14.12.2011.

HADŽ JE I LJUBAV...“

HADŽ JE I LJUBAV...“

Napisala Zehra Alispahić


Iako zvanične statistike Ureda za hadž Rijaseta IZ u BiH kazuju da su 50% ovogodišnjih bosanskih hadžija mlađi od 50 godina, ono što se može primjetiti tokom boravka u Medini i Mekki, tokom tavafa, saja, spuštanja sa Arefata na Muzdelifu i odlaska na Minu i Džemreta je da Bošnjaci još uvijek predstavljaju prilično staru grupu hadžija, počesto umornu, bez kondicije, uplašenu... Po nekom nepisanom pravilu Bošnjaci obavljanje pete islamske dužnosti, još uvijek, ostavljaju za period nakon šezdesete, dok se dovoljno ostari i uozbilji kako se ne bi davala šansa za nova griješenje i prijestupe jer po onom starom “hadž valja čuvati“ a nakon šezdesetih, valjda, po toj logici, ostaje manje vremena i manje mogućnosti da se griješi te će se ostati čisto nakon obavljenog hadža i tako preseliti u okrilje Allahove milosti. Nešto se u takvom promišljanju polahko i mijenja ali ne dovoljno dobro i brzo. Kao da se prije odlaska na hadž može griješiti, kao da se prije odlaska na hadž čovjek ne treba kloniti i čuvati svih radnji koje ga na bilo koji način dovode na stranputicu.
Vrijeme izvršavanja temeljnih islamskih dužnosti određeno je punoljetstvom i zdravljem. Svako neopravdano neizvršavanje ili odgađanje izvršenja bilo koje od pet islamskih dužnosti podrazumijeva odgovornost i kaznu. U slučaju obavljanja hadža vjernik uz zdravlje mora posjedovati i potrebna materijalna sredstava za odlazak na hadž i sredstva kojima će se izdržavati članovi njegove porodice u njegovom odsustvu. Nigdje se za obavljanje hadža kao pete islamske dužnosti ne preferira potpuna zrelost životne dobi ili bolje reći starost. Kod Bošnjaka susrećemo one koji su zdravi i posjeduju potreban imetak ali smatraju da još uvijek nije došlo vrijeme za hadž ili one koji bez obzira na zdravlje i imetak i ne razmišljeju o odlasku na hadž pravdajući to činjenicom da ima prečih stvari od hadža. I jedno i drugo su pitanja koja zavrjeđuju širu brigu islamske zajednice za ove probleme kao i potrebu širenja i prezentiranja ideje i fenomena hadža sa nivoa svijesti pojedinca na nivo džemata i zajednice. U tom kontekstu slučaj jednog mladića koji se tek približava tridesetim i koji na jednom iftaru u sarajevskom ASJ restoranu krajnje odgovorno ali i simpatično kazuje svojoj prijateljici kako na hadž treba otići čak i prije nego što kupiš stan - ako si zato skupio novac - pa i prije nego se oženiš ako si zato skupio sredstva – hrabri i govori da se nešto u glavama nas Bošnjaka mijenja. Mnogi će se nasmijati na ova razmišljanja. Ja ću reći da se ovaj mladić pozivao na predaje. Bilo kako bilo on je ove godine obavio hadž. Naredne će, ako Bog da, već biti pred ženidbom a zajedno sa svojom suprugom će sakupljati novac ili potražiti adekvatan kredit za kupovinu stana, i opet, u dogledno vrijeme, razmišljati o zajedničkom odlasku na hadž.
Zašto sva ova priča o godinama? Svako nijeti i radi kako sudi! Pa zato što sam ove godine uz silnu želju i nastojanja bila „Allahovim gostom“. Iako sam bila među 50% onih ispod pedeset godina starosti, silno zahvalna Uzvišenom, što me je pozvao sebi u zijaret u nešto mlađoj dobi, shvatila sam da hadž zahtijeva jednu golemu fizičku kondiciju i snagu i da se uz dobru kondiciju može doživjeti svakim svojim atomom. Osjetila sam koliko je više napora, straha i žrtve morala uložiti svaka naša majka i nana starija od šezdeset godina, koliko je obavljanje hadža za nju bio grč, ponekad strah, neizvjesnost: može li, hoće li izdržati, hoće li se izgubiti, hoće li joj neko pomoći, hoće li baš tavaf morati obaviti na kolicima ili će kamenčiće neko drugi za nju baciti... Koliko su samo svi ti osjećaji neizvjesnosti ponekad stavljali u drugi plan one druge aspekte hadža. Hvala Allahu, većina njih je izdržala, ali ovi redovi su samo podsticaj za one koji žele a oklijevaju, da ne čekaju.
Jer svi osjećamo potrebu za Allahom. „Hrlimo mu umom i srcem“, kaže Mustafa Mahmud, ali neophodno je da mu se dođe i nogama. A te noge, bolje je da su mlađe i zdravije. Hadž i tavaf su simboli ovog dolaska u kome ljubav kroz emocije, riječi i djela dostiže savršenstvo. Hadžom čovjek sebi daje šansu za blizinom i susretom sa Stvoriteljem. To su dani kada sve naše ovosvjetske obaveze bivaju negdje pokopane. Sve naše svakodnevne želje, stremljenja i prohtjevi - hoćemo li stići, hoćemo li zakasniti, hoćemo li uspjeti prije drugih, hoće li nam promaći neki prestižni društveni status ili pozicija, putovanje, susret, sastanak, honorar... negdje nestanu ili nam ne naumpadaju. Hadž i sve teškoće i odricanja koje sa sobom nosi, troškovi i izdaci su, kako veli Mustafa Mahmud „ materijalna sredstva koja se ulažu da se oslobodi ovih preokupacija, da se srce posveti svome Stvoritelju i da se probude osjećaji o istini ove bliske blizine Allahu.“
Sati provedeni u ibadetu u haremu Poslanikove džamije i u neposrednoj blizini Kabe donosili su sa sobom osjećaje koji se nikada neće moći iskazati niti napisati. Nepresušna rijeka ljudi plovila je u prostore ovih hramova i nikome nije bilo tijesno. Fantastična lepeza podneblja, kultura, civilizacija... Veličanstvena simfonija jezika, dijalekata slivenih u jedno „Lebbejkel-lahumme lebejjke...“, jednostavnost i bjelina ihrama u kojima smo svi isti, mi iz Bosne, oni iz Indonezije, Nepala, Indije, Nigerije...
Haremi, mjesta susretanja, upoznavanja, darivanja osmijeha i kada se ne mogu otkloniti jezičke barijere, smotra ljepote, mladosti, poleta, pozitivne energije bez granica. Bože dragi, kako smo lijepi a različiti! Kako smo jaki a ne pokazujemo to! Odakle sve dolazimo težeći ka jednom cilju i nema niti jedne tačke na ovoj planeti gdje nas nema!
A „Hadž je i ljubav. Vjera je u biti ljubav. Tavaf je za zaljubljene. Oni u njemu ne nalaze napor i opterećenje. Već prijazan dijalog... Jedan od onih tajnih razgovora koji osvjetljavaju nepoznanice srca“, osjećao je Mustafa Mahmud dok je obavljao svoj prvi hadždž. Mnogi od nas dijele iste osjećanja neizmjerno zahvalni Stvoritelju na darovanoj šansi, na postignutoj blizini, na inspirativnim trenucima... Sa iskustvom hadždža lakše se hodi kroz svakodnevnicu dunjaluka jer si svjedočio da je ljepota, beskraj, konačnost, istina i blizina negdje drugdje. I stoga, zašto ne priuštiti sebi te drage trenutke čim prije, ako možemo!
(Tekst objavljen u Preporodu u januaru 2008. Godine i preuzet na brojnim web. Portalima širom BiH i dijaspore.)

Nema komentara:

Objavi komentar