27. 11. 2016.

Kredenac



piše: Nataša Gaon-Grujić l Radiosarajevo.ba


Prije par dana sam se postidjela, ali baš jesam.
Postidjela sam se zbog svih riječi koje su,  nekada, sočno,  izašle iz mojih usta komentirajući ljude koji su tijekom rata došli u Sarajevo.
Psovala sam pranje ćilima ispred haustora, treskanje deka kroz prozor, iskrivljen jezik…
Za volanom je  još gore, pogotovo kada se vozim sama.  Tada izgubim onu vrstu obzira koju ti stvara prisustvo slušaoca, pa još sočnije uz psovke gunđam i derinjam se:“ Je l’ to u tvom selu nije bilo žmigavca?!“
I tada sam, jer je tako lakše, za sve ružno što se poslije rata desilo Sarajevu, krivila one koji su u Sarajevo došli. Smatrala sam ih odgovornim za narušene gradske navike življenja koje su ostale u mom sjećanju, zaboravljajući, sebično, na sjećanje ljudi koji su došli u Sarajevo spašavajući svoje živote i živote svojih obitelji.
Ulazim u kuću u kojoj me dočekala nježna, sitna žena, izjavljujem joj saučešće. Upoznajem ostale članove porodice, a ona, kao i svaka majka koja svoju  djecu doživljava kao svoje najveće životno ordenje, s puno ponosa  uz pokazivanje rukom, reče: „Ovo je moj sin, njega ne znate“. Izjavljujem i njemu saučešće. Upoznala sam strica, snahu, nanu i dedu…
Ne reagiraju  svi ljudi isto na smrt bližnjeg. Na nekim sućutima ožalošćeni šute, pa  procijeniš da je bolje da ne remetiš tišinu i da je  ljudima u tuzi dovoljno to da si došao. Na nekim sućutima ljudi pričaju i obično se sjećaju lijepih trenutaka. Jedno je zajedničko i ne može se izbjeći, a to je da ožalošćeni uvijek ispričaju kako se dogodila smrt, kao da ponavljajući tu priču, uvijek istu, ali drugim ljudima,  postaju svjesniji svog gubitka.
Na ovom saučešću ožalošćeni su pričali…
Nana je rekla da kada ona umre da joj umjesto nišana zabodu oklagiju i to onu tanku, pa da može na tom mirnijem mjestu razvijati pitu.
Dedo je pričao o djeci. Dedo je, prije rata, bio nastavnik i čitav je život bio posvećen svojim đacima. Pričao je o dječijim šejtanlucima i o danu kada je iz Rogatice krenuo za Sarajevo, a krenuo je 2. maja i stigao u sarajevski pakao sa cekerima punim zelene salate, luka i krompira. Čuo je dedo da u Sarajevu nema hrane, ostatak njegove porodice je, već,  od kraja aprila bila u Sarajevu.
Na autobusnoj stanici  ispratio ga je komšija, koji je ostao u Rogatici jer je obećao drugom komšiji da će mu pomoći u nekim radovima oko kuće… tog komšiju više nikada nije vidio, a ni dedo se, mada je planirao, nikada nije vratio u Rogaticu.
Negdje na  Romaniji dedo je prvi put vidio Četnika, na svu sreću, tog istog su zapričala druga dvojica, sa bradama prekrivenim licima, pa je autobus bez provjere imena i prezimena došao u Sarajevu. „A čuo sam ja“, reče dedo, „da skidaju gaće i onda ubijaju“.
“Nećemo, dedo, o tim tužnim stvarima“, prekinu ga kćerka.. Nego, sjećaš li se kako je ovaj ovdje“, pa pogledom i blagim pokretom glave, vrlo jasno dade do znanja da se radi o njenom mlađem sinu,“otvorio ladice kredenca tako da su poslužile kao stepenice i popeo sa na vrh, pa presjedio pola dana na kredencu“. Dedo se nasmija: „Evo, to je taj kredenac, on je iz Rogatice, star je i klimav, ali ga čuvamo kao uspomenu.“ Poslije sam mislila kako je to bilo krajnje nepristojno s moje strane, ali odmah sam se okrenula u pravcu kredenca.
To je zaista star, smeđi kredenac, malo izgreban, spomenik uspomena na njihove sretnije dane. Ostatak saučešća gledala sam u dedu, uredno počešljanog, njegovu ispeglanu košulju i raskopčan džemper. I priča se, opet, vratila na rat, ne može drugačije, jer mi vrijeme određujemo i mjerimo onim danima prije i poslije rata. Dedo je zlo zvao Četnicima, a ne Srbima, u dedi nema ni bogde mržnje, ostao je vjeran svom životnom stavu da se ljudi mogu dijeliti samo na ljude i  na one koji to nisu.
Sinoć je Ceca održala koncert na stadionu Slavija. Prema pisanju nekih portala na koncertu je bilo više od 30.000 posjetilaca, a prema pisanju nekih drugih portala, bilo je više prodanih karata u Federaciji, nego u Republici Srpskoj. Zar je bitno u kojem entitetu živiš da znaš da je Ceca Arkanova žena, a da je Arkan bio krvoločni ubica?  Da su on i njegove pristalice bili ti koji su skidali gaće muškarcima i ubijali ih, samo zato što su bili obrezani. Zar je to bio razlog da oduzmeš nekome život?
Kada skupim snage i slušam odbrane uhićeni  ratnih zločinaca,uvijek osjetim mučninu u stomaku kada optuženi svoje postupke opravdava time kako je SAMO izvršavao naredbe drugih i tako naredbodavac postaje krivac, a on NE. Tako je i Ceca SAMO Arkanova udovica.
Bilo bi dobro da na koncert niko nije došao, da je Cecu dočekao prazan stadion i tišina, ona tišina i praznina sa kojom žive preživjeli onih porodica koje je Arkan ubijao. Zar je bitno u kojem entitetu živiš da shvatiš da je to što je on radio bilo zločin, strašan zločin?
Zamišljam tih 30.000 prisutnih na koncertu sa rukama u zraku. Njihov položaj tijela sa podignutim rukama i grimasom na licu između sreće i tuge,  koja  na ovim prostorima ukazuju na neku čudnu vrstu vrhunca užitka. Zamišljam  kako iz sveg glasa prate muziku i tekst Cecinih pjesama…. samo ih zamišljam…. Zamišljam i one koji svoj dolazak na koncert opravdavaju time što nije ona Arkan, nije Ceca ubijala, ali je jača slika smeđeg starog kredenca iz  Rogatice, čuvara uspomena jednog ljepšeg vremena.
Ja sam se taj dan kada sam upoznala divne ljude bez bogde mržnje, postidjela, ali baš postidjela, i pitam se da li će danas posjetitelji Cecinog koncerta, nakon jutarnjeg tuširanja, kada su saprali  znoj, jer bila je gužva na koncertu, a glasnice oporavili jutarnjom toplom kavom, osjetiti barem mrvu STIDA, ili se tješe kako je Ceca, ipak, SAMO Arkanova udovica!

24. 11. 2016.

NATPIS U SELU LEPENICA (KOVANj) KOD ROGATICE


Natpis iz sela Kovanj-Lepenica (lok. Torić) koje se nalazi uz desnu stranu ceste ka Sokocu, kao prvo naselje van Rogatice, leži uklesan u dva reda na stećku tipa sljemenjaka. Spomenik se kao usamljen primjerak srednjovjekovnog nadgrobnog biljega nalazi u zoni muslimanskog groblja. Spomenik posjeduje vodoravnu platformu umjesto šiljastog hrbata široku 0,45 m. Dimenzije spomenika iznose: 1,76 h 0,92 h 0,62 m (izvorno, jer je oštećen odvaljivanjem velike parčadi na krajevima) sa postoljem dugačkim 2,08 m. Pominjao ga je istraživač Šefik Bešlagić pročitavši ime pokojnika kao Tvrtko[1], a takođe i epigrafičar Marko Vego pročitavši ime kao: Trtiša(a=q)[2]. Ovakvo čitanje imena pripada Ćiru Truhelki: TRT(IŠ)A[3]. Obojica su učinili pogrešku iz teško dokučivih razloga, jer prva tri slova imena, usječena na dužoj sjevernoj strani stećka su savršeno jasna: TRŠ. Odmah iza trećeg slova, otvara se veliko oštećenje koji je vjerovatno nastalo odvaljivanjem ugla spomenika.
Vq NME BOŽNE A SE LEŽN TRŠA BANOVIĆq
DOBRN VITEZq NA SVOwI PLEMENNTON
I ovom prilikom moram istaći uvjerenje da je do ovakvih brojnih pogreški došlo usljed oslanjanja na odlivke koje je vjerovatno obezbjeđivala terenska ekipa ili pojedinci. Jako je teško pronaći drugačije objašnjenje za ovakve pogreške i previde. Kao dokaz, uputio bih zainteresovane čitaoce da pogledaju markirani snimak natpisa-odlivka u  djelu Marka Vega gdje se sasvim jasno, kao poslednje slovo prvog reda natpisa i treće slovo imena pokojnika, vidi tronogo T. O tome ne može biti govora, jer je na originalu jasno vidljiva horizontalna podnica slova Š i ništa drugo.


[1] Š. Bešlagić, Stećci. Kataloško-topografski pregled, Sarajevo, 1971, 249

[2] M. Vego, Srednjovjekovni natpisi Bosne i Hercegovine, IV, 28-29, br. 221

[3] Ćiro Truhelka, Glasnik Zemaljskog Muzeja Bosne i Hercegovine u Sarajevu, knj. 3., 1895, 355

Natpisi iz sjeverne i istočne Bosne-Seljani i Kovanj
 priopćio: dr. Ćiro Truhelka
Glasnik Zemaljskog muzeja 1995. g. knjiga 3
EPITAF TVRDISE BANOVIĆA U KOVANJU (str.
158) Objavio je C. Truhelka sa veoma oštećenog mramora.
Pokojnikovo ime on čita kao Trtiša, a M. Vego
kao Triša. Biće da se ovdje radi o jednom od hipokoristika
starog ,bosanskog  vlastelinskog imena Tvrtko,
te ga mi čitamo kao Tvrdiša, s obzirom na uobičajeno
ispuštanje slova u bosanskoj lapidarnoj epigrafici i postojanje
ovakvog oblika u pisanim dokumentima tog
vremena. Gdje je Tvrdiša dobio zvanje viteza, ne zna
se, kao ni drugi podaci o njemu. Zna se za nekoliko
Bošnjaka k oji su u vrijeme razvidenog feudalizma nosili
to zvanje. Takav naslov imao je vojvoda Hrvoje,
a kasnije su poznati kao vitezovi Pribisav Pohvali
njegov imenjak Vukotić. Bosanski feudalci naroč i to su
se istakli na vitkim igrama u Budimu 1412. godine.
Ć. Truhelka: Natpisi iz sjeverne i istočne Bosne,
GZM, Samjev o, 1895.

Leksikon stećaka -  Natpisi
Šefik Bešlagić, Svjetlost 2004.g.

13. 11. 2016.

Ćetenija


U neka malo ljepša, prijeratna vremena bosanska sofra u Rogatici bila je nezamisliva bez ćetenije. Ćetenija je jedno od starih tradicionalnih bosanskih jela, tačnije poslastica, koja ima posebnu čar jer se pravi zimi na sijelima u bosanskim kućama.  Najbolje i najpogodnije je u januarskim noćima kada su temperature ispod nule. Ćetenija je zaista ukusna, a posebno je zanimljivo što dosta žena učestvuje u pravljenju, pa je cijela atmosfera dosta vesela. Ćetenija se pravi od brašna, šećera, vode i male količine soka od limuna.
 
Dan prije brašno ispečete nasuho. Peći na laganoj vatri i stalno miješati da ne izgori. Brašno se mora dobro ohladiti, zato se peče dan ranije. Cijeli kilogram brašna nećete potrošiti ali ga mora biti više. Ušpinovati šećer (agdu) uz dodatak vode i malo limunovog soka. Ostaviti da se ohladi, dakle da se šećer stvrdne. Prije su znali doći momci i kad djevojke iznesu agdu da se ohladi ubacili bi u nju pijeska da se sa njima našale i da bi morale ponovo pravit agdu i da vremenski duže bude sijelo.
Rukama namazanim uljem, iz posude podignete ohlađenu šećernu masu. Trljajući rukama napravite valjak i i dalje presavijate i presavijate dok masa ne pobijeli, a zatim se od te mase napravi obruč.

Zatim se postavi sinija, ili sto na kojoj se razastre brašno. Šećerno kolo se stavi na sredinu sinije i opet dobro sastavi kako se ne bi rastavljalo u toku rada. Oko sinije se okupi 5-6 ljudi, obično djevojaka. Kolo se pomalo posipa brašnom i svi ga okreću na siniji, stiskaju i okreću. Okreće se sve dok se ćetenija ne pođe “končati”, dodaje se pomalo brašna, ne previše i nastavi se okretati dok se potpuno ne iskonča kao pletenica djevojačkih kosa.
Za razliku od nekih drugih jela, ćetenija se spravlja “kolektivno”, uz sevdalinku. “Končaju” je mlade žene i djevojke, “končaju” i pjevuše. Koliko je omiljena u narodu kazuje i ova pjesma:
– Raspi nam se, raspi šećer ćetenijo. Tebe su pravile naše drage majke, naše drage majke, ponosne Bosanke. Tebe prave lijepe djevojke da bi okupile momke. Alčak momci bili šećer posolili, posolili pa se sami počastili.
Stare nane su govorile da treba to kolo okrenuti  99 puta  ako su idealni uslovi za pravljenje ćetenije. Ako u ćeteniji ima gutica, znači da nije dobro iskončana.U svakom mjestu po umijeću spravljanja ćetenije izdvajaju se majstorice “končanja” koje su cijenjene i prepoznatljive po majstorluku. Prostorija u kojoj se pravi ćetenija, ne smije biti pretopla.Gotova ćetenija se prvo malo ohladi (vani ili u hladnoj prostoriji) a zatim se izreže na komadiće i poslužuje. Nakon što je sve urađeno i ispalo kako treba uslijedilo je druženje i sijelo uz pjesmu i prepričavanja anegdota sa nekog od dosadašnjih sijela uz ćeteniju. Najbolja je ako se ćetenija pojede već prvi dan, poslije se slijepi. I obavezno je pravite u društvu dragih ljudi.
Nekad je kod nas u Rogatici uz sve, pa i one najosnovnije potrebe kao što je priprema hrane, sijelo i druženje bilo potrebno. Danas nam je priprema hrane obaveza a druženja se odvijaju u restoranima!
 




U Turskoj ćetenija je poznata i kao tel helva (žičasta halva), çekme helva (razvučena halva), tel tel (nit po nit), tepme helva (izudarana halva) i keten helva (lanena halva), Priča kaže da potječu iz Irana, gdje se zovu peshmek, što znači "kajanje", jer je jako teško pogoditi savršenu teksturu, pa se oni koji se odvaže spravljati ovu poslasticu često pokaju. 




06. 11. 2016.

Majka je majka

autor: Mediha Rađo Hasanović
Gledam u svoje ruke, okrećem dlanove prema nebu i tiho izgovaram molitvu... Ređaju se želje, molbe, dove... Majčinsko srce nepresušna riznica ljubavi, dobrote požrtvovanja i straha. Od svega pomalo uzimam i tkam dušom najljepše želje i molbe za moju djecu i unuke upućene milosnom Allahu dž. Š. Polahko spuštam ruke u krilo, na njima ispisane godine i rad. Uvehla koža, po njoj linije koje su kodovi za priče koje su stvarane godinama kroz život. Kao da sam juče na njima drzala sina tek rođenog i prinijela ga licu da ga pomirišem, spustila na grudi da ga nahranim. Ljubav koja se rodila tog trena nikad i ni zbog čega ugasnuti neće. Osluškivala sam da li diše, je li gladan, je li mokar. Prvi osmjeh gugut... I sve što je slijedilo kroz godine bilo je dio mog života, mog treptaja oka, mog udisaja zraka... Smisao mog života.Najumornija kad bih bila zagrljaj ručica otklanjao bi sve, osmjeh bi se vraćao na moje lice i snaga da pobijedim sve pred čim bih se našla. Smijala se kad je srećan, njegovim uspjesima punila dušu i grudi ponosom. Plakala krijući kad je tužan, hrabrila ga da istraje. Pokušala biti i otac i majka, da osjeti sigurnost i zna da ima bedem koji je jači i od kamena. Sve što sam dobila od svojih roditelja u vidu vaspitanja i odgoja, trudila sam se da prenesem njemu.. Život je vrlo, vrlo kratak pun iskušenja i trenutaka u kojima možeš da uradiš ispravno ili pogriješiš nepovratno...Mozaik satkan od kamenčića raznih boja i oblika. Prepušten nama u ruke da ga slažemo misleći da je to po našoj želji i volji, a u stvari je to samo po Božijem zakonu i određenju. Sve što smo pružili svojim roditeljima, braći i sestrama, znancima ili slučajnim prolaznicima život nam vraća.Svako dobro dijelo ili nedijelo biva uzvraćeno. I osmjeh, jer i osmjeh je sadaka.
Priča svake majke počinje i glasi slično kao ova. Prva riječ ljubav i zadnja riječ izgovorena na umoru u očima je ljubav. A šta majci za uzvrat treba u ovom vremenu žurbe, mobitela, stresa, obaveza....u vremenu riječi, nemam vremena da dođem, sutra ću,... Nazvaću, javiću se... Šta majci treba? Treba joj makar ona sadaka zvana osmijeh i zagrljaj onih malih ručica koje to više nisu, da otklone usamljenost i napune dušu novom snagom. Majka je majka ma gdje i ko bila. Starica u nekom napuštenom selu koja sjedi i osluškuje hoće li čuti zvuk motora i dolazak djece iz grada. Ili zaposlena žena kojoj su godine kao vojniku nametnule termine i ciljeve i kojoj ništa opet nije teško kad čuje zvono na vratima i dobro poznati zov,, MAMA,, Ne zaboravljajte majke, nađite vremena da je pozovete bar minut njoj je to dovoljno, recite joj svaki dan da je volite, e to nije strana riječ ni teška... To je ključ da joj otklonite tegobe, a još veći vama, da budete sretni, jer ste onoj koja vas je naučila da pričate hodate i živite, rekli koliko ste joj zahvalni za to. Pa i ako majka pogriješi ne uzimajte joj za grijeh i grešku pravi nesvijesno, jer vas voli. Majka u prijevodu na sve jezike svijeta znači samo ljubav. Nije sramota, kao što nas savremeni svijet površno uči, poljubiti majci ruke... Majka je.... MAJKA.....

Rogatičke tekije



autor: Mirsad Durmišević



Nakon uspostavljanja osmanske uprave, što se u rogatičkom kraju desilo već 1462. godine, na području stare župe Borač, formirana je nahija Borač (zemlje Pavlovića). U tu nahiju spadali su: trg Rogatica, varoš Višegrad i trg Prača. Za prvog vilajetskog vojvodu te nahije postavljen je Mehmed Čelebija, sin prvoga krajiškog vojvode i osnivača Sarajeva Isa-bega Ishakovića. Po Mehmedu Čelebiji Rogatica je dobila naziv Čelebi Pazar a 7. 10. 1466. spominje se kao "gospodar teritorija Pavlovića". Osim što je bio dugogodišnji gospodar zemlje Pavlovića (Vilajet Pavli). Bio je sandžakbeg hercegovački (1507-1510, 1513-1515) i sandžakbeg bosanski (1484-1485). Podigao je u Sarajevu medresu, bezistan, imaret, te džamiju na Bistriku 926. godine po Hidžri (1519). Za izdržavanje spomenutih zadužbina, uvakufio je više dućana u Sarajevu i selo Gojnice kod Mostara. Imao je vakuf i u Skoplju. Naziv Čelebi Pazar se održao sve do okupacije Bosne od  Austrougarke monarhije, 1878.godine.
Značajan doprinos u širenju islama u osmanskom periodu dali su derviši. Oni su išli u sastavu vojske i podizali svoje tekije (zavije). Derviši su svoje zavije osnivali po vlastitom nahođenju, a kasnije su od sultana dobijali određenu zemlju za njihovo izdržavanje koju su zavještali za zavije i osnivali tako svoje vakufe. Činjenica je da su derviši i u našim krajevima odigrali značajnu ulogu u prvobitnom širenju islama i osnivanju kasabe Rogatica (Čelebi Pazara) podizanjem svojih tekija.
Tekijska džamija
U Rogatica si bile dvije tekije (zavije), zavija derviša Muslihuddina i zavija šejh Junusa. Tačne lokacije ovih tekija su još nepoznate! Vjetrovatno, da se jedna od tekija nalazila u mahali Tekija, oko Tekijske džamije po čemu su i dobile imena.
U defteru (popisu) iz 1489. godine piše da je izvjesni  derviš Muslihuddin podigao zaviju (tekiju) na zemljišnom posjedu koji mu je poklonio sam Mehmed Čelebija, sin Isa-bega Ishakovića, zaim tog područja. Od Mehmed Čelebije derviš Muslihuddnin koji se nastanio u Čelebi Pazaru dobio je njivu od pet dunuma zvanu Srednji Lašnik. On je sada uživa i i po običaju plača ušur. Mehmed Čelebija je  bio gospodar zemlje Pavlovića u periodu od 1462-1468.godine  onda je to i vrijeme kada je zavija i sagrađena a ne kako se do sada navodila 1489.godina. Očito da su Mehmed Čelebija kao i njegov otac protežirali derviše, kojima su i sami pripadali.  Značaj tekije  je tim veći jer na čitavom ovom području u ovom vremenu ne nalazimo još ni jedan islamski vjerski objekat. Osim vjerske uloge, tekije su, naročito na početku, prije izgradnje karavan-saraja, imale i ulogu musafirhane (prostorija za putnike-namjernike). U sklopu tekije postojale su prostorije za boravak putnika, a dervišima je bila propisana briga o putnicima i njihovo ugošćavanje.
Muslihuddinova tekija  spominje se i u popisu iz 1604. godine, gdje je u nahiji Borač, pod rednim brojem 146 upisan čifluk Nurullaha, sina Balijinog, njiva pod imenom Mrdelić, veličine pet dunuma, u blizini Pazara Rogatica, u okolini Muslihuddinove tekije. Iako u defterima  nije precizirano kojem derviškom redu pripada Musliihuddinova zavija, u kontekstu određivanja njenog derviškog usula-pravca, tekija je bila mevlevijskog reda. Sam naziv „Čelebi“ (ime koje su obično nosile mevlevije i mevlevijski šejhovi) uz njegovo ime asocira na njegovu mevlevijsku orijentaciju.
Zaviju šejh Junusa,  je podigao sam sultan Bajazit II (1481-1512).Vjerovatno je i ova tekija kao i tekija derviša Muslihuddina imala, između ostalih, i ulogu musafirhane. Na osnovu podataka iz deftera ne vidimo kako se izdržavala tekija šejh Junusa. Obzirom da je graditelj sultan, analaogijom možemo zaključiti da se izdržavala iz državne kase, vjerovatno iz harača višegradskog kadiluka, kao i džamija sultrana Bajazita II. Prvi put se spominje u Popisu vakufa 1530.godine, a i kasnije susrećemo istu bilješku.