"MOST"

 autor: Mediha Rađo Hasanović

Jednom davno postojao je veliki most koji je poveziva selo Stara Gora, Živaljevici i Godimilje. Bio je prekrasan, širok, bijel,  posut cvijećem, čvrst i siguran. Njime su hodile dobre duše bošnjačke pune radosti, prijateljstva , jednostavnosti i ljudstva. Na početku i na kraju mosta bile su raširene tople ruke dobrodošlice,i spucale od rada i zemlje, ali najljepše i najmekše na svijetu. Osmijesi koji su odavali rodbinsku ljubav i želju da ugoste i pokažu poštovanje prema musafiru. Trčala sam tim mostom kao dijete često, mirisalo je sve oko njega, i trava i cvijeće i lisće, i moja nena i moja majka. Lepršala je nenina bošća jašući na konju do Godimilja, sve do onih raširenih ruku koje bi nas dočekale i vodile svaku noć u drugu kuću na prevod. Sijela, pošalice, smijeh. Iznošenje na siniju raznih jela, spremljenih od srca, bez vage, bez luksuznih tanjira, ali ljepše u životu jos ne vidjeh i ne probah. Duša ti pjeva osjećaš tu svu međusobnu povezanost, jednostavnost, smijeh i raspoloženje. Donese se krigla hladne vode s bunara i svi redom pijemo, gledamo u kao tijesto gusti mrak u kome zaiskri poneki svitac i oglasi hor zrikavaca. Tihi smjeh djevojaka u sobi na prozoru koje ašikuju sa momkom koji je u bašči ispod prozora. Pune štale mala i ovaca. Bogastvo na sve strane, a niti auta,  niti telefona,  niti namještaja,  ni električnih uređaja. Samo velika sreća, uzajamno poštovanje, sloga i velika sinija puna svega. Agići i njihove prelijepe djevojke u Staroj Gori i moji dragi Hodzići u Godimilju i najdraži Jahići i Isakovići u Živaljevićima. I na kraju moj MOST, sagrađen od moje dječije mašte jer je to putovanje od sela do sela bilo nešto najljepše za vrijeme mojih školskih raspusta na selu kod nene. Sada imamo sve, a nemamo ništa, nema smijeha, nema sinije, nema gostoprimstva onog od srca i bez imalo licemjerstva. Nema mog mosta, a nema ni ruku koje me čekaju na početku i na kraju njega. Nema moje najdraže majke i njenog mirisnog zagrljaja i njegove sigurnosti. 
Nek je rahmet svim dušama plemenitim koje mi pružiše nešto što je neprocjenjivo: osmijeh i ljubav rodbinsku i osjećaj da sam im pripadala i bila dio njih.

Stara Gora

Živaljevići

Godimilje