Književna sehara
Marko Vešović
Markovićeva Drina
U
priči Marka Markovića “Osveta na Drini”, splavar Meša vozi beg-efendiju koji mu
je, zahvaljujući svom bogatstvu, oteo djevojku Zejnu. Priča ima socijalnu
boju, što ne čudi kad znamo da je Marković pripadao poznatoj Grupi sarajevskih
književnika, i Jovan Kršić je u pravu kad kaže da “nenametljivo socijalno
osjećanje struji iz svakog retka” knjige “Kriva Drina”. U ovoj priči, socijalno
je pozadina na kojoj oštrije iscrtava dramski sukob: “Meša je postao
beg-efendijinim neprijateljem još odmalena, još od svoje četrnaeste godine,
odonda, otkako spozna težinu rada za vlasnike pilana i šuma”. A kad ga
beg-afendija, u svađi na splavu, nazove “krmak splavarski”, Mešin gnjev, nesumnjivo,
ima i socijalnu boju, ali pisac njihovu uzajamnu mržnju ne ostavlja isključivo
na socijalnoj razini, nego je psihološki i egzistencijalno produbljuje:
“Naučili su oni jedan na drugog – i živeti ne bi mogli odvojeno, iako se mrze”
.
Priča lako i neosjetno izlazi iz okvira socijalne literature, jer je u nju
leglo, prvenstveno, Markovićevo poznavanje čovjeka iz njegovog
rodnog Podrinja. Pisac svoga junaka potretira prvenstveno Drinom i na Drini:
Meša je “odrastao na vodi” i poznavao Drinu “kao što drugi ljudi poznaju
svoju kuću, koju Meša nikad nije imao”. I više od toga: “poznavao je
Drinu, njenu ćud, staze i bogaze, bolje no sebe”, rečenica kojoj se, kad
okončamo čitanje priče, iznova vraćamo, jer nam pomaže da štošta u
priči bolje razumijemo: ovaj iskaz, sagledan unutar književne cjeline, pokazuje
dubljim no što se sprva činilo.
Kad bi Meša uvratio u kasabu,”čisto je bivao bolestan”, “ljudi su mu se činili uski i pakosni”, doživljavao ih je kao “zakopane u naselje iz kojeg se nisu nisu micali”, niti su “iz svoje rupe” “ništa dalje ni videli”, a “grizli su se između sebe”. Za uzvrat, kasabalije ga ismijavaju: “Vidi balvanage! A iz koga si ti groblja, beže?” , dok ga djevojke tjeraju ispod svojih pendžera: ” Ajde, ćafire spalavrski”. Ovo iskusvo sa kasabom pomaže nam da shvatimo Mešino docnije ponašanje u sukobu sa beg-efendijom na splavu.
Doduše, njegov život na vodi nije bio samo spuštanje splavova niz Drinu i tegljenje dereglija uz Drinu, imalo je tu i radosti, ako je suditi, recimo, po onoj “boci s rakijom” koju “odbro začepi i priveže za splav da pliva za njim i hladi se”.
Kad su krenuli splavom niz vodu, jer ga je beg-efendija odabrao kao “najopreznijeg” splavara, Meši se njegov neprijatelj nikad nije učinio “toliko bedan i mrzak, i toliko kriv za sve što je bilo”. Ta formulacija obuhvata, naravno, čitav Mešin život, a ne samo gubitak djevojke koju je volio. Rječite su i beg-efendijine oči: “samo mu oči, u koje je sve stalo, došle još vlažnije, još sitnije, pa igraju kao na zejtinu”. Riječ “sve” ovdje podrazumijeva i dušu vlasnika tih očiju, i Mešinu dotadašnju sudbinu. Ali u donošenju Mešine odluke da se razračuna s beg-efendijom, učestvuje i Drina: “Meša pogleda u gazdu, pa u Drinu; seti se Zejne, pa Slapa (gdje će se odigrati završnica sukoba), njegove lepote i opasnosti, onda svoje snage i veštine, pa odlučno prihvati za krmu. Sad će se razračunati”. Ove riječi, koje više nagovješetavaju nego što kazuju, sadrže čitav lanac motivacija za razračun.
Ali kad Meša, rasrđen riječima “krmak splavarski”, zgrabi i odigne u vazduh beg-efendiju, ovaj će, već videći sebe “smrskanog u valovima Drine”, kroz suze obećati da će mu dati deset hiljada, čak da će «pustiti» Zejnu, “pa je ti uzmi”. Meši se zgadi to “kupko od čoveka što vapije za milost odrićući se novca, i Zejne i svega”. Meši će se zgaditi ne samo taj čovjek, već i ono kasabalijsko u njemu, ono usko u tim ljudima, onaj njihov pogled iz rupe svog mjesta i rupe vlastitog bića. I odluči da ga ne ubije. Jer bolje je, veli mu, “da živiš i da kopniš polako, i ti i ona. Tebe nemoćna da sprži njena mladost, ona mlada da vene i svene uza staro drvo”. Čak traži: ”da mi se zakuneš da je nećeš pustiti dokle god živš, pa ti neću ništa”. I beg efendija se kune da neće. “I da joj ne’š ništa ostaviti iza sebe”, dodaje Meša. Beg-efendija se opet kune, dižući ruke put neba”.
Uto nailazi onaj opasni Slap, iz koga će splav izići bez bega-efendije. Meša uspijeva na jedvite jade da spasi svog neprijatelja, iskrcava ga na obalu, i kaže: ”Izlazi beg-efendija, i ne zaboravi zakletvu”. “Neću, valahi” “Ne’š je pustiti i ne’š joj ništa ostaviti kad umreš”. “Neću, bilahi”. Na što Meša nastavlja sa plovidbom, uz pjesmu: “Oj, Drino, vodo ladna, oj”.
Ovaj dramski obrt u pričio djeluje pomjereno, ali samo naizgled. Prvo, sjetimo se piščeve tvrdnje o mržnji koja ih povezuje, i bez koje ne bi mogli njih dvojica živjeti. Kao da je ta tvrdnja dublje ovjerena neočekivanim završetkom priče: Meši je beg-efendija potreban živ.
Ali potreban mu je živ i kao kazna za Zejnu. U metafori starog drveta uz koje će svenuti Zejna, s jedne strane, živi narodna mdurost: Zjenu su odvraćali od te udaje, govorili joj kako je beg-efendija ”sveo kao suvo drvo” uz koje «neće vidjeti nikakve sreće”, na što “kažu da je rekla” Zejna: ”umrijeće on, pa ću ja sebi naći i mlađeg i ljepšeg”. No metafora suvog drveta, s druge strane, priziva narodnu poeziju koja je krcata djevojačkih jadikovki nasilu privezanih uz staro drvo. U narodnoj lirici te jadikovke govore o žrtvama patrijarhalnog morala, o djevojkama unesrećenim tim moralom. Ovdje, riječ je gorčini momka odbačenog zbog stračeva bogatstva, i kazni koju je Meša priredio nevjernici. To jest, Mešino osjećanje za dublju životnu pravdu hranjeno je i starinskom osjećajnošću kakvu je upamtila usmena lirika.
No u ishodu dramskog sukoba u ovoj priči pokazala se dublje istinitom i piščeva tvrdnja da Meša poznaje bolje Drinu no sebe. Njegovo biće je dublje od Drine. Na splavu, u sukobu sa begom, u sebi otkrio je u svojoj nutrini jednog sebe za kojeg nismo slutili da postoji. Jer nije slučajno što pisac insitira na Mešinim drinskim vidicima: ovaj “večiti putnik, menjao je vidike, udisao čist vazduh i bio slobodan”, a izjutra, pred izlazak sunca, dok plovi niz Drinu,”upija u se vidike kao da ih prvi put gleda i opija se njima”, dok se njegovo osjećanje, izazvano tim vidicima, izražava pjesmom “Oj, Drino, vodo ladna, oj”.
Jedna takva promjena Mešinog vidika, unutranjeg, dakako, opisana je upravo u ovoj priči. Meša kreće u splavarenje s čvrstom namjerom da ubije, ili da u Drinu baci beg-efendiju koji ne zna plivati, potom će razbiti splav i sve predstaviti kao nesrećan slučaj: splav se razbio na opasnom slapu, a on se “jedva plivanjem spasao”. Ali, u dramskom obrtu, pretegao je u njemu, da tako kažemo, splavarski pogled na život. Pogled slobodnog čovjeka koji je često “menjao vidike” i bio suprotnost onim “uskim”, svojstvenim kasabalija koji “iz svoje rupe” nisu ništa dalje videli”. Pogled čovjeka koji se digao nad svojom mržnjom. U ovoj priči kao da se otkrila jedna od okuka «krive Drine» u njenom čovjeku, okuka sa kojih puca neočekivan moralni vidik iz kog iščitavamo, između ostalog, i vječnu nepredvidljivost ljudskog bića, njegovih postupaka.
Priča je poentirana Mešinom pjesmom:”Oj, Drino, vodo ladna, oj”, i taj stih metaforički zapravo i objašnjava dublji i skrovitiji smisao onog što se pred našim očima odigralo. U prvo dijelu priče, Meša pjeva tu pjesmu, a odjek mu se vraća, “kao da ga neko hoće da natpeva”. I u posljednjoj rečenici pjesme, Meša pjeva, a “obale su mu radosno odgovarale: ou- ou – u - o-o-oo”. U ovim vokalima slivaju se ljudski jezik i glasovi prirode, baš onako kao što se Meša iznova sav sliva sa svojom Drinom i njenim obalama.
Kad bi Meša uvratio u kasabu,”čisto je bivao bolestan”, “ljudi su mu se činili uski i pakosni”, doživljavao ih je kao “zakopane u naselje iz kojeg se nisu nisu micali”, niti su “iz svoje rupe” “ništa dalje ni videli”, a “grizli su se između sebe”. Za uzvrat, kasabalije ga ismijavaju: “Vidi balvanage! A iz koga si ti groblja, beže?” , dok ga djevojke tjeraju ispod svojih pendžera: ” Ajde, ćafire spalavrski”. Ovo iskusvo sa kasabom pomaže nam da shvatimo Mešino docnije ponašanje u sukobu sa beg-efendijom na splavu.
Doduše, njegov život na vodi nije bio samo spuštanje splavova niz Drinu i tegljenje dereglija uz Drinu, imalo je tu i radosti, ako je suditi, recimo, po onoj “boci s rakijom” koju “odbro začepi i priveže za splav da pliva za njim i hladi se”.
Kad su krenuli splavom niz vodu, jer ga je beg-efendija odabrao kao “najopreznijeg” splavara, Meši se njegov neprijatelj nikad nije učinio “toliko bedan i mrzak, i toliko kriv za sve što je bilo”. Ta formulacija obuhvata, naravno, čitav Mešin život, a ne samo gubitak djevojke koju je volio. Rječite su i beg-efendijine oči: “samo mu oči, u koje je sve stalo, došle još vlažnije, još sitnije, pa igraju kao na zejtinu”. Riječ “sve” ovdje podrazumijeva i dušu vlasnika tih očiju, i Mešinu dotadašnju sudbinu. Ali u donošenju Mešine odluke da se razračuna s beg-efendijom, učestvuje i Drina: “Meša pogleda u gazdu, pa u Drinu; seti se Zejne, pa Slapa (gdje će se odigrati završnica sukoba), njegove lepote i opasnosti, onda svoje snage i veštine, pa odlučno prihvati za krmu. Sad će se razračunati”. Ove riječi, koje više nagovješetavaju nego što kazuju, sadrže čitav lanac motivacija za razračun.
Ali kad Meša, rasrđen riječima “krmak splavarski”, zgrabi i odigne u vazduh beg-efendiju, ovaj će, već videći sebe “smrskanog u valovima Drine”, kroz suze obećati da će mu dati deset hiljada, čak da će «pustiti» Zejnu, “pa je ti uzmi”. Meši se zgadi to “kupko od čoveka što vapije za milost odrićući se novca, i Zejne i svega”. Meši će se zgaditi ne samo taj čovjek, već i ono kasabalijsko u njemu, ono usko u tim ljudima, onaj njihov pogled iz rupe svog mjesta i rupe vlastitog bića. I odluči da ga ne ubije. Jer bolje je, veli mu, “da živiš i da kopniš polako, i ti i ona. Tebe nemoćna da sprži njena mladost, ona mlada da vene i svene uza staro drvo”. Čak traži: ”da mi se zakuneš da je nećeš pustiti dokle god živš, pa ti neću ništa”. I beg efendija se kune da neće. “I da joj ne’š ništa ostaviti iza sebe”, dodaje Meša. Beg-efendija se opet kune, dižući ruke put neba”.
Uto nailazi onaj opasni Slap, iz koga će splav izići bez bega-efendije. Meša uspijeva na jedvite jade da spasi svog neprijatelja, iskrcava ga na obalu, i kaže: ”Izlazi beg-efendija, i ne zaboravi zakletvu”. “Neću, valahi” “Ne’š je pustiti i ne’š joj ništa ostaviti kad umreš”. “Neću, bilahi”. Na što Meša nastavlja sa plovidbom, uz pjesmu: “Oj, Drino, vodo ladna, oj”.
Ovaj dramski obrt u pričio djeluje pomjereno, ali samo naizgled. Prvo, sjetimo se piščeve tvrdnje o mržnji koja ih povezuje, i bez koje ne bi mogli njih dvojica živjeti. Kao da je ta tvrdnja dublje ovjerena neočekivanim završetkom priče: Meši je beg-efendija potreban živ.
Ali potreban mu je živ i kao kazna za Zejnu. U metafori starog drveta uz koje će svenuti Zejna, s jedne strane, živi narodna mdurost: Zjenu su odvraćali od te udaje, govorili joj kako je beg-efendija ”sveo kao suvo drvo” uz koje «neće vidjeti nikakve sreće”, na što “kažu da je rekla” Zejna: ”umrijeće on, pa ću ja sebi naći i mlađeg i ljepšeg”. No metafora suvog drveta, s druge strane, priziva narodnu poeziju koja je krcata djevojačkih jadikovki nasilu privezanih uz staro drvo. U narodnoj lirici te jadikovke govore o žrtvama patrijarhalnog morala, o djevojkama unesrećenim tim moralom. Ovdje, riječ je gorčini momka odbačenog zbog stračeva bogatstva, i kazni koju je Meša priredio nevjernici. To jest, Mešino osjećanje za dublju životnu pravdu hranjeno je i starinskom osjećajnošću kakvu je upamtila usmena lirika.
No u ishodu dramskog sukoba u ovoj priči pokazala se dublje istinitom i piščeva tvrdnja da Meša poznaje bolje Drinu no sebe. Njegovo biće je dublje od Drine. Na splavu, u sukobu sa begom, u sebi otkrio je u svojoj nutrini jednog sebe za kojeg nismo slutili da postoji. Jer nije slučajno što pisac insitira na Mešinim drinskim vidicima: ovaj “večiti putnik, menjao je vidike, udisao čist vazduh i bio slobodan”, a izjutra, pred izlazak sunca, dok plovi niz Drinu,”upija u se vidike kao da ih prvi put gleda i opija se njima”, dok se njegovo osjećanje, izazvano tim vidicima, izražava pjesmom “Oj, Drino, vodo ladna, oj”.
Jedna takva promjena Mešinog vidika, unutranjeg, dakako, opisana je upravo u ovoj priči. Meša kreće u splavarenje s čvrstom namjerom da ubije, ili da u Drinu baci beg-efendiju koji ne zna plivati, potom će razbiti splav i sve predstaviti kao nesrećan slučaj: splav se razbio na opasnom slapu, a on se “jedva plivanjem spasao”. Ali, u dramskom obrtu, pretegao je u njemu, da tako kažemo, splavarski pogled na život. Pogled slobodnog čovjeka koji je često “menjao vidike” i bio suprotnost onim “uskim”, svojstvenim kasabalija koji “iz svoje rupe” nisu ništa dalje videli”. Pogled čovjeka koji se digao nad svojom mržnjom. U ovoj priči kao da se otkrila jedna od okuka «krive Drine» u njenom čovjeku, okuka sa kojih puca neočekivan moralni vidik iz kog iščitavamo, između ostalog, i vječnu nepredvidljivost ljudskog bića, njegovih postupaka.
Priča je poentirana Mešinom pjesmom:”Oj, Drino, vodo ladna, oj”, i taj stih metaforički zapravo i objašnjava dublji i skrovitiji smisao onog što se pred našim očima odigralo. U prvo dijelu priče, Meša pjeva tu pjesmu, a odjek mu se vraća, “kao da ga neko hoće da natpeva”. I u posljednjoj rečenici pjesme, Meša pjeva, a “obale su mu radosno odgovarale: ou- ou – u - o-o-oo”. U ovim vokalima slivaju se ljudski jezik i glasovi prirode, baš onako kao što se Meša iznova sav sliva sa svojom Drinom i njenim obalama.
Nema komentara:
Objavi komentar