15.07.2015.

PRIPREMA I POČETAK USTANKA 1941.godine U ROGATIČKOM KRAJU



PRIPREMA I POČETAK USTANKA U ROGATIČKOM KRAJU
Ratko JOV1ČIĆ

ISTOČNA BOSNA U NOB-u 1941-1945. SJEĆANJA UČESNIKA
P R V A  K N J I G A
 
Jedna njemačka motorizovana jedinica, jačine oko 600 vojnika, osvanula je 11. aprila 1941. u Rogatici. Niko joj nije pružio otpor iako je Rogatica kao mobilizacijski centar bila puna vojnika i oficira, među kojima je bilo i nekoliko generala. U zemlji više nema vlasti. Kod naroda je zavladala opšta nesigurnost i strah. Nasilja i samovolašća se već osjećaju. Pojedinci nasrću na tuđu imovinu i odnose kao svoju. Okupator traži da se oružje odmah preda. Ko ne izvrši naređenje biće na licu mjesta strijeljan, kaže se u oglasu. Nijemci su brzo uz pomoć nekoliko svojih pristaša pristupili i organizovanju nove administracije. Teritoriju su uključili u Nezavisnu Državu Hrvatsku, a za njeno čuvanje formirali su ustaše i oružnike. 
Ustaše odmah počinju da zlostavljaju narod, pljačkaju po mjestu i okolnim selima. Nasilje uzima sve više maha i postaje svakodnevna pojava. Strah i nepovjerenje su se uvukli u Romanijska i podromanijska sela. Stare zađevice dolaze sada do posebnog izražaja. Nesporazumi među narodom pretvaraju se u okorjeli šovinizam, koji dobija široke razmjere i odnosi prve žrtve. Početkom maja počinju masovnija hapšenja. Najugledniji ljudi, dobri domaćini i mirni ratari Srbi, trgovci i zanatlije Jevreji, odvođeni su u zatvore koji postaju prava mučilišta. Pošteni muslimanski živalj zgražavao se nad ovakvim postupcima okupatora i ustaša, ali u tim danima svako ko je pošteno mislio a pogotovu radio bio je ugrožen i nije ništa mogao da izmijeni nabolje. Koncem maja iz Rogatice je upućen prvi transport od 34 zatvorenika za logor Jasenovac, odakle se nijedan nije nikada vratio. Živi se u strahu. Niko više nije siguran da neće istog dana biti strpan u zatvor ili ubijen. Ljudi ostavljaju svakodnevne poslove i kriju se od okupatora i novoformirane »vlasti «, kriju se gdje ko zna i umije, a najčešće po šumarcima oko kuća. Pribavlja se oružje i stvaraju manje naoružane grupe radi odbrane sela. S obzirom na malobrojnost snaga koje su stajale nasuprot dobro naoružanim Nijemcima i ustašama nije se odmah pristupilo organizovanom oružanom otporu. 
Upravo u tim teškim danima, sredinom ljeta, došao je u ovaj kraj Danilo Đokić sa Glasinca. Poslala ga je partijska organizacija da se poveže sa određenim ljudima, objasni situaciju u kojoj se nalazi zemlja i narod i da se dogovori oko priprema za dizanje ustanka. Danilo je i ranije često boravio u ovom kraju, održavao veze sa članovima i simpatizerima Komunističke partije Jugoslavije.Bio je cijenjen jer je istupao protiv nepravde i propovijedao napredne stavove, koji su bili i program Komunističke partije Jugoslavije. U Gučevu, Šatorovićima, Rogatici, Mesićima i drugim selima oko Rogatice bilo je više naprednih i politički uzdignutih ljudi, članova i simpatizera Komunističke partije Jugoslavije, članova SKOJ-a, koji su bili povezani i izvršavali zadatke partijske organizacije sa Glasinca još prije 1941. godine. Sada ima veliki broj ljudi koji su voljni da se stave pod zastavu oslobodilačkog pokreta i da se sa puškom u ruci bore protiv okupatora i svih nepravdi koje je on sa sobom donio.


Danilo je održao u Gučevu sastanak sa jednom grupom drugova, na kom je izložio zadatke oko pripreme za podizanje ustanka. Rekao je da nije daleko dan kada će stići naređenje za početak ustanka i borbe protiv okupatora i njegovih pomagača. Na tom sastanku postavljeni su konkretni zadaci — da se Nijemcima i ustašama onemogući odvođenje ljudi u zatvore, da se prikuplja oružje, te da se obiđu sva okolna sela đa se ispita ko posjeduje oružje i kakvo je raspoloženje naroda za predstojeću borbu. Hitno je potrebno, stavio je u zadatak Danilo, hvatati vezu sa ljudima iz sela oko Rogatice i iz same Rogatice za koje smatramo da su sigurni i da će podržati i pomoći u pripremama za dizanje ustanka. Formirane su grupe da obiđu sela i razgovaraju sa određenim ljudima i da ih obavijeste o početku priprema za ustanak. Sav ovaj rad oko dogovora i priprema za ustanak održavan je u prvo vrijeme u velikoj tajnosti. Nekoliko dana poslije ovog sastanka u Gučevu je od naoružane grupe koja je čuvala selo formirana Gučevska četa, koja je već pri svom formiranju raspolagala sa dva puškomitraljeza, 48 pušaka, 15 bombi i 8 pištolja. U najvećem jeku pripreme za ustanak sa Glasinca je stigao poziv od štaba Romanijskog odreda, koji je već bio formiran, da neko iz Gučeva dođe na sastanak u štab na Romaniju. Određen je Rajko Karišik. Ispratili smo ga na Đedovce do Mašana Đokića. Po njegovom povratku četa je počela manje akcije, raskopavajući komunikacije i rušeći telefonske stubove na relaciji Sokolac— Rogatica.
Formiran je odbor za staranje o ishrani i odijevanju vojske. Nešto kasnije je formiran i odbor za vođenje brige o stanovništvu, ishrani, eventualnoj evakuaciji stanovništva itd. U ovaj odbor ušli su docnije i ljudi iz svih sela iz kojih je i četa formirana. Bili su to pretežno srednjovječni ljudi, a birani su najugledniji, koje su i narod i ustanici veoma poštovali. Ovi odbori odigrali su veliku ulogu u ustanku, pored ostalog i oko prijema i smještaja izbjeglica iz ugroženijih područja. Oni su kasnije vodili borbu protiv neprijateljske propagande, te u svemu pomagali komande jedinica na položaju.


Uskoro sa Romanije stižu ponovo Danilo Đokić i Desimir Pređa. Šalje ih Čiča na Sjemeč da podignu narod na ustanak u ovom kraju. Naređeno je da iz Gučevske čete pođu sa njima trojica drugova. Pošli smo Rajko Karišik, Milovan Jovičić i ja. Radili smo obilazeći sela i svakodnevno objašnjavali narodu situaciju, kao i mjere koje se sprovode za dizanje opšteg ustanka u Jugoslaviji. Kroz nekoliko dana pristupilo je našoj grupi desetak naoružanih mještana. Naš dolazak ohrabrio je stanovništvo i veoma su brzo uspjeli da pridobijemo ljude za akcije. Oni su prihvatili Danilova objašnjavanja i izražavali spremnost da se dignu na ustanak. Bilo je nestrpljivih, koji su zahtijevali da se odmah napadaju žandarmerijske stanice.


Prvi napad izvršili smo na žandarmerijsku stanicu Lijeska. Pored 13 naoružanih ljudi učestvovalo je i oko 150 mještana, koji su umjesto pušaka nosili razna oruđa. Prve bombe ustanika su eksplodirale. Uzvici golorukih ljudi sa svih strana oko kasarne narušavali su noćnu tišinu. Čuli su se povici »Naprijed Crnogorci«, »Naprijed Srbijanci« da se neprijatelj ne dosjeti da to napadaju mješani. No, kasarnu nismo zauzeli. Pred zoru smo morali odstupiti. U borbi je jedan ustanik bio ranjen. Sutradan su po okolnim selima kružili razni komentari i proricala se najcrnja sudbina čitavom kraju. Pronosile su se vijesti kako Nijemci lijepe po Romaniji plakate kojima obavješavaju da je Moskva opkoljena, da svakog časa očekuju njen pad i da su sve nade ustanika uzaludne. Jedne večeri okupila se oko nas grupa zaplašenih i kolebljivih ljudi, iznoseći otvoreno da bi za njih bilo najbolje rješnje da odu i jave vlastima ko je u njihovom kraju uzbudio narod i da je to jedini izlaz da se ostane živ.


Neuspjeh u akciji i komentari u selima ubrzali su sprovođnje u žvot našh planova. Naime, morali smo što prije napasti druga uporišta i uspjeti u tome, kako bismo vratili povjerenje naroda i uvjerili ga da je moguće pobjeđvati. Prilika se brzo pružla. Dok se naša grupa na Hajdučoj vrtači sređivala za predstojeće akcije, ustaše su uhvatile seljaka Filipa Krsmanović i njegova dva sina i nakon mučenja u žandarmerijskoj stanici Lijeska, vezane ih protjerali za Rogaticu. Vijest o tome je stigla do nas. Grupa se nabrzinu rasporedila i jurnula prema ustašma. U borbi je jedan ustaša poginuo dok su se ostali razbježli. Izmrcvarenog Filipa i jednog njegovog sina smo oslobodili, a drugog su ustaše ubile. Naš akcija pozitivno je odjeknula širom borićke opštine pa je i podstakla stanovnike da donesu sakriveno oružje. Tako je jedan mještanin donio dva sanduka bombi i pet pušaka. Predajući ih Danilu Đokiću, on je rekao: »Evo djeco, kada ste takvi junaci, ja ću za vas sve dati«.


U to vrijeme bio je već gotov i plan za napad na žandarmerijsku stanicu na Sjemeću. Odlučeno je da se u ovu akciju ne vode nenaoružani ljudi. Pošli smo samo nas trinaestorica naoružanih puškama i bombama. Opkoljavajući kasarnu, zatekli smo na spavanju žandarmerijskog komandira u seoskoj kući odmah pored stanice. Strašno se uplašio. Poslije kraćeg razgovora pristao je da ide sa nama na vrata kasarne i da zove dežurnog da mu otvori. Ujedno nas je upoznao sa rasporedom prostorija i mjestom gdje se nalazi oružje. Danilo je svakom od učesnika u akciji tačno odredio zadatak. Pošto je komandir otvorio vrata, svaki ustanik se za tren oka našao na određenom mjestu u kasarni. Samo jedan od jedanaestorice žandarma potražio je pištolj pod jastukom, ali ga nije mogao naći, jer smo ga mi na vrijeme digli. Kasarna je bila u našim rukama. U akciji smo zaplijenili 13 pušaka, 18 bombi, 1 pištolj, 2000 metaka i radio-aparat. Sa zarobljenim žandarmima razgovarali smo do kasno ujutro. Danilo im je dugo objašnjavao kakva smo vojska, zašto dižemo ustanak i pozvao ih da priđu nama. Nisu pristali, već su tražili da ih pustimo da idu u Rogaticu, obećavajući ujedno da se neće nikad boriti protiv oslobodilačke vojske. Podzdravili smo se sa njima i pustili ih da odu u Rogaticu.


Poslije ove akcije cijeli kraj je bio u ustanku. Ruše se mostovi i podzidi na komunikaciji Rogatica — Višegrad, telefonska linija više ne postoji, plamen ustanka sve se više razgorijevao, ustanicima pridolaze novi borci — pomaže naš cio narod. Ćamil Džindo i Mujo Hodžić sa grupom drugova iz Osova i Šatorovića porušili su most i telefonsku liniju u neposrednoj blizini Rogatice. Njih dvojica su došli na Sjemeč i obavijestili nas da je nekoliko muslimanskih sela dobro organizovano, da je narod odbio poziv da stupa u domobrane i ustaše i da su akcije koje smo izveli dobro primljene i u muslimanskim selima. Predviđaju da ćemo ubrzo moći oformiti i partizansku jedinicu od boraca koje su oni organizovali u Šatorovićima, Osovu i Okruglom.


Iz čitave okoline Rogatice dolaze nam grupe naoružanih ljudi. Traže savjeta šta da rade. Najradije bi ostali sa nama. Danilo Đokić skoro sve vraća u sela sa zadatkom da okupljaju naoružane ljude i odmah stupaju u akciju, da napadaju kolone okupatora, da ruše komunikaciju i brane sela. U ovim akcijama posebno se ističe Gučevska četa. Ona već broji preko 100 boraca. Dobro je naoružana a ima i dovoljno municije. Potpuno su onesposobili komunikaciju Sokolac — Rogatica i onemogućili neprijatelju svaki saobraćaj. Četa drži položaj u neposrednoj blizini neprijateljskog garnizona u Rogatici i svakodnevno vodi borbe. Od jutra do mraka vri kao u košnici. 
Ujutro borba redovno počinje pucanjem pušaka i rafalima mitraljeza, a završava se jurišem i bombama. Grupa ustanika sa Vražalica digla je u vazduh prugu između željezničkih stanica Mesići i Renovica. Milanko Vitomir i Mladen Šarenac su došli sa Romanije u ovaj kraj da pomognu na organizovanju ustanka. Ustaše su iz Vražalice odvele u zatvor oko 20 ljudi. U Seljanima se formira četa, u Vražalicama i Mesićima vodovi, a u selima jugoistočno od Rogatice grupe za čuvanje sela i rušenje ceste i telefonskih veza na pravcu Mesići — Rogatica. Tako je neprijateljski garnizon u Rogatici ugrožen sa svih strana. Uskoro se u gotovo svim selima formiraju jedinice ustanika, desetine, vodovi i čete. Štab Romanijskog odreda postavio je zahtjev da što brže radimo na povezivanju jedinica i obrazovanju jedinstvene komande za cijeli ovaj kraj. Time su prebrođene prve krize ustanka, strah i kolebljivost su savladani, a oružana borba prihvaćena kao jedino moguć put.


Ratko JOV1ČIĆ

Nema komentara:

Objavi komentar