SJEĆANJE NA JEDAN HAN

SJEĆANJE NA JEDAN HAN

PREPOROD 1985

Svako vrijeme, svaki kraj oduvijek su imali svoja obilježja, način življenja i svoje običaje. Tako su nekada davno, po uzoru na druge, i u mnogim našim krajevima nastali hanovi, karavansaraji i musafirhane. Za ondašnje prilike kad nije bilo ni najprimitivnijih saobraćajnica, kad su postojale samo kozje i konjske staze, kad se putovalo danima i noćima i kroz šume i bespuća, izla­žući se opasnosti koje su vrebale od zvijeri i hajduka, hanovi i karavansaraji imali su veliki znači za one koji su u putovali i robu nosili.

Hanovi su bili manje ili veće zgrade građene od drveta ili kamena ili i od jednog i od drugog, a služili za konačenje putnika i njihovih konja, kao i za konačenje tzv. kiridžija i njihovih karavana. U njima su se putnici znali za­držati i duže vrijeme sve dok donesenu robu ne prodaju ili dok se ne namire njima potrebnom robom. Osim handžije, u manjim hanovima služio je bar po jedan sluga, a u onim večim putnike su opsluživali: handžija, odadžija (sobar), podrumdžija, koji se brinuo o prehrani konja, zatim kahvedžija i jedan sluga koji je bio zadužen za čišćenje prostorija. Neki hanovi su bili op­skrbljeni bunarskom a neki pitkom vodom.

Nekadašnji hanovi bili su svojevrsna mjesta gostoljublja. Hanovi rjeđe, a karavansariji najčešće, ugošćavali su putnike —namjernike čak i bez ikakve naknade. U nekim hanovima po gradovima smješteni su uz malu naknadu siromašni ljudi bez ikog svog gdje su neki ostajali sve do smrti. Glasoviti turski putopisac, Eviija Čelebija u svom obimnom putopisu posebno je isti­cao hanove, svjestan ondašnjeg njihovog značaja, jer se i sam njima služio na svojim mnogobrojnim i stalnim putovanjima. Putujući tako »iz Velikog Varadina u Bosnu, prolazeći kroz selo Počinje (danas Podžeplje, op. a.) zabilježio je: »U njemu ima malo svratište (han). To je bošnjačko selo na visokoj planini.«

Taj han u Podžeplju, podignut još za turskog zemana pored Jerinjine kal­drme, dugo vremena je služio svojoj svrsi i odolijevao zubu vremena. Mož­da bi još i danas nadživljavao svrsi da ga nije napustila sreća, da ga nije spopala sumorna ljudska nehat.

Dugo vremena je služio ljudima, ali novo vrijeme donijelo je i nove običaje.Mnogim starim zdanjima zamijenjena je namjena, pa je i ovaj han, najposlije, pretvoren u zadružnu konjušnicu. Han je ostao sve do sedamdesetih godina ovog vijeka, a od tada u selu živi još samo uspomena. Te uspomene su zaselak Kod hana, te njive Hanište i Hansko. Danas se većina mještana Podžeplja sa sjetom sjeća bijele kamene građevine pokrivene šindrom. Mogli smo uz malo više ljubavi i marljivosti sačuvati ovaj han kao kulturno-istorijski objekat.

Ostaće nam u sjećanju opaska našeg Bega Hodžića koju je izgovorio.sjećajući se hana u Podžeplju. I ovo nam je dokaz da na dunjaluku sve pro­lazi. Kad nestane onog što su judi trebali sačuvati, ostaje im do smrti samo još malo vremena za kajanje. Može li nam kajanje nadoknaditi gubitak ne­čega što je iz našeg nehati otišlo u nepovrat. Naravno — ne.

N. Н