Legenda o zauzimanju Žepe od sultan Mehmed Fatiha

iz članka LEGENDARNA ŽEPA

pripremio: Mirsad Durmišević

Ako se od Višegrada uputimo niz Drinu i idemo s njom zajedno između visokih i stjenovitih brda, naići ćemo, negdje u četvrtom sahatu hoda, na ušće jedne plahovite rječice, koja oštro prosijeca Drinu gotovo do njene matice.Ta rječica zove se Žepa. Plava Drina gubi tu u našim očima mnogo od svog plavetnila – u poređenju s nebeskim plavetnilom Žepe. Huka glomazne Drine kao da je najedanput umuknula, kao da je ušutkana od buke pjenušave Žepe. Bučna, pjenušava rječica kao da zove, da krenemo na lijevo, brdu uz njen tok, kojeg je ona tijesno probila.

I ako krenemo uz tok Žepe, nećemo dugo ići – iako ćemo se možda malo i namučiti – ukazat će se pred nama ”nešto” (?)… kao kapija (?), kao most (?). Jest. To je most koji je napravljen negda za turske uprave. Narodna legenda veli da ga je pravio šegrt neimara višegradske ćuprije. I gle, prebačen preko Žepe, prilijepljen s obje strane za stijene, odozdo liči upravo na nekakvu kapiju. To je most, za kojeg se najmanje zna, a najinteresantniji je za svakog onog, tko ga posjeti i vidi.

Idući gore dalje, tijesna kotlina postaje sve šira, i ubrzo se ukaže malo selo Slap. To je prvo selo (iduci od Drine) od velikog muslimanskog naselja, Žepe, što se odatle proteže širokom pitomom kotlinom istoimene rječice.

I čim se prođe Slap otvara se vidik na prostranu brežuljkastu kotlinu, ispunjenu selima i zaseocima, s krasnim voćnjacima, iz kojih se jedva naziru seoske kućice. Zaista krasan je to predio! Tu vidiš njive zasijane svim vrstama žita, vidiš voćnjake sa svima vrstama voća. Onamo vidiš gajeve obrasle drijenjcima i lješnicima, a gore vidiš vratolomne, masivne stijene po kojima zjape mračne pećine. Dok dolje čuješ huku bistre i plahovite rijeke, koju to više pojačava buka mnogih vodenica, kao i žubor bistrih potočića, koji se rađaju skoro ispod svake stijene.

Eto, takva je Žepa; ta krajnja općina rogatičkog kotara iz koje se tamo odmah nastavlja kotar srebrenički

Njeno žiteljstvo je isključivo muslimansko. Ljudi visoki plećati i ponositi. Vole slušati učene ljude i s njima razgovarati. A najviše vole slušati i pričati o prošlosti. Uspomene iz prošlosti ljubomorno čuvaju. Eno, tu visoku kamenu kulu, koja se ponosito diže usred onog sela, na onom kupolastom brdeljku, ne dadoše neke godine porušiti, jer je “sreski” htjede upotrijebiti za zidanje pučke škole. Ali, Kulovci, koji se njome ponose i podrijetlom svoga prezimena, ne dadoše ni pomenuti, da se takva drevna kula poruši.

”Kamen za školu svi mi Žepljaci složno ćemo pribaviti, a kula se ne smije dirati” – rekli su. I tako i bi. Prekrasnu školu Žepljaci podigoše. Kula osta, da im i dalje nijemo priča o drevnoj prošlosti, o davnim borbama starih junaka, što oni osobito vole spominjati, pričati i slušati. Kao da je to odraz njihove vrline, borbenosti. Ta Žepljaci i sada čuvaju živu predaju o zauzimanju Žepe od strane sultan Mehmed Fatiha.

”Eno, vidis tamo ono brdo, vele oni svakome, što se nagelo dolje kao da će sada pasti. Na vrh tog brda i dan danile imaju zidine od starih kula. To se brdo zove Grad. A selo za njim Vratar – nekadašnji grad Vratar, koji je bio vrata od Žepe i sjedište nahijskog starješine”.

Pa kad je sultan Fatihova vojska prešla Drinu, veli njihova legenda, stari ”bošnjaci” su joj se najduže opirali iz kamenih kula s grada Vratara. Sultan Fatihov topčija Ibrahim, gađao je najprije sa žepskog polja, pa ispod Zlovrha, onda s brda Gradine, pa s Pasjaka, ali branitelja nije mogao istjerati. I tek, kada je prošao s gornje strane i počeo gađati s današnjeg Alinog Vrha, branitelji su bili prisiljeni napustiti grad i pobjeći. Sultan Fatih je poslao topčiju Ibrahima, da uvidi, da li se iko tu na gradu nalazi. On je tamo našao samo jednu staru babu koju je potjerao iz Žepe u današnje selo Babjak.

Kao nagradu za uspjeh, sultan Fatih je dozvolio svome topčiji Ibrahimu da izbere najljepše mjesto u pitomoj Žepi, gdje će se naseliti. On je izabrao današnje selo Topčije. Tu je i umro, gdje mu se još i danas znade grob, s vrlo visokim nadgrobnim nišanima.

I tako se nižu legende i predaje iz ”daleke” prošlosti i ”davnim” borbama koje Žepljaci čuvaju i pričaju i koje su često teško pristupačne vjerovanju. ..

... I njihovi će unuci dobro to čuvati u pamćenju, prepričavati i predavati s koljena na koljeno da će to možda nekada biti smatrano jednom čudnom i teško vjerovatnom legendom. Jer uistinu, to njihovo liči na jedan život i događaje iz bajki.