29.07.2015.

Stradanja Bošnjaka Rogatičana u Sarajevu, 1945. - 1949. godine

Dijelovi iz članka


Nihad Halilbegović, publicista
Iskustva u istraživanju s u Drugom svjetskom ratu 
 - Masovne likvidacije i masovne grobnice -

Neprovjeren život nije vrijedno živjeti. ( Sokrat)

Sažetak: Ovim člankom nastoji se osvijetliti period nakon završetka Drugog svjetskog rata i odnos novoformiranih vlasti prema političkim neistomišljenicima unutar bošnjačkog naroda ali i prema običnom bošnjačkom stanovništvu. Autor daje podatke o masovnim likvidacijama i grobnicama o kojima se, do sada, nije ništa znalo niti je naučna javnost nastojala istražiti ovaj fenom. U samom radu veliku vrijednost predstavljaju evidentirana svjedočanstva očevidaca egzekucija i formiranja grobnica. o ovom dijelu naše historije i u isto se vrijeme odužio nevinim žrtvama i ublažio bol njihovim porodicama.
Posebnu vrstu masovnih likvidacija bez suđenja predstavljaju likvidacije koje su vršene nakon zauzimanja određenih područja, mjesta i gradova. One su provođene uglavnom u organizaciji OZNA-e¹, a prema spiskovima koji su prikupljani i obrađivani u ranijim razdobljima, te potom proširivani nakon zauzeća pojedinih lokaliteta. Dio ovih likvidacija vršen je neposredno nakon zauzimanja lokaliteta, dio nakon dodatnih istraga u logorima i zatvorima, a dio pod različitim drugačijim okolnostima.²

  
Edhem (Hakije) Oprašić rođen je 1943. godine u Rogatici. U Sarajevo je izbjegao s porodicom ispred četničkog terora. Oca mu je 1945. godine odvela OZNA i više se nije vratio. Ubijen je u jednoj od masovnih grobnica. O tome mi je Edhem pričao: “Moj otac Hakija Muje Oprašić rođen 1900.-1903. godine u Oprašićima kod Rogatice. Živio je na našem imanju kod Višegrada do 1943. godine. Kada su četnici izvršili pokolj u Višegradu (ubijeno preko 7.000 ljudi), s porodicom odlazi u muhadžirluk u Rogaticu.
Prije pada Rogatice, ispred četnika ponovo s rodbinom i komšijama bježi u Sarajevo. Zavladala je tada velika glad. Radi posla seli u Čepin kod Osijeka, gdje je radio na imanjima bogatih seljaka i tako izdržavao porodicu. Krajem 1944. godine vraća se u Sarajevo, gdje je dočekao ulazak partizana. Nikad nije bio ni u kakvoj vojsci. Oslobađanjem Sarajeva 6. aprila 1945. Godine odveli su ga partizani (OZNA) s još dosta Muslimana i niko se od njih nije vratio, ubijeni su na nepoznatoj lokaciji. Ne znaju im se ni mezari. Mom bratu Esadu, rođenom 1932. godine, koji je živio u Višegradu pričao je neki Asim šumar da su i njega s ocem i dosta muslimana odveli partizani, i da je on uspio pobjeći. Dok je bio u partizanskom logoru, čuo je da su neki partizani srpske nacionalnosti govorili: ‘Oprašića treba ubiti’.”15 Kazivač Edhem Oprašić je u posljednjoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu početkom 1992. godine izbjegao ispred JNA i srpskih jedinica i s porodicom se nalazi u Švedskoj.

Ferid ef. Ibrahima Alagić. rođen 1933. godine u selu Lubardići, općina Rogatica, u Drugom svjetskom ratu proživio je težak život gledajući stradanje Muslimana i bježeći ispred četničke kame. O tom mi je između ostalog ispričao: “Kada su Sarajevo preuzeli partizani, u Sarajevu se našao moj brat Sabit, allahrahmetille. I, on je prije toga bio u Muslimanskoj miliciji u svom kraju. Čuvali su narod od četnika. Taj moj brat Sabit je bio nesposoban za Njemačku vojsku, im’o je krivu ruku, ali je dobrovoljno bio u Muslimanskoj miliciji. Sa mnogo našeg naroda, muhadžira se ispred četnika povukao u Sarajevo.Kada su došli partizani, dosta su naroda pohapsili, a među njima i Sabita. Zatvorili su ih u Filipovića logoru. U noći su ih izvodili na saslušanje I odvajali one koje će strijeljati. Isljednici OZNA-e su ih saslušavali. Odstraniše Selima Karšića samo što je rek’o da je u bivšoj kraljevskoj vojsci bio kaplar; Selima Čauševića isto odstraniše i on je bio kaplar. Odvojiše i Nazifa Kurtića koji nije mrava zgazio, samo što je im’o na sebi vojničke pantalone. I, Omera s njima izdvojiše (nije bio ni u kakvoj vojsci). Pitali su ga gdje si bio 1941.godine. On kaže u Omačini, kod tetke (Omačina je kod Strgačine). Bio je tako stasit i lijep, da ga se dva oka nisu mogla nagledati. Samo kako je učio u Kur’anu. Izdvojili su i Hakiju Smajića, sina Hasana, i mnoge druge. I, tako s odabrali na stotine ljudi, najviše muhadžira i sve odveli na strijeljanje”.19 Partizani (OZNA) su prvih dana po oslobađanju Sarajeva iz stanovaodveli 

Rašida Šaćira Zukića, rođenog 1922. godine u selu Bjelogorci, invalida civila, i Asima Ahmeta Zukića, rođenog 1919. godine u selu Bjelogorci, civila, i ubili ih na nepoznatoj lokaciji.20 Uočljivo je da je OZNA najviše hapsila i odvodila na strijeljanje Bošnjake iz istočne Bosne i istočne Hercegovine, čije su porodice prije toga stradale od četnika koji su se kasnije masovno priključili partizanima.
Galib (Ahmeta) Muftić-Užičanin, rođen 1932. godine u selu Dumanjići kod Rogatice, suznih očiju mi je ispričao svoj životni put, bježanja ispred četničkog noža. Dio priče sam zabilježio: “U 1944. godini četnici su napali Rogaticu. Mi smo pobjegli u Sarajevo, gdje smo bili do dolaska partizana. Smjestili smo se na Kobiljoj Glavi, kod Avde Brkanića do same džamije. Došla je sva familija: majka, sestra, mlađi brat i otac. Stariji brat Hamid, rođen 1926. godine, priključio se Muslimanskoj miliciji kod Huskića u Faletićima. Čuvali su selo i narod od četnika. Kada je bilo oslobođenje Sarajeva partizani su ga iz naše kuće pokupili i odveli u Filipovića logor, kasnije Titova kasarna, i zatvorili u jednu od zgrada koja se nalazila uz ogradu, gdje se sada gradi Američka ambasada. Ja sam drugi dan otišao u taj logor i tu našao svog brata. Razgovarao sam s njim kroz prozor. Unutra je bilo zatvoreno dosta naših komšija, a među njima sam vidio Numu Karamana iz Dumanjića, Fehima Rađu iz Rađevića, Rifeta Kukića iz Knežine, Rifeta Brankovića, sina sudije iz Kovanja i druge. Brat mi je ispričao da se s njima nalaze šesterica braće iz okoline Trnova i izdiktirao mi je njihova imena, sjećam se samo imena Mustafe i Adema. Sedmi brat im je ostao u selu, tako su oni mislili. Kroz prozor mi je brat ispričao da se u njihovoj grupi u logoru nalazi još 400 zatvorenika i da su svi Muslimani. To je bilo vrijeme desetak dana poslije ulaska patizana u Sarajevo. Na kraju mi je brat zatražio da mu donesem u logor cigara i benzina za fajercajg (upaljač). Kad sam drugo jutro došao da mu dam cigare i fajercajg, nisam nikog našao. Stražar koji je bio na kapiji, kazao mi je da su svi logoraši u koloni otišli prema Visokom. Od tada sam često razbir’o gdje su odvedeni i šta mi je bilo sa bratom. Da li će se vratiti? Od Sulje Rađe koji je bio u partizanima sam posljedni put razabr’o, ono što mi je rek’o: ‘Nemoj ih više tražiti, nećeš ih nikad naći, svi su likvidirani’.”21
Ljudi su odvođeni i ubijani nad masovnim grobnicama, neki su mrtvi dovlačeni u kamionima i bacani u grobnice. U Sarajevu su poznate masovne grobnice: u Hrasnici, u naselju Kovači (u podnožju planine Igman), na Alipašinom polju, na Vracama i drugdje.
Ferid ef. (Ibrahima) Alagić mi je u svom dugom kazivanju između ostalog ispričao: “Pričao mi je Osman Zukić-Zukan iz Boroska kod Rogatice, koji je bio u muhadžirluku u Kovačima u Hrasnici kada su ušli partizani, da su mobilisali njih nekoliko i dali im puške da stražare. ‘Od avionskog bombardovanja su napravljene velike rupetine i tu partizani doćeraju vezane ljude i sve ih pobiju i pobacaju u rupe.’ Dalje mi kazuje Zukan: ‘Pomažu ljudi i mole: Nemojte me ubiti, kod kuće imam troje djece, petero djece, nisam ništa skrivio. Partizani se ne obaziru na molbe i sve ih strijeljaju’, priča Zukan i nastavlja: ‘Jedne večeri pobiše jednu grupu ljudi, pobacaše ih u jamu i odoše. Jedno vrijeme je bila tišina, ništa se nije čulo. Ja, tu, u blizini hodam, kad čujem glas, neko iz jame zove: Eh, brate ost’o sam živ, oslobodi me odozdo, nisu me ubili. Šta ću’, kaže Zukan ‘ja bih ga pustio, al’ ne smijem, ubiće i mene. Nastavi jadnik da moli i, ja siđem dole u jamu do njega, a on i dalje moli da ga oslobodim. Ja mu kažem ne smijem ubiće me, Ne boj se, kaže on, niko neće znati. Nikad nikome neću kazati. I, ja njega pustim i kažem bježi kud znaš, samo šuti nikom ne govori. Taj čojk’ kojeg sam spasio (kasnije sam saznao da se zove Čaušević Selim iz Solakovića kod Rogatice) krišom je došao do rodbine. Poslije tog događaja Selim je živio još 25 godina. Im’o tri sina. Jedan mu je unuk doktor. Nikom od njih, pa ni ženi nije rekao kako je spašen. I ako su njegovi najbliži znali da je određen za strijeljanje, nikada nikome nije o tome ispričao. I, umro je s obećanjem da će šutiti.’ Zukan mi je rekao da je još jednog ranjenog čojka izvuk’o iz jame. Kad je čuo zapomaganje, sišao je dole i spasio ga. Čim je jadnik izaš’o iz jame odmah je nestao22.
Osman Zukan je bio stariji čojk, veliki vjernik i iskren. Poznato mi je da su partizani nad jamom ubili i u nju bacili na stotine ljudi, a među njima:
- Karšić (Selme) Selima, r. 1906. godine u selu Lubardići-Rogatica
- Kurtić Nazifa, r. 1917. godine u Pokriveniku-Rogatica
- Alagić (Saliha) Omera, r. 1924. godine u Lubardićima-Rogatica
- Smajića (Hasana) Hakiju, r. 1917. godine u Pokriveniku-Rogatica
- Dedu (Dedina) Gušića, r. 1922. godine u općini Rogatica
- Kurtić (Osmana) Šabu, r. 1918. godine u Pokriveniku-Rogatica
- I nekog Omera iz naših krajeva. Im’o je osamnaest godina.
Zahvaljujući Osmanu Zukiću Zukanu spašeni su Selim Čaušević i još jedan ranjenik.”23
Došao sam u Hrasnicu u naselje Kovači da potražim i označim masovne grobnice koje se nalaze u podnožju Igmana. Sa mnom iz Sarajeva došli su Nurija Kapo (očevidac događaja), Adil Kolar i Mustafa Mujagić čiju je majku i babu OZNA uhapsila 9. aprila 1945. godine i u nekoj od grobnica zatrpala. U Kovačima nam se pridružio Ramiz Muzur (očevidac događaja). Zaputili smo se prema masovnim grobnicama. Prešli smo most (koji je u vrijeme zločina bio od drveta) i krenuli putem koji danas vodi do Glavnog groblja. Put je danas širok i asfaltiran, a nekada je tu bila samo šira staza. Na otprilike pola puta smo se zaustavili, s desne strane se vidi strma njiva koja se zove Bara, a više nje Dola gdje su mještani nekada napravili sklonište da bi se zaštitili od aviona. Partizani su tu dovodili vezane ljude, skidali ih gole i u skloništu i njivi ih ubijali. Krenuli smo dalje. Kada smo došli do kapije Glavnog groblja s lijeve strane ukazala se njiva s prhkom zemljom. Tu se nalazi velika masovna grobnica, što su i potvrdili Ramiz i Nurija. Do prije nekoliko godina tu je bilo udubljenje nastalo od slijeganja tla. U blizini grobnice nam se pridružio kamenorezac Ćamil Ahmetović, koji nam je rekao da je on buldožderom poravnjao to udubljenje. S lijeve strane ove grobnice izgrađena je porodična kuća, na dnu njive na kojoj se ona nalazi je mala kućica, a ispod nje velika strmina gdje se vidi više kratera nastalih avionskim bombardovanjem. Ovo zemljište gdje se nalaze masovne grobnice zove se Strana ili Muje Memića strana. Nurija (Salke) Kapo, rođen 1928. godine u Kramer selu kod Rogatice, u vrijeme masovnih likvidacija ljudi bio je muhadžir u Kovačima-Hrasnica kod Alije Redže. Ispričao nam je sljedeće: “Ja sam čuvao krave gore, gdje je sada groblje. Prije tog avionske bombe su napravile velike rupe. Mi smo oko njih navukli trnje i granje da ne bi krave kad se zaobadaju u njih propale. Najveća rupa je bila šest sa šest metara i duboka više od 10 metara, a možda i 20 metara. Kada smo dolje bacali kamenje, ništa se nije čulo osim odjeka. Čim su došli partizani, izdato je naređenje o zabrani kretanja od Hrasnice do Vrela Bosne u vremenu od osam navečer do osam sati izjutra. U tom vremenu su partizani odvodili ljude na strijeljanje. Čujemo svu noć rafalno puca. Nas nekoliko djece se dogovorimo da vidimo šta to rade partizani, koga u kamionima dovlače. Odemo dole gdje je ‘kula’ (pokazao je rukom). Tu su u blizini nekad bile štale. Popnemo se na štalu, krpama zavežemo usta da ne bi kihnuli ili kahnuli. I vidimo mi iza deset, jedanaest sati dođe kamion i partizani iz njega izbaciše ljude. Postrojiše ih dva i dva i pravo preko mosta (tada drvenog) i potjeraše putem prema groblju. U koloni je bilo, čini mi se stotinu ljudi. Tu veče smo mi vidjeli da su došla tri kamiona prekrivena ceradom i puna ljudi. Ostali smo na tavanu štale do zore. Čujemo mi automati pucaju, prašti, grmi. Sve su ih pobili. Zabrana hodanja je bila oko mjesec dana. Kad je prošla zabrana potjeram ja krave i dođem do onih jama, kad sve jame zatrpane. Oko mene ima još djece koja čuvaju goveda i ovce. Dogovorimo se mi da počnemo otkopavati jednu od jama. Donese jedan od njih krampu i udri, udri, nisu otkopali ni trideset cenata kad pojaviše se dvije ruke vezane naprijed žicom, a tijelo je na leđima. Uplašimo se mi i odemo do odbornika u Kovače, da mu kažemo šta smo vidjeli. Pita on: ‘Šta hoćete djeco?’ Kažemo mu da smo vidjeli zatrpanog čojka, vezanih ruku. On nas pogleda i povika:
‘Sad ste to rekli i više nikada! Kome god kažete i vi i taj kome ste rekli će biti zatrpan u onu rupu!’ Odemo mi kući i od tada nismo nikom ništa govorili. Na pola puta od Kovača do jame, ima jedna njiva koja se zove Bara, gdje je bilo sklonište i tu sam vidio dosta ubijenih ljudi. Svi su bili goli. Kada su se tijela počela raspadati, mještani su ih ukopali. O ovim zločinima nismo smjeli pričati. Mnoge je ‘mrak pojeo’. OZNA je u Sarajevu po kućama zalazila i odvodila ugledne ljude, ni krive ni dužne.”25

Zaključak
Masovna pogubljenja Bošnjaka u ratu i poraću koja su vršili partizani i pobjednička Jugoslavenska armija predstavljaju neistraženo poglavlje historije. U Sarajevu i Bosni i Hercegovini ova su pogubljena vršena po istom obrascu kao i u ostalim dijelovima Jugoslavije koji su se našli pod nadzorom Jugoslavenske armije od 1944. do kraja rata u maju 1945. godine. Za razliku od Slovenije i Hrvatske gdje su masovne i pojedinačne grobnice žrtava komunističke represije dijelom istražene, a većinom barem evidentirane, u Bosni i Hercegovini je istraživanje ovog pitanja još uvijek u povojima.

1 Odjeljenje zaštite naroda (OZNA) je osnovana odlukom koju je – 13. maja 1944. godine u Drvaru – potpisao Tito u formalnom statusu Vrhovnog komandanta NOV i POJ i Povjerenika za narodnu odbranu NKOJ-a. U temeljnom osnivačkom aktu OZNA-e, kao i u nizu kasnijih
dokumenata koji su se na nju odnosili, naglašen je njen izuzetni represivni značaj za očuvanje političke linije koju je zastupala KPJ. (HDA, Fond (f) OZNA, kutija (k) 1, omot (o) 3, osnivački dokument OZNA-e u zaglavlju nosi oznaku “službeno 13. maj 1944. godine”)
Za načelnika OZNA-e pri Povjereništvu za narodnu odbranu NKOJ-a, postavljen je član Politbiroa CK KPJ, general-laintnant Aleksandar Ranković.
2 Likvidacije su vršene i poslije 1945. godine, nakon provedenog postupka i osuđujuće presude.
Najčešće, optuženi nisu imali pravo na odbranu. Izvršenja kazni bila su na nepoznatim lokacijama na kojima su ukopavani u zajedničke grobnice, bez obilježja i prisustva rodbine.
15 Pismena izjava Edhema Oprašića od 17. 07. 2008. g. nalazi se u privatnoj arhivi.
19 Pismena izjava Ferida Alagića od 25. 10. 2009. g. nalazi se u privatnoj arhivi.
20 Pismena izjava Muhameda Mehmeda Zukića r. 1925. g. u selu Bjelogorci i Pašića Sulejmana Mesuda iz sela Bjelogorci, od 30. 01. 2009. g, nalazi se u privatnoj arhivi.
21 Pismena izjava Ahmeta Muftića-Užičanina od 26. 06. 2008. g. nalazi se u privatnoj arhivi.
22 Ramiz Muzur iz Kovača u Hrasnici mi je ispričao da je Osman Zukan spasio iz jame dvojicu ljudi. Jedan od njih (Selim Čaušević) ostao je živ, a drugi, čije je ime nepoznato, pronađen je mrtav u šumi
23 Pismena izjava Ferida ef. Alagića od 25. 10. 2008. g. nalazi se u privatnoj arhivi.
25 Pismena izjava Nurije (Salke) Kapo od 26. 11. 2011. g. nalazi se u privatnoj arhivi.

Nema komentara:

Objavi komentar