OBNAVLJANJE DŽAMIJE I RAMAZANSKI ŽIVOT U ŽEPI KOD ROGATICE

OBNAVLJANJE DŽAMIJE I RAMAZANSKI ŽIVOT U ŽEPI KOD ROGATICE

·  Glasnik Islamske zajednice 1960

U vrlo zabačenom kraju Istočne Bosne, u velikoj dolini koju okružuju planine: Bokšanica, Sjemeć, Javor i Devetak, naiazi se mjesto Žepa, oko 12 sela samih musiimana, koja se nalaze u blizini rijeke Žepe, koja ovuda protječe i uljeva se u ovoj blizini u Drinu kod sela Slap, koje je dosta poznato turistima.

Žepa pripada opštini Rogatica srez Goražde, ati je udaljena od Roga­tice 40 km. Spuštajući še niz planinu Bokšanicu, pada u oči velika osnovna i osmo­godišnja škola, zgrada Mjesnog ureda u kojoj je smještena i pošta, velika zadružna zgrada u kojoj se nalazi Uprava zadruge, i prodavnice, a malo dalje vidi se na ravnom platou velika džamija iznad koje strši visoka munara. Istoriskim razvojem događaja ova džamija spada među najstarije u Bosni.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata, kada se u ovim žepskim selima pravio pustoš, ubijanjem i palenjem kuca od strane okupatora, ni ova naša džamija nije pošteđena jer je zapaljena. Oslobođenjem ovog kraja 1944 godine, narod ovog kraja vraćao se na ognjišta izgorjelih i opustošenih domova i odmah se dao na obnavljanje svojih domova, a u zidinama džamije po lijepom vremenu klanjali bi džumu-namaz.

Visokom islamskom sviješću ovog džemata uspjeli su da privremeno tarabom pokriju i malo obnove ovu džamiju odmah 1944 godine da bi mogla svojoj namijenjenoj svrsi. Godine su prolazile i vrijeme odmicalo, a nakon 10 godina džamija je počela da prokisuje, jer je krov dotrajao.Godine 1959 pristupilo se organizaciji posla za obnavljanje i nabavke crijepa za ovu džamiju, tako da se u februaru ove godine crijep nabavio pred ramazanske dane.

Nikada i niko ne pamti da je ova džamija uz Ramazan bila posjećena kao ove godine, bilo to preko dana ili uveče za vrijeme teravih-namaza. Mora se odati priznanje i imamu ove džamije Aliji Ahmetoviću koji ne žaleći truda je svaku veče prije ili poslije teravih-namaza održavao vazunasihate i predavanja kao i u ostale određene dane po svim pitanjima.

Govorio je o značaju, vrijednosti i koristi Ramazana, o namazu, čistoći,zavidnosti i mržnji prema drugima, o poštovanju vjere i države, o potpoma­ganju IV Z o odgoju djece i njihovom pohađanju u škole, kako muške takoi ženske, o dužnosti roditelja u tom pogledu. Žigosao je opijanje alkoholom kod muslimana, psovku, laž i kriminal svih vidova, a sva svoja izlaganja potkrepljivao je ajetima iz Kurana i hadisima.

Pored tih predavanja održana su i dva Mevluda od kojih je jedan priredio 15 veče Ramazana Hodžić Emin, a drugi 27 veče Omanović Asim . Pred ove Mevlude mujezin džamije Mujaga Halilović je uredio džamiju kao i uz cijeli Ramazan na najsvečaniji način kako odgovara ramazanskim danima. Ovim Mevludima je rukovodio imam džamije sa mujezinom. Na prvom Mevludu se govorilo o rođenju Muhamed a. s., njegovom radu i životu, a na drugom mevldu o Lejletul-kadru i njegovom značaju. Posjeta ovim Mevludima bila je velika.

Ramazanski dani i noći u Žepskoj džamiji odavale su vrlo živu sliku i ostavljale duboke vjerske impresije na sve prisutne, tako da se kao rezime svega toga djelovanja može zaključiti da je protekli Ramazan-šerif, imao sna­žnog efekta na vjersko-moralni život naših mještana u Žepi, na čemu i ovim putem treba zahvaliti našem vrijednom imamu za predan rad i zauzimanje na ovom polju.

Ramazan je i kasnije imao svog uticaja na mještane Žepe, tako da nisu propustili ljetne dane a da svoju veliku džamiju ne oprave. Pristupilo se organizaciji posla, otkrivena je i krovna konstrukcija djelimično popravljena, tako da je ovih dana pokrivena crijepom, i sada ima najljepši izgled.

Ostaje još samo to da se iznutra djelimično opravi, zašto se već vrše pripreme nabavke potrebnog materijala, što će se i to u najskorije vrijeme završiti, obzirom da mještani ne žale financiskih i materijalnih žrtava u takve svrhe.Po završetku svih radova očekuje se da će se izvršiti i svečano otvaranje ove veiike džamije u Žepi. Na ovo otvorenje pretpostavlja se da će se pozvati sva susjedna Vakufska povjerenstva, pretstavnici Islamske vjerske zajednice na čelu sa Reis-ul-ulemom, kao i pretstavnici narodne vlasti.

Otvorenje ove džamije očekuje se vjerovatno u oktobru ove godine.

HALILOVIĆ H. IBRAHIM, Žepa

OTVORENJE OBNOVLJENE ARNAUTOVIĆA DŽAMIJE U ROGATICI 1963

Obradio Mirsad Durmišević

Glasnik Islamske zajednice 1963

Edhem Hafizović

Ratna oluja koja je harala našu domovinu i opustila je, nije poštedila ni naše lijepe Ro­gatice koja je izgorjela do temelja. Tako je uništila od 7 lijepih dža­mija 5 do temelja a dvi­je su ostale ali jako oštećene. Po oslobođe­nju 1945. godine kad se je narod vratio svojim kućama odmah se je počelo sa opravkom Čaršijske dža­mije ; u njoj se počelo klanjati. Druga Arnautovića džamija bila je oštećena tako da su joj ostali zidovi, krov i mi­naret koji su takođe oštećeni. Džematski od­bor u Rogatici od nazad 3 godine počeo se je baviti mišlju da se i ova džamija popravi. Po­četkom 1962. godine za­ključeno je da se počne sa radom i opravkom i ove džamije. Odmah se je prešlo na izbor građevinskog odbora u koji su ušli: Hafizović Edhem, predsjednik džematskog odbora, Holučlić Avdibeg, mutevelija, Radončić Redžep ef.,imam, Branković Tajib, muezin, Čapljić Salko, blagajnik, Nalbantić Hasan, poslovođa, Spahić H. Halid, Hodžić H. Sulejman, Nalbantić Alija, Bejtić Hamza, Fejzić Abdulah, Zukić Bećir i drugi. Nakon izbora odbora počelo se sa prikupljanjem dobrovoljnog priloga i rad je odmah počeo tako da je dža­mija završena koncem 1962. godine. Džamija je jako lijepo opravljena. U samoj džamiji je napravljena gusulhana i vodovod, jer se odavno ukazivala potreba za istim.

Građevinski odbor je u dogovoru sa Hadži Reis-efendijom odredio otvorenje ove džamije za 28. april 1963. Uoči 28. aprila svijet se je počeo slije­gati u Rogaticu iz Sarajeva, Goražda, Foče, Čajniča, Višegrada, Tuzle i drugih gradova automobilima i autobusima, kao i motorima. Ovom prilikom zahvaljujemo se »TRANSPORTNOM« preduzeću koje je stavilo na raspolaganje nekoliko autobusa za prevoz gostiju iz Višegrada, Foče, Goražda i Mesića.

Svima posjetiocima je bila otvorena svaka muslimanska kuća za prenoćište i hranu. Na dan 28. aprila već oko 9 časova ujutro bile su pune ulice oko džamije kako domaćih tako i stranih gostiju. Zahvaljujemo se privatnicima koji staviše svoje limuzine na raspolaganje za idenje u sretanje gostiju koji su dolazili iz Sarajeva. Oko 10 časova povorka limuzina je krenula do u selo Kovanj udaljeno od Rogatice 4 km. te su tu dočekali izaslanike Islamske vjerske zajednice na čelu sa Abdulah ef. Čauševićem predsjednikom starješinstva IVZ SR BiH. te Husejn ef. Đozom, vjersko-prosvjetnim referentom i drugim.  Oko 11 časova povorka je krenula iz Kovanja sa 10 limuzina i pet motora te stigla pred džamiju gdje su se teškom mukom probili kroj sakupljeni narod do u harem. U haremu je ogromna masa sa tekbirima dočekala goste, a sa munare vijala se je zelena zastava i učenje salavata koje su izvodili čuveni mujezini Begove džamije iz Sarajeva. Proslavi je prisustvovalo oko 8.000 vjernika.

U 11 časova proslavu je otvorio lijepim govorom ovdašnji imam Redžep ef. Radončić. Zahvalivši se predstavnicima narodne vlasti, predstavniku srpsko-pravoslavne crkve proti g. Milivoju Mandiću, i okupljenoj masi koja je došla iz najudaljenijih krajeva da uveliča ovo veselje. Iza njega je govorio predsjednik IVZ Abdulah ei. Čaušević, koji je održao lijep govor o značaju I otvorenju džamije kao i radu IVZ. Zatim je uzeo riječ prota g. Milivoje Mandić koji je govorio o bratstvu i jedinstvu.

Nakon toga je održao govor Husejn ef. Đozo i zahvalio se Bogu na ovako veličanstvenom sastanku i otvorenju džamije, narodnim vlastima koje su po­ mogle da se opet izgradi Rogatica bolja nego što je bila. Najzad je govorio predsjednik Džematskog odbora i građevinskog odbora i zamolio da ne bi neko upotrebljavao alkohol, i da se nakon završetka svečanosti raziđe mirno svojim kućama. Po završetku govora predao je ključ Abdulah ef. Čauševiću koji je uz tekbire otvorio džamiju. Poslije klanjanja podne namaza proučen je mevludi-šerif od Bašagića i Gaševića koji je pripremio i rukovodio imam Redžep efendija. Mevlud je učilo 20 djevojčica. Po završetku mevludi-šerifa gosti su pozvati na ručak u hotel "SLOBODU«. Sa ovim je proslava završena a omla­dina je nastavila veselje do samoga mraka.

Ispred narodne vlasti svečanosti su prisustvovali: Lihić Nezim, sudija, Mehmed Muftić, predsjednik i Ninić Bordo, član Komisije za vjerska pitanja. Iako je džamija prostorno velika sva je zastrta ćilimima i hali-serdžadama koje su vjernici dobrovoljno priložili.

LEGENDARNA DŽAMIJA U GODOMILJU

LEGENDARNA DŽAMIJA U GODOMILJU

stara preko 400 godina

Ibrahim. Hodžić

Glasnik islamske zajednice 1957

Selo Goidomilje leži sjeveroistočno, od Rogatice, udaljeno od nje 16 km. To mjesto bilo je naseljeno još u prehistorijsko doba, o čemu svjedoče nalazi starih grobnica i vidni tragovi naselišta, koji se još i danas zapažaju. U selu Godomilju i njegovoj okolini nađeno je više starih, gromila (grobnica), u kojima su pronađeni ostaci sta­rog posuđa .i nakita. Nasuprot sela nalaizi se brežuljak zvani Ilijak, po kojemu se i dan danas lako zapažaju ostaci negdašnjeg terasiranja, »a po. terasama se nahode u velikoj množini fragmenti prahi­storijskog ilovastog suđa i životinjskih kosti, tragovi naselišta«,- kako veli istraživač i kustos Sarajevskog Zem. muzeja, pok. Franjo Fijala (vidi Glasnik Zem. muzeja u Sarajevu, Sv. VIII. God. 1896).

Bogumilski stećci, koji se nalaze u podnožju brežuljka Ilijaka svjedoče, da je tu postojalo naselje i u Srednjem vijeku prije dola­ska Turaka.

Stara Godomiljska džamija svjedoči nam pak da je i po dolasku Turaka rano tu moglo da bude brojnije naselje, sa jačim džematom, jer džamije su podizane ondje gdje su mogle imati dovoljan broj svojih džematlija. (posjetilaca).

Sve što nam je ostalo sačuvano, o historijatu ove, preko četiri stoljeća, stare džamije jesu samo narodne legende i priče, koje se usmenom predajom prenose s koljena na koljeno. Hajr sahibija joj je nepoznat. Narodna legenda pak kaže, da je džamija podignuta carskim novcem, dobivenim na malo neobičan i originalan način. Naime, nekada je kroz Godomilje vodio put, kojim je prolazila Sultanova vojska, komora i carska pošta za centralnu i sjeverozapadnu Bosnu. Jedanput, prilikom jednog prolaska carske komore, natova­reni konji se zaglibe u dubokoj bari, koja se nalazi južno od džamije. Konji su se zaglibili do samih trbuha, 'jer je bara stvarno i dan­ danas duboka. Tom zgodom se u neposrednoj blizini našao neki stari Godomiljac, Bogilović (čiji su potomci i danas najbrojniji u Godomilju), koji je čuvao ovce. Carske komordžije su, po njegovom savjetu, morali da otarase konje, pa da ih tek izbave iz duboke bare. Stari Bogilović je komordžijama pružio veliku pomoć, temeljenu na svom dobrom 'iskustvu u izbavljanju stoke iz bare,a onda im je ukazao na velike neprilike, koje ta baruština zadaje okolnom svi­jetu i putnicima. Zatim je odgulio parče brezove kore i na njemu napisao Sultanu pismo, zamolivši komordžije da ga uruče lično caru, i zaklevši ih da ne peru i ne kupaju konja sve dok ne stignu u Cari­grad. Pismo je glasilo doslovno ovako: »Eto, padišahu, gdje su se zaglibili Tvoji carski konji! Ozan ve Bolozan, Okoje ve Dubokoje, a Udaša voda najviša. Tu je blata do vrata, gaziti se ne može. Ili gradi ćupriju, ili šalji h'aznu«! (Ozan, Bolozan, Okoje i Udaša su godomiljski izvori voda). Sultanu su komordžije uručile pismo na bre­zovoj kori, a on se je, tobože, začudio takvoj siromaštini, koja nije u stanju ni hartije nabaviti za jednog pisma. Sultan je bez dugog predomišljanja poslao haznu, da se naprave mostovi i prelazi preko tih opasnih voda i baruština. Kako je količina poslatog blaga daleko premašaila stvarne potrebe, mještani (Godomoljci) su, nakon što su izgradili dobru kaldrmu preko bare, od ostatka novca podigli dža­miju. Kaldrma i danas postoji i služi svojoj svrsi. Sultan je kasnije, kaže dalje legenda, poslao svoje izaslanike, da ,izvide u šta je utro­šen državni novac. Mještani su carskim izaslanicima pokazali izgra­đene kaldrme, a zatim džamiju, koja je podignuta od viška blaga.

Izaslanici su podnijeli Sultanu vjerodostojan izvještaj, onako kako su našli na licu mjesta, s konstatacijom, da je podignuta džamija solidno i dobro građena. Sultan se je, navodno, odmah pomirio s tim završenim činom.

Da li ta legenda ima u sebi išto od istine, ili je naskroz izmi­šljena, to će zauvijek ostati tajna?, jer o gradnji te džamije nije više nigdje ništa rečeno, niti ostalo zapisano', - ni na kamenu, a ni na papiru.

Dok o  njenoj gradnji, eto, ne znamo ništa više do onoga što nam narodna legenda priča, dotle o starosti te džamije do nedavno je postojao jedan stvaran, očit dokaz: da je ona postojala već 961 god. po Hidžri. Njen dugogodišnji bivši imam merh. Zejnil ef. Hodžić pronašao je bio među svojim starim rukopisnim kitabima na stranici jednog od njih napisano doslovno ovo:

Koliko li sam puta pogledao i pročitao taj napis, jer je moj rahm. otac (Zejnil ef) to rado i s ponosom pokazivao svakome, a oso­bito ulemi i intelektualcima. No, nažalost, taj je kitab kao i priličan broj drugih rukopisnih i ostalih kitaba. koje je moj pom. otac posje­dovao, izgorjeli su zajedno s našom kućom, a merh. Zejnil ef. pogi­nuo je na svom domu 1941 god.

Godomiljska džamija je, dakle, zaista postojala 961 god. po Hidžri, što tačno odgavara godini 1553-oj po kršćanskoj eri. A zar nije moguće da je ona još i tada), kada joj je pomenuti Ibrahim ef. (valjda njen tadanji imam) uvakuifio onaj kitab, bila stara bar koju deceniju, ako ne i blizu stoljeće.

Džamija je masivno građena. Debeli zidovi su joj sve do krova od tvrdog tesanog kamena. Prije nego što joj je izmijenjena krovna konstrukcija, a osobito prije nego joj se srušila stara vitka munara i sazidana nova (1303 po Hidžri), svojim vanjskim izgledom podsje­ćala je na staru ustikoljansku džamiju. Izgled prozora i njihov razmještaj je u stilu starih džamija, podizanih u prvim stoljećima po dolasku Turaka.
Kako je ta masivna i relativno velika džamija podignuta na podvodnom i barovitom mjestu, to se svak čudi što joj temelji nisu nimalo potonuli. Narodna legenda priča, da joj je pri početku zidanja pod temelje stavljeno četrdeset tovara, sjernate vune. U desnom kutu s južne strane ispod samih temelja džamije (X) nalazi se živi izvor pitke vode, koji nikada ne presušuje, što je zanimljiva pojava. Krasni mihram džamije direktno je uklesan u kameni zid, a minbera je sva od mekšeg kamena (sedre, sige). Sada je jedino prolaz na minberu od drveta, no i on je, kako rekoh, nekada bio od kamena. I ja se sjećam da je jedan vitki kameni stub od ulaza na minberu do nedavno stajao prislonjen u čošetu kraj minbere.

Rahm. Salihaga Ilavača (poginuo na domu kao stogodišnji sta­rac 1941 g.) pričao mi je da su »asi cure« (obijesne djevojke) u vri­jeme odlaska muškaraca u asker i ratove, skakale s minbere i prebile kamene direke (stuboive) od ulaza na minberu.

Stari originalni vanjski izgled džamije je znatno izmijenjen kasnijim događivanjima i opravkama. 1303 po Hidžri vjetar je srušio staru visoku i vitku munaru, pa je sazidana mnogo kraća, a 1939 god. je u cijelosti izmijenjena krovna konstrukcija i krov konstruisan u obliku piramide, kakav ranije nikada nije bio.

S istočne strane od džamije, a tik uz samu džamiju, nalaze se dva stara kamena groba, čvrsto i solidno sazidana od tvrdog tesanog kamena. Grobovi su sazidani na svod, a do visine visokog ljudskog stasa, dok su nišani, naravno, znatno viši. Čiji su ti grobovi i ko je u njima sahranjen, o tome se ništa pouzdano ne zna. Svijet onako usmenom predajom prepričava, da je u jednom od njih sahranjen neimar (graditelj) džamije. Malo pažljivijim uporednim posmatranjem kamenova od kojih su sazidani grobovi, i kamena u temeljima džamije, debija se utisak potpune sličnosti i jednake starosti kamenja, a zatim neki sugestivni dojam, da ti grobovi imaju neku vezu s gradnjom te džamije. Pa, da li u njima leže: neimar te džamije, te možda i njen Hajr-sahibija i to će, izgleda, ostati vječita tajna? Sadašnjii imam Godomiljske džamije Mustafa ef. Sućeaka kaže mi, da džamija nije stavljena pod zaštitu države, odn. Zavoda za zaštitu kult. historijskih spomenika, što smatram da je to jedan pro­pust, jer zaista ima i dosta mlađih kultnr. spomenika, koji su stavljeni pod zaštitu

Timkin amanet

Ešref Berberović

Ima krajeva u našoj Bosni koji su toliko lijepi da ih se čovjek okom ne može nagledati. I kad bi se vjekovima živjelo, ne bi se žedno oko i duša mgoli dovoljno napojiti tih ljepota. A takvih je mjesta i krajeva mnogo koji su razasuti širom zemlje kao divni ukrasi na sku­pocjenom ćilimu. Jedan od tih dragulja naših prirodnih ljepota nalazi se u kanjonu Žepe, u uskoj prodolini između šumovitih planinskih ma­siva koje prosijeca hladna gorska rječica Žepa žureči svojim klisura-

stim tokom da se sjedini sa bistrim, zelenim virovima opjevane Drine. U najraskošnijem predjelu te iskonske ljepote smjestilo se selo Žepa, sa svojih nekoliko stotina domaćinstva, većinom muslimana. A u sredini sela, kao najljepši cvijet, u kitnjastom bokoru, uzdiže se nedavne obnovljenja džamija vanredne ljepote. Već nekoliko stoljeća ona tu stoji: kao veličanstveni simbol ljubavi i odanosti njenih džematlija prema svojoj uzvišenoj vjeri Islamu i njegovim plemenitim zasadama na širenju i učvršćenju sloge, bratstva i međusobne ljubavi među lju­dima. Pored redovnih vaktova koji se klanjaju svakodnevno, kao i džum'e i bajram-namaza, u kojima učestvuje po nekoliko stotina vjer­nika iz mjesta i okoline, u toj džamiji njen vrijedni imam Ali ef. Ahmetović redovno održava i vjersku obuku za nekoliko desetaka muške i ženske muslimanske omladine. Djeca redovno i sa zadovoljstvom polaze vjersku obuku. Pažljivo slušaju pouke imama o svojoj uzvišenoj vjeri upijajući te velike istine u svoje dječje duše kao pčelice cvijetni prah iz koga će stočiti kaplje meda.: I što više slušaju, to im sve milija biva. Raduju se tim čisovima kao djeca sastanku sa svojim roditeljima koje dugo nisu vidjeli. Zavoljeli su svoga vjeroučitelja kao drugog roditelja. A on im uzvraća tu ljubav sve većim žarom u oplemenjivanju njihovih duša neiscrpnim vrlinama uzvišenog Islama. Tako se to odvija već go­dinama. Generacije mladih poletnih duša smjenjuju se ispred vrijed­nog vjeroučitelja iz dana u dan, iz godine u godinu, uobičajeno, na­viknuto i već, duboko ušlo u narav i navike djece, kao što su navikla svakodnevno da slušaju žubor hučne Zepe na njezinom nepresušnom toku ka sjedinjenju sa brzom Drinom. Ali, kao što ni ljepota tih krajeva ne može neprekidno blistati pod sjajem zlatnih sunčanih zraka, koje ponekad zastru tamni i teški kišni oblaci uz blijesak munja i tutnjavu gromova, tako je i taj mirni tok, koji se idilično odvijao u dubokoj hladovini unutar drevnih džamijskih zidova, nedavno mučno i duboko potresla neumoljiva sudbina. Tužna je to priča koja je natjerala suze na oči i najotpornijem mje­štaninu sela Zepe, pa bi trebalo mnogo nježnije i osjećajnije pero da je u ovim recima ponovi i što vjernije i iznese. Jedna od najvrijednijih polaznica vjerske obuke u toj džamiji bila je sedamnaestogodišnja Timka Češko. Iako nježna i krhka zdravlja, još prije trinaest godina, ostala je bez majčine ljubavi i brige, ona je bila okićena vrlinama čestite i dobre muslimanke koja se neprekidno osvježavala savjetima i poukama svoga vjeroučitelja. No, podmukla bolest rano je napala njeno nježno i neotporno tijelo. I pored sve brige njena oca da joj liječenjem povrati zdravlje kod kuće i po bolnicama u Foči i Sarajevu, uspjeha nije bilo. Tako je svoju ranu mladost pro­vela najvećim dijelom u mučnoj i upornoj borbi sa podmuklom bo­lešću, pa je vrlo malo znala za dječje životne radosti. Ono svjetlih i sretnih dana u životu provodila je većinom u korisnim kućnim poslo­vima. Rano je naučila, pored ostalog, da tka ćilime u lijepim i divnim šarama, punim narodne umotvorine, protkane odrazima dječje mašte. Kao i sve njezine vršnjakinje u ranom djevojačkom dobu budili su se u njezinoj čestitoj duši osjećanju za sretnu budućnost, za koju se je, vođena nadom i lijepim narodnim običajima, u tišini svoga doma počela bržljivo spremati. Tako je mlada Timka izatkala svoj prvi ći­lim, lijep, velik i sa prekrasnim narodnim šarama, koje je pažljivo odabirala njena nježna duša. To je bila njena velika radost i ponos koje nije mogla da prikrije. Znale su za njega i sve njene vršnjakinje i divile se njegovoj ljepoti. I, kad je bila u punom zamahu tih svojih djevojačkih priprema za svoju sreću i priželjkivanu budućnost, nemi­losrdna joj se bolest pogoršala. Otrže je iz toga životnog redovnog ma­štanja i djevojačkih snova i ponovo baci u bolničku postelju sarajevske Klinike. Ubrzo je osjetila svu težinu svoje bolesti koja se je nemilosrdno razbuktala. Čitala je iz zabrinutih pogleda ljekara i bolničkog osoblja da je u velikoj opasnosti. Njen već izmučeni organizam ranijim bole­stima, naglo je slabio. To je i sama uvidjela. Polako se počela gasiti nada u njenom mladenačkom, ali napaćenom srcu. U svojoj duši po­čela je predosjećati skori kraj svojih patnji. A u to su je uvjerile i skrivene suze u očima njena oca i ostale rodbine i prijatelja koji suje obilazili. U tim časovima ljutog bola i samoće, već skršena, Timka se često sjećala svoga imama i vjeroučitelja, o čežnji duše da se oslobodi svog tijela i vrati u obilje velikom Stvoritelju. U tim časovima Timka je tihim molitvama, upućenim Svemogućem, Allahu, molila za njegovu milost i pripremala svoju nevinu, napaćenu dušu, za taj veliki čas ra­stanka, koji nas sve neminovne čeka. Viđali su je tada da piše pismo i da ga čuva pod uzglavljem. Bio je četvrtak, 14. aprila 1965. godine kada se ugasio plemeniti život mlade Timke. Pročitali su i to njeno pismo. Timka se je u njemu opraštala sa svojim kratkotrajnim životom, punim uzaludne nade i snova za život. Davno je izgubila svoju majku, još kad je imala svega tri godine. Molila je u pismu da je ukopaju kod majke, da su bar mrtve zajedno, kad nisu mogle biti za života. A ćilim? Lijepi, veliki šareni ćilim što ga je mjesecima tkala na ponos svoj i svoje kuće. U pismu se našao odgovor i za to. Kada nije bilo suđeno da taj ćilim prati Timku u njenu ovozemnom životu, ona je oporučila da mu se dade najljepša na­ mjena koju može imati: da se prostre u njenoj džamiji, da služi za ibadet vjernika i da na njemu sjede njene drugarice i druga islamska mladež Žepe, kada budu učili istine o svojoj vjeri. A u naknadu za taj poklon njenog životnog djela, Timka skrušeno moli sve svoje vršnjaki­nje da joj, na tom njenom ćilimu, prouče svakiput Fatihu kada se u džamiji okupe. Tako će uvijek biti među njima prisutna, voljena i spo­minjana po svojim dobrim djelima. Tom Timkinom vasijjetu udovoljeno je. Ova blijedo ispričana istorija jednog cvijetka, koji je pod udar­cem sudbine uvenuo i prije nego što je procvao, ostaće u Žepi kao le­genda koja opominje i poučava sve one koji za ovo saznaju i koji o ovome budu razmišljali. Na dva dana pred njenu smrt Timka je molila da je slikaju i da tu njenu sliku podijele njenim drugariyama da se je što dulje sjećaju i da iz njenih očiju čitaju veliku tugu što se više nikada neće među njih vratiti. Mi uzimamo na sebe taj Timkin amanet pa objavljujemo ovu njenu sliku da bi je tako dobio što veći broj Timkinih znanih i nez­nanih vršnjakinja, da se pouče na njenom primjeru i da je se što češće sjećaju učenjem Fatihe.

Njena dženaza obavljena je u Žepi u petak 15. IV 1965. godine uz učešće nekoliko stotina mještana koji su joj time odali svoje pri­znanje za plemenite islamske vrline, a koje su njihovu nezaboravnu Timku tako krasile vidljivo krasile u kratkotrajnom životu.I mi se pridružujemo njihovoj žalosti moleći