Hastal

Hastal

Ejub Štitkovac

Opraštam svima; i mojijem i njihovijem. Prvima, što su me zamlaćivali da treba vjerovati u insansku riječ zato što je svako, makar nam i ne bio po volji, Božije stvorenje. Drugima, zato što su me zlodjelima ubijedili da je moj oprez prema njima bio opravdan, al’ nedovoljno izoštren. Priznajem: nijesam se snaš’o kad je puklo, ne snalazim se dobro ni sad. Više ne puca po meni, već u meni. To mi je teže nego kad sam bjež’o od kuršuma. Im’o sam sreće, a i vjerov’o sam da me neće strefiti. On je, tako mi se činilo, fijuk’o na je’nu, a ja sam iš’o na drugu stranu. Nadigravali smo se k’o da smo stari poznanici. Ako ostanem ovdje, kuršum će me juriti do kraja života. Zbog toga nejmam kuvveta nit’ volje da iznalazim u našijem dušmanima insanske osobine. Mlogi se pretvaraju da mogu oprostiti i ono što je teško i pomisliti da se more zaboraviti. Neka svako sluša svoju pamet i dušu. Ako more da spoji je’no i drugo. Kod mene, moram priznati, to teško ide. Im’o sam prilike da razgovaram i sa njihovijem. Ne ljute se kad him kažem i najgrđe stvari. Klimaju glavom. Nazor se smješkaju. Ponekad pomislim da him prijaju moje riječi. Ko bi rek’o. Velim ja njima da him opraštam samo zbog toga što ih, ako Bog da, nikada više neću vidjeti ni sa puškom ni brez nje. Koje je to zadovoljstvo, Allahu dragi! More se mjeriti sa ljepotom dženetskih bašča.

Neću vidjeti ni svoje koji ne mogu da se sastave. Lažu, savijaju vrat pred fukarom, zaklinju se u đecu za sitnicu, gledaju u nebo da him pomogne. Sažalijevam ih,proklinjem njihovu glupu dobrotu. Možda je grijeh tako govoriti, al’ ako nikome više ne smeta to što je prazan govor zamijenio živu riječ, zašto bih se i ja sikir’o. Ono jes’, boli me to negdje u prikrajku duše pa se pitam kol’ko ima ‘vakije. Da se udružimo, il’ da se viđamo je’nom heftično il’ u mjesec dana – da se izjadamo. Il’, još bolje, da zajednički postavljamo pitanja onijem gore kud nas vode. Valjalo bi makar probati, iako sam siguran da se oni na to ne bi obazirali.

Kome danas trebaju muke raje? Nikome! Mi smo bili potrebni kad se moralo da juriša, gine, da se trpi glad, žeđ... Kome pričam... Doš’o vakat da se sve more ispod žita srediti. Udese te za male pare i sve tako po redu. Pitam se šta je bilo teže za pravog insana: kad je pucalo il’ sad kad treba da se mirimo sa izrodima insanskim. I to po naređenju glavešina iz dalekije zemalja koji ne znaju ni ko smo ni šta smo. Oni jedino znaju da smo nekol’ko godina ratovali i sad treba da se grlimo i ljubimo. Njih ne zanima ko je i zašto prvi zapuc’o i ko je koga htio da zatre. Tako i treba kad smo hajvani. Ne znam ko je veći; njihovi il’ naši? Ja bih radije prič’o o svojijem, jer o njihovijem i ‘nako nejmam šta da kažem, osim da su se prvo posvađali sa pameću pa onda sa nama. Jer, ko bi normalan mog’o i pomisliti da more porobiti cijelu Bosnu. Zašto sve ovo i kome pričam? Tako mi došlo. K’o što je njima dolazilo da nas malo kolju, pa him je sad došlo da nas, k’o bajagi, malo vole. A, ja him kažem: Mrzili ste sebe kol’ko i nas i to je vaša najveća nesreća. Možda bi se od deset vašije mog’o sastaviti jedan ispravan insan. Možda? Morete nas kinjiti, nipodaštavati, al’ brez nas ne merete. Koga biste mrzjeli da ste nas sve iskorijenili? A, vi bez mržnje ne merete. Zaboravili ste; što Bošnjaka više mrziš on više raste, jača, postaje žilaviji. Brez toga bi srast’o zato što je ta mržnja vaša dio njegovog života od rođenja. To je moje saznanje i iskustvo. Belaj je vaš što uživate kad vas mrze moćniji i pametniji. To nijesam nikad uspio sebi objasniti. Možda će mi to poći za rukom kad se odvojim od Bosne, miniranih šuma i njiva, spaljenih sela i razrušenih gradova koji će bolovati i kad ih obnove. Zašto ovo pričam? Zato što hoću da ostavim čemer ovdje, gdje je i nastao. Hoću u svijet da odem čist, bez zlih misli i izbjegnem zamku u koju su mlogi pali; proglasili su ugursuzima sve one koji nijesu naši. Ne valja. Kad se sve sabere, isuviše je tanka linija između nas i njih. K’o da nas je je’na majka rodila, al’ nas nije dojila. Nakitio sam priču da je mlijeko moje majke i neke njihove žene bilo isto. Jer, su se hranile iz istih njiva, napasale krave i ovce na istim čairima. Kol’ko ima gorocvijeta na našoj Planini ima i na njihovoj. Naš je, doduše, nešto mirišljiviji i ranije procvjeta, a njihov duže opstane. Kad sam ubijedio sebe da je to u stvarnosti tako bilo, htio sam da vratim ćasu mlijeka svojoj dojilji. I oni su sigurno šćeli isto da učine; da daju po dvije ćase mlijeka svima koje ne pripadaju njihovoj vjeri i plemenu. Kad su se presabrali, takvije dojilja bilo je više nego što je iko mog’o zamisliti. Ne mere se dug na taj način izmiriti. To je naš zajednički usud. Kad god smo htjeli da za sva vremena raščistimo račune, ispostavljalo se da bi teško opstali je’ni brez drugih. Nadopunjujemo se više u mahanama nego u vrlinama. Tako je oduvijek bilo, tako će biti sve dotle dok nas polahko ne uzmu pod svoje neki drugi narodi koji više rade nego što uživaju. Tada ćemo, sa onijem što je ostalo u nama, biti bliži je’ni drugima. Neće nam biti tijesna Bosna i ličićemo na krdo jelena kad se zbiju čim him zaprijeti opasnost od kurjaka. Ko ovo razumije biće mu lakše. Na ovome svijetu ima više dobrih ljudi nego zlotvora. Jedino što oni, izbezumljeni k’o i ja, ne smiju riječ da progovore o huljama, ubicama i lopovima. Nijesu oni kukakvice već samo znaju da se presaberu; vrijedi l’ stavljati glavu na panj zbog hrsuza? Plaše se ispravni ljudi onije koji su navikli da na tuđoj nesreći svoju sreću grade. Koju sreću, kumim te Bogom? Ako nekad saznam da je to moguće, prestaću da govorim, zatvoriću se u kuću u izlaziti samo kad moram. Zašto ovo pričam? Zato što neću više u sebi da čuvam tuđe blato, mržnju i se bičnost. Neću! Nekada sam govorio za sitne lopove da i oni moraju od nečega da žive, ako već ne mogu pošteno da zarađuju. Sad kažem da sitnije lopova nejma.

Oni koji su u miru krali ja’njad u ratu su otimali volove. Ne da bi se najeli već da bi ih nekom, još većem lopovu prodali. I tako redom. A ja pričam o poštenju.

Kome i zašto? Ne znam. Valjda ću je’noga dana saznati, negdje u dalekom svijetu, kad ne bude u blizini ni njihovije ni mojije. Zašto ovo govorim? Zato što hoću da ponesem Bosnu sa sobom. Bašu ‘nak’u kak’a je; raskalašno lijepu i naivnu. Mogu da je i mrzim ponekad. Moja je, imam pravo. Jedino, ne smijem da je uništavam. Ne smiju, valjda, ni drugi. Oni koji imaju pameti. Kol’ko li ima onije drugije, Allahu mili? Mlogo i za tri države. Kom hajvanu je palo na pamet da siječe šumu odreda i da je prodaje po stranijem zemljama. Nijesu samo nama naškodili, već i sebi. Nejmaju više pravije kumpira, nejmaju ni ječma. Ne mere bez šume ništa da se zaštiti od raznije buba. Ako dođe do još je’nog rata, šta će onda da sijeku. Šuma ne mere narasti za deset godina. Ko je od njih razmišlj’o o tome? Ako je to neko i činio, nije smio da kaže. Jer, njihovi su tada mislili da se oružjem more i golet pošumiti, djeca praviti... Neko će pomisliti da sam pobenavio i ne znam šta pričam. Bošnjak kaže najviše istine kad ga huja obuzme. Priča i ono što tri pjana ne bi mogla da sastave. A, mene je, izgleda, huja obuzela i to, Boga mi, dobro. Još malo pa ću sam sebi reći: Aferim!

Ovako je govorio mjesec dana pred odlazak iz Bosne Nermin Salihov Bejtić. Nije mogao da odoli znatiželji i ne obiđe nekoliko okolnih gradića u kojima je prije rata teferičio, neuspješno se udvarao kćerkama trgovaca, kupovao jeftine ručne satove i šarene košulje. Svega toga bilo je i u Zemljoradničkoj zadruzi u Donjoj Kasabi, ali mu se ta ista roba načičkana u dućanima činila ljepšom i otmjenijom.

Dugo je razmišljao od kog mjesta da pođe, kako da se ponaša ako sretne nekog poznanika iz ranijih vremena. Više ga je mučilo kako sada izgledaju nego što se plašio tih susreta. Pobojavši se da se njegova zamisao ne istopi u nedoumicama, odluči da ode prvo u Gornju Kasabu, čije su žitelje najčešće nazivali Gornjacima.

Bila je najbliža, svega petnaestak klometara. Znao je do sitnica šta se u njoj događalo tokom ratnih godina. Ako je “sitnica” bilo.

Htio je da vidi koliko se i šta promijenilo, ko se uselio u malobrojne preostale bošnjačke kuće. U podsvijesti je imao još jedan razlog koji u tom trenutku nije bio najvažniji, ali ga je kopkao. Gornjaci su se od pamtivijeka takmičili sa žiteljima iz Donje Kasabe i stalno prednjačili. Dok su prvi orali željeznim plugovima i rasnim upregnutim konjima, drugi su se mučili sa drvenim ralom koji su, uz stenjanje i zastajkivanje, vukli volovi. Gornjaci su prvi kupili traktore, doduše manje, ali dovoljno jake za bosansku oranicu. Stalno se osjećalo pritajeno takmičenje, u samom mjestu, između muslimana koji su činili većinu i pravoslavaca čije je kočoperenje prevazilazilo njihov broj i snagu zahvaljujući blizini Srbije.

Dva mjesta su se takmičila i u ljepoti. U prvom su bili kršniji mladići, u drugom naočitije djevojke. Niko nije mogao da dokaže da je to tako, ali svi su vjerovali da je ono što se govori istina. Zašto su se rijetko ženili između sebe i pripadnici iste vjere niko nije mogao da objasni. Vjerovatno zbog toga što su čak i siromašniji Gornjaci napadno isticali prednosti svog mjesta; bilo je poznato po dobroj oranici i još boljoj kosanici, dvjema rijekama, a nalazilo se na raskrsnici između Sarajeva i Beograda.

Pola njenih žitelja srednje i mlađe dobi radilo je u Francuskoj i Njemačkoj. Zahvaljujući njihovom novcu podizane su velike kuće i sa po desetak odaja od kojih su se koristile jedna ili dvije. Uredno su održavali prilazne puteve, zatrpavali džombe na kaldrmi poslije kišnih odrona i podziđivali mjesta za koja su strahovali da će ih odnijeti naredna bujica. Oštećenja na putu od kamiona koji su prevozili balvane duže su čekala, jer su smatrali da za to treba da plati država. Putar je izbjegavao taj dio puta.

Izuzimajući nekoliko bogataša, većina Donjaka nije marila za velikim zdanjima, udobnim namještajem i šarenom odjećom. Uživali su u voćnjacima i kalemarstvu. Sa posebnim ushićenjem ispredali su priče o najpoznatijim voćarima, njhovim putovanjima po dalekim zemljama iz kojih su donosili mehleme i posebne vrste noževa – kalemara. Njima se nije ništa drugo sjeklo, makar bilo tanko kao papir. Kalemljenje voćaka svrstavali su u “male hajrate”. Niko nije znao koje to, kada i zašto prvi izgovorio. Svako od njih imao je izmišljenu ili stvarnu priču o svojoj ili vještini kalemljenja svojih predaka. Tako je u cijeloj Kasabi bila poznata Agina jabuka, sa čijih je grana uzeto više od tri stotine kalema i svi su se primili. Bila je prepoznatljiva i po tome što je kasno sazrijevala, dobijala blagu žućkastu boju zbog stajanja u sijenu tokom zime, a jak miris privlačio je nadobudne mladiće koji su uživali u obijanju hambara, a da pri tome ne ostave traga na vratima. Tek toliko da dokažu da skupi katanci ništa ne znače za njihove spretne prste. Činili su to iz čiste obijesti, jer su u svojim kućama imali sve ono što i drugi domaćini. Rijetko bi ko noću izlazio iz kuće kada bi čuo da škripe vrata na pomoćnim prostorijama. Plašili su se da vikom i grdnjom bezazlenu igru ne pretvore u kavgu. Oni bi uzeli po nekoliko jabuka, krušaka ili pregršt suhih šljiva i obavezno ostavljali vrata otvorena, a katanac bi zabacili na strehu ili ga ostavili na obližnjem stablu.

Priče su ispredali i o neobičnim stablima krušaka čije je sadnice u nekom dalekom vremenu donio jedan turski velikodostojnik kada je dolazio u lov. Na to su na sijelima dodavali uvijek ponešto novo, puštali mašti na volju sve dotle dok ne bi nadomjestili ono što nemaju u svakodnevnom životu.

Gornjacima nisu zavidili na bogatstvu, a nisu ih ni cijenili. Svrstavali su ih u sitne čaršijske šićardžije koji olako prodaju obraz za sitne pare. Kada je Nermin prije šest godina posljednji put bio u Gornjoj Kasabi, vrvjelo je od trgovaca i seljaka među kojima se mještani gotovo nisu ni primjećivali. Pošto se nalazi na granici sa Srbijom, autobusi su dolazili i odlazili svakih pola sata. Ovoga puta došao je polupraznim iz Sarajeva. Zaustavljao se u svega četiri mjesta. Ostala su spaljena ili iseljena. Stigao je u rano prijepodne, ostavljajući vremena da obiđe, ukoliko bude mogao, i okolicu.

Dokoni, tromi stariji šetači nezainteresovano su se međusobno pozdravljali, reda radi. Iz živih ljudi izlazile su mrtve riječi. Nigdje ni zračka osmijeha. Mlađi, u pohabanim maskirnim uniformama kikotali su se, zagledali izloge, razgovarali sa samima sobom. Među njima, tako su mu izgledali, bilo je ubica, lopova i protuha. Sjatili su se iz zabačenih sela, zaselaka i uselili se u kuće poubijanih i prognanih Bošnjaka. Baškarili su se kao da su iznikli iz gradske kaldrme. Neki od njih su se zagledali u njega. Nijedan mu nije prišao. Bog zna šta su mislili; otkud je došao i šta traži? Nije tražio ništa i nikoga! Htio je samo da vidi kako Kasaba izgleda bez džamija i poslastičarnice koju je prije rata držao jedan Albanac. Zvali su ga Kolačar. Nikad ga nije zanimalo njegovo pravo ime. Uostalom, i zašto bi. Pravio je baklave, hurmašice, halvu kao malo ko u istočnoj Bosni. Više su kod njega dolazili seljaci nego kasablije. Oni su, uglavnom, u ljetnim vrućinama kupovali sladoled. Lizali su ga lagano kao da može da traje cio dan. Nermin ga je više gutao nego što je uživao u njegovom mirisu i svježini.

Radnja je ostala netaknuta. Neko ju je čuvao za sebe, ali mu se učinila isuviše malom za velike poslove. Na daskama, kojima su zakovani prozori i vrata, pisalo je krupnim slovima: “Nejma te više Alija”. Na mjestu gdje je bila glavna čaršijska džamija pasle su ovce. Kako su samo uspjeli da uklone ostatke bogomolje i poravnaju harem?! Onaj ko prvi put navrati u ovo mjesto nikad ne bi pomislio da su u njemu postojale vitke munare sa kandiljima. Jedino nisu dirali muslimansko groblje. Spasilo ga je staro pravoslavno vjerovanje da skrnavljenje i uništavanje tuđih vječnih kuća donosi nesreću, ne samo onome ko to čini nego i njegovim potomcima.

Marva je prije rata prolazila čaršijom samo za pazarni dan, a seljani su strogo vodili računa da neko bravče ne skrene u nečiju avliju ili vrt. Na tabli, na kojoj su nekada lijepljene umrlice sa zelenim okvirom i polumjesecom u vrhu, pisalo je crnim slovima: “Povukli se iz života”. To je morao da smisli neki dobro pismen čovjek.

Nije se dugo zadržavao na tom mjestu, da ne bi izazvao sumnju prolaznika. Čudilo ga je da niko ne obraća pažnju na njega. Valjda zbog toga što je Kasaba bila puna ljudi sa strane. Jedni su dolazili da vide Most sa koga su bacane žrtve, drugi da prođu pored mjesta u kojima su spaljivane cijele porodice, treći da izvide da li ima praznih kuća i stanova. Vjerovatno niko nije mogao ni da pomisli da bi se neko usudio da dođe, a da nije njihov. Saznao je od trgovaca na pijaci da su ostala trojica Bošnjaka koji su nekada

radili u Šumskom gazdinstvu. Dvojicu su gradske vlasti zaposlile kao čistače uz malu nadoknadu, tek toliko da prežive. Ulicu od dvjesta metara mogao je, bez ikakvih napora, da očisti i jedan. Nije na njoj bilo, kao ranije, papirića, ogrizaka niti okrajaka bureka. Da li zbog toga što je marljivo čiste ili zato što mještani i doseljenici nemaju ništa za bacanje?

Treći Bošnjak nije izlazio iz kuće. Tako mu je naređeno. Ima pedeset i tri godine. Prijatelj je sa jednim majorom koji je naredio da mu se redovno dostavlja hrana. Niko nije pominjao njegovo ime. Dovoljan je bio oficirski čin. Nudili su mu da ode u drugo mjesto, među svoje. Odbio je. Plašio se da ga njegovi sunarodnici ne proglase izdajnikom.

Prošao je pored njegove kuće, osluškivao, htio da otvori razdrndanu drvenu kapiju i na kraju odustao. Primijetili su ga sa druge strane sokaka.

– Jesi l’ mu rod – upita strogo starija žena, obučena u crninu.

– Bože sačuvaj – odgovori energično iz straha i potrebe da nepoznatim osobama dokaže da se prvi put nalazi ispred Ademove kuće.

– Ne diraj ondar čo’eka. Dosta mu je njegovije muka, a i nikome nije ništa skrivio. Nije on k’o oni njegovi tamo. Oklen si?

– Iz Srbinja.

– Čiji si?

– Moji su se doselili iz Hercegovine.

– Ne volim Hercegovce ni očima viđeti, a po govoru ne bi se reklo da si iz tije krajeva... Ako ti je zapela za oko Ademova kuća, okani se ćorava posla. Major je njegov zaštitnik, a bogami je i prijek.

– Je l’ major ratovao samo oko Kasabe?

– E, to pitaj njega, ako si se sa pameću rastavio. Bolje bi ti bilo da se ne zadržavaš pored te kapije.

Iza zgusnuto naborane prozorske zavjese posmatrao ga je Adem Zemirović. Nije se plašio. Po govoru i izgledu naslućivao je da nije kabadahija. Obično su se prolaznici srednje i starije dobi zadržavali pored njegove kuće, mjerkali je i govo rili dovoljno glasno da ih čuje da on ne zaslužuje da živi u čaršiji i da bi ga trebalo protjerati. Nije se zbog toga žalio majoru koji je povremeno navraćao kod njega.

Pitao ga je da li mu ko prijeti i donose li mu neophodne namirnice. Odgovarao je da se prema njemu odnose uljudno i kad nije bilo tako. Mahnuo mu je rukom da uđe u avliju. Omišljao se izvjesno vrijeme, pogledao unaokolo ko ga i na koji način posmatra. Nije mu se činilo da nekoga posebno zanima da li će ući ili ne.

Adem lagano otškrinu prozor.

– Reče da si iz Srbinja.

– Ma jok. Ja sam iz Donje Kasabe.

– Koga tražiš ovdje?

– Nikoga, doš’o sam ‘nako.

– Niko ovdje ne navraća ‘nako’ il’ teferiča radi. Nije vakat za to. Od kojije si?

– Od Bejtića.

– Znao sam neke od tvojije, al’ tebe nijesam viđ’o. Pokušao je da prikrije zbunjenost.

– Navrać’o sam nekad nakratko.

– Mora da tragaš za nekijem. Okani se ćorava posla. Ako te ufate, teško tebi i meni.

– Nijesam doš’o zbog tebe. Napušćam Bosnu pa hoću još je’nom da je vidim.

– Naš’o si mjesto... Je l’ kod vas narod strad’o?

– Nije k’o ovdje... Više ih je pomrlo poslije rata nego dok se pucalo. Prvo su počeli da odlaze na ahiret oni koji su se falili da su dobro po’nijeli rat. Valjda him se naje’nom sve sastavilo. Ne znam... Dokle ćeš biti u kućnom pritvoru?

– Uvijek ima gore od gorega... Moj sin Ibro bio je u oficirskoj školi sa majorom... Pogin’o je negdje u zapadnoj Bosni, namah na početku rata... Čuo sam da ga je ubio iz nehata. Bolje je za mene da ne vjerujem u to. Ne znam zašto su me ostavili. Možda him za nešto trebam il’ da me pokazuju kad dođu glavešine iz svijeta... Je’nom sam malo prošet’o po čaršiji. Bolje da nijesam. Nije ovo više moj nit’ njihov grad. Sve se promijenilo. Sad dućane, moreš zamislit’, nazivaju nekakvim buticima u kojima se najviše prodaju beskorisne drangulije. Ima još nekije riječi koje ne umijem izgovoriti. Narod će ih, možda, prihvatiti al’ nikad neće moći nit’ znati da uživa k’o nekad. Ostaće ovaj grad pust kroz deset godina. Nek ostane!

– Nije bolje ni u mom mjestu. Zato sam odlučio da napustim Bosnu, pa šta bude.

– Ja nejmam kud. I kad bi me pustili odavle, gdje ću u ovijem godinama.

– Idi u Saraj’vo il’ Zenicu.

– Samo mene čekaju tamo... Kod tol’kog mahluka.

– Nećeš valjda cio život ostati zatočenik.

– Ako je Bog tako odredio. Kad sam preživio rat, preživljeću i ovaj vakat...

– Nećeš dugo izdržati samoću.

– Nisam usamljen... Razgovaram sa bivšim vremenom i ljudima koji su ga činili.

Adem nije izlazio iz kuće manje zbog straha da će ga neko napasti, a više iz želje da sačuva u sebi minulo vrijeme u kome je bio poštovan i dobrostojeći čovjek. Okružen skladno raspoređenim namještajem, koji je u dobra vremena kupio u Sarajevu, uramljenim fotografijama sa ljetovanja na Hvaru, u Višegradskoj banji, zimovanja na Jahorini, splavarenja na Tari stvarali su osjećaj u njemu da je taj život tu i da ga je rat privremeno zamaglio. Avlijska ograda dodatno je štitila njegove uspomene u kojima je uspostavio svoj redoslijed vrijednosti. Čak je i majora doživljavao kao prenosioca poruka od Ibre. Izlasci iz kuće i površni susreti sa sugrađanima, njihovi prijeki pogledi rušili su njegov balzamovani svijet. To je na surov način doživio prilikom prve šetnje čaršijom. Po povratku štitio se sjećanjem na vremena kada su kod njega dolazili ugledni ljudi da obezbijede bliže i bolje mjesto za svoje srodnike regrute. Ponekad je to mogao da učini u Vojnom odsjeku, ponekad nije. Dvojica činovnika su ga mrzjela zato što nisu uspjeli da završe vojne škole. Obećavali su mu sve, a na kraju su slali momke, za koje je molio, u sasvim druga mjesta.

– U koju zemlju kaniš da ideš?

– U Švedsku il’ Ameriku. Babo mi je nešto sređiv’o. Vidjeću.

– Hoće l’ iko od tvojije vršnjaka ostati u Bosni?

– Hoće, hoće. Neki su o’šli pa su se vratili čim him se ukazala prilika. Budale. Ne zna Bošnjak da živi u bonluku u Kaliforniji. Hoće da se pati na svojoj njivici.

– Neka svako odlučuje o svojoj sudbini. Ovdje hljeba nejma. Ne znam kako je u drugijem dijelovima Bosne.

– Negdje malo bolje, negdje malo gore.

– Tako sam i mislio... Šta uradiše od ‘nake zemlje. Kad bih znao da će ih kazna Božija stići na drugome svijetu, sve bi him halalio. Na ovome, Bogami, teško. Poganije cio život žive da bi drugoga prevarili, oteli tuđe i ubili. I opet se na kraju izvuku. Nije tako moglo u onom vaktu. Bilo je lopova, al’ ne ‘voliko. Dizala se vel’ka prašina ako je neko od političara podig’o vikendicu na sumnjiv način...

Ovi sad prisvajaju i, k’o bajagi, otkupljuju cijele čaršije. Najviše me plaši što se oko tije lopova okuplja omladina koja vjeruje da je to ispravno. Tako se kote novi lopovi koji preziru poštene ljude, ako ih još ima... Valjda ima... Moćnici lažu da se bore za narod, a kad pogledaš šta su stekli za vrijeme ratnije godina... Ufati me ponekad huja, iz kože bih iskočio. Šta mi vrijedi? Mogu na taj način samo sebi da naškodim.

– Ne izlaziš iz kuće, a dobro znaš šta se događa u ovom gradiću i cijelom kraju?

– Navraćaju ljudi kod mene. Ispričaju mi sve. Znaju da neću i ne smijem prenositi onijem koji bi him mogli nauditi. Isprazne se pa him je lakše u duši. Ima ovdje domaćina koji to teško doživljavaju.

– Da l’ su iskreni?

– Siguran sam da jesu. Šteta što su u manjini. Sve njihove priče su skoro iste. Jadaju se na iste ljude koji su se dočepali položaja pa sad rade šta hoće. Fukara... Otimaju... Otuda zaključujem da ne lažu.

– Nije ti lahko u samoći.

– Nijesam usamljen. Živim sa bivšim vremenima i ljudima. To je jedino što imam. Nermin ga je sažaljivo gledao i uporno zapitkivao da li će i kada progovoriti o onome što je vidio, čuo i doživio. Adem je vješto izbjegavao odgovore, a i dosadila su mu gotovo ista pitanja svih onih koji su ga povremeno posjećivali. Mještani su ga iskušavali da li bi povjerio ono što je vidio.

– Ljudi, i da sam stio, nisam mog’o ništa viđeti zato što sam bio zatvoren u kući. Nisam bio lud da idem na opasna mjesta. Znate me, valjda, svi dobro. O sebi pri sebi

– odgovarao je svima na isti način, strogo pazeći i na redoslijed riječi kako ga neko od znatiželjnika ne bi uhvatio u klopku. Nermin nije mogao da odoli a da ga ne upita da li je čuo jauke, lelek i zapomaganje sa Mosta.

– Mene su je’nom poveli na Most, al’ je stigla na vakat majorova zapovijest da me ostave u kući. Vodili su me vezanog više od kilometra. Za pola sahata mi je kroz glavu protutnj’o cio život... Možda duže i ne traje kad se sabere kol’ko patiš, uživaš, voliš, mrziš...

– Ovdašnji ljudi pričaju na pijaci baš o tim jaucima o kojima ti šutiš. Ne mogu da čuvaju tajnu u sebi.

– Neka svako priča ono što je vidio i čuo. Ja nijesam ništa. Možda nijesam ni stio. Mudar insan čuje i vidi samo ono što hoće, davno su govorili stari... Moraš me razumjeti. Hoću da sačuvam ovo što mi je ostalo od života, makar tebi ne liči lo ni na šta – govorio je ubrzano ne obraćajući pažnju da li mu Nermin vjeruje.

Nije zaboravio da mu kaže da je na početku rata sam sebi klanjao dženazu kada je čuo za prve pokolje u okolnim mjestima. Teško mu je objasnio kako je to izveo, ali je bio siguran da nije pogriješio zbog toga.

– Ko je znao da l’ će neki hodža ostati živ i da li će iko ikome klanjati dženazu... Pit’o sam se kasnije da l’ sam normalan... Mislim da jesam. Bio je skovao i mrtvački sanduk, ali ga je poslije rasklopio. Pobojao se da će ga prvi koji provale u podrum pokupiti, jer je za kovčezima bila velika potražnja Tada su se kasablijski momci takmičili ko će prvi stići u neko selo i zapaliti ga. Mnoge je bolesna želja za uništavanjem i neoprez koštala glave. Nermin ga je molio da priča o ponašanjima ljudi na početku rata, kada niko nije mogao određenije da predvidi u kom smjeru će se odvijati događaji.

– Šta si se natovrz’o. Mogu ja da kažem ono što znam, al’ to za druge ništa ne znači. Je’ni će reći da lažem pod nečijim pritiskom, drugi će me optužiti da sam šurov’o sa četnicima, treći će me optužiti da tugujem za vremenima koja su donijela nesreću zato što su bila nevjernička. Ne bi se u tome snaš’o ni pametan insan a nekamoli ja...

Progovoriću kad progovore pravoslavci.. Oni su se okupljali oko Mosta kad god se nešto događalo. Vole ljudi da seire i gledaju kako se drugi pate il’ nestaju u rijeci... Kad oni počnu da govore, to će za mene biti išaret da mi za ono što ja kažem neće otići glava. Ako si razumio šta hoću da kažem, nećeš više imati potrebe da me pitaš.

– Teško ćeš to dočekati. Neću, možda, ni ja.

– Nećemo čekati tako dugo kako ti misliš, nit’ kratko kako ja mislim... Znam dobro ove ljude ovdje... Oni ako nešto ne prepričavaju drugima kao da ne žive. Činili su tokom rata ispred moje kapije. Govorili su dovoljno glasno da mogu da čujem ko je tog dana strijeljan, zaklan ili bačen u rijeku. Pričljivost im je bliža i preča od imanja. Takav je to millet, šta ćeš.

– A, kakav si ti millet, Ademe Zemiroviću?

– Ne znam. Neću nikad ni saznati. Sebe sam prvi put bolje upozn’o kad su me četnici poveli prema Mostu... Kad sam osjetio da mi je nož blizu grla, cio život mi se sveo na tri sitne želje: da se sahat produži na dan, da sunce sija kad me budu slali na ahiret i da me pred klanje stave u hladovinu, na ćošku Mosta da zapalim cigaru.

– Misliš li da bi ti ispunili želju.

– Znam neke koji bi, a znam i one druge.

– Najvažnije da si sad živ.

– Nekad mi se čini da nije.

– Živi l’ još neko s tobom – upita ga Nermin kako bi zbog unutrašnjeg zamora, koji je osjećao, skrenuo razgovor na drugu stranu i pripremio se za nova pitanja.

– Jok! Žena mi je umrla prije deset godina. Naje’nom je zanemogla, a bila je k’o planina... Šta ćeš... Za Ibru ti rekoh, a dvojica sinova su o’šla na vakat u Francusku. Šćeli su i mene da povedu. Nijesam htio. Jedna šćer je u Goraždu, a druga se udala za nekog stranca. Nijesam ga još ni vidio. Piše da je zadovoljna. Žao mi je što je o’šla daleko. Je’nom unuku dali su moje ime samo se to na nji hovom jeziku drug’čije izgovara... Pozv’o bih te u kuću, al’ nije pametno. Pripazi šta govoriš – upozori ga ugledavši policajca kako se laganim korakom približava kući.

– Je l’ ga znaš?

– Zna on mene. Nermin se nije mnogo obazirao na pridošlicu u uniformi. Uspješno se pretva rao da ga nije strah.

– Kako je danas, Zemiroviću. Što ne izađeš da protegneš noge – skide šapku i počeša se po glavi.

– Nijesu više moje noge za šetnju, a i nejma se šta viđeti. U kući mi je najljevše.

– I meni bi bilo da je imam... Im’o sam, pa je oni tvoji spržiše. Moje selo pri pade tvojima. Možda ću se i vratiti, ko zna.

– Kamo sreće da se svako vrati na svoje.

– Načekaće se i tvoji i moji. Bog zna koliko će ih se prije useliti u grob nego u svoju kuću... Je l’ ti gospodin neki rod?

– Nije, nije. Navratio momak da vidi kako je ovdje... Iz Srbinja je, doseljenik.

– Ne moraš predamnom da nazivaš Foču kako je sad zovu. Vel’ka je glupost mijenjati nazive gradova... Naši promijeniše u dijelovima Bosne kojima zavladaše, a Šiftari na Kosovu skinuše srpske nazive. Na jednom mjestu k’o bajagi nešto dobiješ, na drugom izgubiš tri puta više. Oni tamo skroz zavladaše, a mi ne vladamo ni u krajevima koje smo osvojili il’ oslobodili. Vladaju drugi i niko ne zna dokle će. Malo je reći da smo ispali budale... Vjerov’o sam više od tri mjeseca da će biti ‘nako kako su naši bili naumili...

– Samo tri mjeseca – čudio se Adem.

– I to je mlogo. Nemoj da se, zbog ovog čo’eka, pretvaraš da to prvi put čuješ od mene. Rek’o sam to na jednom skupu prošle godine. Nisu mi aplaudirali, al’ ni zviždali. Znači, ima onije koji nisu sigurni da l’ su bili u zabludi i da l ‘ je vrijedilo boriti se za ovo što sad imaju. A, kaži mi, šta imaju? Nermin se malo odmače od obojice. Želio je da pokaže kako ga tako osjetljiv razgovor ne zanima.

– Govoriš k’o da nijesi policijac – podstakivao ga je Adem.

– I nijesam. Bio sam na obuci tri mjeseca. Za to vrijeme ne mere se ništa naučiti, osim kako da držiš palicu i pucaš. Fala Bogu, ovdje nema potrebe da se dokazujem. U kafanske tuče se ne miješam... Moram nešto raditi dok se ne snađem. A, šta radi mladi gospodin?

– Nešto sa ocem. Idem iz Bosne.

– Jedina pametna odluka u ovom vremenu. I ja ću kad se malo srede stvari.

– Pazi da te neko ne čuje – upozori ga Adem.

– Rek’o sam i komandiru. Nekad je rat tražio svoje, sad život traži svoje. Neću se, valjda, povlačiti k’o smučina po Kasabi il’ nekom drugom mjestu.

– Čudi me da me nijesi legitimis’o – ohrabri se Nermin.

– Zašto da te legitimišem. Nejmaš oružje, a sigurno imaš razlog zbog koga si doš’o ovdje.

– Jesi l’ ratov’o?

– Ko nije!

– Gdje?

– Ne pitaj to ni one koje dobro poznaješ. Nekoga ćeš podsjetiti na muke, a nekoga ražestiti... Nisam bio u Srbinju prije ni poslije rata. Nemam ni želje. Moj otac je proveo tamo tri godine u zatvoru. Ne znam ni za šta je osuđen. Majka mi je pričala da nije znao ni on... Kaniš li konačiti ovdje?

– Ne, samo sam u prolazu.

– Otkako ovdje radim, većina koje sam pit’o odgovarali su k’o i ti. Po tome bi se reklo da si od mojije, a siguran sam da nisi. Odaje te izraz lica i nesigurnost u govoru. Čim nekoga vidim mogu da pogodim iz kog je mjesta... Znači, ni kod vas nije ‘nako kako ste očekivali. Ne daju Amerikanci pare Balkancima. Ne daju, vala, ni Rusi. A, odakle bi i dali. Stegla je kriza i kod njih. Bog zna da l’ će se i kada oporaviti... Baš me briga za sve. Pogledaj Zemirovića. Ne može iz kuće da izađe. Neće ni sa mnom. U pravu je. Kakva bi to bila šetnja u društvu policajca...

Svi smo ovdje zatočenici. Gdje god da odem, radiću isto što i ovdje, a završio sam neke škole. Nikome sad ne treba moje znanje. Nermin je bio iznenađen njegovim glasnim razmišljanjem. Mislio je u početku da se pretvara i da hoće iz njega da izvuče neku rečenicu koja bi mu mogla koristiti u poslu. Mogao je odmah da ga legitimiše i pritvori. Nije mu bila jasna njegova neposrednost. Razmišljao je na sličan način kao i on.

– Je l’ se vraćaju ljudi u Kasabu Donju – upita ga da bi potvrdio da zna odakle je.

– Poneko stariji.

– Doš’o si iz Saraj’va...?

– Tamo sam privremeno, da sredim neke papire.

– Sve je danas privremeno. I sloboda!

– Ne razumijem.

– Bolje je da ne razumiješ, a po držanju i govoru ne bih rek’o da si glup. Nemoj se dugo zadržavati ispred ove kuće, nit’ u Kasabi. Nalećećeš na nekog ludaka, a ima ih dosta.

– Otkud znaš odakle sam.

– Viđ’o sam te davno na nekijem mjestima. Bio si drčan momak. Vidim da si se smirio. Ako te neko zaustavi i pita ko si, kaži mu da si Radanov prijatelj. Stavio je šapku pogladivši prethodno kosu, pružio mu ruku i odgegao se polahko uz ulicu.

  

Ejub Štitkovac: Hastal, novinar, književnik i publicista. (Žepa, 27. 02. 1947 - Beograd, 26. 07. 2006)

Završio je medresu u Sarajevu i Filozofski fakultet u Beogradu. Radio je u Radiju Jugoslavija, dnevnim listovima "Borba" i "Naša Borba" i kao dopisnik radio stanice "Dojče vele" iz Beograda, a bio je saradnik "Helsinške povelje", glasila Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji. Autor je zbirke poezije "Slovo o Žepi" (1994) a osam godina kasnije romana "Zlovrh" o Žepi i Žepljanima u zadnjem ratu. Autor je i knjiga "Različiti putevi do Boga" i "Duhovna strana Amerike"