Šejh
hafiz Mustafa ef. Mujić rođen je 15. 5. 1910. godine u Rogatici od oca
Osmana i majke Fatime. Majku nije zapamtio jer je preselila na Ahiret u
Bosanskom Novom za vrijeme prvog svjetskog rata. Slabo se sjeća i oca
koji se, kada se vratio iz rata, razbolio i umro. Šejh-hafiz, kao siroče
bez oca i majke, odrastao je u dedinom i naninom okrilju. Dedu i nanu
je izuzetno volio i pazio. U posljednjim
časovima njihovog boravka na ovom svijetu Šejh-hafiz im je hizmetio i
njegovao ih. Prije vojske se oženio sa Bahtanović Hasnijom iz Karačića
(selo nedaleko od Rogatice) koja tada imaše svega 16 godina. Nana nije
doživjela ženidbu svoga unuka, dok je dedo preselio na Ahiret devet
mjeseci poslije ženidbe.
Nakon osnovne škole završio je rogatičku medresu i u isto vrijeme radio u pekari. Nakon završetka medrese Šejh-hafiz radi kao imam u Karačićima, zatim u Džedovićima – okolnim rogatičkim mjestima. Šejh-hafizova žena Hasnija ukupno je rodila sedmero djece, šest kćerki i jednog sina: Fatimu (1934.), Osmana (1936.), Nuru (1938.), Muliju (1941.), Hajriju (1944.), Eminu (1947.) i Aišu (1950.). Osman, Mulija i Hajrija su preselili na Ahiret u svom djetinjstvu. Osman je umro u Rogatici, Mulija u Karačićima, a Hajrija u Sarajevu za vrijeme rata. Svo Šejhovo potomstvo potiče od preostale četiri kćerke.
Šejh-hafiz je bio više puta u muhadžerluku. Prvi put je bio na Kosovu kao vojnik. U tom vremenu supruga Hasnija je živjela u Rogatici ne znajući da li je on uopće živ. Godinu dana je sa Fatimom, Nurom i malom Mulijom provela u tuđoj kući pod vrlo teškim uvjetima života, jer je njihova porodična kuća izgorjela. To je bila prva godina rata. Posebno je važno spomenuti da je ona tada imala jednu ogru (koja bijaše u to vrijeme na cijeni) koju je cijelu potrošila da bi sebe i svoju čeljad spasila od gladi.
Kada se vratio sa Kosova, izbjegao je u Sarajevo sa ženom i djecom i tamo počeo raditi kao imam u džamiji na Bistriku. U proljeće koje je uslijedilo nakon dolaska u Sarajevo Hasnija se ponovo vratila u Karačiće sa djecom da posije povrće bojeći se gladi, dok je Šejh-hafiz ostao u Sarajevu radeći sa djecom. Kada je nastupila jesen, odnosno, kada su počeli ubirati plodove posijanih usjeva, Hasnija je vozom slala krompir, pšenicu i druge plodove u Sarajevo. Pred sami kraj jesenje žetve, četnici su ih zarobili i odlučili strijeljati. Svo seosko stanovništvo koje su činili isključivo žene i djeca su poveli na mjesto strijeljanja. Međutim, na putu do odredišta pojavio se neki Srbin koga su, inače, smatrali ludim, koji je nagovorio Hasniju i par žena da skrenu u jednu njivu zasijanu kukuruzima, što su one i učinile. Nakon što su uspjele da pobjegnu četničkoj bandi čule su, krijući se po kukuruzima, pucnjeve iz vatrenog oružja, koji su označavali kraj životne priče preostalih zarobljenih seljana. Kćerke Nura i Fatima su živi svjedoci ovog teškog događaja. Odatle se Hasnija uspjela izvući i vratiti u Sarajevo. Ovo je opis samo jednog od teških trenutaka u životu Šejh-hafiza i njegove porodice. Njih je bilo mnogo više. Treba spomenuti da se samo tri puta vraćao iz Sarajeva u Rogaticu, što dovoljno govori o iskušenjima koja su ga kroz život pratila.
Veći dio ratnog vremena Šejh-hafiz je proveo u Sarajevu radeći u spomenutoj džamiji. Pred kraj rata je i hifz završio za osam mjeseci. Muhaffiz mu je bio kurra-hafiz Hadžijahić. U Carevoj džamiji po završetku II svjetskog rata proučena mu je dova.
S obzirom da su i poslije drugog svjetskog rata muhadžire izgonili iz stanova, Šejh-hafiz je bio prisiljen vratiti se ponovo u svoje rodno mjesto gdje nastavlja imamsku službu u Dobračama. Ovdje se zadržao svega osam mjeseci, nakon čega se prebacuje u Palež kod Kiseljaka, gdje živi od 1946. do 1993. ratne godine. U dugom periodu boravka na ovom mjestu, kao imam radio je prvo u Kiseljaku, zatim i pod Duhrima, a svakako najveći dio radnog vremena proveo je u Paležu. Činjenica koja govori da se skoro dvije godine pokrivao kaputom, a žena sa djecom jednim pokrivačem (koga su jedino posjedovali) dovoljno govori u kakvom je finansijskom stanju živio ovaj skromni čovjek. Osim toga, tadašnja plata je bila godišnja, a ne mjesečna, i to u obliku namirnica koje su seljani sabirali. I pored toga, svaki dan osim petka radio je neumorno po nekoliko sati sa djecom, učeći ih kur'anskom pismu, imanskim i islamskim šartima i drugim temeljnim vjerskim dužnostima. Djeca koja su pred njim učila i danas se prepoznaju kao dobri i temeljiti učači Kur'ana.
Šejhovo zanimanje nije se završavalo na poučavanju djece. Pored ove obaveze koju je smatrao svetom i nezaobilaznom, on je pripremao kandidate za vanredno polaganje imamskih ispita u Sarajevu. Ovo je radio čak i onda, kada su nastupile zabrane od strane tadašnje komunističke vlasti. Kako govore njegovi učenici, uspješno je podučio preko trideset kandidata. Među njima se posebno ističu hfz. Zilko Zolja i derviš Ramo Brkanović. Osim toga, izveo je pet hafiza, a to su: hafiz Zilko Žolja, hafiz Nura (šejhova kćerka), hafiz Vehbija Šečerović, hafiz Abdulkadir Kadrić (šejhov unuk) i hafiz Kemal Mehić. Od njegovih potomaka, petorica unuka su, također, završili medrese.
Obzirom da je šejh hfz. Muharem Lemeš iz Uvorića kod Visokog bio oženjen iz Paleža, on je redovno ovaj kraj posjećivao. Čim je došao novi imam u Palež, šejh Lemeš se odmah sa njim upoznao i zapazio njegovu oštroumnost. On je još tada vidio da će ovaj postati veliki čovjek, te je stoga upozorio Paležane riječima: «Dobro ga čuvajte! Ako ga izgubite nećete dobro proći!» Susret sa ovim šejhom bili su prvi ozbiljniji susreti hfz. Mustafe Mujića sa tesavvufom, što je rezultiralo nasljeđivanjem spomenutog šejha. Naime, šejh Lemeš je 1955. godine preselio na Ahiret, a nasljednika je označio riječima 'Ono što sam ja, to je on i suprotno' misleći pri tome na šejh hafiza Mujića. Od tada ovaj velikan među narodom slovi kao Šejh-hafiz sa Paleža.
Posljednjih nekoliko godina života Šejh-hafiz je proveo u Visokom u jednoj vakufskoj kući. Ovi pozni dani šejhovog života mogu se okarakterisati kao vrhunac da'vetskog poduhvata gdje šejh neprestano okuplja oko sebe ljude željne znanja i iluma i vodi kroz trnovite životne staze ka duhovnoj spoznaji stvoritelja Allaha dž.š. Zikir i vazove koje je održavao ponedjeljkom u Pertačkoj džamiji privukli su pažnju slušalaca – murida iz raznih krajeva BiH. Svake sedmice na ovom mjestu dolazili su ljudi iz Sarajeva, Tuzle, Zenice, Gradačca, Mostara i brojnih drugih krajeva, što je na određeni način počelo predstavljati duhovno-obrazovni centar muslimana ovih krajeva. Valja spomenuti da su prisutni bili, ne samo obični vjernici, nego i mnogobrojni učeni ljudi koji su imali običaj kazati da kvalitet i kvantitet informacija koje je Šejh-hafiz davao nije isključivo odraz bavljenja literaturom, nego prije svega znak Božije nagrade u obliku ilhama – inspiracije koju Allah dž.š. spušta na srce Svoga roba kojeg voli. Allahovo svjetlo kada zasija u jednom kraju, ono sva druga svjetla čini neprimjećenim i neznatnim, a uz to i sve tmine razbija. Simpatizeri Šejh-hafiza su bili svjesni da će odgovore dobiti bez pitanja, da će naći bez traženja, da će biti opomenuti bez pokazivanja svojih grešaka. I to je, zasigurno, neminovnost kada se sjedi pred čovjekom koji je svoj život proveo u pokornosti i predanosti Allahu dž.š. kakav je zasigurno bio šejh hafiz Mustafa ef. Mujić.
Težak trenutak za sve šejhove muride bio je momenat njegova preseljenja na Ahiret. To se desilo poslije podnevskog ezana, u ponedjeljak, 28. rebiu-l-ewela 1420., odnosno, 12. jula 1999. godine kada veliki broj uplakanih vjernika saznaje da je dragi šejh otputovao svome Gospodaru. Sutradan su se klanjale dvije dženaze, jedna pred Pertačkom džamijom, a druga u haremu Gračaničke džamije gdje je i ukopan pored kabura svoga šejha Lemeša.
Kada govorimo o životu i djelovanju Šejh-hafiza, onda je najbolje da se susretnemo sa bilo kojim čovjekom koji ga je makar jednom u životu susreo. Teško je naći čovjeka koji će se negativno izraziti o ovom velikanu naših prostora. Ko je čitao životopis Božijeg Poslanika a.s. s jedne strane, i ko je pratio šejhov život s druge strane, primjetiće velike sličnosti kako u životnom smislu, tako i u duhovnom. Poslanik Muhammed a.s., kao siroče bez roditeljske pažnje i ljubavi, izrasta u najboljeg primjera i uzora čovječanstvu u moralu i ponašanju uz to podnoseći iskušenja koja bi teško obični čovjek mogao iznijeti. Skoro identičan slučaj imamo i sa šejhovom biografijom. Iako rano ostaje bez oca i majke, četiri puta biva u muhadžerluku, mijenja dvanaest domova i doživljava tri rata - sve ovo ne biva razlogom da posustane na putu islama i Istine. I pored svih iskušenja koja su ga pratila u životu nije se zapamtilo da je Šejh-hafiz ikada izrekao riječi negodovanja. Uvijek je zahvaljivao Allahu dž.š. na blagodatima koja mu je dao i neprestano je bio u kontaktu sa Njim, bilo putem zikra, učenja Kur'ana ili govora o Allahu i Pejgamberu. Bojao se nemara i gafleta. Imao je običaj kazati: «Ovaj svijet je samo jedan časak, pa ga iskoristite u pokornosti i ta'atu Allahu dž.š.!»
Šejh-hafiz je bio skroman čovjek, lijepe naravi i izuzetne sposobnosti prenošenja Božanskih istina. Vazda je držao malo oborenu glavu. Neprestano je iz njega zračila poniznost koju je imao u odnosu na Stvoritelja. Njegovi sugovornici su vazda bili iznenađeni njegovom jednostavnošću i pronicljivošću. Oni koji bi sa njim sjedili osjećali bi u isto vrijeme strahopoštovanje i smirenost. Nur koji je sijao iz njega ne bi ostavljao ravnodušnim ni najvećeg griješnika, a kamoli vjernika. Mnogo je vremena provodio učeći Kur'an. Posljednja njegova hatma bila je nanijećena poslaniku Muhammedu s.a.v.s. Iako je neprestano bio u hizmetu Allahovoj vjeri, nikada se nije time hvalisao. Cilj mu je bio Božije zadovoljstvo, a ne ljudska priznanja. I pored njegovog neprestanog skrivanja od očiju ljudi, kada su u pitanju dodatni ibadeti (pogotovu oni u kasnim noćnim satima), narod je uspio da primjeti njegovu požrtvovanost, te ga je stoga poštovao i cijenio. Koliko je bio odan Allahu dž.š. i koliko je vodio računa da nikog ne uvrijedi svjedoči njegov vasijjet u kome je naredio da se na smrtovnici napiše «Pozivam zetove, komšije, prijatelje i ahbabe da mi halale, a ja svima halalim». Jednom riječju, njegov život je bio poput Poslanikovog života.
Njegov život treba svima nama koji smo ga nadživjeti da bude ibret i podsticaj da ustrajemo na Istini, jer je on, važeći prije svega svojim životom, pokazao da je moguće odoljeti svim dunjalučkim i ahiretskim iskušenjima i biti od dobrih Allahovih robova.
Nakon osnovne škole završio je rogatičku medresu i u isto vrijeme radio u pekari. Nakon završetka medrese Šejh-hafiz radi kao imam u Karačićima, zatim u Džedovićima – okolnim rogatičkim mjestima. Šejh-hafizova žena Hasnija ukupno je rodila sedmero djece, šest kćerki i jednog sina: Fatimu (1934.), Osmana (1936.), Nuru (1938.), Muliju (1941.), Hajriju (1944.), Eminu (1947.) i Aišu (1950.). Osman, Mulija i Hajrija su preselili na Ahiret u svom djetinjstvu. Osman je umro u Rogatici, Mulija u Karačićima, a Hajrija u Sarajevu za vrijeme rata. Svo Šejhovo potomstvo potiče od preostale četiri kćerke.
Šejh-hafiz je bio više puta u muhadžerluku. Prvi put je bio na Kosovu kao vojnik. U tom vremenu supruga Hasnija je živjela u Rogatici ne znajući da li je on uopće živ. Godinu dana je sa Fatimom, Nurom i malom Mulijom provela u tuđoj kući pod vrlo teškim uvjetima života, jer je njihova porodična kuća izgorjela. To je bila prva godina rata. Posebno je važno spomenuti da je ona tada imala jednu ogru (koja bijaše u to vrijeme na cijeni) koju je cijelu potrošila da bi sebe i svoju čeljad spasila od gladi.
Kada se vratio sa Kosova, izbjegao je u Sarajevo sa ženom i djecom i tamo počeo raditi kao imam u džamiji na Bistriku. U proljeće koje je uslijedilo nakon dolaska u Sarajevo Hasnija se ponovo vratila u Karačiće sa djecom da posije povrće bojeći se gladi, dok je Šejh-hafiz ostao u Sarajevu radeći sa djecom. Kada je nastupila jesen, odnosno, kada su počeli ubirati plodove posijanih usjeva, Hasnija je vozom slala krompir, pšenicu i druge plodove u Sarajevo. Pred sami kraj jesenje žetve, četnici su ih zarobili i odlučili strijeljati. Svo seosko stanovništvo koje su činili isključivo žene i djeca su poveli na mjesto strijeljanja. Međutim, na putu do odredišta pojavio se neki Srbin koga su, inače, smatrali ludim, koji je nagovorio Hasniju i par žena da skrenu u jednu njivu zasijanu kukuruzima, što su one i učinile. Nakon što su uspjele da pobjegnu četničkoj bandi čule su, krijući se po kukuruzima, pucnjeve iz vatrenog oružja, koji su označavali kraj životne priče preostalih zarobljenih seljana. Kćerke Nura i Fatima su živi svjedoci ovog teškog događaja. Odatle se Hasnija uspjela izvući i vratiti u Sarajevo. Ovo je opis samo jednog od teških trenutaka u životu Šejh-hafiza i njegove porodice. Njih je bilo mnogo više. Treba spomenuti da se samo tri puta vraćao iz Sarajeva u Rogaticu, što dovoljno govori o iskušenjima koja su ga kroz život pratila.
Veći dio ratnog vremena Šejh-hafiz je proveo u Sarajevu radeći u spomenutoj džamiji. Pred kraj rata je i hifz završio za osam mjeseci. Muhaffiz mu je bio kurra-hafiz Hadžijahić. U Carevoj džamiji po završetku II svjetskog rata proučena mu je dova.
S obzirom da su i poslije drugog svjetskog rata muhadžire izgonili iz stanova, Šejh-hafiz je bio prisiljen vratiti se ponovo u svoje rodno mjesto gdje nastavlja imamsku službu u Dobračama. Ovdje se zadržao svega osam mjeseci, nakon čega se prebacuje u Palež kod Kiseljaka, gdje živi od 1946. do 1993. ratne godine. U dugom periodu boravka na ovom mjestu, kao imam radio je prvo u Kiseljaku, zatim i pod Duhrima, a svakako najveći dio radnog vremena proveo je u Paležu. Činjenica koja govori da se skoro dvije godine pokrivao kaputom, a žena sa djecom jednim pokrivačem (koga su jedino posjedovali) dovoljno govori u kakvom je finansijskom stanju živio ovaj skromni čovjek. Osim toga, tadašnja plata je bila godišnja, a ne mjesečna, i to u obliku namirnica koje su seljani sabirali. I pored toga, svaki dan osim petka radio je neumorno po nekoliko sati sa djecom, učeći ih kur'anskom pismu, imanskim i islamskim šartima i drugim temeljnim vjerskim dužnostima. Djeca koja su pred njim učila i danas se prepoznaju kao dobri i temeljiti učači Kur'ana.
Šejhovo zanimanje nije se završavalo na poučavanju djece. Pored ove obaveze koju je smatrao svetom i nezaobilaznom, on je pripremao kandidate za vanredno polaganje imamskih ispita u Sarajevu. Ovo je radio čak i onda, kada su nastupile zabrane od strane tadašnje komunističke vlasti. Kako govore njegovi učenici, uspješno je podučio preko trideset kandidata. Među njima se posebno ističu hfz. Zilko Zolja i derviš Ramo Brkanović. Osim toga, izveo je pet hafiza, a to su: hafiz Zilko Žolja, hafiz Nura (šejhova kćerka), hafiz Vehbija Šečerović, hafiz Abdulkadir Kadrić (šejhov unuk) i hafiz Kemal Mehić. Od njegovih potomaka, petorica unuka su, također, završili medrese.
Obzirom da je šejh hfz. Muharem Lemeš iz Uvorića kod Visokog bio oženjen iz Paleža, on je redovno ovaj kraj posjećivao. Čim je došao novi imam u Palež, šejh Lemeš se odmah sa njim upoznao i zapazio njegovu oštroumnost. On je još tada vidio da će ovaj postati veliki čovjek, te je stoga upozorio Paležane riječima: «Dobro ga čuvajte! Ako ga izgubite nećete dobro proći!» Susret sa ovim šejhom bili su prvi ozbiljniji susreti hfz. Mustafe Mujića sa tesavvufom, što je rezultiralo nasljeđivanjem spomenutog šejha. Naime, šejh Lemeš je 1955. godine preselio na Ahiret, a nasljednika je označio riječima 'Ono što sam ja, to je on i suprotno' misleći pri tome na šejh hafiza Mujića. Od tada ovaj velikan među narodom slovi kao Šejh-hafiz sa Paleža.
Posljednjih nekoliko godina života Šejh-hafiz je proveo u Visokom u jednoj vakufskoj kući. Ovi pozni dani šejhovog života mogu se okarakterisati kao vrhunac da'vetskog poduhvata gdje šejh neprestano okuplja oko sebe ljude željne znanja i iluma i vodi kroz trnovite životne staze ka duhovnoj spoznaji stvoritelja Allaha dž.š. Zikir i vazove koje je održavao ponedjeljkom u Pertačkoj džamiji privukli su pažnju slušalaca – murida iz raznih krajeva BiH. Svake sedmice na ovom mjestu dolazili su ljudi iz Sarajeva, Tuzle, Zenice, Gradačca, Mostara i brojnih drugih krajeva, što je na određeni način počelo predstavljati duhovno-obrazovni centar muslimana ovih krajeva. Valja spomenuti da su prisutni bili, ne samo obični vjernici, nego i mnogobrojni učeni ljudi koji su imali običaj kazati da kvalitet i kvantitet informacija koje je Šejh-hafiz davao nije isključivo odraz bavljenja literaturom, nego prije svega znak Božije nagrade u obliku ilhama – inspiracije koju Allah dž.š. spušta na srce Svoga roba kojeg voli. Allahovo svjetlo kada zasija u jednom kraju, ono sva druga svjetla čini neprimjećenim i neznatnim, a uz to i sve tmine razbija. Simpatizeri Šejh-hafiza su bili svjesni da će odgovore dobiti bez pitanja, da će naći bez traženja, da će biti opomenuti bez pokazivanja svojih grešaka. I to je, zasigurno, neminovnost kada se sjedi pred čovjekom koji je svoj život proveo u pokornosti i predanosti Allahu dž.š. kakav je zasigurno bio šejh hafiz Mustafa ef. Mujić.
Težak trenutak za sve šejhove muride bio je momenat njegova preseljenja na Ahiret. To se desilo poslije podnevskog ezana, u ponedjeljak, 28. rebiu-l-ewela 1420., odnosno, 12. jula 1999. godine kada veliki broj uplakanih vjernika saznaje da je dragi šejh otputovao svome Gospodaru. Sutradan su se klanjale dvije dženaze, jedna pred Pertačkom džamijom, a druga u haremu Gračaničke džamije gdje je i ukopan pored kabura svoga šejha Lemeša.
Kada govorimo o životu i djelovanju Šejh-hafiza, onda je najbolje da se susretnemo sa bilo kojim čovjekom koji ga je makar jednom u životu susreo. Teško je naći čovjeka koji će se negativno izraziti o ovom velikanu naših prostora. Ko je čitao životopis Božijeg Poslanika a.s. s jedne strane, i ko je pratio šejhov život s druge strane, primjetiće velike sličnosti kako u životnom smislu, tako i u duhovnom. Poslanik Muhammed a.s., kao siroče bez roditeljske pažnje i ljubavi, izrasta u najboljeg primjera i uzora čovječanstvu u moralu i ponašanju uz to podnoseći iskušenja koja bi teško obični čovjek mogao iznijeti. Skoro identičan slučaj imamo i sa šejhovom biografijom. Iako rano ostaje bez oca i majke, četiri puta biva u muhadžerluku, mijenja dvanaest domova i doživljava tri rata - sve ovo ne biva razlogom da posustane na putu islama i Istine. I pored svih iskušenja koja su ga pratila u životu nije se zapamtilo da je Šejh-hafiz ikada izrekao riječi negodovanja. Uvijek je zahvaljivao Allahu dž.š. na blagodatima koja mu je dao i neprestano je bio u kontaktu sa Njim, bilo putem zikra, učenja Kur'ana ili govora o Allahu i Pejgamberu. Bojao se nemara i gafleta. Imao je običaj kazati: «Ovaj svijet je samo jedan časak, pa ga iskoristite u pokornosti i ta'atu Allahu dž.š.!»
Šejh-hafiz je bio skroman čovjek, lijepe naravi i izuzetne sposobnosti prenošenja Božanskih istina. Vazda je držao malo oborenu glavu. Neprestano je iz njega zračila poniznost koju je imao u odnosu na Stvoritelja. Njegovi sugovornici su vazda bili iznenađeni njegovom jednostavnošću i pronicljivošću. Oni koji bi sa njim sjedili osjećali bi u isto vrijeme strahopoštovanje i smirenost. Nur koji je sijao iz njega ne bi ostavljao ravnodušnim ni najvećeg griješnika, a kamoli vjernika. Mnogo je vremena provodio učeći Kur'an. Posljednja njegova hatma bila je nanijećena poslaniku Muhammedu s.a.v.s. Iako je neprestano bio u hizmetu Allahovoj vjeri, nikada se nije time hvalisao. Cilj mu je bio Božije zadovoljstvo, a ne ljudska priznanja. I pored njegovog neprestanog skrivanja od očiju ljudi, kada su u pitanju dodatni ibadeti (pogotovu oni u kasnim noćnim satima), narod je uspio da primjeti njegovu požrtvovanost, te ga je stoga poštovao i cijenio. Koliko je bio odan Allahu dž.š. i koliko je vodio računa da nikog ne uvrijedi svjedoči njegov vasijjet u kome je naredio da se na smrtovnici napiše «Pozivam zetove, komšije, prijatelje i ahbabe da mi halale, a ja svima halalim». Jednom riječju, njegov život je bio poput Poslanikovog života.
Njegov život treba svima nama koji smo ga nadživjeti da bude ibret i podsticaj da ustrajemo na Istini, jer je on, važeći prije svega svojim životom, pokazao da je moguće odoljeti svim dunjalučkim i ahiretskim iskušenjima i biti od dobrih Allahovih robova.
Nema komentara:
Objavi komentar