Zehra Alispahić, Radio BIR, dani kurban bajrama 1431./2010.
Najjasnije slike koje čuvam u svojoj sehari djetinjstva vezuju se za blagdansko vrijeme, za vrijeme ramazansko i vrijeme dvaju bajrama. Onaj prvi, ramazanski bio je je pun ushićenja, razdraganosti, više se hodalo i obilazilo a ovaj drugi bajram, kurban ili hadžijski, mi djeca provodili smo u drukčijem ozračju. Dan prije, na dan Arefata, na dan nalik ovom današnjem, u našu mahalu, i u našu avliju seljaci iz okoline Rogatice dovodili bi naše kurbane koje su otac i majka jos nekoliko mjeseci prije dogovorili i kaparisali. Po dva lijepa šarena, rogata ovna dugog runa mi bismo uvodili na zato specijalno uređeno mjesto sa vodom i hranom. „Lijepo je da kurban prenoći kod kuće“, govorila je moja rahmetli majka Mujesira i nana Ševala. Mi djeca smo se sakupljai oko njih, milovali ih i davali im sijena, ali ne puno, tako su nam kazivali. Ujutro bi komšija Smajo, rahmet mu duši, po želji moje majke prvo nama klao kurbane, sve onako po redu, isplanirano, uz pripremljene sude, siniju i iskopanu rupu u zemlji... Mi djeca smo nestrpljivo čekali da se kurbansko meso ohladi, da ga moj otac veoma pedantno isječe. Slijedilo je pakovanje i onda bi nam mati stavljala kurbane na tevsiju: prvo po mahali, najbližim komšijama, onima koji nemaju nikoga, onima kojih je puna kuća a onda korpa po korpa sortiranih kurbana dalje, po ulicama. Ja i sestra zajedno smo dijelili kurbane ali smo zajedno morale i dijeliti i dobiveni novac, što meni i nije uvijek bilo drago ali je na kraju ipak bila jača ljubav prema mojoj mlađoj sestrici. Bilo je tu i čokolada i bombona i gurabija čitav ritual. Najgore je bilo kad nekog ne nađemo pa moramo ići ponovo. Uvečer bi rodbina dolazila na bajramsku sofru. Svi su voljeli bajramska okupljanja u našoj kući u kojima je prvo naša nana r. Ševala a potom moja majka davala posebnu atmosferu. Od priče dozivanja, pohvala i primjedbi za jemeke (dova poslije jela) teško da smo čuli jedni druge ali su ipak svi bili zadovoljni a mi djeca ponajviše jer je rodbina za bajram driješila kesu.
U mom kraju nije bilo mnogo hadžija, žena koje su obavile hadž još manje. Mogli su se nabrojati na prste. Mi smo ih poznavali, uvažavali, pozdravljali i sa posebnim respektom provodili vrijeme sa njima. Dvije hadžinice r. Hadžira i r. Alija živjele su u mojoj ulici. Lijepi dugi namazbezi ili šamije, veseli katovi i drvene nanule bili su ono po čemu smo ih prepoznavali. Nisu se puno pojavljivale. Život nakon hadža provodile su tiho u ibadetu, dostojanstveno, vjerovatno sa slikama koje su nosili iz Haremi Šerifa, sa Arefata čuvajući ih od svih natruha vremena – tako je bilo, a mi to nismo znali. Petkom o džumi našom ulicom znao je proći dedo, imena mu se ne sjećam, sa fesom obmotanim narandžastom mahramom. Znali smo da je sa hadža. Mi djeca u mektebu bivali smo tih godina obradovani malim plastičnim tv-projektorima koje smo prinosili oku i tamo gledali slike kabe, Poslanikove dzamije, ljudi u ihramima.Te slike i srdžade sa iscrtanom kabom i haremom kao i tespihi koje smo dobivali sa Ćabe i koji su obavezno visili na prozoru bili su neizostavni elementi moje slike hadža, tog mističnog ambijenta, koju sam u svojoj mašti slikala još od djetinjstva.
A na hadž, pa tako smo odgajani, treba ići kada se ostari. Ustvari ja nisam ni znala da mladi ljudi mogu ići na hadž, dakako, bilo je to iz prizme moje dječije slike svijeta i vjere koju je gradio ambijent moga djetinjstva.
A na hadž, pa tako smo odgajani, treba ići kada se ostari. Ustvari ja nisam ni znala da mladi ljudi mogu ići na hadž, dakako, bilo je to iz prizme moje dječije slike svijeta i vjere koju je gradio ambijent moga djetinjstva.
Nema komentara:
Objavi komentar