MOST NA RIJECI ŽEPI

Obradio : Mirsad Durmišević

Na rijeci Žepi, koja je lijeva pritoka rijeke Drine, nalaze se dva kamena mosta iz vremena osmanske uprave - jedan koji je izgrađen u neposrednoj blizini izvora rijeke, dok je drugi bio lociran desetak metara iznad njezinog ušća, na trasi prometnice koja se u Višegradu odvajala od starog stambolskog druma i nizvodno pratila lijevu obalu Drine.

Na ušću rijeke se nalazio sve do 1966. godine, kada je demontiran i rekonstruiran na drugoj lokaciji zbog izgradnje HE Bajina Bašta. Njegova nova lokacija se nalazi cca 500 m od naselja Žepa, nedaleko od objekta Redžeb-pašine kule, koja je građena u približno istom periodu, na mjestu koje se zove Spahin hrid.

Povijesni podaci

U starijim zapisima i putopisima nema nikakvih podataka o graditelju i vremenu izgradnje Mosta na rijeci Žepi, niti je na mostu ostao sačuvan tekst sa tarihom koji bi mogao dati precizne informacije o vremenu i graditelju ovog objekta.

Kao i za većinu građevina sa ovih prostora, u narodu su ostale sačuvane mnoge legende i predanja. Jedna od legendi navodi da je graditelj mosta bio jedan od učenika Mimara Sinana, graditelja mosta u Višegradu, koji je htio da svojim djelom nadmaši rad svog učitelja. Druga legenda je legenda o veziru Jusufu koji je rođen u ovim krajevima i italijanskom graditelju kome je povjerena izgradnja ovog mosa. Analizirajući prvu legendu, mogle bi se izvući sljedeće pretpostavke:

- Most na rijeci Žepi je nastao neposredno nakon gradnje Mosta Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu;

- Most na rijeci Žepi je sagradio učenik graditelja mosta u Višegradu, tj. Mimara Sinana.

Prvi od gore navedena dva podatka uklapa se u pretpostavku da su mostovi nastajali isključivo kao objekti čiju je gradnju financirala država preko svojih funkcionera na terenu. Nastajali su isključivo sa ciljem poboljšanja sustava komunikacija u Carstvu. U takvom kontekstu je Višegradska ćuprija bila ključni objekt, koji je područja Bosne i Hercegovine povezivao sa ostatkom Carstva. Njegovom izgradnjom se stvorila potreba za novim mostovima na glavnom i sporednim prometnim krakovima, koji vode ka njemu, tako da su skoro istovremeno, u sklopu istog projekta, nastali mostovi: na rijeci Žepi i Kozija ćuprija u Sarajevu. Bilo bi dakle sasvim moguće i vjerojatno da je utemeljitelj i ovog mosta bio Mehmed-paša Sokolović i sasvim je realno njegovo datiranje u zadnju četvrtinu XVI. stoljeća. (Ćelić, Mujezinović, str. 203)

Što se tiče pretpostavke da ga je gradio jedan od Sinanovih učenika, i ona se čini realnom, pošto je Sinan (1490. – 1588.) u vrijeme podizanja ovog mosta već bio u dubokoj starosti. Iz dokumenata koji su povezani sa Sinanom, javlja se ime izvjesnog Mustafe-čauša, čovjeka od Sinanovog povjerenja, pa je moguće pretpostaviti da je kompletna realizacija mosta na rijeci Žepi najvjerojatnije bila prepuštena njemu. (Ćelić, Mujezinović, str. 203)

Arhitektonske karakteristike mosta i kvaliteta izvedenih radova pokazivali su i još uvijek pokazuju (iako je most prenesen na novu lokaciju i nalazi se u novim topografskim uvjetima) da je riječ o izvanrednom objektu, djelu graditelja velikih sposobnosti. U ovom slučaju, nije moglo biti ni govora o graditelju koji je potekao iz naroda. Sudeći po smjelosti konstrukcije, graditelj je prošao najveće škole i savladao graditeljsko umijeće svog vremena na najvišoj razini. Pojedini formalni elementi, kao što su: linija luka, način zidanja mosta i dr. veoma su bliski detaljima vidljivim na Mostu Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu, što ide u prilog činjenici da graditelj pripada istoj školi kojoj pripada i graditelj Mosta u Višegradu i da je nastao krajem XVI. stoljeća.

Kao što je već rečeno, starijih dokumenata o gradnji mosta nema. U novije vrijeme most je često bio zapažen od mnogih putopisaca, umjetnika i putnika koji su posjetili ove krajeve.

 

Stara lokacija mosta (prije 1966.g.)

Most na ušću Žepe stajao je decenijama izvan upotrebe. Daleko od naseljenih mjesta i prometnih tokova, on je, zahvaljujući načinu gradnje, odolijevao zubu vremena. Međutim, izgradnja HE Bajina Bašta zapečatila je njegovu sudbinu, kao što je ugrozila i Višegradski most i ostale spomenike graditeljskog nalsijeđa. Akumulaciono jezero ove HE podiglo je razinu vode za 10 m iznad najviše kote mosta. Projekt budućeg akumulacionog jezera Bajina Bašta, Perućac, koje pripada teritoriju DZ Srbije i Crne Gore, postalo je od samog početka uzrokom ugrožavanja kompletnog spomeničkog fonda na ovom prostoru. Još u toku 1960. godine, Zavod za zaštitu spomenika BiH uspostavio je kontakte sa investitorom gradnje brane, radi dogovora o poduzimanju mjera za saniranje ovog i ostalih spomenika. U konkretnom slučaju, osim odustajanja od izgradnje hidroakumulacije, bila je moguća jedino rekompozicija mosta i njegovo izmještanje na teren koji neće biti poplavljen. U dogovoru sa investitorom, 1960. godine izvršeni su radovi na rekognosciranju terena, na temelju kojega je izrađen poseban elaborat i određena približna cijena radova. Na sastancima održanim 18. studenog 1964. i 15. travnja 1965. godine i konačno, na sastanku održanom 25. veljače1966. godine, doneseni su sljedeći zaključci:

1. most se mora spasiti i rekonstruirati na lokaciji ispod kule u Žepi,

2. što prije treba otpočeti sa radovima na demontaži i prijenosu materijala na novu lokaciju i u nastavku aktivnosti realizirati njegovu rekonstrukciju,

3. radove će preuzeti Zavod za zaštitu spomenika BiH, ili će pronaći izvođača radova.

U ljeto 1966. godine došlo do demontaže mosta i izvlačenja materijala na kotu koja ostaje iznad najviše kote jezera. Godine 1967. izvršena je njegova rekonstrukcija, a 1968. godine most je pušten u promet.

Most nije doživio oštećenja u ratu 1992.-1995.

Mostovi bolje kvalitete i veće trajnosti podizani su na svim važnijim trgovačkirn putovima. U prvo vrijeme podizali su se uglavnom drveni (Most na Prači), dok u XVI. stoljeću već postoji određen broj objekata koji su izgrađeni od kamena.

Kamen kao građevinski materijal po svojoj bitnoj karakteristici i oblikovnim mogućnostima predodređen je za stereotomsku formu. Osnovna stereotomska forma, koja je u svim mostogradnjama svijeta postala zajednička karakteristika, jeste svod – jedan svod položen između dvije obale ili niz svodova koji u određenom ritmu povezuju obale rijeka.

Prilikom izgradnje mostova, konfiguracija terena i širina rijeke u znatnoj mjeri utječu na izbor lokacije gde će se podići most i ima vrlo važnu ulogu za određivanje njegovog oblika. Šire rijeke, koje su na određeni način bile plovne, u početku su dobijale skele za prelaz (Bosna, Drina, Vrbas), a uže rijeke, naročito one sa strmijim obalama i promjenljivom količinom vode (Miljacka, Žepa, Prača, Bistrica), dobijale su mostove.

Na temelju činjenica i postojećeg stanja na terenu, može se sa sigurnošću reći da je Most na rijeci Žepi jedno od najljepših i najelegantnijih ostvarenja ove vrste u Bosni i Hercegovini. Dok Most na rijeci Drini u Višegradu imponira svojom veličinom, određenom stilskom i tehničkom dotjeranošću, a mostarski svojim rasponom i elegancijom, Most na Žepi, iako manjih dimenzija, predstavlja monumentalni iskaz snage i ljepote.

Strme, gotovo vertikalne obale rijeke Žepe i uska klisura kroz koju se probija rijeka prema ušću, uvjetovali su gradnju jednolučnog mosta, zasvedenu prelomljnim lukom raspona 10,20 m. Čela svoda čine prelomljeni lukovi sa uzvodne i nizvodne strane, čija visina iznosi 6,50 m, mjereno od baze zasvođene konstrukcije. Radijus je 6,70 m, a ekscentritet centara zakrivljenosti iznosi od vertikalne osi 1,60 m na obje strane. Debljina svoda mosta iznosi 75 cm. Za usporedbu i kao dokaz stilske istovjetnosti Mosta na Žepi i Višegradskog mosta, može se konstatirati da je u rasponu ovog svoda najbliži prvi svod Višegradskog mosta smješten uz lijevu obalu, čiji raspon iznosi 10,70 m. Debljina svoda kod Višegradskog mosta iznosi 85 cm, dok su ekscentriteti centara zakrivljenosti variraju i iznose maksimalno 1,06 m. Most na rijeci Žepi ima nešto višu strijelu prelomljenog luka, što je uvjetovano niveletom puta, koji je ležao visoko iznad provalije.

Dužina mosta iznosi 21,60 m. Od simetrale svoda prema lijevoj obali njegova dužina je 12,40 m, dok je prema desnoj 9,20 m. Ukupna širina mosta iznosi 3,95 m, od čega na samu stazu otpada 3,40 m i na ogradu 2 puta po 20 cm. Ostatak otpada na istake vijenaca smještenih ispod ograde. Vanjske površine čeonih zidova su u ravnini sa vanjskim površinama ograde, a čeoni lukovi svoda su za po 3-4 cm uvučeni u odnosu na čeone zidove. Širina svoda iznosi 3,74 m.

Najviša točka intradosa mosta uzdignuta je iznad normalnog vodostaja za oko 12 m, dok je kolovoz, uključivši i debljinu svoda i gornjeg stroja za 1,55 m viši. Korkaluk mosta, koji je na mostu prije rekonstrukcije bio sačuvan samo djelomično, imao je visinu 90 cm, pa je tako najviša kota mosta nad normalnim vodostajem iznosila oko 14,5 m, što je u proporciji sa rasponom otvora «davalo dojam građevine koja stremi nebu pod oblake». (Ćelić, Mujezinović, str. 206)

U apsolutnim mjerama (nadmorska visina), oslonci mosta su se nalazili na koti 273,80, kolovozna konstrukcija na koti 281,60, dok je dno korita rijeke Žepe bilo na koti 268,60 m.

Svod i čeoni lukovi mosta konstruirani su od klesanaca sedre čije dimenzije, osim visine, nisu bile ujednačene. Čeoni zidovi mosta rađeni su od pravilnih kvadera vapnenca dimenzija od 15 x 20 pa do 50 x 140 cm, na nekim mjestima i više. Slojevi slaganja kamena nisu idealno horizontalni, mada se uočava da su odstupanja od horizontale bila minimalna. U konstruktivnom smislu, u slojevima se smjenjuju uzdužnjaci i vežnjaci, čime je graditelj postigao jedinstvenije djelovanje obloge čeonih zidova sa jezgrom mosta koje je sačinjavala kombinacija lomljenog kamena i vapnene žbuke. Spojnice između kamenih blokova su bile pravilne i radijalne, minimalne širine. Bile su popunjene vapnenom žbukom. Po površini su najvećim dijelom bile kalcificirane. Kvaderi su prema unutrašnjoj strani samo priklesani. Većim dijelom su po horizontalnim slojevima povezani klamfama od kovanog željeza zalivenog olovom. Ovakve veze nisu uspostavljene po vertikali.

Čeoni zidovi su u visini staze završeni vijencem jednostavne profilacije. Sama staza je imala neznatni uspon prema centru koji je iznosio cca 4%. U cjelini je bila kaldrmisana kaldrmom od oblutaka kamena.

U mostu nije pronađen nikakav sustav hidroizolacije. Korkaluk je bio pričvršćen na horizontalno položene široke ploče vijenca pomoću željeznih trnova i olova. Ploče korkaluka su sa gornje strane bile međusobno povezane željeznim pijavicama i zalivene olovom.

Most je izgledao i sada izgleda kao razupora između dvije gotovo vertikalne stjenovite obale. Na njegovoj izvornoj lokaciji, desna obala je bila veoma strma, dok je lijeva u svom gornjem dijelu, imala profil u kosini, pod kutom od cca 46 stupnjeva. Nalazeći oporce direktno na strmim stijenama i na različitim visinama, uz određenu asimetričnost čeonih zidova (što je posljedica različitog pada obala), most je izgledao kao da organski izrasta iz stijene.

Dosadašnja zakonska zaštita

Rješenjem Zavoda za zaštitu spomenika kulture Bosne i Hercegovine od 9. ožujka 1966. godine, zabranjeno je potapanje mosta na rijeci Žepi za vrijeme dok Investitor radova ne uplati potrebna sredstva za troškove demontaže, prijenosa materijala i rekonstrukcije mosta na novoj lokaciji.

Prostornim planom Bosne i Hercegovine iz 1980. godine ovo dobro je bilo evidentirano i svrstano u I. (prvu) kategoriju kao kulturno-povijesno dobro.

Dobro se, pod nazivom Most na rijeci Žepi i rednim brojem 492 nalazi na Privremenoj listi Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine.

Istraživački i konzervatorsko-restauratorski radovi

Prije nego što su bili osigurani materijalno-financijski uvjeti za poslove demontaže Mosta na Žepi, općina Rogatica je, u suradnji sa Zavodom za zaštitu spomenika BiH, angažirala projektantsku organizaciju – Zavod za ispitivanje materijala i konstrukcija Građevinskog fakulteta u Sarajevu za izradu projekta demontaže mosta, a kasnije i projekta njegove rekonstrukcije. Autor i jednog i drugog projekta bio je profesor Ismet Tahirović. Nakon stjecanja uvjeta, izabran je izvođač radova – Komunalno građevinsko preduzeće «Standard» iz Rogatice, koje je realiziralo ove zadatke.

Godine 1966., nakon niza analiza i preispitivanja terena, pronađen je sličan profil korita rijeke Žepe, na udaljenosti od oko 500 m od naselja Žepa, na mjestu koje se zove Spahin hrid (Mujezinović, Čelić). Tom prilikom su urađena detaljna snimanja profila i usporedbom sa starim profilom konstatirano je da se objekt gotovo u potpunosti može uklopiti na novom mjestu s tim da dosadašnja uzvodna fasada mosta postane nizvodna i obratno, što se postiglo zakretanjem objekta u odnosu na smjer rijeke za kut od 180 stupnjeva.

U ljeto (lipanj i srpanj) 1966. godine postavljena je građevinska skela, izvršeno je označavanje i demontaža konstrukcije mosta sa izvlačenjem materijala na kotu koja ostaje iznad najviše kote jezera. Skidanje kamenih fragmenata je obavljeno vrlo pažljivo, kako ne bi došlo do oštećenja na kamenim blokovima usljed tvrde mase vapnenog veziva. Prijenos fragmenata vršen je konjskim zapregama i cjelokupan proces je trajao oko mjesec dana.

Tokom 1967. godine izvršeni su radovi na rekonstrukciji na način da je svaki pojedinačni element konstrukcije došao na svoje mjesto. Kao vezivno sredstvo prilikom zidanja čeonih zidova mosta, bila je korištena produžno cementna žbuka. Ostale veze su urađene na izvorni način. Ispunu mosta sačinjavali su komadi lomljenog kamena povezani sa produžno cementnim malterom.

Početkom 1968. godine, most je predat na upotrebu. Na novoj lokaciji kota oslonca mosta je 405,00 m (ranije 273,80 m), kota intradosa u tjemenu svoda 411,50 m, a kota kolovoza iznad tjemena 413,00 m (ranije 281,60 m) nadmorske visine. Ovom prilikom su izvršena statička preispitivanja mosta, pošto su uzete u račun postojeće dimenzije i materijal, vlastito opterećenje i pokretno opterećenje od 1000 kg/m2. Iako linije tlaka izlaze iz jezgri presjeka, isključenjem sila zatezanja maksimalna naprezanja ostaju u dopuštenim granicama. (Ćelić, Mujezinović, str. 208)

Sadašnje stanje mosta

Od momenta kada je most predat na upotrebu do današnjih dana, na njemu nisu primijenjene mjere održavanja, izuzev radova na čišćenju samonikle vegetacije.

Na desnoj strani mosta, na visini od cca 90 cm ispod razine kolovoza, pojavila se podužna pukotina dužine cca 10 m, visine cca 2 cm, koja prolazi cijelom dužinom mosta i nastavlja se preko svoda. Uzrok je najvjerojatnije popuštanje desnog oslonca mosta. Nije poznato šta konstrukciju sprječava da potpuno padne. Jedna pukotina se nešto ranije pojavila na korkaluku mosta.

Primjenjujući Kriterije za proglašenje dobara nacionalnim spomenicima (Službeni glasnik BiH» br. 33/02 i 15/03), Povjerenstvo je donijelo odluku o proglašenju Povjesnim spomenikom - Most na rijeci Žepi.

Službeni glasnik BiH", broj 18/06. Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika, na temelju članka V. stavak 4. Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i članka 39. stavak 1. Poslovnika o radu Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika, na sjednici održanoj od 25. do 31. siječnja 2005. godine, donijelo je

O D L U K U

I.

Povijesni spomenik – Most na rijeci Žepi proglašava se nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: nacionalni spomenik).

Nacionalni spomenik se nalazi na području općine Rogatica, naselje Žepa, Republika Srpska, Bosna i Hercegovina. Na nacionalni spomenik se primjenjuju mjere zaštite, utvrđene Zakonom o sprovođenju odluka Povjerenstva za zaštitu nacionalnih spomenika, uspostavljenog prema Aneksu 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (“Službeni glasnik Republike Srpske”, broj 9/02)