SREBRENICA, ZLATOM OPTOČENA

SREBRENICA, ZLATOM OPTOČENA*

Ferid MUHIĆ

*Prva nagrađena priča na natječaju webmagazina Bošnjaci.net
 https://www.google.com/url?client=internal-uds-cse&cx=partner-pub-5028062608900076:1829608348&q=https://www.bosnjaci.net/prilog.php%3Fpid%3D20603&sa=U&ved=2ahUKEwiygt3Lk6vjAhXBmIsKHcqhA3oQFjAAegQIBBAB&usg=AOvVaw25AePggC48I12Dt3hxxfBk

“Uđite u džennet:
Vi nećete opet strahovati,
Niti ćete više tugovati!”
(Kur’an, Sura Araf, 7, a. 49)

Usred ljeta: kad je za ljubav još najbolje doba! Eto tada se desila Srebrenica. Po svemu, više od 10.000, i svakako ne manje od 8.000 ljudi likvidirani su bez suda, bez objašnjenja, bez drugih svjedoka osim njihovih ubica. Prethodno su dovršeni pregovori sa pretstavnicima UNPROFOR-a da se egzekutorima obezbjedi ulazak pod punom ratnom spremom, u razoružan i nebranjen grad. Sada znamo i zašto je bilo ovaj strahoviti zločin bio isplaniran baš tada: cilj je i bio ubiti ljubav, dok je u punom cvatu, do poslednje latice, zbrisati svaki njen trag. Preorati tlo na kom je nekada njegovana, ljutu sol baciti u brazde, da više nikada ne nikne i ne procvjeta. Zatrti sjeme i posljednjeg potomka onih koji i ljube i osjećaju; onih koje su roditelji ovih istih zlotvora, pedeset godina ranije, jednako krvoločno, ali i tada neuspješno, pokušali istrijebiti kao što zlehuda bolest zna istrijebiti ljepotu i dobrotu. I čiju su krv imali na savjesti. Htjeli su da se pijani naloču krvi ljudi i da se siti strovale u grob.
Danas, deset godina kasnije, pod oficijalnim okriljem jedne države, prvog susjeda, uz prisustvo njenog ministra spoljnih poslova, proslavlja se datum osnivanja četničkih jedinica, skandiraju se imena Ratka Mladića i Radovana Karadžića, inspiratora, i organizatora masovnog zločina! Obilježava se jubilej ideologije genocida koja je inspirisala genocid u Srebrenici! I ni jednog diplomatskog demarša, ni jedne ozbiljne, dostojanstvene ljudske riječi koja bi makar posmrtno, odala poštu ubijenima i pružila treptaj podrške njihovim preživjelim sunarodnicima, makar samo znak da svijet nikad više ništa slično neće dozvoliti.

*****

Samo ko se kroz Had glasio lirom, i Smije sklad hvale beskrajne da prospe širom… A Sinan Vatreša je prošao i kroz Had i kroz Džehennem, kroz Pakao i kroz Inferno. I mjesto da grmi i kune, on uistinu samo sklad hvale beskrajne prosipa širom! Ono ljudsko hvali: dobrotu, praštanje, saosjećajnost sa svima koje neko zlo zadesi. A ne znam dali je ikome moglo biti teže nego Sinanu Vatreši, ni dali je nekoga veće zlo zadesilo. Vatreša je džin. Visok, širok, jak čovjek od kog je veća samo njegova plemenitost. Vatreše su u Žepi gorili. Četnici su 1943. godine u džamiju zatvorili trideset i devetoro iz njegove kuće, i onda žive zapalili. Samo je najveći Vatreša preživio. Tih dana tek što je navršio 40 godina.
U tim godinama čovjek ulazi u mušku snagu, kaže Aristotel. Vatreša je u snagu kročio, i u najdublji čemer ogrezao. U onoj džamiji, pokraj sve rodbine, izgorila je i njegova žena sa petero djece. Nije se zatekao u Žepi. Radio je kao šumski radnik, na Točilima, kod Podzida.
Kad sam prvi put sreo, sa svojih 47 godina izgledao je kao planina od čovjeka; bilo je to u vozu, uskotračna pruga za Han Pijesak, Pjenovac, Žepu, do Podzida na Drini! Od visine, nije se mogao ispraviti u vagonu.
“Bilo je svega! Ali eto, ostalo se živ! Valja sačuvati ono zrno merhameta u sebi.” Čudio sam se, sa mojih pet godina, kako to da onako jak, nije prosto golim rukama pobio sve džikane. “Moj Sinane, hvala dragom Allahu džellešanuhu, što si ti ostao živ. Veliki sevap si nam napravio. Nikada se neće moći ni moja djeca tebi odužiti! Sjećaš li se kad smo se prvi put vidjeli!?” to pita moja mati. Putnici u vozu slušaju. Oni koji sjede, Vatreši su do koljena; oni koji stoje, jedva da su mu do povijenih ramena, tu, ispod pazuha mu vire!
Vatreša! Mislim, i zamišljam kako li plamti, kad je ljut! S kojom li silinom šumskog požara bukti ta njegova snaga kada se razgnijevi! Mora da je zato Vatreša! Ali, on se samo s nekom nelagodom osmjehuje. Vidi se: hoće da to preskoči, snebiva se. Vatreša, i pored svoje snage, uprkos svog opominjućeg imena, izgleda da nikada nije ljut i da gnjev nije ni upoznao.
Opet je progovorila moja majka: “Bila sam u osmom mjesecu sa ovim starijim (to je moj brat). Višegrad, 1941. Ja mlada, dijete, nemam još ni 17, moji rahmetli Ismet 22, trebali smo putovati u Užice. Na višegradskom mostu gužva. Drinom mrtva tijela plove. Četnici kolju. Ljudi, kao u bunilu broje: “Sedamnaest djevojaka, stotinu pedest i četiri čovjeka…” Moj se Ismet, njihov babo rahmetli, obzire da se nekako uklonimo neprimjećeni. U jednom sokaku, iznebuha, nasrću trojica džikana sa bradama, redenicima, šubarama. Odjednom, niotkuda, kao iz zemlje, neki div grabi jednog, baca go o zid kod kapije, druga dvojica, pjani bježe. Uvodi nas u kapiju, pa preko nekih ograda, do šume. Noću smo tajom, napustili Višegrad. Samo nam je rekao svoje ime. To je bio ovaj ovdje, Sinan Vatreša!”
Ja mu se primaknem posve blizu. Htjeo bih da sam toliki kao on. I tako jak. On me podiže u naručje. Sjede. Zamisli se i poče:
“Allah dragi pomogao pa se ostalo živ. A najteže mi je bilo kad sam se s Podzida vratio. Za dan sam promašio da me ne zateknu u kući. Usput sam čuo šta se desilo. Stajao sam pred zgarištem džamije. Mirisalo je izgorjelo meso; iz još toplih ugaraka hrastovih greda pod pepelom, izvijao se po koji pramen plavičastog dima. Sve moje bilo je tu pod tim pepelom. Svi najmiliji odlazili su sa tim pramenjem dima…”
Nisam shvatio strašnu priču. Samo sam se privio uz njegova široka prsa i zamišljao ga kako stoji kraj ostataka te džamije. Na njoj nema munare, a opet, ima je: Sinan Vatreša stoji visok, prav i lijep kao munara. I niko ne može tu munaru srušiti!
\”…A poslije ko zna koliko vremena, kad se već smrklo, otišao sam na rijeku. Lijepim, jasnim ženskim glasovima pjevana, iz daleka se čula pjesma: Tri djevojke zbor zborile/ Na ovoj tihoj noći/ Na ovoj mjesečini jesenjoj/Šta bi koja najvolila/Na ovoj tihoj noći/ Na ovoj mjesečini jesenjoj…” I onda su svi počeli istiha tu pjesmu. Pjesmu u kojoj bi najstarija volila zlato, srednja srebro a najmlađa kaže: “Ja bih dragog najvolila!” Kad zamre pjesma, ovlada šutnja. Samo su točkovi voza kloparali ujednačeno.
\”Onako samom, ko glavnja, u toj tihoj noći, na mjesečini jesenjoj, bi mi još teže. Šta ja da poželim? I ne nađoh više ništa na svijetu što bih još mogao da poželim. Kad već nikoga svoga ne mogu vratiti, ni ikako im pomoći. Poželih samo da se ovo više nikome i nikada ne desi. Bog mi je svjedok: ne poželih nikakva zla onima koji su to učinili ! Ni njima ni djeci njihovoj, ni djeci njihove djece!
Jer, pomislih, kad je meni koji sam zlo trpio, tako strašno, kako li je njima koji su zlo nanijeli!? I sjetih se riječi rahmetli hodže koji je sa svojim džematom izabrao da izgori u džamiji: “Gonjeni je bolji od gonitelja! A najveća utjeha i blagoslov Božji nevino ubijenom, jeste to što nije postao ubica nevinog!”
Pa malo dođoh sebi. U zoru, od Žepe, preko padina Zlovrha, prebacih se na Kokoč, i sve prežajući, stigoh u Srebrenicu. Dok sam živ, akobogda, neću iz Srebrenice.\”

*****

Žepa je s južne strane Zlovrha, 1525 metara nmv. Sa sjeverne strane teče Jadar, sav zelen od jada, pa Sućeska i Bogu je teška, i Osmače gdje dijete ne plače. U sredini leži Srebrenica: Srebrenica, nevinim grobnica.

*****

Zovem se Seida Vatreša. Tada sam imala 10 godina. Brat Mirsad je taman bio napunio 4 godine: ljeta Gospodnjeg 1995., 10 jula. Kad je u Srebrenicu sa vojnicima/ubicama ušao general koji je naredio da se pobiju svi odrasli muškarci u Srebrenici. Rekli su da se zove Ratko Mladić.
Naše borce su, prije toga, na vjeru, nagovorili da predaju teško oružje. I onda su Srebrenicu zatvorili da niko ne može izići. Nema se kud, čula sam kad je u zoru, zadnjeg dana, rekao babo mami. I dodao: Sve će nas pobiti!
Tih nekoliko dana, babo je bio stalno sa nama. Sigurno je znao, ili predosjećao šta nas sve čeka. Moj pradjed Sinan Vatreša je preselio u 89-oj godini života, 1990. godine. Pred smrt, je molio mog babu, svog unuka, da ide iz Srebrenice gdje god zna! Biće strašno, gore nego 1943., govorio je. Tražio je da njega ostavimo, jer on to svakako neće morati da vidi još jednom. Preseliće prije. U san mu dolazi ono zgarište, njegova rahmetli žena i djeca, i opominju ga. I onu pjesmu o tri djevojke na tihoj noći, i na mjesečini jesenjoj, u gluha doba, noću, sve češće čuje.

*****

Ali babo nikako nije htio ni da čuje. Ni pradjedove riječi, ni onu pjesmu iz njegovih košmara. “Ostaću s mojim narodom. Gore nego što je tebi bilo, ne može biti.” I tako je pradjedova opomena otišla zajedno s njim, i sa onom pjesmom, u istom ćefinu.
Poslednji put sam gledala svog babu kad su došli po njega. Pamtim babin pogled, zadnji zagrljaj i riječi: Čuvaj se dobro! To je zauvijek ostalo urezano u mom sjećanju. Četiri dana su odvodili muškarce starije od 18 godina. Majke su plakale, pitale kud im vode djecu; žene uglavnom pokušavale da ne plaču pred djecom, sem onih mladih koje još nisu imale djece pa su pustile suzama na volju. Mi smo se još uzdali se u UNPROFOR. Oni su samo stajali i nisu se miješali.
Kad u Srebrenici više nije bilo ni jednog čovjeka, nego je ostala samo vojska, pustili su žene i djecu da krenu za Tuzlu. Mnogi su išli autobusima, neki pješke. Poslije dugih dana hoda kroz šumu, napadane, pljačkane, bez vijesti o svojim ljudima, preživjele žene i djeca stigli su u Tuzlu. Stigli smo i mi, sa mamom, bracom i jednom tetkom, babinom starijom sestrom. Kada su prvi preživjeli ljudi počeli pristizati, ja sam babu čekala po cijeli dan. Zagledala se u ispijena lica preživjelih. Tražila; sanjala sam taj susret stotinama puta, zamišljala svaku sitnicu: kako sam ga ja prva ugledala, i potrčala; kako je on mene vidio prvi i sasvim iznebuha me, kao da je s neba sišao, zagrlio, unio se u lice i rekao: Čuvala si se dobro! Došao sam da bih te ja od sada čuvao! Nije se pojavio. Nikad više. Ni danas, poslije 10 godina, ništa ne znamo o njemu!
A onda jedno veče, u Tuzli, na početku jeseni, čula sam kako izdaleke, žene pjevaju onu istu pjesmu: Tri djevojke… Dok mi je još odzvanjao zadnji stih: Najmlađa je govorila/ Na ovoj tihoj noći/Na ovoj mjesečini jesenjoj/ Ja bih dragog najvolila/ Na ovoj tihoj noći/ Na ovoj mjesečini jesenjoj… moj braco Mirsad se priljubio sasvim uz mene i tiho zajecao: “Ja bih babu najvolio…”
Na ovoj mjesečini, na ovoj tihoj noći jesenjoj! Jesen samo što je započela. Za ljubav još jednako dobro doba. Kišica je sipila i ja sam te noći, prvi put poslije rastanka sa babom sanjala Srebrenicu. Gledala sam neku planinu. Bila je to ona ista planina koju sam znala kao Zlovrh i koja se vidi iz Srebrenice; samo sada sam znala da se zove Dobri Vrh. Vidila sam je kako iz preduboke rupe izranja, i opet se uzdiže. Popela sam se gore, do vrha, lahko, kao što biva u snu. I ugledala u lijepoj, ljetom okićenoj dolini Zeleni Jadar i otsjaj rijeke i moju dragu Srebrenicu, zlatom optočenu.
I onda mi neki glas u snu reče da je to zlato od mog pradjeda Sinana Vatreše. Nađoše da je zlato iz pradrijevnog bora dugo kapalo u zakutke njegovog srca, i da se sabralo toliko da će tim istim zlatom Srebrenica biti optočena zauvijek!
Ja sve mislim da je to zlato dobrota njegova, mog rahmetli babe i svih koji su u Srebrenici ubijeni na pravdi Boga, i da će zaista zlato te dobrote jednom, kad za to dođe vrijeme, Srebrenicu optočiti sjajem ljubavi i istine, sjajem što neće potamniti dok je svijeta i vijeka.