20.09.2011.

Avdo se vratio

Iz članka" Neki su bili a drugi ko zna gdje…"
Žena • Kvinna - List BH Saveza žena u Švedskoj
juni-oktobar 2009.g.
Piše: Elvedin Durović


Vjerujem da bi mnogi naši čitaoci pogriješili kada bi bili u prilici da na geografskoj karti potraže malo mjesto Okruglo, udaljeno desetak kilometara od Rogatice na putu prema Borikama.




Okruglo


Ipak, ja sam se zaputio sa grupom svojih poznanika da pronađem i obavim razgovor sa jednim od povratnika u ove krajeve, Avdijom Zagoricom, poznatijim kao Avdo. Nije mi trebalo puno pitanja mještanima da me upute na pravu adresu pred vrlo lijepo uređenu, manju porodičnu kuću Avdije i njegove supruge Raseme. U mjestu Okruglo samo je jedna kuća Zagorica, a ostale obitelji su većinom Durmiševići, Hodžići…
Razgovarajući sa domaćinima saznajem mnogo interesantnih pojedinosti o ovoj skromnoj ali veoma ljubaznoj i gostoprimljivoj porodici. Dok Rasema nudi obaveznu kahvu sa kadaifom i punom zdjelom domaćeg ”neprskanog voća”, Avdija nam počinje svoju životnu ispovijest.
Rođen prije 70-tak godina, put mu je bio u početku vrlo težak i trnovit (dugogodišnji boravci po internatima), ali je ipak uspio da uz svoje školovanje dospije do više značajnih poslovnih angažmana. Od knjigovođe u tadašnjem sdk bih, nizom godina uspješnog rada i angažovanja, dospio je do pomoćnika direktora sdk a penzionisan je kao rukovodilac ekspoziture Ljubljanske banke u Goraždu.U svom životopisu ističe da je na poslovnom planu izuzetno zahvalan Hakiji Pozdercu i magistru Ibrahimu Ibri Masali koji su ga naučili mnogim poslovnim finesama iz finansijskog poslovanja tadašnje službe koja je važila za jednu od najrespektabilnijih službi bivše nam države.
Odmah po završetku školovanja u Rogatici, odnosno Sarajevu, upoznaje lijepu plavokosu Rasemu Durmišević i sa njom provodi pedeset punih godina zajedničkog života i druženja. U zajedničkom braku stasale su i dvije ćerke, Azra i Minka, a uz njih i njihove porodice i četiri ponosna unuka: Haris, Ismar, Adnan i Dino. Azra sa svojom porodicom danas živi u Švedskoj (Örebro) a Minka u Austriji (Grac).Od svog poslovnog početka proveo je Avdija u Goraždu čitav radni vijek i čitavo vrijeme posljednjeg ratnog razaranja. U vrijeme rata vršio je dužnost rukovodioca logistike u mz Goražde ii. Kažu da je bio pravedan i objektivan i da se nikada nikome nije zamjerio. I pored teških vremena ostao je dostojan sebi i roditeljskom vaspitanju koje je, kako sam sa ponosom ističe, prenio i na svoju cjelokupnu obitelj.
Po završetku rata odlučio je Avdija da se sa svojom suprugom vrati u svoj i njen zavičaj i svoje posljednje penzionerske dane provede u mjestu Okruglo. Tu na svome imanju njih dvoje sami provode dane uzgajajući voće i povrće i vodeći brigu o bezbroj vrsta cvijeća koje su Rasemin prevashodni hobi. A njegov hobi je košenje trave starom dotrajalom mašinom koja još, kako Avdo kaže, ”dobro kosi”.Avdija dane provodi u borbi sa ”visokim šećerom i krvnim pritiskom” pa mu ova nadmorska visina od 860 metara izuzetno godi. Kaže da je najsretniji kada dođe ljeto i u goste mu dođu njegovi unuci sa kojima tada provodi najveći dio svoga slobodnog vremena. Često ga tokom vikenda obiđu i njegovi stari dobri prijatelji: Ibro Masala, Osman Marić, Hazir Mirvić, Safet Efendić, Hamed Topuz, Inas Fejzić, Hoso i drugi sa kojima u prijatnoj besjedi i sjećanju na prijeratne i ratne dane naviru stalna sjećanja i uzdasi za proteklim vremenima. Vrlo često se sjete i svoga dobrog starog prijatelja, rahmetli Šemsa Muratspahića, koji se prije tri godine preselio na ahiret a koji im itekako nedostaje sa svojim duhovitim dosjetkama.
”Sve je danas drugačije nego ranije. Ljudi, običaji, porodica, sve je prešlo sa ljudskog na neki drugi komercijalni način življenja. Jedni u neimaštini, drugi u izobilju,pa čovjek nekada misli da je najsretniji kada sjedi sa svojim najbližima, jer ljudi su postali ’muhanati’. Sve im smeta…”, kratko komentariše Avdija današnje vrijeme i ispriča nam jednu životnu anegdotu koja mu se dogodila prilikom posljednje posjete njegovih starih dobrih prijatelja. ”Uz piće, kahvu i priču nikako da se otmem dojmu da smo se nekada zvali drugovi, danas vjerovatno gospoda, a moji dojučerašnji prijatelji i drugovi se dijele na ’kolega i oni drugi’. Ovi koji sebe zovu kolege su kao ’neko i nešto’ a svi ostali su samo nijemi posmatrači društva u kojem se nalaze. Upravo tako i ja danas osjećam da su moje nekadašnje kolege osjetile da je moje vrijeme prošlo i da su oni još uvijek ti koji treba da diriguju ljudima i situacijom. Mislim da su se prevarili…”Ostavljamo Avdiju i njegovu Rasemu da uživaju u blagodeti svoga zajedničkog doma a ja, sretan i ponosan što sam upoznao jednu sretnu i poštenu povratničku porodicu, spuštam se prema Rogatici i razmišljam o poukama koje sam tog dana saznao i koje će mi vjerovatno biti od koristi u narednom periodu.

Zato, hvala Avdo i Rasema na lijepom dočeku i pouci za budućnost!
Avdija Zagorica (drugi slijeva) s prijateljima


Nema komentara:

Objavi komentar