S Drina je 1941. tekla kao suze nad leševima nevinih muslimana

Svjedok genocida Nikola Janjić: Drina je 1941. tekla kao suze nad leševima nevinih muslimana 

Nikola JANJIĆ, Savez antifašista i boraca Narodnooslobodilačkog rata u Bosni i Hercegovini

Prolazeći mještani šapuću o strašnim četničkim orgijama koje se svake noći događaju na tom mostu – vode Drine mogu teći kao suze nad svakim lešom nevino masakriranih i nedužno ubijenih ljudi. Kafana kraj samog mosta, nekad svratište putnika namjernika i mještana, sada zatvor. Zadnje mjesto tu zatočenih nevinih ljudi, mahom muslimana. I sad slijedi sadržaj ove moje priče, mog pamćenja 

Kod svakog čovjeka postoji sjećanje i pamćenje. Ponekad se nečega sjetimo, ali u svakom od nas ima ono što pamtimo. Ja pamtim jedan događaj i pamtit ću ga dok sam živ. Pamtim ga zato što je izuzetan, rekao bih čudan prst sudbine da se pamti, ali i zato što mi je životna želja da saznam i kraj jedne neobične ljudske sudbine. Možda će mi obilježavanje tih događaja – kojih se ne trebamo samo prigodno sjetiti, već ih moramo pamtiti – pomoći da saznam i kraj jedne čudne životne priče.

Godina je 1941, negdje mjesec decembar. Rogatica. U partizanskim je rukama – slobodna. Po odluci komandanta mjesta, Slavko Gluhović i ja krećemo, kao obični civili, s dobro falcificiranim dokumentima u Goražde, gdje je situacija veoma teška. U rukama je četnika. Moramo organizirati prebacivanje nekih tridesetak momaka u partizane. Bez nekih poteškoća stižemo u to mjesto. Situacija mučna. Slavko odlazi na dogovore o organizaciji prebacivanja momaka u partizane, a ja obilazim mjesto radi izviđanja opće situacije.

Tu je još jedan most na Drini, a prolazeći mještani šapuću o strašnim četničkim orgijama koje se svake noći događaju na tom mostu – vode Drine mogu teći kao suze nad svakim lešom nevino masakriranih i nedužno ubijenih ljudi. Kafana kraj samog mosta, nekad svratište putnika namjernika i mještana, sada zatvor. Zadnje mjesto tu zatočenih nevinih ljudi, mahom muslimana, gdje mogu možda zadnji put međusobno razgovarati, pogledati kroz prljave prozore u zatamnjeno nebo i čuti zvuk zahuktale Drine. Znaju, mada neće da vjeruju i gaje ispraznu nadu, da ih bez sumnje čeka most i strašna sudbina.

Odlazim s mučninom u stomaku na dogovor. Sve smo dobro organizirali i momci su po manjim grupicama izašli iz grada, bez incidenta stigli na odredište i raspoređeni u jedinice. I sad slijedi sadržaj ove moje priče, mog pamćenja. Ko zna kako i zašto sam stupio u razgovor s jednim mladićem, koji je nekoliko dana ranije doživio čudnu sudbinu na mostu. Imao je zavoje na sebi. Mislio sam da je bio ranjen u nekoj borbi. I danas žalim što nisam zapamtio njegovo ime. Spontano mi je ispričao svoju priču. Gotovo nevjerovatnu priču. Dok je pričao, pokazivao mi je na svom tijelu još svježe rane, s mosta.

Priča da su prije nekoliko dana u njegovu kuću upali četnici. Svezali njega i daidžu, jedine muške glave, i odveli ih u onu kafanu. Sljedeće noći su ih zajedno vezane odveli na most. Drina huči i kao da mu i sada u ušima zvuči glas „pucajte u glavu“. Metak je pogodio daidžu, a drugi prošao pored mladićeve glave. Mrtvi daidža povukao je mladića i obojica su pali na tlo. Pada i druga komanda. „Provjerite da li su mrtvi – pucajte u glavu.“ Daidža primi i drugi metak, a mladića okrznu metak i otkide mu samo komad uha. Ču se i treća komanda: „Bodi i kolji i bacaj u rijeku.“ Mladića pogodi vrh bajonete neposredno pored kičme. Okrznu se o kost. Još je živ! „Bacaj“, odjeknu i zadnja komanda. Padaju s mosta i daidža pada na stopu stupa mosta, a mladić u hladnu rijeku što mu ponovo spašava život. Vraća mu se svijest. Voda ih nosi, ali mladić uspijeva da se oslobodi žice kojom je bio vezan za daidžu.

Rijeka ga nosi možda nekih kilometar nizvodno od mosta. Nekako se otima iz matice nabujale rijeke i polumrtav se izvlači na obalu. Peti put spašen mu je život. I opet čudo. Na obali se nalazi s onom skupinom mladića koju smo izvukli iz Goražda. S njom dospijeva u Rogaticu, gdje sam i čuo ovu dramatičnu životnu priču. Godine 1942. u januaru otišao je sa svojom jedinicom u borbu za slobodu. Nikad ga više nisam ni vidio ni čuo. Pet puta izbjegao je smrt. Neko je pričao da je negdje tog mladića poslije rata pogodio neki zalutali metak.

Volio bih da je to samo lažna priča. Možda je ipak još negdje živ, što od srca želim. Možda se ipak još jednom sretnemo.

Preuzeto iz:

Univerzitet u Sarajevu, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, SJEĆANJA, OPOMENE I PORUKE, Zbornik radova s Okruglog stola održanog 26. januara 2011. u Goraždu povodom 26. januara 1942 – Dana sjećanja na genocid u Gornjem Podrinju Sarajevo, 2012