autor: Mediha Rađo Hasanović
Gledam u svoje ruke, okrećem dlanove prema nebu i tiho izgovaram molitvu... Ređaju se želje, molbe, dove... Majčinsko srce nepresušna riznica ljubavi, dobrote požrtvovanja i straha. Od svega pomalo uzimam i tkam dušom najljepše želje i molbe za moju djecu i unuke upućene milosnom Allahu dž. Š. Polahko spuštam ruke u krilo, na njima ispisane godine i rad. Uvehla koža, po njoj linije koje su kodovi za priče koje su stvarane godinama kroz život. Kao da sam juče na njima drzala sina tek rođenog i prinijela ga licu da ga pomirišem, spustila na grudi da ga nahranim. Ljubav koja se rodila tog trena nikad i ni zbog čega ugasnuti neće. Osluškivala sam da li diše, je li gladan, je li mokar. Prvi osmjeh gugut... I sve što je slijedilo kroz godine bilo je dio mog života, mog treptaja oka, mog udisaja zraka... Smisao mog života.Najumornija kad bih bila zagrljaj ručica otklanjao bi sve, osmjeh bi se vraćao na moje lice i snaga da pobijedim sve pred čim bih se našla. Smijala se kad je srećan, njegovim uspjesima punila dušu i grudi ponosom. Plakala krijući kad je tužan, hrabrila ga da istraje. Pokušala biti i otac i majka, da osjeti sigurnost i zna da ima bedem koji je jači i od kamena. Sve što sam dobila od svojih roditelja u vidu vaspitanja i odgoja, trudila sam se da prenesem njemu.. Život je vrlo, vrlo kratak pun iskušenja i trenutaka u kojima možeš da uradiš ispravno ili pogriješiš nepovratno...Mozaik satkan od kamenčića raznih boja i oblika. Prepušten nama u ruke da ga slažemo misleći da je to po našoj želji i volji, a u stvari je to samo po Božijem zakonu i određenju. Sve što smo pružili svojim roditeljima, braći i sestrama, znancima ili slučajnim prolaznicima život nam vraća.Svako dobro dijelo ili nedijelo biva uzvraćeno. I osmjeh, jer i osmjeh je sadaka.
Priča svake majke počinje i glasi slično kao ova. Prva riječ ljubav i zadnja riječ izgovorena na umoru u očima je ljubav. A šta majci za uzvrat treba u ovom vremenu žurbe, mobitela, stresa, obaveza....u vremenu riječi, nemam vremena da dođem, sutra ću,... Nazvaću, javiću se... Šta majci treba? Treba joj makar ona sadaka zvana osmijeh i zagrljaj onih malih ručica koje to više nisu, da otklone usamljenost i napune dušu novom snagom. Majka je majka ma gdje i ko bila. Starica u nekom napuštenom selu koja sjedi i osluškuje hoće li čuti zvuk motora i dolazak djece iz grada. Ili zaposlena žena kojoj su godine kao vojniku nametnule termine i ciljeve i kojoj ništa opet nije teško kad čuje zvono na vratima i dobro poznati zov,, MAMA,, Ne zaboravljajte majke, nađite vremena da je pozovete bar minut njoj je to dovoljno, recite joj svaki dan da je volite, e to nije strana riječ ni teška... To je ključ da joj otklonite tegobe, a još veći vama, da budete sretni, jer ste onoj koja vas je naučila da pričate hodate i živite, rekli koliko ste joj zahvalni za to. Pa i ako majka pogriješi ne uzimajte joj za grijeh i grešku pravi nesvijesno, jer vas voli. Majka u prijevodu na sve jezike svijeta znači samo ljubav. Nije sramota, kao što nas savremeni svijet površno uči, poljubiti majci ruke... Majka je.... MAJKA.....
Nema komentara:
Objavi komentar