27.11.2016.

Kredenac



piše: Nataša Gaon-Grujić l Radiosarajevo.ba


Prije par dana sam se postidjela, ali baš jesam.
Postidjela sam se zbog svih riječi koje su,  nekada, sočno,  izašle iz mojih usta komentirajući ljude koji su tijekom rata došli u Sarajevo.
Psovala sam pranje ćilima ispred haustora, treskanje deka kroz prozor, iskrivljen jezik…
Za volanom je  još gore, pogotovo kada se vozim sama.  Tada izgubim onu vrstu obzira koju ti stvara prisustvo slušaoca, pa još sočnije uz psovke gunđam i derinjam se:“ Je l’ to u tvom selu nije bilo žmigavca?!“
I tada sam, jer je tako lakše, za sve ružno što se poslije rata desilo Sarajevu, krivila one koji su u Sarajevo došli. Smatrala sam ih odgovornim za narušene gradske navike življenja koje su ostale u mom sjećanju, zaboravljajući, sebično, na sjećanje ljudi koji su došli u Sarajevo spašavajući svoje živote i živote svojih obitelji.
Ulazim u kuću u kojoj me dočekala nježna, sitna žena, izjavljujem joj saučešće. Upoznajem ostale članove porodice, a ona, kao i svaka majka koja svoju  djecu doživljava kao svoje najveće životno ordenje, s puno ponosa  uz pokazivanje rukom, reče: „Ovo je moj sin, njega ne znate“. Izjavljujem i njemu saučešće. Upoznala sam strica, snahu, nanu i dedu…
Ne reagiraju  svi ljudi isto na smrt bližnjeg. Na nekim sućutima ožalošćeni šute, pa  procijeniš da je bolje da ne remetiš tišinu i da je  ljudima u tuzi dovoljno to da si došao. Na nekim sućutima ljudi pričaju i obično se sjećaju lijepih trenutaka. Jedno je zajedničko i ne može se izbjeći, a to je da ožalošćeni uvijek ispričaju kako se dogodila smrt, kao da ponavljajući tu priču, uvijek istu, ali drugim ljudima,  postaju svjesniji svog gubitka.
Na ovom saučešću ožalošćeni su pričali…
Nana je rekla da kada ona umre da joj umjesto nišana zabodu oklagiju i to onu tanku, pa da može na tom mirnijem mjestu razvijati pitu.
Dedo je pričao o djeci. Dedo je, prije rata, bio nastavnik i čitav je život bio posvećen svojim đacima. Pričao je o dječijim šejtanlucima i o danu kada je iz Rogatice krenuo za Sarajevo, a krenuo je 2. maja i stigao u sarajevski pakao sa cekerima punim zelene salate, luka i krompira. Čuo je dedo da u Sarajevu nema hrane, ostatak njegove porodice je, već,  od kraja aprila bila u Sarajevu.
Na autobusnoj stanici  ispratio ga je komšija, koji je ostao u Rogatici jer je obećao drugom komšiji da će mu pomoći u nekim radovima oko kuće… tog komšiju više nikada nije vidio, a ni dedo se, mada je planirao, nikada nije vratio u Rogaticu.
Negdje na  Romaniji dedo je prvi put vidio Četnika, na svu sreću, tog istog su zapričala druga dvojica, sa bradama prekrivenim licima, pa je autobus bez provjere imena i prezimena došao u Sarajevu. „A čuo sam ja“, reče dedo, „da skidaju gaće i onda ubijaju“.
“Nećemo, dedo, o tim tužnim stvarima“, prekinu ga kćerka.. Nego, sjećaš li se kako je ovaj ovdje“, pa pogledom i blagim pokretom glave, vrlo jasno dade do znanja da se radi o njenom mlađem sinu,“otvorio ladice kredenca tako da su poslužile kao stepenice i popeo sa na vrh, pa presjedio pola dana na kredencu“. Dedo se nasmija: „Evo, to je taj kredenac, on je iz Rogatice, star je i klimav, ali ga čuvamo kao uspomenu.“ Poslije sam mislila kako je to bilo krajnje nepristojno s moje strane, ali odmah sam se okrenula u pravcu kredenca.
To je zaista star, smeđi kredenac, malo izgreban, spomenik uspomena na njihove sretnije dane. Ostatak saučešća gledala sam u dedu, uredno počešljanog, njegovu ispeglanu košulju i raskopčan džemper. I priča se, opet, vratila na rat, ne može drugačije, jer mi vrijeme određujemo i mjerimo onim danima prije i poslije rata. Dedo je zlo zvao Četnicima, a ne Srbima, u dedi nema ni bogde mržnje, ostao je vjeran svom životnom stavu da se ljudi mogu dijeliti samo na ljude i  na one koji to nisu.
Sinoć je Ceca održala koncert na stadionu Slavija. Prema pisanju nekih portala na koncertu je bilo više od 30.000 posjetilaca, a prema pisanju nekih drugih portala, bilo je više prodanih karata u Federaciji, nego u Republici Srpskoj. Zar je bitno u kojem entitetu živiš da znaš da je Ceca Arkanova žena, a da je Arkan bio krvoločni ubica?  Da su on i njegove pristalice bili ti koji su skidali gaće muškarcima i ubijali ih, samo zato što su bili obrezani. Zar je to bio razlog da oduzmeš nekome život?
Kada skupim snage i slušam odbrane uhićeni  ratnih zločinaca,uvijek osjetim mučninu u stomaku kada optuženi svoje postupke opravdava time kako je SAMO izvršavao naredbe drugih i tako naredbodavac postaje krivac, a on NE. Tako je i Ceca SAMO Arkanova udovica.
Bilo bi dobro da na koncert niko nije došao, da je Cecu dočekao prazan stadion i tišina, ona tišina i praznina sa kojom žive preživjeli onih porodica koje je Arkan ubijao. Zar je bitno u kojem entitetu živiš da shvatiš da je to što je on radio bilo zločin, strašan zločin?
Zamišljam tih 30.000 prisutnih na koncertu sa rukama u zraku. Njihov položaj tijela sa podignutim rukama i grimasom na licu između sreće i tuge,  koja  na ovim prostorima ukazuju na neku čudnu vrstu vrhunca užitka. Zamišljam  kako iz sveg glasa prate muziku i tekst Cecinih pjesama…. samo ih zamišljam…. Zamišljam i one koji svoj dolazak na koncert opravdavaju time što nije ona Arkan, nije Ceca ubijala, ali je jača slika smeđeg starog kredenca iz  Rogatice, čuvara uspomena jednog ljepšeg vremena.
Ja sam se taj dan kada sam upoznala divne ljude bez bogde mržnje, postidjela, ali baš postidjela, i pitam se da li će danas posjetitelji Cecinog koncerta, nakon jutarnjeg tuširanja, kada su saprali  znoj, jer bila je gužva na koncertu, a glasnice oporavili jutarnjom toplom kavom, osjetiti barem mrvu STIDA, ili se tješe kako je Ceca, ipak, SAMO Arkanova udovica!

Nema komentara:

Objavi komentar