli na šaljivi komentar da ovdje na zapadu treba samo pidžama i radno odijelo. Tako nekako i jeste. Eto kad sam zadnji put našla vremena da odem negdje, A i gdje bih vala nešto ne znam. Hajde, be zamaraj se, misli pozitivno. Budi jaka. Radi se i dole u Bosni. Ne misli o svom gradu. Evo lijepo ti je i ovdje.

Moja podsvjest pokušava da nadmudri zdrav razum…

Pa tako nekako i jest. Škripi voz. Plastika oko mene. Vidim čovjeka priča sam sa sobom. Tobe Jarabi da nisam i ja ovo sve na glas izgovorila…

Okrećem se polahko na lijevo i na desno, niko me ne gleda, svako u svom behutu.. Izgleda da još nisam u toj fazi. Otvaraju se vrata, izlaze putnici, ulaze novi...zatvorih oči na tren misleći da ću ih odmoriti tako. Proletje mi kroz glavu misao, koji je datum danas. Šta bih radila da sam sad u svom rodnom mjestu. Predvečerje lijepog proljetnog dana kao što je ovaj današnji u tuđini daleko. Jednog ovakvog dana prvi put sam u akšam šetajući ugledala najcrnje oči na svijetu a ujedno tako tople da otope sav nam i jordam u djevojačkom srcu. Od tog dana proljeće je moje najdraže godišnje doba, šetnje mojom Rogaticom poslije škole velika radost.

Jorgovani i ruže, behari i zumbuli rascvali, pjesma na sve strane…

Dobro poznata lica u mojoj mahali, ulici gradu, lica sa osmijehom dobrotom. Smijeh i šala, druženja u baščama i avlijama. Sijela do kasno u noć u dugim zimskim danima. Miris kuća i kuhinja na pite, hljeb i čorbu. Babin duhan i kašalj ujutro kad bi polazio na posao. Radio je teško ali je kući dolazio veseo, čekala ga je majka sa spremljenim jelom i zahladom, velikim srcem i ogromnim poštovanjem... Nenina šamija na sitnoj glavi i tespih u mršavoj ruci koja je grlila najsnažnije i najtoplije. Bila ogromno skrovište od tuge.

Tuge koja i nije bila tuga i nije ni ličila na ovu današnju. Majčino beskrajno i nezamjenjivo isparačanje u dočekivanje, uz osmijeh i ljubav... Zaškripase kočnice voza, trznuh se iz svojih lijepih misli.. Ustajem trebam sići na sljedećem stajanju. Dočeka me oštri svježi miris. Lijepo je ne mogu reći da nije, evo ima i drveća, ima i trave pa i cvijeća, hajde Bogati ne budali, stalno upoređuješ ovdje ovo mjesto sa svojom Rogaticom... Ne traži hljeba preko pogače.

Opet se moja podsvijest trudi da bude jača..pokušava da od mene napravi hladnu i poslovnu ženu, sa ovu emotivku utopi u blještavilu ovog evropskog grada..

Al ne ide baš tako lahko. U meni bije ono srce puno topline i ljubavi i one dobri ne... Nema tog koda ni šifre da to izmjeni.. U mojim genima je miris i bistrina izvora Rakitnice, čistoća moje Prodole, Ljuna, Sjemeća Devetka i Dobre vode. U meni je velik nam i dert i sevdah bilan. Prebolan. I ponos velik ko sva moja istočna Bosna... I moja ruka se ne daje svakom i moja duša je duša samo za duše koje razumiju ove riječi i slova na pravi način jer ko nije rođen u toj ljepoti taj i ne razumije..

I gazim žustro ulicom brojim korake ko dane do mog odlaska tamo gdje je sve moje ostalo da me čeka u sehari pod šljivom babinom kraj kuće srušene u Rogatici napisanoj na ćirilici ali mojoj i mojoj i mojoj Rogatici... Čim otvorim tu seharu sve bude kao i prije i sretna sam i uživam makar na dan ili dva napunim dušu obogatim um, zagrlim nenu i majku babu i namignem najcrnjim očima na svijetu i opet zatvorim seharu, pokrijem je beharom ružama i jorgovanom do mog sljedećeg dolaska.