FORMIRANJE I BORBENI PUT MUSLIMANSKOG
BATALJONA ROMANIJSKOG NOP ODREDA
BATALJONA ROMANIJSKOG NOP ODREDA
Mujo HODŽIĆ CRNI
*ISTOČNA BOSNA U NOB-u 1941-1945. SJEĆANJA UČESNIKA P R V A K N J I G A*
Muslimanska četa, koja je kasnije prerasla u Muslimanski bataljon
Romanijskog odreda, formirana je sredinom oktobra 1941. od
boraca iz sela Šatorovića i Osova. Selo Šatoroviće čine četiri zaseoka
— Šatorovići, Podubac, Okruglo i Tmorni Do. Pred rat ovi zaseoci
su imali 92 kuće (77 muslimanskih i 15 srpskih) sa oko 540 stanovnika.
Selo Osovo čini 15 zaselaka, a 1941. godine imalo je oko 150
kuća (90 muslimanskih i 60 srpskih) sa oko 700 stanovnika. U cjelini
uzev to su bila siromašna sela, sa slabom zemljom i sitnim posjedom.
Na području ova dva sela radila je jedna četvororazredna osnovna
škola. Pohađala su je uglavnom sva dorasla muška djeca, dok je
rijetko koje žensko dijete išlo u školu. Srednje škole u Sarajevu pohađala
su četiri učenika i Medicinski fakultet u Beogradu jedan student.
Iz ova dva sela stupili su 1941. godine u partizane — Romanijski
odred — 103 borca Muslimana, i to: iz sela Šatorovića 51 i sela Osova
52. Pored toga, u njemačkom zarobljeništvu tih dana bila su četvorica
Muslimana iz ovih sela. Znači, gotovo od svake tri muslimanske
kuće dvije su dale po jednog borca. Nasuprot tome, u neprijateljsku
vojsku je u 1941. godini stupilo dobrovoljno svega 11 ljudi
— 7 u ustaše i četiri u oružnike (žandare). Dva mladića su mobilisana
u domobrane. U šumare su se javila četvorica.
Iz ovih podataka se jasno vidi da su se ova dva muslimanska
sela 1941. godine masovno odazvala pozivu Komunističke partije Jugoslavije
na oružani ustanak. To je bio rezultat dugogodišnjeg uticaja,
a nekoliko predratnih godina i organizovanog rada KPJ u ovim
selima.
Značajnija politička aktivnost na liniji KPJ u ovim selima počinje
1929. godine. Te godine je poništen moj izbor za vijećnika opšti-
19 Istočna Bosna u NOB-u I 289
ne Borika, sa motivacijom da sam naklonjen komunističkim idejama.
U stvari, tada sam bio simpatizer KPJ, a pripadao sam Zemljoradničkoj
stranci, na čijoj sam listi, na izborima 1933. godine, bio kandidat
za načelnika opštine Borika. Počev od 1930. godine Zemljoradnička
stranka u selima Šatorovići i Osovo ima većinu glasača. Preko
nje KPJ vrši uticaj na seljake i postepeno stvara svoje uporište.
Od 1933. do 1937. godine vežu se za napredni omladinski pokret
Rasim Džindo iz zaseoka Okruglo, đak gimnazije u Pljevljima, i moj
sin Hamdija Hodžić, đak srednje tehničke škole u Sarajevu. Oni su
kasnije izvršili značajan uticaj na omladinu u ova dva sela.
Pod uticajem svoga sina Rasima 1937. godine Ćamil Džindo iz
zaseoka Okruglo postaje istaknuti simpatizer KPJ. Ovo je vrlo značajan
događaj za ova sela, jer je Ćamil Džindo bio izuzetno cijenjen
i po poštenju poznat čovjek u selima oko Rogatice. On je bio poznat
i kao dobar vjernik — Musliman, pa su po njegovom primjeru opredjeljenja
za KPJ mnogi seljaci vjerski fanatični, inače vrlo pošteni
i ugledni domaćini, shvatili da religija ne mora biti prepreka
borbi za bolji život siromašnog seljaka.
1937. godine iz Građanske škole u Rogatici istjerani su na po
godinu dana: Ragib Džindo, iz zaseoka Okruglo, sin Čamila Džinde;
Hamed Džindo, iz sela Džindić; Rasim Žunić, iz sela Šatorovići i
Šemso Sijerčić iz Rogatice. Oni su optuženi da su pod mojim i Čamilo
vim uticajem vršili komunističku djelatnost u školi, što je u stvari
i bilo tačno.
Povodom izbora 1938. godine KPJ organizuje značajnu političku
akciju u selima oko Rogatice. Kao saučesnici u organizovanju te akcije,
Ćamil Džindo i ja smo uhapšeni i proveli u zatvoru 41 dan.
U junu 1939. Čamila Džindu i mene su primili u KPJ. Od nas
dvojice i Slavka Gluhovića iz sela Zivaljevina obrazovana je partijska
ćelija. Ja sam određen za njenog sekretara. Preko Danila Đokića
iz sela Djedovaca bili smo povezani sa partijskom organizacijom
na Glasincu. Od formiranja partijske ćelije u selu Šatorovići i
Osovo KPJ razvija organizovan i intenzivan rad. Forme rada su bile
jako raznovrsne. Posebno bih istakao formiranje zemljoradničke zadruge
u selu Šatorovići. Osnovana je 1939. godine u režiji Zemljoradničke
stranke. Mene su izabrali za predsjednika, Dragomira Mimića
za potpredsjednika i Čamila Džindu za sekretara. Zadruga se
održala sve do rata i odigrala je značajnu političku ulogu u ovim
selima. Veliku pažnju partijska ćelija je posvećivala neposrednom
političkom radu sa ljudima. Koristili smo težak život seljaka za kritiku
postojećeg režima i otvaranje perspektiva borbe za bolju budućnost
radnika i seljaka. U toku 1939. i 1940. godine partijska ćelija
je primila za kandidate KPJ: Mehmeda Hodžića iz sela Šatorovića,
Agana Durmiševića iz sela Okruglo, Arifa Hodžića, Sulju Plehu i
Hameda Mešanovića iz sela Osova, te Sabriju Hodžića iz sela Žepa.
290
U toku 1940. godine u KPJ je primljen Rasim Džindo, student
medicine, a u SKOJ: Ragib Džindo, Hamed Džindo, Rasim Žunić i
Asim Hodžić, đaci srednje tehničke škole, te Agan Zagorica, đak
Učiteljske škole u Sarajevu.
I mi komunisti smo organizovano i uporno radili na svojoj samoizgradnji.
Proučavali smo marksističku literaturu, ulažući pri
tome ogromne napore, jer ja sam bio samouk, a Camil Džindo je
imao samo nekoliko godina vjerske škole — mejtefa.
Godine 1940. u selo Satoroviće dolazi Slobodan Princip Seljo, a
1941. Hasan Brkić radi upoznavanja sa radom naše partijske ćelije
i njenog daljeg usmjeravanja.
Početak drugog svjetskog rata i izbijanje fašističke opasnosti za
našu zemlju temeljito smo objasnili u našim selima, a takođe i stav
KPJ da se naša zemlja jedino osloncem na SSSR može uspješno suprotstaviti
fašističkoj opasnosti. Mi smo pobliže pratili akcije studenata
Beogradskog univerziteta u vezi sa fašističkom opasnošću. U
stvari, Rasim Džindo je tri godine pred rat prenosio u naša sela revolucionarni
polet sa tog univerziteta. On je bio taj koji je davao
široka objašnjenja o političkim zbivanjima u svijetu i našoj zemlji,
0 SSSR-u i socijalizmu, o radu KPJ i njenoj borbi za bolji život radnika
i seljaka. On ima velike zasluge što se tokom nekoliko godina
pred rat u ova dva sela formirao jak politički aktiv, čvrsto vezan za
politiku KPJ, tako da nije bio iznenađen napadom fašista i okupacijom
naše zemlje.
Početkom aprila 1941, kad su škole zatvorene, svi đaci iz naših
sela su se vratili kućama. Od njih je Rasim Džindo odmah formirao
aktiv SKOJ-a, u koji su ušli: Ragib Džindo, Asim Hodžić, Rasim
Zunić i Agan Zagorica — svi đaci; Sejfo Durmišević, radnik; Agan
Durmišević, Salko Durmišević, Avdija Mešić, Drago Lubarda i Milan
Popović — svi zemljoradnici. Za ovaj aktiv je bio vezan i Hamed
Džindo iz sela Džindića. Aktivom je rukovodio Rasim Džindo.
Odmah poslije kapitulacije formiran je aktiv SKOJ-a u gradu
Rogatici. U njemu su bili: Ragib Nalbantić, kao sekretar, Adem Akšamlija,
Rusmir Gorušanin, Muhidin Šahinpašić, Muris Branković,
Ahmed Hafizović i Ahmet Jamaković. Rasim Džindo je odlazio na
sastanke ovog aktiva. Ispred organizacije SKOJ-a sa Glasinca pomagao
je rad ova dva aktiva Savo Pređa.
Partijska ćelija je preko kandidata, skojevaca i simpatizera KPJ
uskoro poslije kapitulacije bivše Jugoslavije otpočela sa pripremama
naroda za otpor okupatoru i ustašama. Glavni zadatak nam je bio
prikupljanje oružja i raskrinkavanje ustaške vlasti među Muslimanima,
sa ciljem da se spriječi njihov dobrovoljni odlazak u ustaše
1 oružnike, kao i svaka saradnja sa okupatorom. Ljudima smo pojedinačno
i u grupama, u raznim prilikama, objašnjavali da su ustaše
i oružnici izdajice našeg naroda i sluge okupatora, da je cilj okupa19*
291
tora istrebljenje naših naroda putem zavađanja jednih sa drugim
raspirujući vjersku mržnju. Odvođenje i ubijanje uglednih Srba i
druge ustaške zločine navodili smo kao očite dokaze takve politike.
Upravo smo razbijali shvatanje koje je tada postojalo, naročito kod
starijih ljudi, da su »Švabe« prijatelji Muslimana. Analizirali smo
pojedinačno svakog čovjeka koji je stupio u ustaše ili oružnike, da
bismo ga raskrinkali pred narodom. Sistematski smo sabotirali mnoge
mjere ustaških vlasti, kao na primjer: naređenje o predaji oružja
i vojničke opreme, rekviziciju stoke i žita, mobilizaciju mladića u
domobrane, javljanje u šumare, itd. Ljudima smo davali objašnjenja
kako da se izvuku i izostanu u svim tim akcijama. Razbijali smo
bojazan da Nijemci pomoću magneta i pasa pronalaze oružje i drugu
sakrivenu opremu. Posebno smo preduzimali mjere za zaštitu komšija
Srba. Da bismo u tome što bolje uspjeli, a posebno spriječili dolazak
stranih ustaša u naša sela, odredili smo po dva sigurna čovjeka
iz sela Šatorovića i sela Okruglog da se jave u ustaše, s tim da
prime oružje, ali da ne oblače ustašku uniformu. Skojevac Ahmet
Jamaković iz Rogatice, čiji je brat postao ustaški logornik, dobio je
zadatak od aktiva SKOJ-a u Rogatici da se javi u ustaše, kako bi
mogao obavještavati o mjerama koje ustaše misle preduzimati. Napredni
omladinci iz grada Rogatice su proturani kod ustaške vlasti
da idu na popis ovršenog žita, naročito kod srpskih familija, a u svrhu
davanja pogrešnih podataka o količini ovršenog žita. Posebno
smo organizovali pomoć nekim srpskim selima u mljevenju žita, jer
su ustaše u mlinovima oduzimali i žito i konje. Razbijali smo ustašku
propagandu o »šumnjacima« i »banditima« i objašnjavali da se
radi o poštenim Srbima, koji su se morali latiti oružja da bi se oduprli
ustaškom teroru. Da bismo rad u vezi s tim što bolje prikrili i
eventualno došli do oružja, organizovali smo jednu grupu pouzdanih
ljudi iz Šatorovića i Okruglog, koja je otišla u Rogaticu da traži od
ustaša oružje radi zaštite tih sela od »šumnjaka«, ali oružje nismo
dobili. Sve ove i druge akcije mi smo organizovali i sprovodili bez
veće opasnosti po nas sve do napada fašističke Njemačke na SSSR.
Međutim, već 23. juna 1941. ustaše su pokušale uhapsiti mene i moga
sina Asima, te Čamila Džindu i njegove sinove Rasima i Ragiba. U
posljednji čas smo se sklonili jer je mene o tome obavijestio policajac
Joško, a Rasima Džindu skojevac Ahmet Jamaković. Poslije toga
Ćamil i ja sa sinovima smo morali biti vrlo oprezni u našim selima.
Nismo više smjeli javno silaziti u Rogaticu, a pri nailasku ustaša
kroz selo sakrivali smo se u šumu sa oružjem.
*
Krajem jula 1941. meni je jedna Srpkinja donijela pismo sa potpisom
Čiče. To je bio poziv da Ćamil Džindo i ja odmah dođemo u
selo Djedovce na Glasincu. Ženu je do mene poslao Danilo Đokić.
292
Pošto Ćamil Džindo nije bio kod kuće, ja sam odmah krenuo sam.
U Djedovcima sam našao Danila Đokića i on mi je saopštio da je iz
Sarajeva izašla grupa komunista sa zadatkom da diže ustanak na
Romaniji. Razgovarali smo o situaciji na Glasincu i o raspoloženju
među Muslimanima u selima oko Rogatice i njihovom odnosu prema
okupatoru i ustašama. Poslije toga, ja sam sa Mašanom Đokićem
otišao u selo Šenkoviće, gdje je trebalo da nađemo Ciču. U gaju kod
Marica kuće pronašli smo Pavla Goranina Iliju, Oskara Danona
Cigu, Ristu Marića i još neke drugove, dok je Ciča bio na terenu.
Poslije ručka Pavle Goranin mi je saopštio da je KPJ pozvala sve
svoje članove i simpatizere na ustanak protiv okupatora i ustaša i
rekao mi da je dužnost i nas komunista Muslimana da idemo među
Muslimane i da ih pozivamo i podižemo na ustanak zajedno sa Srbima.
Prema mišljenju Pavla Goranina, trebalo je da Ćamil, Rasim i ja
odmah izađemo u šumu i odatle radimo na pridobijanju za ustanak
ostalih Muslimana. Ja sam bio mišljenja da nas trojica treba prvo
da izvršimo temeljitu pripremu pa da izađemo sa većom grupom
Muslimana. Zaključeno je da mi ubrzano pripremimo izlazak Muslimana
u partizane, da se naša partijska ćelija u Satorovićima sastaje
svaka tri dana i da analizira dokle se stiglo u pripremama i o
tome šalje izvještaj za Okružni komitet i za štab Rominijskog odreda,
s tim da izvještaje doturamo preko Mašana Đokića. Takođe
mi je naređeno da se povežem sa gradom Rogaticom radi podizanja
Muslimana u borbu i prikupljanje podataka o neprijateljskim snagama
u gradu.
Cim sam se vratio u selo, ja sam naveče u svojoj kući sazvao
sastanak, kome su prisustvovali: Ćamil Džindo i njegovi sinovi Rasim
i Ragib, Salko i Agan Durmišević, Suljo Pleho, Arif, Mehmed
i Asim Hodžić. Upoznao sam ih sa zadacima koji su nam postavljeni
i dogovorili smo se kako da priđemo njihovom izvršenju. Pored
mjera koje smo zaključili da preduzmemo u vezi sa pripremom odlaska
u partizane, odlučili smo da zajedno sa komšijama Srbima odmah
izvedemo i jednu akciju na cesti Rogatica — Višegrad, tj. da
zapalimo jedan most i da posiječemo nekoliko telegrafskih stubova.
U planiranju akcije vodili smo računa da tu akciju ne izvedemo u
blizini srpskih kuća, zbog ustaške odmazde, pa smo se odlučili da
zapalimo most na mjestu gdje se od ceste odvaja put za selo Šatoroviće
i u tom rejonu da posiječemo i telegrafske stubove. Akcija je
izvedena 4. ili 5. avgusta 1941. godine. Njom je rukovodio Rasim
Džindo, a učestvovali su još: Mehmed i Hašim Hodžić, Salko Durmišević,
Veljko Lubarda, Vlado Đerić i Milan Popović, svi iz sela
Šatorovića i Okruglo. Ovom akcijom postignut je značajan politički
efekat. Pošto je izvedena nekoliko dana poslije napada partizana na
oružnike postaje u Zljebovima i Sokolovićima, to je ovu našu akciju
narod povezivao sa te dvije prethodne, pa se u Rogatici govorilo:
»Eto, došli nam partizani pred samu Rogaticu«. Sve ove akcije po-
293
Romanijskog odreda, formirana je sredinom oktobra 1941. od
boraca iz sela Šatorovića i Osova. Selo Šatoroviće čine četiri zaseoka
— Šatorovići, Podubac, Okruglo i Tmorni Do. Pred rat ovi zaseoci
su imali 92 kuće (77 muslimanskih i 15 srpskih) sa oko 540 stanovnika.
Selo Osovo čini 15 zaselaka, a 1941. godine imalo je oko 150
kuća (90 muslimanskih i 60 srpskih) sa oko 700 stanovnika. U cjelini
uzev to su bila siromašna sela, sa slabom zemljom i sitnim posjedom.
Na području ova dva sela radila je jedna četvororazredna osnovna
škola. Pohađala su je uglavnom sva dorasla muška djeca, dok je
rijetko koje žensko dijete išlo u školu. Srednje škole u Sarajevu pohađala
su četiri učenika i Medicinski fakultet u Beogradu jedan student.
Iz ova dva sela stupili su 1941. godine u partizane — Romanijski
odred — 103 borca Muslimana, i to: iz sela Šatorovića 51 i sela Osova
52. Pored toga, u njemačkom zarobljeništvu tih dana bila su četvorica
Muslimana iz ovih sela. Znači, gotovo od svake tri muslimanske
kuće dvije su dale po jednog borca. Nasuprot tome, u neprijateljsku
vojsku je u 1941. godini stupilo dobrovoljno svega 11 ljudi
— 7 u ustaše i četiri u oružnike (žandare). Dva mladića su mobilisana
u domobrane. U šumare su se javila četvorica.
Iz ovih podataka se jasno vidi da su se ova dva muslimanska
sela 1941. godine masovno odazvala pozivu Komunističke partije Jugoslavije
na oružani ustanak. To je bio rezultat dugogodišnjeg uticaja,
a nekoliko predratnih godina i organizovanog rada KPJ u ovim
selima.
Značajnija politička aktivnost na liniji KPJ u ovim selima počinje
1929. godine. Te godine je poništen moj izbor za vijećnika opšti-
19 Istočna Bosna u NOB-u I 289
ne Borika, sa motivacijom da sam naklonjen komunističkim idejama.
U stvari, tada sam bio simpatizer KPJ, a pripadao sam Zemljoradničkoj
stranci, na čijoj sam listi, na izborima 1933. godine, bio kandidat
za načelnika opštine Borika. Počev od 1930. godine Zemljoradnička
stranka u selima Šatorovići i Osovo ima većinu glasača. Preko
nje KPJ vrši uticaj na seljake i postepeno stvara svoje uporište.
Od 1933. do 1937. godine vežu se za napredni omladinski pokret
Rasim Džindo iz zaseoka Okruglo, đak gimnazije u Pljevljima, i moj
sin Hamdija Hodžić, đak srednje tehničke škole u Sarajevu. Oni su
kasnije izvršili značajan uticaj na omladinu u ova dva sela.
Pod uticajem svoga sina Rasima 1937. godine Ćamil Džindo iz
zaseoka Okruglo postaje istaknuti simpatizer KPJ. Ovo je vrlo značajan
događaj za ova sela, jer je Ćamil Džindo bio izuzetno cijenjen
i po poštenju poznat čovjek u selima oko Rogatice. On je bio poznat
i kao dobar vjernik — Musliman, pa su po njegovom primjeru opredjeljenja
za KPJ mnogi seljaci vjerski fanatični, inače vrlo pošteni
i ugledni domaćini, shvatili da religija ne mora biti prepreka
borbi za bolji život siromašnog seljaka.
1937. godine iz Građanske škole u Rogatici istjerani su na po
godinu dana: Ragib Džindo, iz zaseoka Okruglo, sin Čamila Džinde;
Hamed Džindo, iz sela Džindić; Rasim Žunić, iz sela Šatorovići i
Šemso Sijerčić iz Rogatice. Oni su optuženi da su pod mojim i Čamilo
vim uticajem vršili komunističku djelatnost u školi, što je u stvari
i bilo tačno.
Povodom izbora 1938. godine KPJ organizuje značajnu političku
akciju u selima oko Rogatice. Kao saučesnici u organizovanju te akcije,
Ćamil Džindo i ja smo uhapšeni i proveli u zatvoru 41 dan.
U junu 1939. Čamila Džindu i mene su primili u KPJ. Od nas
dvojice i Slavka Gluhovića iz sela Zivaljevina obrazovana je partijska
ćelija. Ja sam određen za njenog sekretara. Preko Danila Đokića
iz sela Djedovaca bili smo povezani sa partijskom organizacijom
na Glasincu. Od formiranja partijske ćelije u selu Šatorovići i
Osovo KPJ razvija organizovan i intenzivan rad. Forme rada su bile
jako raznovrsne. Posebno bih istakao formiranje zemljoradničke zadruge
u selu Šatorovići. Osnovana je 1939. godine u režiji Zemljoradničke
stranke. Mene su izabrali za predsjednika, Dragomira Mimića
za potpredsjednika i Čamila Džindu za sekretara. Zadruga se
održala sve do rata i odigrala je značajnu političku ulogu u ovim
selima. Veliku pažnju partijska ćelija je posvećivala neposrednom
političkom radu sa ljudima. Koristili smo težak život seljaka za kritiku
postojećeg režima i otvaranje perspektiva borbe za bolju budućnost
radnika i seljaka. U toku 1939. i 1940. godine partijska ćelija
je primila za kandidate KPJ: Mehmeda Hodžića iz sela Šatorovića,
Agana Durmiševića iz sela Okruglo, Arifa Hodžića, Sulju Plehu i
Hameda Mešanovića iz sela Osova, te Sabriju Hodžića iz sela Žepa.
290
U toku 1940. godine u KPJ je primljen Rasim Džindo, student
medicine, a u SKOJ: Ragib Džindo, Hamed Džindo, Rasim Žunić i
Asim Hodžić, đaci srednje tehničke škole, te Agan Zagorica, đak
Učiteljske škole u Sarajevu.
I mi komunisti smo organizovano i uporno radili na svojoj samoizgradnji.
Proučavali smo marksističku literaturu, ulažući pri
tome ogromne napore, jer ja sam bio samouk, a Camil Džindo je
imao samo nekoliko godina vjerske škole — mejtefa.
Godine 1940. u selo Satoroviće dolazi Slobodan Princip Seljo, a
1941. Hasan Brkić radi upoznavanja sa radom naše partijske ćelije
i njenog daljeg usmjeravanja.
Početak drugog svjetskog rata i izbijanje fašističke opasnosti za
našu zemlju temeljito smo objasnili u našim selima, a takođe i stav
KPJ da se naša zemlja jedino osloncem na SSSR može uspješno suprotstaviti
fašističkoj opasnosti. Mi smo pobliže pratili akcije studenata
Beogradskog univerziteta u vezi sa fašističkom opasnošću. U
stvari, Rasim Džindo je tri godine pred rat prenosio u naša sela revolucionarni
polet sa tog univerziteta. On je bio taj koji je davao
široka objašnjenja o političkim zbivanjima u svijetu i našoj zemlji,
0 SSSR-u i socijalizmu, o radu KPJ i njenoj borbi za bolji život radnika
i seljaka. On ima velike zasluge što se tokom nekoliko godina
pred rat u ova dva sela formirao jak politički aktiv, čvrsto vezan za
politiku KPJ, tako da nije bio iznenađen napadom fašista i okupacijom
naše zemlje.
Početkom aprila 1941, kad su škole zatvorene, svi đaci iz naših
sela su se vratili kućama. Od njih je Rasim Džindo odmah formirao
aktiv SKOJ-a, u koji su ušli: Ragib Džindo, Asim Hodžić, Rasim
Zunić i Agan Zagorica — svi đaci; Sejfo Durmišević, radnik; Agan
Durmišević, Salko Durmišević, Avdija Mešić, Drago Lubarda i Milan
Popović — svi zemljoradnici. Za ovaj aktiv je bio vezan i Hamed
Džindo iz sela Džindića. Aktivom je rukovodio Rasim Džindo.
Odmah poslije kapitulacije formiran je aktiv SKOJ-a u gradu
Rogatici. U njemu su bili: Ragib Nalbantić, kao sekretar, Adem Akšamlija,
Rusmir Gorušanin, Muhidin Šahinpašić, Muris Branković,
Ahmed Hafizović i Ahmet Jamaković. Rasim Džindo je odlazio na
sastanke ovog aktiva. Ispred organizacije SKOJ-a sa Glasinca pomagao
je rad ova dva aktiva Savo Pređa.
Partijska ćelija je preko kandidata, skojevaca i simpatizera KPJ
uskoro poslije kapitulacije bivše Jugoslavije otpočela sa pripremama
naroda za otpor okupatoru i ustašama. Glavni zadatak nam je bio
prikupljanje oružja i raskrinkavanje ustaške vlasti među Muslimanima,
sa ciljem da se spriječi njihov dobrovoljni odlazak u ustaše
1 oružnike, kao i svaka saradnja sa okupatorom. Ljudima smo pojedinačno
i u grupama, u raznim prilikama, objašnjavali da su ustaše
i oružnici izdajice našeg naroda i sluge okupatora, da je cilj okupa19*
291
tora istrebljenje naših naroda putem zavađanja jednih sa drugim
raspirujući vjersku mržnju. Odvođenje i ubijanje uglednih Srba i
druge ustaške zločine navodili smo kao očite dokaze takve politike.
Upravo smo razbijali shvatanje koje je tada postojalo, naročito kod
starijih ljudi, da su »Švabe« prijatelji Muslimana. Analizirali smo
pojedinačno svakog čovjeka koji je stupio u ustaše ili oružnike, da
bismo ga raskrinkali pred narodom. Sistematski smo sabotirali mnoge
mjere ustaških vlasti, kao na primjer: naređenje o predaji oružja
i vojničke opreme, rekviziciju stoke i žita, mobilizaciju mladića u
domobrane, javljanje u šumare, itd. Ljudima smo davali objašnjenja
kako da se izvuku i izostanu u svim tim akcijama. Razbijali smo
bojazan da Nijemci pomoću magneta i pasa pronalaze oružje i drugu
sakrivenu opremu. Posebno smo preduzimali mjere za zaštitu komšija
Srba. Da bismo u tome što bolje uspjeli, a posebno spriječili dolazak
stranih ustaša u naša sela, odredili smo po dva sigurna čovjeka
iz sela Šatorovića i sela Okruglog da se jave u ustaše, s tim da
prime oružje, ali da ne oblače ustašku uniformu. Skojevac Ahmet
Jamaković iz Rogatice, čiji je brat postao ustaški logornik, dobio je
zadatak od aktiva SKOJ-a u Rogatici da se javi u ustaše, kako bi
mogao obavještavati o mjerama koje ustaše misle preduzimati. Napredni
omladinci iz grada Rogatice su proturani kod ustaške vlasti
da idu na popis ovršenog žita, naročito kod srpskih familija, a u svrhu
davanja pogrešnih podataka o količini ovršenog žita. Posebno
smo organizovali pomoć nekim srpskim selima u mljevenju žita, jer
su ustaše u mlinovima oduzimali i žito i konje. Razbijali smo ustašku
propagandu o »šumnjacima« i »banditima« i objašnjavali da se
radi o poštenim Srbima, koji su se morali latiti oružja da bi se oduprli
ustaškom teroru. Da bismo rad u vezi s tim što bolje prikrili i
eventualno došli do oružja, organizovali smo jednu grupu pouzdanih
ljudi iz Šatorovića i Okruglog, koja je otišla u Rogaticu da traži od
ustaša oružje radi zaštite tih sela od »šumnjaka«, ali oružje nismo
dobili. Sve ove i druge akcije mi smo organizovali i sprovodili bez
veće opasnosti po nas sve do napada fašističke Njemačke na SSSR.
Međutim, već 23. juna 1941. ustaše su pokušale uhapsiti mene i moga
sina Asima, te Čamila Džindu i njegove sinove Rasima i Ragiba. U
posljednji čas smo se sklonili jer je mene o tome obavijestio policajac
Joško, a Rasima Džindu skojevac Ahmet Jamaković. Poslije toga
Ćamil i ja sa sinovima smo morali biti vrlo oprezni u našim selima.
Nismo više smjeli javno silaziti u Rogaticu, a pri nailasku ustaša
kroz selo sakrivali smo se u šumu sa oružjem.
*
Krajem jula 1941. meni je jedna Srpkinja donijela pismo sa potpisom
Čiče. To je bio poziv da Ćamil Džindo i ja odmah dođemo u
selo Djedovce na Glasincu. Ženu je do mene poslao Danilo Đokić.
292
Pošto Ćamil Džindo nije bio kod kuće, ja sam odmah krenuo sam.
U Djedovcima sam našao Danila Đokića i on mi je saopštio da je iz
Sarajeva izašla grupa komunista sa zadatkom da diže ustanak na
Romaniji. Razgovarali smo o situaciji na Glasincu i o raspoloženju
među Muslimanima u selima oko Rogatice i njihovom odnosu prema
okupatoru i ustašama. Poslije toga, ja sam sa Mašanom Đokićem
otišao u selo Šenkoviće, gdje je trebalo da nađemo Ciču. U gaju kod
Marica kuće pronašli smo Pavla Goranina Iliju, Oskara Danona
Cigu, Ristu Marića i još neke drugove, dok je Ciča bio na terenu.
Poslije ručka Pavle Goranin mi je saopštio da je KPJ pozvala sve
svoje članove i simpatizere na ustanak protiv okupatora i ustaša i
rekao mi da je dužnost i nas komunista Muslimana da idemo među
Muslimane i da ih pozivamo i podižemo na ustanak zajedno sa Srbima.
Prema mišljenju Pavla Goranina, trebalo je da Ćamil, Rasim i ja
odmah izađemo u šumu i odatle radimo na pridobijanju za ustanak
ostalih Muslimana. Ja sam bio mišljenja da nas trojica treba prvo
da izvršimo temeljitu pripremu pa da izađemo sa većom grupom
Muslimana. Zaključeno je da mi ubrzano pripremimo izlazak Muslimana
u partizane, da se naša partijska ćelija u Satorovićima sastaje
svaka tri dana i da analizira dokle se stiglo u pripremama i o
tome šalje izvještaj za Okružni komitet i za štab Rominijskog odreda,
s tim da izvještaje doturamo preko Mašana Đokića. Takođe
mi je naređeno da se povežem sa gradom Rogaticom radi podizanja
Muslimana u borbu i prikupljanje podataka o neprijateljskim snagama
u gradu.
Cim sam se vratio u selo, ja sam naveče u svojoj kući sazvao
sastanak, kome su prisustvovali: Ćamil Džindo i njegovi sinovi Rasim
i Ragib, Salko i Agan Durmišević, Suljo Pleho, Arif, Mehmed
i Asim Hodžić. Upoznao sam ih sa zadacima koji su nam postavljeni
i dogovorili smo se kako da priđemo njihovom izvršenju. Pored
mjera koje smo zaključili da preduzmemo u vezi sa pripremom odlaska
u partizane, odlučili smo da zajedno sa komšijama Srbima odmah
izvedemo i jednu akciju na cesti Rogatica — Višegrad, tj. da
zapalimo jedan most i da posiječemo nekoliko telegrafskih stubova.
U planiranju akcije vodili smo računa da tu akciju ne izvedemo u
blizini srpskih kuća, zbog ustaške odmazde, pa smo se odlučili da
zapalimo most na mjestu gdje se od ceste odvaja put za selo Šatoroviće
i u tom rejonu da posiječemo i telegrafske stubove. Akcija je
izvedena 4. ili 5. avgusta 1941. godine. Njom je rukovodio Rasim
Džindo, a učestvovali su još: Mehmed i Hašim Hodžić, Salko Durmišević,
Veljko Lubarda, Vlado Đerić i Milan Popović, svi iz sela
Šatorovića i Okruglo. Ovom akcijom postignut je značajan politički
efekat. Pošto je izvedena nekoliko dana poslije napada partizana na
oružnike postaje u Zljebovima i Sokolovićima, to je ovu našu akciju
narod povezivao sa te dvije prethodne, pa se u Rogatici govorilo:
»Eto, došli nam partizani pred samu Rogaticu«. Sve ove akcije po-
293
 |
| Grupa boraca Romanijskog NOP odreda 1941 |
vezane su sa glasovima da su na Glasinac i Romaniju došli komunisti
kojima su se priključili Srbi sa Glasinca, pa se pretpostavljalo da
oni izvode sve ove akcije. Izvještaj o akciji i raspoloženju Muslimana
za izlazak u partizane odnio je Ćamil Džindo do Mašana Đokića.
Uskoro poslije toga javljeno nam je iz štaba Romanijskog odreda da
je u selo Brankoviće otišla jedna grupa drugova sa Romanije sa zadatkom
da formira Sjemičku partizansku četu. U toj grupi su bili:
Danilo Đokić, Desimir Pređa i Rajko Karišik. Oni su okupili jednu
grupu mještana, pa su izvršili napad na ustašku posadu u opštinskoj
zgradi na Lijesci kod Borike. Napad nije uspio, pa se to prilično negativno
odrazilo na neke naše simpatizere u muslimanskim selima.
Nekoliko dana poslije te akcije u selo Okruglo došao je Danilo Đokić,
pa smo se sa njim dogovorili da vršimo pripreme za izlazak jedne
grupe Muslimana na Sjemeč. Zato smo pažljivo pratili i u našim
selima objašnjavali sve akcije Danilove grupe. Ona je prvo oslobodila
Filipa Krsmanovića i njegova dva sina kad su ih ustaše sprovodile
za Rogaticu. Zatim je 13. avgusta Danilova grupa postigla
veliki uspjeh zauzevši žandarmerijsku stanicu na Sjemeću. Poslije
toga odmah je formirana Sjemećka četa, u koju je polovinom avgusta
stupio i Rasim Džindo, kao prvi partizan Musliman iz ovog kraja.
S obzirom na to da je bio položio pet semestara medicine, određen
je za ljekara iako je njegova želja bila da bude obični borac i politički
radnik.
294
Petog septembra otpočeo je napad Romanijskog odreda na Rogaticu,
a 6. septembra u Sjemećku četu su stupili Ćamil i Ragib
Džindo i Salko Durmišević iz sela Okruglog. Prema dogovoru trebalo
je da i ja istog dana sa grupom od oko 15 ljudi iz sela Šatorovića
izađem na Sjemeć ili da se pridružimo ustanicima za napad na Rogaticu.
Međutim, oko 9 sati ujutru primjećena je velika kolona ustaša,
koja se preko sela Osova kretala ka našem selu. Ja sam predložio
da se ustašama ne dozvoli da bez borbe prođu kroz selo, ali
se komšije nisu složile, jer je u koloni bilo 300—400 ljudi. Složili
smo se da pošaljemo dvojicu naših seljana da od ustaša traže da obiđu
selo, ali su ustaše ubrzo upale u naše selo i opkolile moju grupu,
u kojoj je bilo 12 naoružanih ljudi. Tražili su da odložimo oružje
bez borbe, ali mi nismo pristali. Jedna grupa ustaša od Višegrada
bila je spremna da prihvati borbu sa nama, ali pošto je većina u koloni
bila sastavljena od seljaka iz naših okolnih sela, to im oni nisu
dozvolili da nas napadnu. Zulfo Dumanić, komandant te kolone,
predložio je da ja dam pušku nekom od svojih ljudi i da zajednički
krenemo za Rogaticu. Bilo mi je jasno da se moramo izvući lukavstvom,
pa sam pristao. Sprovodili su me trojica ustaša, ali su sa
mnom išla i trojica mojih naoružanih ljudi. Kad su ustaše izbile
pred Rogaticu, ustanici su se već povlačili od grada pa je došlo do
prepucavanja. Tom prilikom je poginuo Hrustan Hodžić iz sela Šatorovića.
Trojica ustaša koji su mene čuvali otrčali su u zaklon, a
ja sam to iskoristio pa sam tobože tražeći i sam zaklon pobjegao u
šumu, a zatim se vratio u naše selo. To je učinila i većina ljudi iz
našeg sela koji se već ranije nisu bili izvukli.
*
Napad ustanika na Rogaticu i prolazak ustaša kroz selo Šatoroviće
i Osovo jako su komplikovali situaciju u našim selima u vezi
sa odlaskom u partizane. Jedan broj ljudi se kolebao, pa je trebalo
i vremena i napora da im se sve to objasni. 20. septembra ustaše su
iz uporišta na Lijesci izvršile napad na selo Brankoviće, ali ih je
Sjemećka četa odbila, izvršila protivnapad i zauzela to ustaško uporište,
a ustaše su pobjegle u Rogaticu. 24. septembra Sjemećka četa
je zarobila satniju domobrana koja se sa četiri kamiona kretala od
Višegrada za Rogaticu. Poslije ovih uspjeha Sjemećkoj četi se priključio
veliki broj boraca, pa je formiran Sjemećki bataljon u sastavu
Romanijskog odreda. Ovo se vrlo pozitivno odrazilo i na raspoloženje
Muslimana u Šatorovićima, Okruglom, Tmomom Dolu i Osovu.
Međutim, baš tih dana došlo je i do prve paljevine muslimanskih
sela oko Borike i ubijanja muslimanskog življa — staraca, žena i
djece. To su izvršili četnici koji su došli iz okoline Bratunca. Oni su
ubrzo zatim stigli i na teren Sjemićkog bataljona. U stvari partizani
i četnici su tih dana otpočeli zajednički napad na Rogaticu, pa su
295
napadali okolna ustaška uporišta. U tim borbama ustaše su vršile
velike zločine po srpskim, a četnici po muslimanskim selima. Po nekoliko
sela gorijelo je svakog dana, a na stotine čeljadi je poklano,
pobijeno ili živo zapaljeno. Sela Šatorovići, Okruglo, Tmorni Do i
Osovo su tih dana zaobiđena i od ustaša i od četnika. Ali ljudi u tim
selima su bili zaplašeni. Neki su predlagali da se bježi u Rogaticu,
ali mi smo ipak uspjeli da ih zadržimo kod kuća, objašnjavajući im
da je bježanje u Rogaticu u ovoj situaciji isto što i stupanje u ustaše.
Četvrtog oktobra u zoru u selo Šatoroviće iznenada upada četnička
četa Obrena Kosorića. Mi im nismo pružili otpor, pa su mene
svezali i pohvatali oko 15 ljudi — mojih najboljih saradnika, a zatim
nas odveli do jedne velike rupe na streljanje. Tamo su nas maltretirali
tražeći da im predamo oružje. Mi smo odugovlačili sa priznanjima,
pa je jedan po jedan priznavao, a oni ga sa patrolom slali
da donese puške. Na taj način smo se nadali da će nam stići pomoć
od neke partizanske jedinice, pošto su neki naši ljudi uspjeli da pobjegnu
iz sela. I zaista, Adii Mulaosmanović i Asim Hodžić su uspjeli
da u selu Okruglom pronađu Radomira Neškovića, komandira
čete Sjemećkog bataljona, koji se odmah odazvao molbi da dođe u
pomoć Šatorovićima. Njih trojica su stigla do mjesta gdje su nas
četnici čuvali i energičnom intervencijom Radomira Neškovića mi
smo bili pušteni, uzeli naše oružje i vratili se u selo. Čim su nas
četnici vidjeli naoružane zajedno sa Radomirom Neškovićem, oni su
žurno napustili selo. Dok su bili u selu, pljačkali su, više ljudi su
tukli, ali nikog nisu ubili. Odnijeli su nam nekoliko pušaka, nešto
municije i bombi. Ovo je bila kritična situacija za naše selo. Teškom
mukom smo uspijeli da zadržimo ljude u selu da ne pobjegnu ustašama
u Rogaticu.
Šestog oktobra, poslije pokolja koji su ustaše izvršile u srpskim
selima Klisuri i Kočarimu, jedna veća grupa četnika došla je u
Sjemećki bataljon da pobije Čamila, Rasima i Ragiba Džindu i Salku
Durmiševića. Komandant Sjemećkog bataljona Nikola Prodanović i
ostali drugovi iz štaba uspjeli su da ih na vrijeme sklone, ali su ih
iste večeri uputili da se jave Čiči na Romaniji, jer nisu mogli dalje
ostati u Sjemećkom bataljonu, na čiju teritoriju su došle četničke
bande. Noću između 6. i 7. oktobra Ćamil i Rasim Džindo i ja održali
smo sastanak u Ćamilovoj kući i donijeli odluku da iste večeri ja
idem na Romaniju, a da Ćamil i Rasim sutradan sa jednom grupom
boraca iz naših sela dođu za mnom. Tako su 7. oktobra u Podromaniju
stigli: Ćamil i Rasim Džindo i Sejfo Durmišević iz sela Okruglo,
te Asim i Osman Hodžić i Mehmed Konaković iz sela Šatorovića.
Ja sam ih sačekao u Podromaniji, pa smo svi skupa otišli u Bijele
Vode, gdje smo se javili drugu Čiči, komandantu Romanijskog odreda.
Drugovi iz Štaba odreda su nas vrlo srdačno primili. Odlučili
su da Ćamil Džindo i ja tu ostanemo radi prihvata ostalih Muslimana
iz naših sela, Rasim Džindo da ide na dužnost ljekara u jedan
bataljon, a da Asim i Osman Hodžić, Sejfo Durmišević i Mehmed
Konaković idu u četu Đure Đukića. Ta četa je držala položaj na
brdu Lučevnik na Ravnoj Romaniji. Međutim, drugi dan se u toj
četi dogodio ozbiljan incident sa ovim našim mladićima. Dok su
borci poslije ručka ležali i odmarali se u šumi, pukla je puška i dva
borca su ranjena. Jedna grupa boraca iz čete, na čelu sa komandirom,
odmah je opkolila i razoružala četiri novodošla Muslimana,
psujući ih i govoreći da su oni opalili metak. Ali, ubrzo je stigao
komandant bataljona, postrojio četu i pregledom oružja ustanovio
da je jedan borac Srbin nehotice opalio metak. Pošto je toga dana
ta četa išla u pretres šume, gdje je primijećena neka ustaška patrola,
to je povratkom iz akcije ovaj borac zaboravio da zakoči pušku,
metnuo je na zemlju, stavio na nju torbicu kao jastuk i legao da
spava. Obarač je zakačio za nešto i puška je opalila, tako da on nije
ni znao da je metak opalio. Iako se stvar brzo razjasnila, ovo je
ostavilo vrlo mučan utisak u četi. Mladići Muslimani su tražili da ih
premjeste u drugu četu, ali to im nije dozvoljeno.
Kroz nekoliko dana stiglo je još 15 ljudi iz naših sela, pa je
formiran samostalni muslimanski vod, za čijeg komandira sam bio
određen ja. Raspoređeni smo u Koprivičine kolibe u Cavčevu polju
na Romaniji, sa zadatkom da patroliramo u pravcu Crvenih i Orlovih
stijena. Za nekoliko narednih dana stiglo je još nekoliko grupa
Muslimana iz sela: Šatorovići, Okruglo, Tmorni Do i Osovo, pa je
sredinom oktobra 1941. formirana Muslimanska četa Romanijskog
odreda. Ja sam postavljen za komandira čete, a Derviš Numić, iz
Duvna, inače student prava, određen je za političkog komesara. Odmah
po formiranju četa je upućena na front između Sjetline i Stambolčića
na pruzi Sarajevo — Višegrad. U toku oktobra i novembra
u Muslimansku četu su stupila 103 borca iz sela Šatorovića.
Formiranje Muslimanske čete u Romanijskom odredu sredinom
oktobra 1941. i drugo oslobođenje Rogatice 24. oktobra iste godine
snažno je odjeknulo i u ostalim muslimanskim selima oko Rogatice
i Sokolca. Okružni komitet i štab Romanijskog odreda razvijaiu intenzivan
politički rad po muslimanskim selima, u koja se iz Muslimanske
čete upućuju: Ćamil Džindo,1) Rasim Džindo, Derviš Numić,
Mehmed Hodžić i Asim Hodžić. Ovaj rad je imao uspjeha, pa je krajem
oktobra u Sietlinu stigla grupa od 20 boraca iz sela Vietrenika,
Džindića i Jasenica, a u novembru i decembru stižu još 95 boraca
iz drugih muslimanskih sela oko Rogatice i Sokolca.
Kraiem oktobra 1941. Muslimanska četa je imala svoiu prvu
ozbiljniju borbu. Štab Romanijskog odreda je organizovao napad na
l) Ćamil Džindo je poslije oslobođenja Rogatice izabran za člana
Sreskog narodnooslobodilačkog odbora. Na toj dužnosti je radio na organizaciji
narodne vlasti po selima, na organizaciji pozadine i podizanju
Muslimana u borbu. Tu je ostao sve do početka druge neprijateljske
ofanzive.
297
Stambolčić i Pale. U tom napadu su učestvovale četiri čete. Gučevačka
četa je napadala preko Konzorcije; Sjetlinska četa duž ceste Sjetlina
— brdo Vitez; Glasnička i Muslimanska četa napadale su na
samo brdo Vitez iznad željezničke stanice Stambolčić, gdje su se
ustaše i domobrani bili dobro utvrdili u rovovima i bunkerima. Napad
smo izveli danju. Glasinačka i Muslimanska četa su izvršile
energičan juriš, ali su odbijene veoma jakom i dobro organizovanom
vatrom. Borba je trajala četiri sata, ali se položaji nisu mogli zauzeti,
pa je naređeno povlačenje. Obje čete su imale gubitaka. U
Muslimanskoj četi su ranjeni Rasim Zunić i Hašim Hodžić.2) U toj
borbi je bilo dirljivih prizora. Ispred ustaških bunkera borci Muslimanske
i Glasinačke čete su zajednički, žrtvujući svoje živote, izvlačili
ranjene i mrtve drugove, a zatim ih zajednički odnijeli sve do
na Glasinac, gdje su mrtvi predati familijama da ih sahrane a ranjeni
smješteni u bolnicu. Iako u akciji nismo uspjeli, naši borci su bili
oduševljeni tom borbom, u kojoj su učestvovali zajedno sa drugovima
Srbima. Danima se ova borba prepričavala u Muslimanskoj
četi. Za ondašnje prilike to je zaista bio izvanredan događaj i jedinstven
slučaj da se jedna srpska i jedna muslimanska četa bore
rame uz rame protiv zajedničkog neprijatelja — ustaša. To je
bilo djelo komunista sa Glasinca i Šatorovića koji su godinama
uporno radili na razvijanju bratstva i jedinstva u svojim selima.
Do kraja novembra Muslimanska i Gučevska četa ostale su na
položaju u Sjetlini zatvarajući pravac od Pala. Za to vrijeme imale
su nekoliko manjih borbi. Naročito je bio aktivan neprijateljski
oklopni voz od koga je jednog dana poginuo Rajko Karišik, čovjek
koji je imao velike zasluge za razvijanje bratstva i jedinstva između
Srba i Muslimana u selima oko Rogatice.
Kroz borbe koje je vodila i svojim postupcima u kontaktu sa
narodom, Muslimanska četa je stekla ugled i priznanje kod srpskog
naroda u tom kraju. Ali našlo se i nekoliko izroda koji su harangirali
među Srbima, a glavni među njima bio je Košta Vukadin. Jednog
dana je Košta Vukadin došao u ambulantu gdje je Rasim Džindo
previjao ranjenike. On se obratio Rasimu ovim riječima: »Šta ćeš ti
ovdje, Turčine! Ja ovdje u Sjetlini neću trpjeti da se Turci šeću«.
Rasim mu je mirno odgovorio: »Ja nisam Turčin već komunista koji
se bori za slobodu i bolji život svog naroda«. Borci Srbi koji su se
tu zatekli izbacili su Kostu Vukadina iz ambulante, govoreći mu:
»Ti napadaš naše drugove Muslimane koji čuvaju Sjetlinu da je ne
popale ustaše. Oni čuvaju i tebe i tvoju kuću«. Drugi put je Košta
Vukadin došao sa grupom četnika u kuću gdje je bila smještena
Muslimanska četa. Jedan od četnika je opalio metak u plafon iako su
gore u sobi spavali borci. Srećom niko nije ranjen, pa je prošlo bez
*) Kasnije dobio gangrenu i umro u bolnici u Rogatici, u decembru
1941.
298
ozbiljnog incidenta. Inače bilo je poznato da Košta Vukadin sa grupom
četnika stalno vrši ja noću po pozadini i pljačka muslimanska
sela dok mi držimo položaj. Ovo je unosilo nemir i neraspoloženje
među borce Muslimanske i Gučevske čete, pa smo određivali patrole
koje su noću obilazile muslimanska sela u cilju njihove zaštite od
četnika.
U novembru u Muslimansku četu došla je grupa radnika i đaka
iz grada Rogatice. U njoj su bili: Adem Akšamija, Edhem Behlulović,
Muris Branković, Ešref Ćamo, Rusmir Gorušanin, Ahmet Hafizović,
Fehim Hafizović, Ragib Nalbantić i Muhidin Šahinpašić — svi
đaci, te Galib Karahmet, Rašid Kazić i Koro Mujo — radnici. Njihov
dolazak omogućio je da se razvije širi i intenzivniji politički i kulturno-
prosvjetni rad u četi. Osim toga, dolazak mladića iz grada,
sinova uglednih muslimanskih porodica, imao je i širi politički značaj
na planu okupljanja Muslimana u narodnooslobodilačkoj borbi.
Za vrijeme boravka Muslimanske čete na položajima u Sjetlini
obišli su je Košta Nađ i Pavle Goranin Ilija, komesar Romanijskog
odreda. Oni su razgovarali sa borcima i govorili im o narodnooslobodilačkoj
borbi i događajima na istočnom frontu. Posebno su objašnjavali
četničko rovarenje i ukazivali na složenost situacije u vezi
sa suzbijanjem četničke aktivnosti na razbijanju ustaničkih redova.
Za vrijeme boravka čete u Sjetlini nekoliko drugova je primljeno
u KPJ i SKOJ, tako da je formirana partijska ćelija i aktiv
SKOJ-a u četi, a takođe i kultumo-prosvjetni odbor. Svi ovi organi
su razvijali intenzivnu aktivnost, što je davalo vidne rezultate na
podizanju idejno-političke svijesti boraca i njihovom čvršćom vezivanju
za ciljeve NOB.
*
Krajem novembra 1941. na području Sjetline pojačano je četničko
rovarenje. Počeli su se pronositi glasovi da Dangić i Todorović
pripremaju napad četnika na Muslimansku četu. Nije mi poznato
da li su ove vijesti bile tačne, ali je štab Romanijskog odreda uputio
Plješevičku četu da zamijeni Muslimansku četu, koja je 1. decembra
1941. povučena u Podromaniju. Odmah po stizanju u Podromaniju
dobili smo naređenje da odredimo tri borca koji će sa Haćamom
Midhatom i Alijom Hodžićem ići na teren Kalinovačkog odreda, s
ciljem da se i u tom odredu pokuša formirati muslimanska jedinica.
Mi smo odredili Pašana Džindu, Halila Durmiševića i Asima Hodžića.
Drugog decembra u Podromaniji četu su bombardovala dva
aviona, ali nije bilo žrtava, sem što je kontuzovan Salih Ćordalija.
Na Glasincu je Muslimanska četa bila izvanredno toplo primljena,
kako od štaba Romanijskog odreda, tako i od naroda. Pošto
je četa brojala preko 200 boraca, to je štab Romanijskog odreda
299
odlučio da se od nje formira Muslimanski bataljon. U vezi s tim 3.
decembra je zakazan politički zbor u šumi Brezjak na Glasincu. Na
zboru je govorio Svetozar Vukmanović Tempo. Sa zbora četa je krenula
u Sokolac, gdje je položila zakletvu i primila crvenu zastavu
sašivenu od crvenih romanijskih šalova — krmeza. Zastavu je četi
predao drug Tempo uz riječi: »Znam, drugovi Muslimani, da ćete
ovu zastavu visoko nositi i da je nikada nećete iznevjeriti, već da
ćete se pod njom junački boriti dok je okupatora i njihovih slugu
ustaša u našoj zemlji«. Po prijemu crvene zastave ja sam se zahvalio
na velikom povjerenju i časti koja nam je na taj način iskazana.
Ujedno sam ispred svih boraca obećao da ćemo se pod ovom zastavom
boriti zajedno sa drugovima Srbima do zadnje kapi krvi. Isto
tako na ukazanom povjerenju se zahvalio i politički komesar Derviš
Numić. Nakon toga je nastalo narodno veselje, koje je trajalo jedan
sat, a potom je četa krenula na novi zadatak — da učestvuje u
napadu na Olovo. Pokret smo izvršili pravcem: Pediše — Šahbegovići
— Kaljina — Pustoselo — Imamovići — Bjelosalići — Rakova
Noga — Sudići. Tu smo zanoćili i ujedno izvršili pripremu za učešće
u napadu na Olovo. Četvrtog decembra četa je izvršila napad u dva
pravca: Krivajevići — Bakići — Olovo i Krivajevići — Kremenjača
•— Musići — Olovo. Neprijatelj je pružao slab otpor. Manju borbu
smo vodili na brdu Kremenjači, a zatim u selu Musići. Međutim,
sutradan četa je dobila zadatak da se povuče iz borbe i produži
marš u pravcu Vareša, da se smjesti u selo Brgule i stavi na raspolaganje
štabu odreda »Zvijezda«. Razlog povlačenja čete sa fronta
i ovog puta je bio zahtjev četnika. Neki četnički oficiri, a i četnici
Aćima Babića, energično su tražili da se Muslimanska četa povuče
sa položaja, jer će tobože propustiti ustaše da se izvuku u tom
pravcu. Iako borcima nismo saopštili pravi razlog povlačenja, već
im je rečeno da se priprema napad na Vareš, oni su osjetili da nešto
nije u redu, pa se počelo govoriti da se u nas nema dovoljno povjerenja.
Čim je četa stigla u Brgule, ja sam se javio štabu odreda »Zvijezda
« u selu Okruglica. Primili su me vrlo prijateljski: komandant
odreda Oskar Danon Cigo, politički komesar Hasan Brkić Aco i
zamjenik komandanta Milorad Novosel. Interesovali su se za brojno
stanje, naoružanje i opremu čete, kao i za raspoloženje boraca, a zatim
su mi saopštili da prije svega treba realizovati odluku štaba
Romanijskog odreda — da se četa preformira u Muslimanski bataljon.
Naređeno mi je da sutra dođem sa političkim komesarom sa
predlozima za komandire i komesare četa, a da će štab odreda odrediti
štab bataljona. Tako je 8. decembra 1941. u selu Brgule kod
Vareša i formalno izvršeno formiranje Muslimanskog bataljona Romanijskog
odreda, koji je privremeno stavljen pod komandu odreda
»Zvijezda«. Za komandanta bataliona postavljen je Mujo Hodžić
Crni, za političkog komesara Derviš Numić, za zamjenika komandanta
Haćam Midhat, geometar, i za referenta saniteta Rasim Džindo.
U bataljonu su formirane tri čete: 1. četa — Šatorovaćka, komandir
čete Nail Sišić, zemljoradnik iz sela Šatorovići, politički komesar
Hamed Džindo, đak iz sela Džindići; 2. četa Osovska, komandir
Đemko Hodžić, zemljoradnik iz sela Osova, politički komesar Ragib
Džindo, đak iz sela Okruglo; 3. četa — Rogatička; komandir Idriz
Hodžić, zemljoradnik iz sela Šatorovića, politički komesar Rasim
Zunić, đak iz sela Šatorovića. Prva i 2. četa su imale po četiri voda,
a 3. tri voda. Vodovi su imali po dvije desetine od po 10 — 12 boraca.
Treća četa je popunjena nešto kasnije, po pristizanju novih boraca.
Naime, počev od dolaska čete u Podromaniju, njenog puta ka
Varešu i boravka Muslimanskog bataljona na području Vareša, došla
su nam 42 nova borca. Neki od njih su već ranije bili u jedinicama
romanijskog odreda »Zvijezda«, a neki su iz Foče i drugih mjesta
izravno stigli k nama.
Od naprijed pomenutih boraca iz Foče, te petorice drugova koje
smo početkom decembra 1941. uputili iz Muslimanske čete u Kalinovački
odred, formiran je sredinom decembra 1941. Muslimanski
vod u Kalinovičkom odredu. Međutim, usljed četničkog rovarenja
na teritoriji tog odreda, a naročito poslije četničkog pokolja u Goraždu
i Foči, nisu bili povoljni uslovi za dalje okupljanje Muslimana
u partizane u tom kraju, pa je štab Kalinovačkog odreda odlučio da
krajem decembra 1941. ovaj Muslimanski vod uputi u sastav Muslimanskog
bataljona Romanijskog odreda, gdje je stigao 24. decembra
1941. na položaj kod Vareša.
Sredinom decembra, tj. pošto je bataljon organizaciono sređen,
došao je zamjenik komandanta odreda »Zvijezda« i izdao nam naređenje
da Muslimanski bataljon sljedećeg dana u tri sata ujutro izvrši
napad na ustaška uporišta u selima: Daštansko, Prižići i Diknići. Ta
uporišta su u stvari predstavljala spoljnu odbranu Vareša, u kome
je neprijatelj imao jak garnizon, s obzirom na važnost željezare i
rudnika za okupatora. Iz ovih uporišta ustaše su se često zalijetale
u okolna srpska sela, palile ih, pljačkale i ubijale narod.
Muslimanski bataljon je izvršio napad na ova uporišta na sljedeći
način: 1. četa je napala selo Pržiće, 2. četa selo Dikniće, a 3. četa
selo Daštansko. Posada u selu Daštanskom bila je sastavljena od
mještana Muslimana, pa se poslije kraće borbe predala, dok je otpor
u selu Diknićima, a naročito u selu Pržićima bio vrlo jak, pa se borba
otegla cio dan. Ustaše i domobrani u Pržićima su se branili iz
utvrđenih zidanih kuća, a naročito iz škole, gdje je bio postavljen
teški mitraljez, kome se po danu nije moglo prići bez velikih gubitaka.
Prva četa je uspjela zauzeti prve kuće i odatle je vodila borbu
do pada mraka, kada smo joj uputili u pomoć 3. četu, koju su na
putu od sela Daštanskog do sela Pržići ustaše tukle minobacačem.
Po stizanju 3. čete izvršen je juriš na školu i okolne kuće i neprijatelj
je pobjegao u Vareš. Zarobljen je teško ranjeni mitraljezac, koji
301
se bio sklonio kod jedne djevojke — svoje vjerenice, ali je ubrzo
podlegao ranama. Zaplijenjeno je nešto oružja, municije i opreme, te
prilično hrane. U toku noći 2. četa je zauzela selo Dikniće, pa je
Muslimanski bataljon u potpunosti izvršio postavljeni mu zadatak.
Sutradan smo u selu Pržićima, koje je dijelom bilo radnička kolonija
rudnika Vareš, održali zbor sa narodom koji je ostao u selu i
pozvali odrasle da stupe u partizane, ali nam se nije niko odazvao.
U očekivanju neprijateljskog protivnapada bataljon je posjeo
položaj: 1. četa selo Pržiće, 2. selo Dikniće, a 3. pozadi njih u šumi,
s tim da može koristiti selo Daštansko za smještaj i odmor. Narednih
dana Muslimanski bataljon je zajedno sa Sarajevskom četom izvršio
napad na uspinjaču i rudnik Vareš, ali bez rezultata, pa se Bataljon
povukao na ranije položaje, s tim što je 1. četa posjela selo Dikniće,
2. četa važne položaje u šumi sjeverno od sela Diknića i 3. položaj
kod sela Daštanskog. Nekoliko dana poslije posjedanja tih položaja
neprijatelj je počeo tući minobacačima položaje 1. čete. To je trajalo
čitav dan. Sutradan u zoru Nijemci su iznenada napali 1. četu, koja
se odmarala u kućama, postavivši udvojene stražare na osmatračnicama.
Zima je bila vrlo jaka a snijeg dubok, tako da se teško moglo
kretati van prtine. Kad su stražari zapucali, Nijemci su već bili
opkolili kuću u kojoj je bila smještena desetina Adila Tankovića.
Adii se junački odupro. Bacio je lično dvije bombe kroz prozor, a
zatim iskočio iz kuće i otvorio vatru na neprijatelja. Iako je odmah
pogođen rafalom sa tri metka, produžio je borbu, koju su prihvatili
i ostali borci, pa su se Nijemci povukli vukući za sobom nekoliko
mrtvih i ranjenih. Teško ranjeni Adii je rekao svojim drugovima:
»Uzmite mi pušku i fišeklije i povlačite se, a mene ne dirajte, ja
sam gotov«. U pomoć 1. četi stigla je 2. četa i Sarajevska četa pa su
Nijemci protjerani u Vareš.
U ovoj borbi poginuo je i Ibro Konaković iz sela Tmorni Do, a
teško je ranjen Nezir Arnautović iz sela Zivaljevići, koji je na putu
za bolnicu umro i sahranjen u šumi blizu Kadina Sela. Adii Tanković
i Ibro Konaković preneseni su u selo Daštansko i zakopani u
seosko groblje — u zajednički grob.3) Borci Bataljona su im napisali
posvetu, koja je zatvorena u dvije flaše i stavljena uz njih u grob.
Na njihovom grobu okupljenim borcima govorili smo komesar bataljona
i ja. Poslije te borbe neprijatelj je često tukao položaje bataljona
minobacačkom vatrom, ali nije više vršio ispade sve do početka
druge neprijateljske ofanzive.
Do kraja 1941. godine u Muslimanski bataljon Romanijskog
odreda stupila su 253 borca. Od toga 251 Musliman i dva Hrvata. Od
njih su bili 191 zemljoradnik, 27 radnici, 32 intelektualci, jedan
službenik, jedan trgovac i jedan trgovački pomoćnik. Postoji mogućnost
da je u Muslimanskom bataljonu bilo još boraca, čijih se imena
s) 1968. godine preneseni u partizansko groblje u Rogaticu.
302
nisam mogao sjetiti. Takođe ovdje nisam uračunao i nekoliko boraca,
uglavnom radnika zanatlija koji su pošli u naš bataljon, ali su zadržani
u Podromaniji, da bi radili u radionicama Romanijskog odreda,
kao npr. Hamdija Jamaković i Ahmet Kurbagić iz Rogatice. Krajem
1941. godine Muslimanski bataljon je imao 22 člana KPJ i 6 kandidata
za člana KPJ, organizovanih u četiri ćelije, te 27 članova
SKOJ-a organizovanih u tri aktiva. Od navedenog broja članova
KPJ desetorica su bili predratni članovi Partije, a dvanaestorica
primljeni u KPJ u Muslimanskom bataljonu, do kraja 1941. godine.
*
Dolazak Vrhovnog štaba sa 1. proleterskom brigadom u istočnu
Bosnu krajem 1941. godine imao je velikog uticaj a i na razvoj događaja
na području Vareša, gdje se nalazio Muslimanski bataljon.
Neprijateljski garnizon u Varešu ograničio se na odbranu i prestao
je sa ispadima. Četnici su »uvukli rogove«, iako su krajem 1941. i
početkom 1942. godine na terenu odreda »Zvijezda« bili prilično
aktivni. Prijetili su i Muslimanskom bataljonu, u kome se dolaskom
proletera raspoloženje vidno poboljšalo, a naročito poslije demonstrativnog
napada koji je Muslimanski bataljon sa dijelovima 1. proleterske
brigade izvršio na Vareš i Pajtov Han.
Međutim, 10. januara 1942. u bataljon je stiglo pismo od komandanta
Romanijskog odreda druga Čiče, u kome se predlaže da ja sa
jednom četom Muslimanskog bataljona odem na određeno vrijeme
u muslimanska sela oko Rogatice radi umirenja i zaštite familija
boraca Muslimanskog bataljona koje četnici terorišu i ubijaju. Još
prije toga u bataljon su tako reći svakog dana stizale vrlo uznemirujuće
vijesti od rodbine boraca. Saznali smo da je u selu Džinići pobijeno
oko 70 ljudi, žena i djece i selo zapaljeno. U selu Vjetrenik u
jednoj kući je pobijeno 15 odraslih muškaraca; u selu Zivaljevići u
mejtefu je zapaljeno 30 ljudi, žena i djece; u selu Osovu, pored
ostalih, ubijeni su otac i majka četvorice naših boraca — Demke,
Nume i Arifa Hodžića; žene nekih boraca i više djevojaka iz ovih
sela su silovane; moja žena se djecom je morala napustiti selo i
pobjeći u Rogaticu, pošto je obaviještena od Duke Lubarde iz sela
Okruglo i Arse Lošića, iz sela Osovo, da će ih jedna grupa četnika
zapaliti u kući uoči Nove godine, itd. Bataljon se uskomešao i borci
su tražili da se familije zaštite. U vezi s tim u Muslimanski bataljon
su došli Hasan Brkić i Rato Dugonjić. Sazvan je i sastanak svih
komunista u bataljonu da se temeljito sagleda raspoloženje boraca
i da se vidi kako da se borci stišaju. Odlučeno je da ja sa grupom
boraca iz raznih sela krenem 12. januara na dvadesetak dana u muslimanska
sela oko Rogatice i Sokolca radi zaštite familija. Sa mnom
su pošli Idriz Hodžić i Rasim Zunić, komandir i komesar 3. čete i
303
još 7 boraca, s tim da se u selima prikupe novi borci i po mogućnosti
oformi vod ili četa sa kojom bi izvršili postavljeni zadatak.
U selo Šatoroviće smo stigli 15. januara, gdje nam se odmah
priključilo nekoliko novih boraca. Jedan od njih je bio Azem Žunić,
brat Rasima Zunića, komesara čete. Ja sam ujutro otišao u Rogaticu
da obiđem ranjenog Hašima Hodžića i da vidim kakva je situacija.
U komandi mjesta su mi rekli da Talijani nastupaju od Višegrada,
a Nijemci od Mesića i da je u toku neprijateljska ofanziva. Tražili
su od mene da sa grupom boraca sa kojom sam došao pojačam odbranu
Rogatice od pravca Višegrada, što sam i uradio. Međutim,
četnici su napustili položaje i Nijemci su sa pravca Mesića ušli u
Rogaticu. Da nas ne bi odsjekli od naših snaga na Romaniji, mi smo
se preko Plješevice i sela Gučeva povukli na Stjenice. Tu smo dobili
novi zadatak da sa dijelovima 1. proleterske brigade i Romanijskog
odreda posjednemo položaje iznad sela Kovanja i spriječimo prodor
neprijatelja od Rogatice ka Romaniji. Osamnaestog januara u 03,00
Nijemci su skijaškim odjeljenjima izvršili iznenadni napad na naše
položaje na Kovanjskom brdu i razbili našu odbranu. Od boraca iz
moje grupe tu je poginuo Hasib Durmišević iz sela Okruglo, a teško
su ranjeni Idriz Hodžić i Rasim Zunić, komandir i komesar 3. čete.
Idrizu je rafal prebio obje noge i desnu ruku, a Rasim je takođe
pogođen sa nekoliko metaka u prsa i prebijena mu je jedna ruka.
Prebacili smo ih u selo Gučevo i smjestili u kuću Rajka Karišika.
Sa njima smo ostavili Azema Zunića. Obojica su umrla u toku
noći. Dok su bili živi, mirno su razgovarali i junački podnosili rane.
Kada je Rasim prestao razgovarati, Idriz je rekao: »Eto, on je umro,
i ja ću uskoro« i ubrzo zatim je i umro. Sahranjeni su u selu Gučevo,
a poslije rata njihovi posmrtni ostaci su preneseni u partizansko
groblje u Rogaticu.
Poslije borbe na Kovanjskom brdu mi smo odstupili u pravcu
Podromanije, s ciljem da se probijemo ka Varešu. U tome nismo
uspjeli, jer je neprijatelj već bio ovladao Podromanijom i Sokolcem,
te smo se vratili ponovo u selo Šatoroviće. Pošto do tada ništa nisam
uradio u vezi sa zaštitom boračkih familija od četničkog terora,
niti sam u stvari znao kakvo je stvarno stanje u nekim selima, to
sam nekoliko boraca iz moje grupe poslao u njihova sela da izvide
situaciju i obiđu familije naših boraca. Tako sam Baćira Alispahića
poslao u selo Vjetrenik, Zahida Tankovića u selo Rakitnicu, Naila
Konakovića u selo Pariževiće i Alju Mešanovića u Osovu. Alju Mešanovića
i Bećira Alispahića četnici su odmah ubili čim su stigli kući.
Zahida Tankovića su takođe uhvatili i izveli na strijeljanje, ali je
uspio pobjeći. Međutim, pri bježanju pregazio je vodu i smrzle su
mu obje noge, pa se krio neko vrijeme kod neke žene, gdje su ga
četnici našli i ubili. Naila Konakovića su uhvatile ustaše kod kuće,
odvele ga u Podromaniju i zaklali na samom raskršću puteva. Tako
je od nas 10 koji smo došli kod Vareša za vrlo kratko vrijeme pogi-
304
nulo 7. Sa mnom je ostao još jedino Meho Hodžić i Ibro Pleho. Okupili
smo nekoliko ljudi iz sela Šatorovići, Okruglo i Osovo i sa njima
se jedno vrijeme kretali po tim selima i štitili ih od četnika.
Početkom februara u ova sela stigao je znatan broj boraca iz
Muslimanskog bataljona. Pokazali su nam propusnice, iz kojih se
vidjelo da su otpušteni iz Muslimanskog bataljona. To me je jako
iznenadilo i zabrinulo, jer iz objašnjenja koje sam dobio od tih
boraca nikako nisam mogao da shvatim zašto su toliki ljudi otpušteni.
Zato sam odmah sa Mehom Hodžićem i Ibrom Plehom krenuo
ka Varešu. Probijali smo se kroz četnicima posjednutu teritoriju i
kroz sela kojima su ovladale ustaše i Nijemci. Ipak smo se uspjeli
probiti do bataljona gdje smo stigli 6. februara. Tada sam saznao da
se za vrijeme moga odsustva u bataljonu dogodila velika promjena.
Petnaestog januara počela je neprijateljska ofanziva iz Vareša.
Do tada ove snage su vršile jače ispade prema položajima Muslimanskog
bataljona, ali je bataljon tim napadima uspješno odolijevao.
Tih dana su iz Muslimanskog bataljona dezertirala dva borca. Izgleda
da je preko njih neprijatelj saznao da se Muslimanski bataljon
nalazi u teškoj situaciji. Najveći problem bio je nedostatak municije,
naročito za puške »šinjare«, kojih je u bataljonu bio znatan broj, a
imale su svega po 5 — 10 metaka; u bataljonu je vladala neizvjesnost
u vezi sa familijama, jer usljed ofanzive i opasnosti da četnici
pohvataju i pobiju kurire, ja nisam mogao poslati izvještaj, a i situacija
je bila vrlo loša, pa je bilo bolje da ne šaljem takve rđave vijesti
u bataljon; pred sam početak neprijateljske ofanzive iz Muslimanskog
bataljona je izdvojeno 10 probranih boraca i upućeno u
Zenički odred. Upućeni su: Rasim Džindo, Pašan Džindo, Ćamil
Džindo (Muratov), Hasan Hodžić, Adii Hodžić (Hasibov), Šemso Sućeska,
Velija Smajić, Mahmut Hanjalić Mašo, Alija Šošević i Mujo
Behmen.4) S obzirom na to da sam ja već bio odveo 10 boraca, te
odlaskom još ovih 10, bataljon je znatno oslabljen; jedan borac je
osumnjičen kao špijun, pa je osuđen na smrt i strijeljan. Oko toga se
u Bataljonu vodila diskusija. Hrana je bila slaba, a borci iznureni
višednevnim borbama i danonoćnim držanjem položaja po vrlo
jakoj zimi. Pogibija komandanta Romanijskog odreda druga Čiče i
odlazak proletera i Vrhovnog štaba sa teritorije Vareša takođe su
negativno uticali na raspoloženje Muslimanskog bataljona. Četnici
su počeli otvoreno prijetiti da će izvršiti napad na Muslimanski bataljon.
U toj kritičnoj situaciji iz bataljona smo bili odsutni ja, Ća-
4) Kao borci Zeničkog odreda poginuli su: Čamil Džindo (Muratov),
Velija Smajić, Semso Sućeska i Adii Hodžić CHasibov). Pašan r>7indo je
ubijen od četnika u rejonu Vlašića. Rasim Džindo je uhvaćen od ustaša
u rejonu Vlašića, sproveden u Jasenovac i tamo ubijen. Mujo Behmen,
Alija Sočević i Mahmut Hanjalić su početkom maja 1942. ušli u sastav
1. udarnog bataljona, a kasnije u sastav 6. brigade. Kao borci te brigade
su i poginuli, i to Behmen u Bosutskim šumama, oktobra 1942, a Sošević
i Hanjalić u toku pete neprijateljske ofanzive.
20 Istočna Bosna u NOB-u I 305
mil i Rasim Džindo, pa se oko toga takođe svašta pričalo. Neki su
govorili da mi nismo slučajno odsutni. (Poslije povlačenja naših
snaga iz Rogatice Camil Džindo je došao u Bataljon).
Saznavši za sve ovo, neprijatelj je prešao u energičan napad na
položaje Muslimanskog bataljona i nakon dva dana borbe ovladao
našim položajima iznad sela Diknići i Prižići, a bataljon se povukao
na položaje iznad sela Daštansko. Sutradan je neprijatelj produžio
napad i na ove položaje, ali je odbijen. Međutim, naveče je sa položaja
dezertirao čitav vod 1. čete — 21 borac — i predao se neprijatelju
u Varešu. Ovaj događaj je jako zabrinuo štab odreda »Zvijezda
«, pa je Muslimanski bataljon povučen iz borbe i razmješten u
selo Brgule. Sutradan je povučen još dublje u pozadinu — u selo
Okruglicu. U toku povlačenja pronesena je vijest o tome da će bataljon
biti upućen prema Rogatici, pa je kod boraca nastalo oduševljenje.
Ali kad je bataljon stigao u Okruglicu, pozvane su komande
četa i saopštena im odluka štaba odreda »Zvijezda« da se Muslimanski
bataljon mora temeljito pročistiti. Odmah je sazvan i sastanak
svih boraca bataljona, na kome je govorio politički komesar
odreda Hasan Brkić Aco. On je objasnio da je u toku neprijateljska
ofanziva i da je zahvaljujući četničkoj izdaji neprijatelj probio naše
položaje, prošao komunikacijama i ovladao dijelom slobodne teritorije
Romanijskog odreda i odreda »Zvijezda«. Predviđao je dalje
teške borbe, u kojima će trebati podnijeti velike napore i žrtve.
Osvrnuo se i na dezerterstvo iz bataljona i ukazao da to četnici u
svojoj propagandi obilno eksploatišu. Nije isključivao mogućnost i
da četnici napadnu bataljon. Rekao je da situacija zahtijeva da se
formiraju udarne jedinice, spremne na najveće žrtve i napore. S
obzirom na to pozvao je borce koji nisu spremni da se po nekoliko
dana bore bez hrane i smještaja po kućama da slobodno odlože oružje
i da idu svojim kućama, s tim što će dobiti propusnicu za nesmetan,
prolaz našom slobodnom teritorijom. Tražio je da onaj ko odluči
da ide kući odloži oružje tu na licu mjesta
Poslije njegovog govora nastala je vrlo mučna situacija. Ljudi
su postali utučeni. Počelo je sašaptavanje i dogovaranje, a zatim su
pojedinci počeli odlagati oružje, prvo stariji, a zatim i mlađi. U toku
nekoliko sati diskusije i dogovaranja oružje je odložilo 105 boraca.
Jedan manji broj otpuštenih boraca probio se odmah u Sarajevo,
prikazujući se kao »izbjeglice« i tamo se nastanio bez većih poteškoća
od strane ustaških vlasti. Ali, većina otpuštenih boraca se probijala
u svoja sela, da vide prvo šta je sa njihovim familijama, pa
da onda odluče šta dalje da rade. Na putu do kuće ili ubrzo po stizanju
kući neke su pobili četnici. Na taj način su nastradali: Ibro i
Jusa Hodžić iz Satorovića; Emin Dauzaimović, Bećir Hodžić, Mujo i
Hakija Husić, Abid Hurem, Ćamil i Avdija Pleho — svi iz sela
Osovo; Demko i Hehim Sućeska — iz sela Jasenica; Emin Smajić iz
sela Kalimanići; Salko, Mujo, Halil i Šalim Begović — svi iz sela
306
Košutice. Ostali su se po stizanju kućama prijavili ustaškim vlastima
u Rogatici. Sve su ih saslušali i, pošto su izjavili da su »morali« birati
ili da idu u partizane ili da ih pobiju četnici, te da su partizane
napustili čim im se pružila prilika, to su svi pušteni kući, s tim da
se odmah jave u ustaše i oružnike ili da se svaka dva dana javljaju
ustaškim vlastima u Rogatici. Jedan broj je stupio u ustaše i oružnike,
a neke mladiće su odmah mobilisali u domobrane.
Nakon 10—15 dana sve one koji nisu stupili u neprijateljsku
vojsku ustaše su pohapsile u Rogatici. Sutradan su ih Francetićeve
ustaše sprovele za Sokolac i usput ih tukle. U Sokolcu su bili zatvoreni
dvije noći. Za to vrijeme neke su tukli, a naročito Himzu Šabanića
iz Šatorovića. Njega je neko optužio da je ubio brata Adema
zato što nije htio da ode u partizane, što je bila čista izmišljotina.
Treći dan su ih postrojili, a ubrzo zatim došao je Francetić lično,
slikao ih i pitao: da li će opet ići u partizane. Poslije toga održao im
je govor, u kom je istakao da treba svi da stupe u ustaše. Naredio je
da one koji ne žele da idu u ustaše puste kući. Po odlasku Francetića
trebalo je da se jave u ustaše, ali javila su se samo dvojica i to kada
su tražili da idu sa komorom. Ostale su pustili da idu kući. Većina
je odmah krenula za Rogaticu, krećući se iza ustaške komore. Na
Glasincu su naišli na partizansku zasjedu i tom prilikom su poginuli
Alija Konaković iz Šatorovića i Ibrišim Šabanić iz Okruglog. Neki
su se zadržali u Sokocu. Među njima su bili Nezif i Meho Mušović iz
sela Zakomo. Njih su ustaše ponovo uhapsile, odvele u kasarnu u
Podromaniji, gdje ih je saslušao neki gestapovac iz Sarajeva, a zatim
odmah strijeljao u blizini kasarne. Nije poznato zašto su uhapšeni,
a prema mišljenju nekih očevidaca njih su osumnjičili da su se
zadržali u Sokocu radi prikupljanja podataka za partizane.
U Prači su ustaše uhapsile otpuštenog Jusufa Plehu, ispitivali ga
i mučili a zatim ga predali Nijemcima, poslije čega mu se zameo
trag.
Od 105 otpuštenih boraca oko 40 ih je stupilo u neprijateljsku
vojsku. To su većinom bili mlađi ljudi. Ostali su na razne načine
izbjegavali saradnju sa okupatorom i stupanje u neprijateljsku vojsku.
Manji broj je nastavio aktivno da sarađuje sa NOP-om, a neki
su pred kraj rata ponovo stupili u partizane. Hamid Herceglija iz
sela Osova je pred kraj rata strijeljan od strane ustaša u Sarajevu,
kada mu je sin pobjegao iz neprijateljske vojske.
*
Poslije masovnog otpuštanja, od 253 borca, koliko je bataljon
brojao početkom 1942. godine, brojno stanje je palo na 101 čovjeka
(13 poginulo, 10 upućeno u Zenički odred, 23 dezertirala, jedan strijeljan
i 105 otpušteno). Odlučeno je da se bataljon reorganizuje u
dvije čete, a 3. da se rasformira.
20* 307
Bataljon je dobio zadatak da 1. četom zauzme položaje u selu
Crna Rijeka, s tim da zatvara pravac prema Olovu, a 2. četom dg
zauzme položaje u selu Zubeta i zatvori pravac prema Varešu. Na
tim položajima bataljon je dočekao završetak druge ofanzive. Prvog
marta 1942. Muslimanski bataljon je dobio zadatak da četom posjedne
položaje u selu Ćetojevići i da zatvara pravac prema Olovu, a 2.
četom da posjedne položaje u selu Pediše i da zatvori pravac prema
Sokocu. Za narednih 12 dana ustaše su izvršile dva napada iz pravca
Olova, ali ih je 1. četa oba puta odbacila.
Trinaestog marta formiran je 1. udarni bataljon od jedinica Romanijskog
odreda, odreda »Zvijezda« i nekih drugih jedinica. U njegov
sastav je ušao i kompletan Muslimanski bataljon u jačini od
101 borca. Od njih je formirana 3. muslimanska četa sa oko 80 boraca,
a ostali su raspoređeni u druge jedinice u bataljonu, većinom
u prateću četu. Ja sam postavljen za komandira 3. čete, a Mustafa
Fejzo za komesara te čete. Komesar Muslimanskog bataljona Derviš
Numić postavljen je za zamjenika komesara 1. udarnog bataljona.
U sastav 1. udarnog bataljona ušli su slijedeći borci Muslimanskog
bataljona: Mujo Hodžić Crni, Demko Hodžić, Numo Hodžić, Meho
Hodžić, Arif Hodžić, Mehmed Hodžić, Sinan Hodžić, Derviš Hodžić,
Čamil Džindo (poginuo u V neprijateljskoj ofanzivi u selu Borci —
Čelebići, kao politički radnik pri štabu 6. istočnobosanske brigade),
Sinan Džindo, Rašid Tiro, Velija Tiro, Derviš Šabanić, Hamed Mešanović,
Adii Nalbantić (ubijen od ustaša maja 1942. u selu Borika
kod Rogatice), Pleho Suljo, Pleho Ibro, Pleho Halid, Mujo Mirvić,
Derviš Divović (uhvaćen od ustaša i ubijen u logoru u Zemunu),
Rešid Šišić, Mehmedalija Mešić, Miralem Kadrić, Adii Kadrić, Izet
Arnautović, Salem Babić, Meho Babić, Nurko Babić, Agan Durmišević,
Salko Durmišević, Hajro Durmišević, Jusuf Fejzo (zarobljen od
ustaša i ubijen u Jasenovcu 1942. godine), Derviš Numić (poginuo
1942. godine u selu Kusače kao komesar bataljona 6. istočnobosanske
brigade), Ragib Džindo (poginuo 3. januara 1944. u selu Ceperkovići
kod Puračića, kao komandant 4. bataljona 16. muslimanske
brigade, proglašen za narodnog heroja), Mithat Haćam (poginuo avgusta
1942. u Konjuhu kao komandir Muslimanske čete 1. bataljona
6. brigade, proglašen za narodnog heroja), Salko Alispahić, Hamdo
Alispahić, Sejfo Durmišević (poginuo januara 1943. na Capardima,
kao komandir voda 6. istočnobosanske brigade), Jakuf Durmišević
(poginuo maja 1942. u selu Brezici na Ozrenu kod Doboja), Suljo
Jahić (poginuo kao desetar na Jelici — Majevica, decembra 1942;
proglašen za narodnog heroja), Šećo Husić (poginuo decembra 1942.
u selu Šarci — Spreča), Abdulah Husić, Agan Zagorica (poginuo juna
1943. u V neprijateljskoj ofanzivi u proboju preko ceste Goražde —
Prača), Asim Hodžić, Osman Hodžić, Nazif Hodžić, Agan Hodžić,
Munib Hodžić (poginuo kod sela Vukovija — Spreča januara 1944.
kao komandir pozadinske čete 16. muslimanske brigade), Suljo Ho-
308
džić, Omer Pašić (poginuo kod Nemile maja 1942), Adii Grabovica,
Ramo Golić (poginuo juna 1943. u V ofanzivi pri proboju preko ceste
Goražde — Prača), Adem Akšamija, Rusmir Gorušanin (poginuo
avgusta 1942. na Konjuhu), Ragib Nalbantić (poginuo novembra
1942. u selu Paprača), Ahmet Hafizović, (poginuo maja 1942. kod
Zenice), Fehim Hafizović (poginuo maja 1942. u selu Dragovac —
Zavidovići), Muriz Branković (poginuo juna 1943. na Sutjesci), Muhidin
Šahinpašić (poginuo oktobra 1943. u napadu na Tuzlu kao komesar
bataljona 6. istočnobosanske brigade) Kasum Ćorić (poginuo
u jesen 1943. u selu Donja Trnova — Majevica kao komesar bataljona
17. majevičke brigade), Remzija Ćorić, Osman Berbić (poginuo
juna 1943. na Pohovcu — Sokolac kao komesar čete 6. istočnobosanske
brigade), Esad Hadžimusić (poginuo oktobra 1942. kod Šida),
Arslan Gotovušić, Mustafa Alajbegović (poginuo juna 1942. na Han-
-Pogledu — Vlasenica), Alija Alajbegović, Mustafa Fejzo, Đemal
Fejzo, Adii Zulfikarpašić, Salem Ćerić, Ejub Hadžialić, Mehmed
Konaković, Remzija Pehlimanović (poginuo januara 1944. kao komesar
čete u 16. muslimanskoj brigadi), Fehim Zečević (poginuo juna
1943. na Vrbnici, Salko Islamović (poginuo maja 1942. u selu Brezici
— Ozren kod Doboja), Salko Ćajić (poginuo maja 1942. u selu Brezici
— Ozren kod Doboja), Ambroz Slugić (poginuo maja 1942. u selu
Brezici — Ozren kod Doboja), Salko Muminović (poginuo juna 1942.
kod Zenice), Avdo Karamehić (poginuo juna 1942. kod Zenice), Derviš
Jaganjac (poginuo juna 1942. kod Zenice), Safet Parić (poginuo
u decembru 1943. na Romaniji kao zamjenik komesara čete u 6.
istočnobosanskoj brigadi), Osman Ramić (poginuo 1942. kod Srednjeg),
Mustafa Keškić (poginuo u V neprijateljskoj ofanzivi), Ivan
Hrga (poginuo u V neprijateljskoj ofanzivi), Nail Sišić, Salko Mešanović
(poginuo pri oslobođenju Karlovca 1945. godine), Durmo Sućeska,
Esad Čengić, Smajo Vrana, Alija Hodžić (uhvaćen kao ranjenik
bez noge i ubijen u Jasenovcu 1942. godine, proglašen za narodnog
heroja). Edhem Čamo, Nijaz Dizdarević, Enes Hadžihalilović, Veno
Opat (nestao avgusta 1942. u Konjuhu), Šefik Dorić Šedo (poginuo
1942. u Majevici), Safet Gluhić (poginuo decembra 1943. — na Betnju
— Šekovići, kao komandir voda 6. brigade), Ejub Kurtagić (poginuo
1943. godine kod Šamca), Ahmet Đonlagić, Hamid Džindo (poginuo
juna 1942. kod Zenice) i Mujo Koro (poginuo aprila 1942. u
Srednjem).
Kada je 1. udarni bataljon stigao u Vlasenicu da zajedno sa
proleterima učestvuje u proganjanju četnika, u 3. četu su u gradu
Vlasenica stupili dva dječaka: Zajko Alispahić, iz sela Vjeternika,
koji se tamo našao kao izbjeglica, i Akif Tufić iz Vlasenice (poginuo
juna 1943. na Han-Pogledu — Vlasenica). U povratku 1. udarnog
bataljona na teren Romanije početkom aprila 1942. u 3. muslimansku
četu stupio je 8 novih boraca: Rešad Saletović, đak iz Vareša,
Akif Saletović, trgovac iz Vareša, Redžo Golić, zemljoradnik iz sela
309
Mijakovići kod Vareša (poginuo 1945. godine, kao komandant bataljona
6. istočnobosanske brigade), Jusuf Đonlić, radnik iz Sarajeva
(poginuo januara 1944. kod sela Vukovije — Spreča, kao komesar
bataljona 16. muslimanske brigade, proglašen za narodnog heroja),
Sadik Kadrušić, radnik iz Sarajeva (poginuo aprila 1944. na Sutjesci,
kao komandant bataljona 16. muslimanske brigade), Ešref Cerić,
radnik iz Sarajeva (poginuo decembra 1943. na Romaniji, kao zamjenik
komesara čete 6. istočnobosanske brigade), Hajrudin Saračević,
radnik iz Sarajeva i Himzo Salihbegović, radnik iz Visokog.
*
Četvrtog aprila 1942, prije odlaska 1. udarnog bataljona na teren
Zeničkog odreda, ja i Ćamil Džindo smo od druga Tempa dobili
zadatak da iz 3. muslimanske čete izdvojimo jednu grupu boraca,
koji su manje sposobni za duže pokrete i da sa ovom grupom odemo
na teren Rogatice i Foče sa zadatkom okupljanja novih boraca Muslimana
i eventualno formiranja novog muslimanskog bataljona u
sastavu Romanijskog odreda. Mi smo izdvojili 33 borca i dječaka
Zajka Alispahića. Sa ovom grupom boraca otišli smo na teren Rogatice.
Naime, tih dana do nas su stigli podaci da iz sela Zepa izvjestan
broj Muslimana želi da stupi u partizane. To selo su bili opkolili
četnici, a narod je bio izbjegao u pećine i otuda se branio. U štab
Romanijskog odreda je o tome stigao izvještaj. Narod iz toga sela
je tražio vezu sa Romanijskim odredom i posebno sa Muslimanskim
bataljonom. Nama je bilo poznato da su u selu Zepa djelovali drugovi:
Sarija Hodžić, Galib Konaković, Mehmedalija Sućeska, Hasan
Nuhanović, Edhem Mahmutović i Mujo Kreštalica. Pretpostavljali
smo da su ti drugovi okupili oko sebe grupu boraca i da traže da se
povežu sa nama. Zato smo nastojali da se probijemo ka Zepi i stupimo
u kontakt s njima, ali u tome nismo uspjeli, jer je selo bilo
opkoljeno jakim četničkim snagama, a sredinom aprila su i njemačke
snage upale u Zepu. 18. aprila Nijemci su u selu Zepi pohvatali
38 Muslimana i otjerali ih na Drinu kod sela Stari Brod. Tu su se
sastali sa četnicima Drage Mitrovića i Sergej a Mihajlovića. Grupu
Muslimana su postrojili za strijeljanje pod optužbom da su partizani
(vjerovatno je do Nijemaca nekako dospio izvještaj o tome da je ovo
selo tražilo vezu sa partizanima). Međutim, u toj grupi se našao i
Nail Mahmutović, bivši austrijski vojnik, koji je prilično govorio
njemački. On je uporno nastojao da njemačkom oficiru objasni da
oni nisu partizani — pokazujući mu pri tome hamajliju koju je nosio
na vratu. Njemački oficir je tražio da mu prevede sadržaj hamajlije,
a kad je to ovaj učinio, on je naredio da se obustavi strijeljanje
i da se ova grupa Muslimana sprovede u logor. Grupu su odmah
počeli prebacivati preko Drine na desnu obalu. Tom prilikom
sa skele su skočili Edhem i Ikan Delić. Obojicu su Nijemci ubili.
Ostale su sproveli u Višegrad, zatim u Dobrun, Užice i Zemun. U
Zemunu su odvojili starije od 50 i mlađe od 16 godina i predali ih
hrvatskoj straži, koja ih je sprovela u Sarajevo, gdje su ih ustaše
saslušale, a zatim pustili kućama. Ostale su iz Zemuna sproveli u
logor u Norvešku.
Još prije ulaska Nijemaca u Zepu četnici su na prevaru uhvatili
i ubili Sariju Hodžića, a ustaše su uhapsile, sprovele u Jasenovac i
ubile Galiba Konakovića. S obzirom na sve to, mi nismo uspjeli početkom
1942. godine izvesti u partizane Muslimane iz Zepe, iako je
krajem 1941. i početkom 1942. godine za to bila povoljna situacija.
Ne uspjevši da se povežemo sa Zepom, mi smo radili na okupljanju
novih boraca u selima Šatorovići i Okruglo, gdje nam se priključilo
11 novih ljudi, i to: Nezira Džindo, kćerka Čamila Džinde, Fazila
Hodžić, moja mlađa kćerka, Teufik Hodžić, Hajro Šabanić, Edhem
Šabanić i Adii Mulaosmanobić — svi iz Šatorovića; Derviš Durmišević
i Drago Lubarda iz sela Okruglo; Asim Mešić, iz sela Tmorni Do;
Mujo Kadrić i Rasim Arnautović, iz sela Živaljevići. Dolazak ovih
boraca omogućio nam je da formiramo novu muslimansku četu od
45 boraca. Za komandira čete postavili smo Demku Hodžića, a za političkog
komesara Mehmedaliju Mešića. Sa ovom četom smo krenuli
za Foču, gdje smo se javili Vrhovnom štabu. Tu smo dobili zadatak
da četu smjestimo u kasarnu u Foči i sa njom organizujemo politički
rad, a da sa grupom političkih aktivista pođemo u muslimanska
sela oko Foče radi okupljanja Muslimana u NOB. Od Muslimana iz
Foče, Goražda i okoline koji su tih dana stupili u partizane nastojali
smo da formiramo novu Muslimansku četu. Međutim, veliki broj
omladinaca Muslimana po zadatku smo slali u Proletersku brigadu,
gdje je formirana poznata omladinska četa. Od ostalih smo nastojali
da stvorimo četu i na taj način da formiramo novi Muslimanski bataljon.
Ja sam bio predviđen za komandanta bataljona, a za političkog
komesara je postavljen Mika Fliker. Na okupljanju novih boraca
iz Foče i okoline naročito su dosta uradili Aziz Čerkez i Jusuf
Fejzo. Ubrzo nam se javilo 30—40 ljudi. Jedan broj nam je obećao
da će izaći u partizane s tim da privremeno ostanu kod kuće, kako
bi zbrinuli familiju prije nego što mi eventualno napustimo Foču.
Većina tih ljudi nam nije došla kad smo mi napustili Foču, jer smo
je napuštali u situaciji kad je otpočela neprijateljska ofanziva.
Dolaskom ovih boraca brojno stanje nam se povećalo na oko 80
ljudi. Bataljon ipak nismo formirali, pošto je počela III neprijateljska
ofanziva. Krajem aprila dobili smo zadatak da zaposjednemo položaje
na liniji: Škributača — Gradačka stijena — Brod na Drini.
Tu smo ostali do 11. maja kada smo se pod borbom preko sela Zakmur
povukli u rejon Vrbniče. Prilikom povlačenja uputili smo na
brdo Mala Kmurica jednu desetinu na čelu sa Azizom Čerkezom da
osmatra rijeku Drinu u rejonu Broda na Drini i da nas izvještava
o kretanju neprijatelja u tom rejonu i o eventualnom podizanju
311
mosta. Kada smo sutradan poslali kurira sa jednim seljakom mještaninom
da povuče tu desetinu, oni je nisu našli, pa smo mislili da
je desetina nastradala. Poslije rata sam saznao da je vodič zaveo
našeg kurira i da je desetina ostala na tom položaju dva dana i dvije
noći, pa kad su posumnjali da nije nešto u redu i potražili vezu
sa nama, nas nije bilo jer smo odstupili preko Zelengore. Desetina
je nakon desetak dana uspjela da uhvati vezu sa dijelovima Kalinovičkog
odreda, kome se i priključila.
Po stizanju u Vrbnicu dobio sam zadatak da od cjelokupnog
ljudstva formiram jednu četu (mene su odredili za komandira čete,
a za političkog komesara Mehmedaliju Fazlagića) i da sa četom
uđem u sastav dijelova Romanijskog odreda, koji su se takođe našli
u rejonu Vrbniče. Od tih dijelova oformljena je grupa Romanijskog
odreda, za čijeg komandanta je postavljen španski borac Mihajlo
Milosavljević, a za političkog komesara Mika Fliker. Grupa je dobila
zadatak da se probije na Romaniju. Sa njom se kretao i zbjeg
od oko 200 žena i djece sa Romanije. 18. maja grupa Romanijskog
odreda izvršila je pokret pravcem: Vrbnica — Zelengora — Dobre
vode kod Kalinovika. Pred samu zoru je stigla u rejon Dobrih voda
i tu je dat odmor. Nismo znali da smo stigli u neposrednu blizinu
ceste. Iznenada smo napadnuti sa svih strana od vrlo jakih snaga
Talijana i četnika. U kraćem okršaju razbijeni smo u nekoliko većih
i manjih grupa. Poginuo je komesar grupe, dok je komandant nestao.
Pod vrlo teškim okolnostima probijali smo se preko ceste Kalinovik
— Foča. Jedan dio nije uspio preći cestu pa je to učinio tek
sljedeće noći. Iz Muslimanske čete u toj borbi je poginulo nekoliko
boraca. Jusuf Fejzo je zarobljen i kasnije strijeljan u Jasenovcu.
Jedan dio boraca Muslimanske čete vratio se nazad ka Vrbnici i
tamo se priključio jedinicama Kalinovačkog odreda, a neki su stupili
u proleterske jedinice. Borci naše čete koji su bili rodom iz Rogatice
probijali su se preko ceste ka Jahorini. Adii Mulaosmanović
je uhvaćen od četnika i ubijen. Derviša Divovića su uhvatile ustaše,
sprovele u logor i ubile kasnije u Zemunu.
Većina iz grupe Romanijskog odreda uspjela se probiti preko
ceste i ponovo se prikupiti na Jahorini. Odatle smo izvršili pokret
pravcem: Vrhprača — tunel kod Stambolčića — selo Stajna — selo
Begovići. Kod sela Begovića je došlo do manje borbe sa ustaškom
legijom, koju smo rastjerali. U šumi kod sela Begovića susreli smo
se sa grupom Gruje Novakovića i Tome Manjkalovića. Od njih smo
saznali kakva je situacija na Romaniji. Većina partizanskih sela
bila je popaljena i opljačkana pa je vladala velika nestašica u hrani.
S obzirom na to i na brojne snage neprijatelja, na sastanku sa drugovima
sa Romanije zaključeno je da za sada ne postoje uslovi za
opstanak većih jedinica na Romaniji, pa je dogovoreno da se svi
borci koji za to imaju mogućnosti privremeno vrate svojim kućama,
a ostali da se organizuju u manje grupe i krstare oko svojih sela.
312
Iz Muslimanske čete na Romaniju je stiglo oko 50 boraca. Sem
Mehmedalije Fazlagića, Bedrudina Makića, Šerifa Rašidkadića,
Mustafe Fazlagića, jednog druga iz Foče i dvojice Hercegovaca, svi
ostali su bili mještani — iz okoline Rogatice. Zato smo odlučili da od
drugova koji nisu mještani formiramo grupu i sa njom smo ostali
Čamil Džindo i ja, a svima ostalim smo dali zadatak da se vrate u
sela, s tim da prema mogućnostima nastave da pomažu NOB i da ponovo
izađu u partizane kada za to budu povoljniji uslovi. Među
njima se nalazilo i nekoliko članova KPJ, kojima smo dali zadatak
da rade sa otpuštenim borcima i narodom u svojim selima i nastoje
da ih održe i dalje vezanim uz naš pokret.
Sve otpušene borce ustaše su detaljno saslušavale a neke i maltretirale.
Adila Nalbantića iz Osova su ubili. Oko 20 ljudi su mobilisali
u svoje redove. Ostali su uspjeli da izbjegnu stupanje u neprijateljsku
vojsku i saradnju sa okupatorom, a neki su pred kraj rata
ponovo stupili u naše redove. Grupa koju smo formirali nekoliko
dana se kretala po selima oko Rogatice. Pošto smo imali vezu sa
drugovima na Glasincu, a preko njih sa Šekovićima, kao i sa našim
snagama oko Foče, drugovi su iz naše grupe izrazili želju da ih uputimo
u njihov kraj. Tako su prema Foči otišli Šerif Rašidkadić i
još jedan drug iz Foče — čijeg se imena ne sjećam, i dva druga iz
Hercegovine, dok su Mehmedalija Fazlagić i Bedrudin Makić izrazili
želju da se priključe 6. istočnobosanskoj brigadi, pa su preko
veze tamo i upućeni.
Tako smo ostali samo Ćamil Džindo i ja. Ustaše iz Rogatice su
ubrzo preduzele akciju da nas pohvataju. Prvo su pokušali da nas
preko nekih naših komšija, koje su bile u ustašama, nagovore da
se predamo. Kad to nije uspjelo, onda su mene ucijenili na 500.000
kuna, koje bi se isplatile u njemačkim markama, i pojačali potjeru
za nama. Ubrzo su i Nijemci organizovali potjeru za nama. Gestapo
je radio na tome da ubaci nekog špijuna u našu grupu. U novembru
1942. došao nam je jedan domobran, rodom iz Hercegovine, čije je
ime bilo Abid.5) Ubrzo zatim došao nam je Omer Dedić, domobran,
inače po zanimanju željezničar, rodom iz sela Hrasnice kod Sarajeva.
Poslije njega pridružio nam se Avdo Metiljević, oružnik, takođe
rodom iz Hrasnice. Dolazak ovog oružnika bio nam je jako sumnjiv.
Međutim, njegov komšija Omer Dedić se jako zauzimao za njega,
tvrdeći da se radi o dobrom i poštenom čovjeku. Naši saradnici su
nas izvijestili da je Avdo Metiljević dezertirao iz oružnika zato što
su ga htjeli premjestiti iz Rogatice u selo Zepu. Ostao je s nama
oko 15 dana, a zatim pobjegao u Rogaticu. Shvatili smo da je bio
ubačen sa ciljem da otkrije naše saradnike, a možda je imao na5)
Samovoljno napustio naše redove pred dolazak 6. istočnobosanske
brigade u V ofanzivu.
313
mjeru da sam pokuša da nas likvidira, da bi naplatio ucjenu. Njegovim
bjekstvom posumnjali smo i u Omera Dedica, pa smo u dogovoru
sa drugovima sa Glasinca formirali sud, osudili ga na smrt i
strijeljali. Poslije toga Ćamil Džindo, Abid i ja smo se kretali po
selima oko Rogatice i zahvaljujući dobrim obavještenjima o planovima
ustaša za naše hvatanje, uspjeli smo izbjeći sve zamke i zasjede
a zadržati se na terenu oko Rogatice. U tome su nas iz grada Rogatice
naročito pomagali dr Alija Tomić, Remzija Kreso i Hasan Pilav,
koji je bio kotarski predstojnik. Preko njih smo, pored važnih
obavještenja, dobij ali i sanitetski materijal, kao i nešto novca, koje
su prikupljali simpatizeri NOP. Sanitetski materijal i novac je preko
Vese Raskovića i Ljubo ja Jovičića upućen u selo Gučevo, a odatle
smo dio dobili za našu grupu. Ogorčeni neuspjehom, Nijemci su
preduzimali razne mjere nasilja protiv Muslimana za koje su sumnjali
da nas pomažu. Tako npr. poslije našeg boravka u selima Dobrašini,
Kramer-Selu, Brezju i Buratima, gdje smo održali konferencije,
Nijemci su iz ovih sela pohapsili oko 50 Muslimana i otjerali
ih u Rogaticu, držali zatvorene u džamiji 8 dana, a zatim većinu od
njih sproveli u zatvor u Sarajevu. Dr Alija Tomić i dr Šefik Sadiković
su organizovali akciju uglednih Muslimana pa su Nijemci bili
prisiljeni da većinu pohapšenih puste iz zatvora iako je jedan broj
tih ljudi, kao npr. Husein Katica i Šaćir Hadžihasinović iz Brezja
i Ramo Barjaktarević iz Dobrača, zaista sarađivao sa našom grupom.
Počev od avgusta 1942. za nama je, u sporazumu sa Nijemcima,
organizovao intenzivnu potjeru i četnički poručnik Dobrica Đukić,
koji je inače došao u naš kraj iz Srbije. Izgleda da su po njegovom
naređenju u novembru 1942., četnici zapalili selo Šatoroviće, a djelimično
i selo Okruglo, Zmorni do i Osovo.6) U tim selima tih dana,
kao i uvijek mi smo imali sigurno uporište, pa je Dobrica Đukić mislio
da će nas na taj način likvidirati. Zahvaljujući komšijama Srbima,
mi smo na vrijeme otkrivali zasjede četnika Dobrice Đukića.
Pošto se proganjanje, kako od strane ustaša, tako i od strane
četnika, uporno nastavljalo, a nailazila je i zima, koja nam je mnogo
otežavala kretanje i rad u selima oko Rogatice, to smo preko veze
tražili i dobili saglasnost da se početkom 1943. godine priključimo
6. istočnobosanskoj brigadi, koja je tih dana došla na teren Sokolovića
i Romanije radi proganjanja četnika.
Iako je Muslimanski bataljon Romanijskog odreda prošao u toku
1941. i 1942. godine kroz razne poteškoće, doživio svoj uspon i osipanje,
ipak je odigrao veliku ulogu u vezivanju Muslimana, naročito
u sarajevskom regionu, za NOP. U toku ove dvije godine kroz
Muslimanski bataljon, 3. muslimansku četu 1. udarnog bataljona i
6) Kuće Muje Hodžića, Čamila Džinde i Mehmeda Hodžića zapalile
su ustaše još u maju 1942.
314
novostvorenu Muslimansku četu u Foči, prošlo je više od 300 boraca.
Od toga je do kraja rata poginulo 93 i to: kao borci Muslimanskog
bataljona — 34, novoformirane Muslimanske čete — 4 (koliko je
meni poznato, a moguće je da ih je poginulo i više), u jedinicama
Zeničkog odreda — 6, u 1. udarnom bataljonu, i kasnije u 6. istočnobosanskoj
proleterskoj brigadi — 41, u 16. muslimanskoj brigadi
— 6 i u drugim jedinicama — 2. Poginuli su kao komandiri vodova
2, kao komandiri — komesari četa ili njihovi zamjenici 15, kao komandanti
i komesari bataljona šestorica, dok su ostali poginuli kao
borci ili desetari. Četvorica su posmrtno proglašeni za narodne heroje:
Mithat Haćam, Ragib Džindo, Suljo Jahić i Jusuf Džonlić.
Mujo HODŽIĆ CRNI
Nema komentara:
Objavi komentar