Abdulah Škaljić (1904-1967)

 

Abdulah Škaljić (1904-1967) 

Autor: hfz. Mahmud Traljić

 

Šerijatska sudačka škola u Sarajevu za svojih pedeset godina postojanja (1887-1937) dala je 370 svojih svršenika. Većina ih je otišla u šerijatsko-sudsku službu ili u nastavnike-profesore vjeronauke i arapskog jezika na srednjim školama. Među njima bilo je i onih koji su se posvetili drugim zanimanjima: sudačkoj struci, advokaturi, činovničkom zvanju raznih struktura i sl. Među onim koji su se posvetili šerijatsko-sudskoj službi, ima ih, koji su se istakli i kao pisci u toj ili nekoj drugoj disciplini. Neki od njih su slovili i kao priznati i veoma uvažavani stručnjaci svoga zvanja. Jedan od tih je i Abdulah-ef. Škaljić. U novembru 1997. godine navršava se trideset godina od njegove smrti. Ovih nekoliko redaka neka bude znak sjećanja na ovog skromnog, tihog, mirnog, ali veoma zaslužnog znanstvenog i kulturnog radnika našeg. 

Škaljić je rođen 6. septembra 1904. godine u Rogatici, gdje je završio mekteb i osnovnu školu. Okružnu medresu pohađao je u Sarajevu. Iz nje je prešao u Šerijatsku sudačku školu, koju je završio 1925. godine. Prva služba mu je bila u muftijskom uredu okruga Kosovskog u Prištini (1927-1930). Godine 1929. položio je šerijatsko-sudački ispit u Ministarstvu pravde u Beogradu. Služio je kao šerijatsko-sudski pripravnik u šerijatskom sudu u Prištini (19. II 1930 – 31. VIII 1930, a onda kao šerijatski sudac u Đakovci (1. IX 1930 – 28. II 1932), Skoplju (1. III 1932 – 30. IV 1935), Trebinju (1. V. 1935 – 15. VIII 1940) i Travniku (16. VIII 1940 – 30. IV 1944). 1. maja 1944. godine premješten je u Sarajevo i postavljen za vrhovnog šerijatskog suca na Vrhovnom šerijatskom sudu.Poslije drugog svjetskog rata 1945. godine služio je u Sreskom narodnom sudu prvo kao šerijatski sudac, a zatim kao mlađi pravni referent (29 VI. 1945 – 25. XII 1948). Iza toga je prešao na Institut za proučavanje folklora u Sarajevu (26. XII 1948 – 15. VI 1958), gdje je služio u svojstvu mlađeg pravnog referenta, zatim pravnog referenta, asistenta stručnog saradnika. Od 16. VI 1958. do 31. VIII 1967. godine radi u Zemaljskom muzeju kao stručni i viši stručni saradnik. Početkom 1957. godine radi kratko vrijeme kao sekretar u Muzičkoj akademiji u Sarajevu. Diplomirao je 1950. godine na Pravnom fakultetu u Sarajevu. Umirovljen je 31. VIII 1967. godine, a za nekoliko mjeseci iza toga napustio je ovaj prolazni i preselio na vječni svijet ahiret 14. novembra 1967. godine.

Na svim mjestima i ustanovama, gdje je Abdulah-ef. služio vladali su red, disciliplina i ažurnost, jer je on sam bio takav. U mjestima, gdje je služio kao šerijatski sudac, obično je bio predsjednik Vakufsko-mearifskog povjerenstva, pa se i tu osjećalo njegovo prisustvo u velikoj mjeri. Odmah poslije rata biran je u Vakufsko-mearifski sabor za Bosne i Hercegovinu. Međutim, nedugo iza toga zahvalio se na članstvu u ovom visokom vakufskom tijelu. U isto vrijeme bio je i potpredsjednik Vakufsko-mearifskog povjerenstva u Sarajevu. I tu se, makar i za kratko vrijeme, osjetilo Škaljićevo prisustvo. Osim toga, redovno je radio u muslimanskim društvima, ako su ona postojala, u svim mjestima, gdje je služio. Njegov rad bio je posebno zapažen u staleškim udruženjima: Udruženju šerijatskih sudaca i Organizaciji ilmijje El-Hidaje. U ovoj organizaciji dvije društvene godine bio je potpredsjednik Glavnog odbora. Posebno se bio angažirao na prikupljanju pretplatnika na društveno, istoimeno glasilo. Zahvaljujući upravo Abdulah-ef. mi danas imamo skoro kompletne podatke o životu i radu Udruženja šerijatskih sudaca za Bosnu i Hercegovinu. Udruženje je postojalo u periodu od 1920. do 1945. godine.

Škaljić spada i među istaknute šerijatsko-pravne pisce. Sve što je on iz ovog područja napisao i objavio, odlikuje se solidnošću i temeljitošću. Još kao mlad šerijatski sudac izdao je o svom trošku brošuru Praktični priručnik za primjenu zakona, tarifa i pravilnika o sudskim taksama (Kosovska Mitrovica, 1931) u namjeri da pomogne svojim kolegama šerijatskim sucima u primjeni propisa i pravilnoj naplati sudskih taksi, jer je tu vladalo pravo šarenilo. Njegovo Šerijatsko nasljedno pravo, koje je izlazilo prvo u nastavcima u Glasniku Islamske vjerske zajednice tokom 1940. i 1941. godine, a kasnije izdato i u posebnoj knjizi (Sarajevo, 1941, str. 115) najbolje je i najpreglednije, što je kod nas napisano iz područja šerijatskog nasljednog prava (feraiz). „Proglašenje mrtvim osoba nestalih iza 6. aprila 1941. godine“ (Glasnik IVZ, XII/1943, br. 4) tretira vrlo aktuelno pitanje, nastalo poslije kapitulacije Jugoslavije u aprilskom ratu 1941. godine i predlaže konkretne mjere u vezi s tim. „Ženidbeni zakon“ (El-Hidaja, god. VII/1944-45, br. 1-8) spada, također, u domen radova koje je Abdulah-ef. objavio iz  šerijatskog prava. Interesantan mu je rad Zbirka naredaba i okružnica za šerijatske sudove 1900-1944, koje je u tom peridu izdao Vrhovni šerijatski sud u Sarajevu, a odnosile su se na rad šerijatskih sudova u Bosni i Hercegovini. Ovaj svoj rad Škaljić je bio počeo objavljivati, također, u Glasniku IVZ (god. XII/1944, br. 8-12 i god. XIII/1945, br. 1-3). Međutim, kako je Glasnik sa brojem 1-3, 1945, bio prestao izlaziti, tako i ovaj rad nije završen.

U članku „Značaj naših vjerskih i državnih praznika i manifestovanja vjerske i nacionalne svijesti muslimana“ (Glasnik IVZ, god. VI, 1938, br. 12) Škaljić tretira i za ono vrijeme vrlo osjetljivo pitanje buđenja vjerske svijesti, naročito kod omladine. Tu se između ostalog kaže: „... proslave naših vjerskih blagdana imaju za vjerski odgoj naše omladine, kao i širokih masa, veoma veliku važnost. Dobro organizirane i lijepo izvedene proslave kojeg vjerskog praznika danas više djeluju za buđenje islamske svijesti i vjerskih osjećaja negoli mnoga druga sredstva koja služe za ovu svrhu.“ Zahvaljujući Abdulah-efendijinom članku „Osvrt na rad staleške organizacije šerijatskih sudaca od osnutka do današnjih dana“ (El-Hidaje, VI/1942-43, br. 10-11 i 12), mi danas o ovom udruženju imamo kompletne podatke, bar u najosnovnijim crtama.

Pismenog traga o svom radu u Institutu za proučavanje folklora Škaljić je ostavio, objavivši u Biltenu Instituta radove: „Telal“, „Neki narodni običaji iz Lubova“, Rječnik manje poznatih riječi (uz folklornu građu) – knjiga 1/1951, te O običajima i vjerovanjima u srezu jajačkom – knjiga II/1945.

U Institutu za proučavanje folklora začet je i Škaljićev rad na Turcizmima u narodnoj književnosti Bosne i Hercegovine. Abdulah-ef. je na ovom mukotrpnom poslu proveo niz godina. Međutim, taj njegov trud urodio je dobrim plodom. Institut je izdao u svojoj nakladi, istina u ravnoj štampi, 1957. godine ovaj riječnik (pod gornjim naslovom) u dva sveska, prvi svezak od slova A-J, a drugi od slova K-Ž, ukupno 810 stranica). Pojava ovog rječnika bila je veliki događaj u našoj naučnoj i kulturnoj javnosti, jer svi koji se bave naučnim radom i sudjeluju u kulturnom  životu, ovim rječnikom su dobili mnogo. I stručna kritika se veoma pohvalno izrazila o ovom Škaljićevom radu. Svi koji su recenzirali i prikazivali ovaj rječnik, istakli su vrijednost njegovu, ukazali na propuste autora i neke greške, koje su se u radu potkrale. Jednodušni su svi bili u jednom – oblik i tehnika u kojoj je rječnik izdat, ne odgovara jednom ovako vrijednom djelu. Prof. dr. Fehim Bajraktarević svoju je drugu ocjenu ovog rječnika završio konstatacijom da je to „sada naš najbolji rad ove vrste“.

Škaljić nije izlaskom iz štampe rječnika i prestao raditi na njemu. Usvajajući mnoge primjedbe recezenata (prof. dr. F. Bajraktarević, prof. dr. Š. Sikirić, prof. dr. J. Vuković, prof. dr. Lj. Jonke, dr. I. Kecmanović, C. Popović, mađarski turkolog dr. Georg Hazai, slavista iz Amerike prof. dr. Josef Božek), a naročito da proširi sakupljanje turcizama i izvan Bosne i Hercegovine, Škaljić je svoj rad proširio, ispravio i dopunio. A kako je potražnja za rječnikom bila veoma velika, kako u našoj zemlji, tako i u inozemstvu (prvo izdanje bilo je za kratko vrijeme po pojavljivanju rasprodato), Izdavačko preduzeće „Svjetlost“ u Sarajevu odlučilo je izdati ovaj rječnik u svojoj biblioteci „Kulturno naslijeđe“. I 1965. godine pojavio se ovaj Škaljićev rad pod naslovom Turcizmi u srpsko-hrvatskom jeziku (662 str.). Kako je i dalja potražnja za ovim rječnikom bila velika, „Svjetlost“ ga je još u dva navrata 1966. I 1973. Ponovo štampala. Da Abdulah-ef. nije ništa više napisao osim ovog rječnika, njegovo bi ime bilo trajno zapisano u kulturnoj historiji ne samo muslimana Bosne i Hercegovine, nego i u našoj široj zajednici. A on je ostavio vidna traga i na drugim poljima našeg života, vjerskog, prosvjetnog, kulturnog i društvenog. Iznad svega bio je primjer poštenja, korektnog ophođenja i ustrajnog poslenika.

(Prvi put objavljeno u: Takvim, 1977, str. 217-221)

Izvor: hfz. Mahmud Traljić, Istaknuti Bošnjaci, El-Kalem, Sarajevo, 1998, str. 322-327

Šerijatska sudačka škola u Sarajevu