Nemam običaj isti tekst postavljati dva puta, ali ovaj put ću to
izuzetno učiniti. Na današnji dan, u večernjim satima, prije 24
godine, smo se obreli u zemlji Danskoj. Da me nije sin podsjetio, i ovaj
put bih zaboravio kao i prethodna 23 puta.
Kako sam dospio u Dansku?
autor: Velija Palo
Poslije operacije ruke 08.02.1993. i mjesec dana ležanja u vojnoj
bolnici, upućen sam, sa fiksatorom u ruci, na kućno liječenje.
Previjanje sam nastavio obavljati u ambulanti na Ciglanama sve dok rana
nije zarasla. Svakih mjesec dana sam išao nazad u bolnicu na neki vid
kontrole. Napravi se rentgentski snimak i onda to dr. Đozić, koji me je i
operisao, pogleda i da svoje mišljenje. Sve do sredine ljeta u
srastanju kosti nije bilo nikakva napretka. To sam mogao vidjeti i po
doktorovoj faci čim pogleda snimak, nije mi morao ništa govoriti.
Bespomoćan i on i ja. Jasno mu je kao dan da nemam jesti nešto što
sadrži dovoljno kalcijuma, jer ono mlijeka u prahu što dobijemo u
humanitarnoj pomoći je uglavnom bilo namijenjeno djeci. Još mi doktor
reče da je jedini izlaz ako kad bude postojala mogućnost za evakuaciju
vani na dalje liječenje. Obećao je javiti ako šta bude.
I tako negdje u ljeto, sav nikakav (a takav sam najčešće bio), sretnem kolegu i ispričam mu ovo. On kaže da je njega bilo pokosilo po nogama i da je imao isti problem. A onda je privijao gavez propržen sa mlijekom, najradije kozjim. Niti kozijeg mlijeka, niti struje u stanu. Jedino ono u prahu iz humanitarne pomoći. Objasni on meni detaljno kako se to radi i privija i mijenja. Malo sam vjerovao u to, ali nisam imao šta izgubiti. Srećom gavez sam našao u blizini na Koševskom Brdu. Sestra na Ciglanama je bila ljubazna pa bi mi ponekad dala malo zavoja da to zamotam oko ruke i koristio bih isti mnogo puta. Kad sam tu smjesu prvi put napravio, direktno mi se gadilo, ličilo je na govno. Onda to nosim dan i noć dok skroz ne isuši, pa onda ponovo.
Na sljedećoj kontroli kaže doktor da se može primijetiti mali napredak, ali da postoji mogućnost za evakuaciju sto traži mnogo papira i hodanja i strpljenja. Sve kad se skupi, preda se negdje u koševskoj bolnici. Trebalo je vremena za sve to jer od armije je trebalo masa papira i ne znam šta sve nisu izmišljali, međutim nisam posustao. Negdje u septembru odnesem da predam. Momak koji prima papire zavika: ” Ma gdje si profesore?” Bio sam postiđen što sam mu zaboravio ime, ali nije zamjerio. Kažem mu da predajem papire, ali da nemam nikakve nade. A on smijući se kaže: ”Profesore, treba se nadati, sve dok se nada ne uda.”
Nastavim privijati gavez i na sljedecoj kontroli me doktor začuđeno pita šta sam činio, jer kost zarasta. Objasnim mu. Ali mu istovremeno kažem da sam predao papire za evakuaciju i da bi bila nesreća da sad kaže drugačije nego što je ranije govorio. Obećao je da neće praviti smetnje. Par sedmica kasnije dobijem obavještenje da se javim u koševsku bolnicu na pregled kod ljekara izvana, kao njihova je zadnja i mjerodavna. Jebi ga sad, pomislio sam, džaba sam hodao za svu tu papirologiju. Gore mene zapadne neki italijanski doktor. Slika fotoaparatom, ništa rentgen. Super. Pitali su ponešto, a ja sam odgovarao kao da sam umro prije tri dana. Prošlo i to.
Jedan dan sam dobio ulaznicu za nešto što se dešavalo u nekom prostoru blizu vječne vatre. Kažu malo muzike, malo priče. Ulaznicu mi je dala kćerka mog ranijeg radnog kolege Sote Sotirova, koja je radila u biblioteci u maršalci gdje sam posuđivao desetinama kilograma knjiga. Odem tu veče i to je bilo jedan jedini put kad sam se mogao malo opustiti. A gosti za poželjeti: Jovo Divjak, Kemal Monteno, Davorin Popović, Mirsad Jarović, glumac Jovičić i još nekih. Kako je to liječilo dušu. Na putu kući, sav ushićen, nisam uopšte obraćao pažnju s koje strane puca, išao sam “nako”. Dođem kući kad supruga pije kafu sa komšinicom Muneverom. Čudno piti kafu pri svijeći u devet sati uveče, to nam nje bio običaj. Ja zaustio da kažem kako mi je fino bilo, ali me Munevera preduhitri pa kaže – dobili ste evakuaciju u Dansku. Ja uporan da im objasnim kako mi je fino bilo i čude se da ne reagujem na haber. Poruka je bila što prije izvaditi pasoše jer odlazak može biti iznenada. I za divno čudo to sa pasošima je lako išlo, dok se ne sjećam detalja. Bio je to moj prvi pasoš u životu, znači u trideset devetoj godini života. Nikom se ništa ne govori. Jeben vakat.
S kolegom iz jedinice, inače izbjeglicom s Pala koji je stanovao možda kilometar daleko (nisam siguran ali čini mi se devet osoba u malom stanu), dogovorim da, ako me zivnu iznenada da mu dam ključeve. Ne znam koliko je dana prošlo, ali jedno veče po mrklom mraku oko devet sati neko kuca na vrata. Kurir koji kaže da se ujutro u osam sati nacrtamo na određenom mjestu u koševskoj bolnici i da možemo ponijeti dva kofera. Ja trčim da kolegu obavijestim a supruga pakuje što je moglo stati u dva mala koferčića (veliki tad nisu bili u modi). Spakovala je slike, audio kasete i jednu video kasetu s mojim učešćem na kvizu, nešto uspomena i malo garderobe što je moglo stati za nas četvoro. Da li sam spavao tu noć? Ne znam. U svakom slučaju je to bio veliki test za srce. Kad u tako kratkom vremenu donosis krupne odluke i jednostavno kao da jednim potezom izbrišeš dotadasnjih trideset osam godina života. Ujutro rano nas četvoro i dva kofera ( sve sam svoje spakovo u dvoje, pjevalo se nekad) smo bili u određeno vrijeme na određenom mjestu. Gore saznajemo da je nas sedam ranjenika i jedna žena koja se žalila na neku bolešćinu (dobra veza), a sa pratnjom negdje oko dvadeset osoba. Ali to je sporo išlo. Ili se meni tako činilo.
I na kraju dadose nam komad papira koji trebamo potpisati. Potpisao bih i da ne gledam šta je, ali supruga je bila budnija od mene i skužila šta potpisujemo. Potpisujemo da idemo na vlastitu odgovornost. To sam preveo tako da nas mogu zaustaviti kod aerodroma i kome hoće presuditi kao Hakiji Turajliću, koji je bio predsjednik ili potpredsjednik vlade. Skupilo se u guši, gledamo se i onda kažem – potpisujemo pa šta bude. Od boga nisam ništa ocekivao. Konačno je kolona od nekoliko Unproforovih transportera krenula, u jednom nas četvoro na kraju. Skrenem im pažnju da ne gledaju kroz one prozorčiće. Ne znam koliko normalno traje vožnja od koševske bolnice do aerodroma, ali meni se učinilo kao vječnost. I ne lezi vraže – na liniji razdvajanja zaustavlja se transporter. Mi premrli svi od straha. Prisutni vojnik je to primijetio i ponavlja – nou problem, nou problem.
Dolazimo u aerodromsku zgradu i u nekakvom holu peć na plin da se malo ogrijemo, jer dvadeset osmi decembar u Sarajevu nije nikad topao. Možda su djeca dobila po neku bombonicu, koju nisu vidjeli dvadeset i jedan mjesec. Prevodilac kaže da moramo jedno po jedno brzo prema avionu. One s fiksatorima u nogama su vojnici ubacili, a djecu je vodio po jedan vojnik. Kao u igricama najprije idemo izmedju zaštite od vreća s pijeskom a onda malo brisanog prostora do ulaska u avion čiji su motori već bili upaljeni i duvali zrak kao da se primičemo helikopteru. Avion kanadski, transportni, prostran, neke šine uzduž po sredini a uz prozore nesto sjedišta. Povežu nas jer se nema zašto pridržati. Ovi s fiksatorima u nogama u neke krevete i njih vežu za krevete. Kanadski vojnik je prilikom vezanja jednog mladića rekao nešto kao muslim nakon čega je ovaj glasno rekao – goni se u pičku materinu. Imao je pravo, da sam znao na engleskom to reći, isto bih mu rekao.
Dođe i vrijeme polijetanja, urla avion bubne opne probija. Vidim odvaja se od piste. Jedina želja je tad bila da ova čelična ptica što prije dostigne visinu na kojoj nije dostupna iz običnog oružja. Pošto je Sarajevo bilo hermetički zatvoreno, često sam poželio da sam ptica pa da zdušim iz tog pakla.
Sletjeli smo u Ankoni u Italiji na neki vojni aerodrom i posjedali pored nekih kontejnera. Kažu da je bilo nešto malo prezalogajiti ali ja sam s nekim pričao i zakasnio. U neka doba kažu idemo. Ovaj put se ne trči već polako, nema snajperista. Plavi avion Mærsk kompanije, unutra tako lijepo, u odnosu na onaj transportni. Imao sam sa sobom tri kutije cigareta pakovanih u listove knjige. Taj dan nisam imao toliko vremena za pušenje. Izvadim cigaretu i držim je u ustima. Stjuard nailazi a ja išaretom pitam smijem li je krehnuti. On kaže da, a ja onda ponudim i njemu cigaretu. On gleda u onu kutiju pa mu ništa nije jasno, takvo pakovanje nije nikad vidio. Nekoliko minuta kasnije dolazi on i na tacni nosi kutiju marlbora. Više nisam pitao smijem li pušiti, već sam pušio skoro sve do Kopenhagena. I nisam bio jedini.
Pošto smo pojeli i nešto popili, vidim jedna ženska ide s mikrofonom a mladić iza nje sa kamerom i pitaju ”du ju spik ingliš” Raja sliježu ramenima, možda i ne znaju šta ih pita. Dođe red na mene i kažem jako malo. Učio sam neke kurseve pred olimpijadu i u zadnje vrijeme nešto obnavljao ali nisam nikad govorio tako da je moj engleski bio onako ”na suho”. Dvije danske TV kuće su poslale ekipe da naprave reportaže za zadnji večernji dnevnik. Sporazumjeli smo se nekako, malo rukama, malo išaretom, malo na engleskom. Hajde da kažem da sam im spasio dan. Mjesec dana kasnije mi fizioterapeut kaže da je gledao taj ”intervju” i prepoznao me.
Po slijetanju u Kopenhagenu je bilo prilično čekanja. Ušlo ih je nekakvih tovar u avion i jedan prevodilac i nešto vijećali. Onda su počeli s prozivkom. Dođe red i na nas. Suprugu i djecu odvojiše u stranu, a mene u neka ambulantna kola. Samo sam im uspio mahnuti. Direktno državna bolnica i neki sprat visoko ohoho. I tu čeka prevodilac. On mi objasni da će supruga i djeca biti smještena u nekom centru tridesetak kilometara od Kopenhagena koje se zove Allerød. Sobu ću dijeliti upravo s onim mladićem koji je poslao onog Kanađanina u pičku materinu u onom teretnom avionu. Zvao se Almir, iz Vogošće je, momak u ranim dvadesetim godinama. Od jednog rafala je “uhvatio” devet metaka i opet ga uspjeli zakrpiti. Pojeli smo nešto i onda su nam objasnili ako nešto trebamo u toku noći, da potegnemo za neki kanap. Čim su otišli, pospali smo kao pokošeni, iscrpljeni nakon dugog dana. Da uopšte nije bilo ratnih doživljaja, samo ovaj dan je bio dovoljan da više ne može pod kožu.
U neka doba sam se probudio i ne mogu ponovo da zaspim. S fiksatorom u ruci mi se baš i nije bilo lako prevrtati u krevetu. Onda se sjetim onog kanapa i potegnem. Dolazi sestra usplahirena, šta je sad. Pitam je mogu li dobiti olovku i papira bih da nešto pisem. Vidim joj na licu olakšanje i brzo donese čitav blok. Pisao sam kao lud, pokušao istresti na papir sve to što je bilo friško taj dan a ponajviše o osjećajima u pojedinim momentima. Četiri stranice sam napisao iz cuga. Tako mi je žao što to nisam sačuvao. Jednostavno je teklo. Onda sam prispao ponovo. U neka doba čujem Almir zove – Velija, Velija, znaš li koliko je sati? Promrmljam da ne znam. Kaže devet a još mračno vani. U tome je razlika između sjevera i juga. Mrak, pa mrak.
Jos jedan trzaj za onaj kanap i onda smo dobili nešto za pojesti. Međutim svi koji ulaze u sobu imaju neku masku preko nosa i usta. Pitam šta im to znači. Kažu tri dana smo potpuno izolovani, dok budu sigurni da nismo kakvu boleščinu unijeli. Kao da smo tifusari. Prošla su i ta tri dana i onda su se pocele oči otvarati.
I tako negdje u ljeto, sav nikakav (a takav sam najčešće bio), sretnem kolegu i ispričam mu ovo. On kaže da je njega bilo pokosilo po nogama i da je imao isti problem. A onda je privijao gavez propržen sa mlijekom, najradije kozjim. Niti kozijeg mlijeka, niti struje u stanu. Jedino ono u prahu iz humanitarne pomoći. Objasni on meni detaljno kako se to radi i privija i mijenja. Malo sam vjerovao u to, ali nisam imao šta izgubiti. Srećom gavez sam našao u blizini na Koševskom Brdu. Sestra na Ciglanama je bila ljubazna pa bi mi ponekad dala malo zavoja da to zamotam oko ruke i koristio bih isti mnogo puta. Kad sam tu smjesu prvi put napravio, direktno mi se gadilo, ličilo je na govno. Onda to nosim dan i noć dok skroz ne isuši, pa onda ponovo.
Na sljedećoj kontroli kaže doktor da se može primijetiti mali napredak, ali da postoji mogućnost za evakuaciju sto traži mnogo papira i hodanja i strpljenja. Sve kad se skupi, preda se negdje u koševskoj bolnici. Trebalo je vremena za sve to jer od armije je trebalo masa papira i ne znam šta sve nisu izmišljali, međutim nisam posustao. Negdje u septembru odnesem da predam. Momak koji prima papire zavika: ” Ma gdje si profesore?” Bio sam postiđen što sam mu zaboravio ime, ali nije zamjerio. Kažem mu da predajem papire, ali da nemam nikakve nade. A on smijući se kaže: ”Profesore, treba se nadati, sve dok se nada ne uda.”
Nastavim privijati gavez i na sljedecoj kontroli me doktor začuđeno pita šta sam činio, jer kost zarasta. Objasnim mu. Ali mu istovremeno kažem da sam predao papire za evakuaciju i da bi bila nesreća da sad kaže drugačije nego što je ranije govorio. Obećao je da neće praviti smetnje. Par sedmica kasnije dobijem obavještenje da se javim u koševsku bolnicu na pregled kod ljekara izvana, kao njihova je zadnja i mjerodavna. Jebi ga sad, pomislio sam, džaba sam hodao za svu tu papirologiju. Gore mene zapadne neki italijanski doktor. Slika fotoaparatom, ništa rentgen. Super. Pitali su ponešto, a ja sam odgovarao kao da sam umro prije tri dana. Prošlo i to.
Jedan dan sam dobio ulaznicu za nešto što se dešavalo u nekom prostoru blizu vječne vatre. Kažu malo muzike, malo priče. Ulaznicu mi je dala kćerka mog ranijeg radnog kolege Sote Sotirova, koja je radila u biblioteci u maršalci gdje sam posuđivao desetinama kilograma knjiga. Odem tu veče i to je bilo jedan jedini put kad sam se mogao malo opustiti. A gosti za poželjeti: Jovo Divjak, Kemal Monteno, Davorin Popović, Mirsad Jarović, glumac Jovičić i još nekih. Kako je to liječilo dušu. Na putu kući, sav ushićen, nisam uopšte obraćao pažnju s koje strane puca, išao sam “nako”. Dođem kući kad supruga pije kafu sa komšinicom Muneverom. Čudno piti kafu pri svijeći u devet sati uveče, to nam nje bio običaj. Ja zaustio da kažem kako mi je fino bilo, ali me Munevera preduhitri pa kaže – dobili ste evakuaciju u Dansku. Ja uporan da im objasnim kako mi je fino bilo i čude se da ne reagujem na haber. Poruka je bila što prije izvaditi pasoše jer odlazak može biti iznenada. I za divno čudo to sa pasošima je lako išlo, dok se ne sjećam detalja. Bio je to moj prvi pasoš u životu, znači u trideset devetoj godini života. Nikom se ništa ne govori. Jeben vakat.
S kolegom iz jedinice, inače izbjeglicom s Pala koji je stanovao možda kilometar daleko (nisam siguran ali čini mi se devet osoba u malom stanu), dogovorim da, ako me zivnu iznenada da mu dam ključeve. Ne znam koliko je dana prošlo, ali jedno veče po mrklom mraku oko devet sati neko kuca na vrata. Kurir koji kaže da se ujutro u osam sati nacrtamo na određenom mjestu u koševskoj bolnici i da možemo ponijeti dva kofera. Ja trčim da kolegu obavijestim a supruga pakuje što je moglo stati u dva mala koferčića (veliki tad nisu bili u modi). Spakovala je slike, audio kasete i jednu video kasetu s mojim učešćem na kvizu, nešto uspomena i malo garderobe što je moglo stati za nas četvoro. Da li sam spavao tu noć? Ne znam. U svakom slučaju je to bio veliki test za srce. Kad u tako kratkom vremenu donosis krupne odluke i jednostavno kao da jednim potezom izbrišeš dotadasnjih trideset osam godina života. Ujutro rano nas četvoro i dva kofera ( sve sam svoje spakovo u dvoje, pjevalo se nekad) smo bili u određeno vrijeme na određenom mjestu. Gore saznajemo da je nas sedam ranjenika i jedna žena koja se žalila na neku bolešćinu (dobra veza), a sa pratnjom negdje oko dvadeset osoba. Ali to je sporo išlo. Ili se meni tako činilo.
I na kraju dadose nam komad papira koji trebamo potpisati. Potpisao bih i da ne gledam šta je, ali supruga je bila budnija od mene i skužila šta potpisujemo. Potpisujemo da idemo na vlastitu odgovornost. To sam preveo tako da nas mogu zaustaviti kod aerodroma i kome hoće presuditi kao Hakiji Turajliću, koji je bio predsjednik ili potpredsjednik vlade. Skupilo se u guši, gledamo se i onda kažem – potpisujemo pa šta bude. Od boga nisam ništa ocekivao. Konačno je kolona od nekoliko Unproforovih transportera krenula, u jednom nas četvoro na kraju. Skrenem im pažnju da ne gledaju kroz one prozorčiće. Ne znam koliko normalno traje vožnja od koševske bolnice do aerodroma, ali meni se učinilo kao vječnost. I ne lezi vraže – na liniji razdvajanja zaustavlja se transporter. Mi premrli svi od straha. Prisutni vojnik je to primijetio i ponavlja – nou problem, nou problem.
Dolazimo u aerodromsku zgradu i u nekakvom holu peć na plin da se malo ogrijemo, jer dvadeset osmi decembar u Sarajevu nije nikad topao. Možda su djeca dobila po neku bombonicu, koju nisu vidjeli dvadeset i jedan mjesec. Prevodilac kaže da moramo jedno po jedno brzo prema avionu. One s fiksatorima u nogama su vojnici ubacili, a djecu je vodio po jedan vojnik. Kao u igricama najprije idemo izmedju zaštite od vreća s pijeskom a onda malo brisanog prostora do ulaska u avion čiji su motori već bili upaljeni i duvali zrak kao da se primičemo helikopteru. Avion kanadski, transportni, prostran, neke šine uzduž po sredini a uz prozore nesto sjedišta. Povežu nas jer se nema zašto pridržati. Ovi s fiksatorima u nogama u neke krevete i njih vežu za krevete. Kanadski vojnik je prilikom vezanja jednog mladića rekao nešto kao muslim nakon čega je ovaj glasno rekao – goni se u pičku materinu. Imao je pravo, da sam znao na engleskom to reći, isto bih mu rekao.
Dođe i vrijeme polijetanja, urla avion bubne opne probija. Vidim odvaja se od piste. Jedina želja je tad bila da ova čelična ptica što prije dostigne visinu na kojoj nije dostupna iz običnog oružja. Pošto je Sarajevo bilo hermetički zatvoreno, često sam poželio da sam ptica pa da zdušim iz tog pakla.
Sletjeli smo u Ankoni u Italiji na neki vojni aerodrom i posjedali pored nekih kontejnera. Kažu da je bilo nešto malo prezalogajiti ali ja sam s nekim pričao i zakasnio. U neka doba kažu idemo. Ovaj put se ne trči već polako, nema snajperista. Plavi avion Mærsk kompanije, unutra tako lijepo, u odnosu na onaj transportni. Imao sam sa sobom tri kutije cigareta pakovanih u listove knjige. Taj dan nisam imao toliko vremena za pušenje. Izvadim cigaretu i držim je u ustima. Stjuard nailazi a ja išaretom pitam smijem li je krehnuti. On kaže da, a ja onda ponudim i njemu cigaretu. On gleda u onu kutiju pa mu ništa nije jasno, takvo pakovanje nije nikad vidio. Nekoliko minuta kasnije dolazi on i na tacni nosi kutiju marlbora. Više nisam pitao smijem li pušiti, već sam pušio skoro sve do Kopenhagena. I nisam bio jedini.
Pošto smo pojeli i nešto popili, vidim jedna ženska ide s mikrofonom a mladić iza nje sa kamerom i pitaju ”du ju spik ingliš” Raja sliježu ramenima, možda i ne znaju šta ih pita. Dođe red na mene i kažem jako malo. Učio sam neke kurseve pred olimpijadu i u zadnje vrijeme nešto obnavljao ali nisam nikad govorio tako da je moj engleski bio onako ”na suho”. Dvije danske TV kuće su poslale ekipe da naprave reportaže za zadnji večernji dnevnik. Sporazumjeli smo se nekako, malo rukama, malo išaretom, malo na engleskom. Hajde da kažem da sam im spasio dan. Mjesec dana kasnije mi fizioterapeut kaže da je gledao taj ”intervju” i prepoznao me.
Po slijetanju u Kopenhagenu je bilo prilično čekanja. Ušlo ih je nekakvih tovar u avion i jedan prevodilac i nešto vijećali. Onda su počeli s prozivkom. Dođe red i na nas. Suprugu i djecu odvojiše u stranu, a mene u neka ambulantna kola. Samo sam im uspio mahnuti. Direktno državna bolnica i neki sprat visoko ohoho. I tu čeka prevodilac. On mi objasni da će supruga i djeca biti smještena u nekom centru tridesetak kilometara od Kopenhagena koje se zove Allerød. Sobu ću dijeliti upravo s onim mladićem koji je poslao onog Kanađanina u pičku materinu u onom teretnom avionu. Zvao se Almir, iz Vogošće je, momak u ranim dvadesetim godinama. Od jednog rafala je “uhvatio” devet metaka i opet ga uspjeli zakrpiti. Pojeli smo nešto i onda su nam objasnili ako nešto trebamo u toku noći, da potegnemo za neki kanap. Čim su otišli, pospali smo kao pokošeni, iscrpljeni nakon dugog dana. Da uopšte nije bilo ratnih doživljaja, samo ovaj dan je bio dovoljan da više ne može pod kožu.
U neka doba sam se probudio i ne mogu ponovo da zaspim. S fiksatorom u ruci mi se baš i nije bilo lako prevrtati u krevetu. Onda se sjetim onog kanapa i potegnem. Dolazi sestra usplahirena, šta je sad. Pitam je mogu li dobiti olovku i papira bih da nešto pisem. Vidim joj na licu olakšanje i brzo donese čitav blok. Pisao sam kao lud, pokušao istresti na papir sve to što je bilo friško taj dan a ponajviše o osjećajima u pojedinim momentima. Četiri stranice sam napisao iz cuga. Tako mi je žao što to nisam sačuvao. Jednostavno je teklo. Onda sam prispao ponovo. U neka doba čujem Almir zove – Velija, Velija, znaš li koliko je sati? Promrmljam da ne znam. Kaže devet a još mračno vani. U tome je razlika između sjevera i juga. Mrak, pa mrak.
Jos jedan trzaj za onaj kanap i onda smo dobili nešto za pojesti. Međutim svi koji ulaze u sobu imaju neku masku preko nosa i usta. Pitam šta im to znači. Kažu tri dana smo potpuno izolovani, dok budu sigurni da nismo kakvu boleščinu unijeli. Kao da smo tifusari. Prošla su i ta tri dana i onda su se pocele oči otvarati.
Nema komentara:
Objavi komentar