Ibrahim-ef. Hodžić (kadija u penziji) 1916 - 1991

 Preporod 1991

Ibrahim-ef. Hodžić rođen je u Godomilju kod Rogati­ce 16. 12. 1916. godine, od oca Zejnil-ef. i majke Derviša-haume. Otac i dedo bili su imami.

Osnovnu školu završava u Borikama, a zatim odlazi u Sarajevo i upisuje se u šeri’atsku gimnaziju koju za­vršava 1937. godine. Višu is­lamsku teološku školu (VIŠT) završava 1941. godine. Treba odmah istaći da je rahmetlija posljednji u svo­joj generaciji koji su završili te godine, a među ostalima bili su i: Kasim-ef. Hadžić, Vehbi-ef. Hodžić, Abdullah-ef. Ćamo, Ismet-ef. Topalović...

Poslije studija, za kratko se zapošljava u Vakufskoj direkciji u Sarajevu, a u vre­menu od marta 1942. Do maja 1944. godine prelazi na Alipašin Most gdje brine o prihvatu i životu muhadžira. Jedan od sudionika u tom muhadžirskom logoru za doprinos i rad rahmetlijin,ovako je rekao: »Taj čovjek, da u svom ži­votu ništa nije uradio do to­ga što je učinio za muhadžire u logoru, dovoljno mu je da ga Allah, dž.š. nagradi džennetom«.

Od 1944. godine Ibrahim-ef. se nastanjuje u Visokom radeći šeri’atsko-sudačke poslove sve do njihovog ukidanja 1947. godine. Po­slije toga, radi kao knjigovo­đa u nekim ovdašnjim pri­vrednim organizacijama a 1965. godine zbog naruše­nog zdravlja odlazi u prijev­remenu mirovinu. Upravo u to vrijeme, Od­bor IZ-e Visoko, ponudio mu je saradnju što je on sa zadovoljstvom prihvatio i preuzima knjigovodstvene poslove koje vodi sve do svoje smrti.

Ibrahim-ef. Hodžić vrlo rano se počeo baviti spisa­teljskim radom. Raznovrnost i bogatstvo tema o ko­jima je pisao govore o ja­kom karakteru osobe i čvrstini duha. Od oko 150 objavljenih njegovih radova,najviše je objavio u »Prepo­rodu«. Objavljivao je i u dru­gim listovima i edicijama: »Novi Behar«, »Dječji Novi Behar«, »Glasnik«, »Islam­ska misao«, »Takvim« itd. Za dugogodišnji uspješan rad i saradnju, u prošloj godini je primio dvije nagrade: od »El-Kalema« i »Preporoda«.

U njegovim radovima promi­če se jedna misao koju je često naglašavao i obrazla­gao u razgovorima: osvješ­ćivanje muslimana. Stil pisanja mu je vrlo jednostavan, jasan i prihvat­ljiv, a strane riječi je rijetko upotrebljavao. Predsjednik »Hrvatskog prirodoslovnog društva« — čiji je rahmetlija bio saradnik, u jednom ob­raćanju zahvaljuje Ibrahim-efendiji na saradnji i zalaga­nju, a naročito hvali njegov stil pisanja. Bio je od onih koji su više voljeli pisati nego govoriti. Poslije jednoga razgovora mladi kolega pita: »Pa je li zaista to taj Ibrahim-ef. Ho­džić? Kako je čovjek jed­nostavan i skroman.« To za­ pravo i daje snagu ličnosti I veličinu čovječnosti. Njegovo najznačajnije djelo je »0 intelektualnom i primitivnom shvatanju vjere i vjerskih propisa« koje je izišlo u izdanju Odbora IZ-e Visoko 1971. godine u 20.000 primjeraka i za krat­ko vrijeme rasprodato. Sav prihod je rahmetlija namije­nio za izgradnju Bijele dža­mije.

Široko i svestrano obra­zovanje davalo mu je podsticaj za raznovrsnost ideja koje je pretakao na papir. U tom smislu jedne prilike je rekao: »Važno je imati mi­sao, koju možeš prožimati kroz čitav članak. Ima ih koji imaju jaku misao, ali je osa­kate već u slijedećoj rečeni­ci«. Mnogi koji vole ilahije i kaside, sjetit će se ilahije »Ljubav Boga Milostivog ne imade kraja«, za koju rah­metlija reče: »To sam ja na­pisao u jednom dahu, misao me upravo vodila tako«.

Biblioteka mu je izgorjela dva puta: prvi put u rodnom mjestu Godomilju 1941. A drugi put 1944. god. u mu­hadžirskom logoru na Alipašinom Mostu. Kroz čitav život pritiskale su ga strahote i stradanja od četničkog pokolja nad njegovom porodicom i sve te godine jednu neobičnu tajnu je čuvao u krugu svoje porodice: nikada nije volio biti sam. U tom smislu svo­jim bliskim ahbabima je go­vorio: »Da mi nije bilo moje suruge Halide, koja me je uvijek razumila ne znam šta bi bilo sa mnom i kako bih izdržao«.

Bilješke koje je pravio o stradanjima u svome kraiu u dva nastavka su objavljene u »Voxu«. Pokušao je to isto da uradi, po nagovoru nekih prijatelja — o teškom stanju i životu u muhadžirskom lo­goru na Alipašinom Mostu I 1991 .napisao je 6 stranica, a on­da je kazao: »Ne mogu ja to, to će me dotući«.

lako je imao težak život,Ibrahim-ef. Hodžić je bio ve­oma prijatan sagovornik I uvijek spreman za razgovor. Volio se i našaliti. Neki nje­govi intimni prijatelji su ga oslovljavi sa »direktore«, a iza toga bi nastao smijeh. Uži krug njegovih studen­tskih kolega izdavali su je­dan liši koji je bio samo za internu upotrebu. Listu su dali naslov »Ahmakluk« i u njemu su objavljivali razne šale i pošalice, a urednik mu je bio rahmetlija. Na svoju porodicu Ibra­him-ef. je ostavio vrlo jak pečat. Strogost kao da nije postojala. Sve je počinjalo tihim razgovorom i ljubavlju. Prisiljavanja u praktikovanju islamskih propisa nikada ni­je bilo. Svojim ukućanima je govorio: »Nemojte biti stro­gi prema djeci, nego ih tako vaspitajte da osjete potrebu da padnu na sedždu Allahu,dž.š. Razvijajte kod njih lju­bav i jačajte im volju«.

Kur’an, kojim se rahmetlija služio bio je pun bilješki što svjedoči o njegovom čes­tom druženju sa Kur’anom. U slobodnom vremenu Ibrahim-ef. se bavio pera­darstvom za što je primao I nagrade, a dok je imao kuvveta, posebno se zanimao za svoju skromnu baštu u kojoj je uzgajao razno cvije­će, a naročito je volio ruže kojih je bilo raznih vrsta. Ostala mu je neispunjena želja — da za života dočeka da u cjelosti izađe iz štampe knjiga »Rubaije«. U porodici rahmetlije rekoše da je knji­ga u pripremi i da će uskoro ugledati svjetlo dana. U petak 13. 9. 1991. godi­ne rahmetliji je klanjana dženaza na kojoj je bilo mnogo svijeta. Došli su poznanici, prijatelji, njegovi poštovaoci iz Rogatice, Sarajeva, Zvornika, Fojnice, Kaknja, Breze, Kiseljaka i ostalih mjesta, njegovi sugrađani i komšije, da mu još jednom iskažu poštovanje i priznanje. A na kaburu, opraštajući se od rahmetlije h. hfz. Ismet-ef. Spahić, navodeći hadis Muhammeda, a.s.: »Kada čovjek umre, presta­ je svako njegovo djelovanje izuzev u tri slučaja...« reče: »A rahmetlija je ispunio sva tri ova uvjeta iz hadisa jer je iza sebe ostavio i sadaku đariju i kitab i odgojenog si­na Abdullaha koji je uvijek padao na sedždu Allahu,dž.š.«

U znak poštovanja, visočki imami su rahmetliji proučili hatmu.

Mustafa OMERDIĆ