Sočički kraj - turski period

  Sočički kraj - turski period

   autor: Velija Palo

 

Osvajanje zemlje Pavlovića

Tursko osvajanje Bosne nije išlo tako brzo. Od prvog upada akindžija negdje u okolini Bileće, nešto prije kosovske bitke (1389) pa do konačnog osvajanja Bihaća 1592. i područja Velike Kladuše 1633. prošla su skoro dva i po vijeka. Akindžije su bili naoružani konjanici koji su se ubacivali na neprijateljsku teritoriju, s ciljem širenja straha i slabljenja ekonomske moći protivnika. Pojavljivali su se iznenada, žarili, palili, odvodili u ropstvo i ulijevali strah. Plata im je bila opljačkani plijen. Iza sebe su ostavljali pustoš.

Po Mehmedu Handžiću su Turci osvojili Višegrad i Sokol 1418. godine, a nešto ranije Pljevlja, Čajnice, Foču i Nevesinje. Hodidjed i Vrhbosnu (Sarajevo), Turci su zauzeli 1428. godine a permanentno 1435. godine. Put ih je vodio preko Prače a došli su na poziv zavađenih bosanskih moćnika, pomažući i Kosačama i Pavlovićima, a i jedni i drugi su im bili vazali i morali plaćati za to velike iznose u dukatima, koji su se na kraju morali uzimatu od raje, što je njen položaj činilo još nepodnošljivijem. Dobar dio Istočne Bosne je bio u posjedu vlastelinske porodice Pavlovića, tj područje opština Višegrad, Rudo, dio Čajnica, Rogatica, Sarajevo, Olovo, Sokolac, Han Pijesak i jedan dio u Hercegovini u zaleđu Dubrovnika. A i Kosača je izmedju Goražda i Foče držao sedam hiljada turskih vojnika. U Ustikolini je tako već 1448. godine podignuta džamija.

Sa druge strane najbliže sočičkom kraju, Turci su bili na Romaniji. Handžić navodi jedan ferman sultana Murata iz 1442/43 godine kojim neku zemlju daje nekom Širmedu na Romaniji za zasluge. Handžić navodi i još jedan dokument vezano za ovu zemlju iz 1519. godine, po kojem je bio neki spor izmedju Šahbega, Širmedovog sina (ili unuka) i seljaka iz Miletina i Breskovica. To je onda moralo biti u okolini sela Šahbegovića koje je i dobilo ime po pomenutom Šahbegu. S tim u vezi je i istoimeno prezime.

Nema preciznih podataka o tome kad je rogatički kraj, a time i sočički, došao pod tursku upravu. Uzima se zvanično da je to bilo sredinom 1463. godine mada nije nemoguće da je to bilo i nešto ranije. (Ako je ova godina tačna onda je to bilo tačno deset godina po osvajanju Carigrada). Pošto je Višegrad osvojen ranije i rogatički kraj je, a samim tim i sočički,  neko vrijeme bio u sastavu višegradskog kadiluka. Pavlovići (oni koji nisu pobjegli u Hercegovinu) kao i krupnija vlastela su smaknuti ili odvedeni u ropstvo. Mustafa Imamović tvrdi da je preživio samo jedan koji se kasnije zvao Ali-beg Pavlović. O samom osvajanju naših prostora, nema još pisanih izvora.

Ne postoji mnogo podataka o prilikama prije osvajanja. Ne zna se kakva je bila naseljenost u sočičkom kraju u to vrijeme, ali je moguće da je bila nesto veća od prosječne gustine naseljenosti u BiH. Na ovaj zaključak navodi nekoliko stvari. Prvo, u zemlji Pavlovica nije bilo progona pripadnika crkve bosanske, niti je područje bilo izloženo ratnim dejstvima u dužem periodu. Drugo,   velika je koncentracija stećaka i blizina Borča koji je udaljen od istočnog dijela sočičkog kraja, to jest od sela Golubovića i Vragolova nekih 2-3 kilometra.  Nije isključeno da je upravo zbog te blizine bilo otpora pri osvajanju. A u tim slučajevima je znala i trećina stanovništva biti preseljena. Po popisu iz 1468/69. godine, neka naselja su bila pusta ili nenaseljena Manje vjerovatna mogućnost, je da je jedan dio stanovnistva izbjegao. Gdje se moglo izbjeći? Treća mogućnost je da je i kuga pomorila stanovništvo, kao i više puta kasnije.

Prve godine turske vladavine

Po osvajanju je zemlja Pavlovića preimenovana u ”Vilajet Pavli”, sa manjim upravnim jedinicama – nahijama. Iz popisa 1468. godine vidimo da su to bile nahije Borač, Čataldža (Prača), Glasinac, Mokri (Mokro), Bogazi Jumru (Pale), Hrtar, Višegrad, Brodar, Dobrun, Studena, Volujak i Olovo. Vremenom je dolazilo do reorganizacije nahija pa su neka sela ”mijenjala” nahiju. Najprostranija je bila nahija Borač kojoj pripada Rogatica i sočički kraj. Novoosvojene teritorije 1463 su, u odnosu na ono sto su Turci do tada držali, bile velike. Trebalo je uspostaviti vlast na tim teritorijama, urediti sistem, početi ubirati poreze. U toj fazi nije bilo ni dovoljno ljudstva za to. Prvi koga je zapala dužnost upravljanja nahijom Borač bio je Mehmed Čelebi, ili poznatije Mehmed Čelebija. On je sin poznatog Ishak-bega Ishakovića, osnivača Sarajeva i Novog Pazara. Po Mehmedu Čelebiji je Rogatica nazvana Čelebi Pazar. Naziv Rogatice se pominje u pisanim izvorima u petnaestom stoljeću. Ranije se zvala Vrače.

Mehmed Čelebija je ostao u Rogatici do 1468. godine, tj. do izvršenja prvog popisa stanovnistva u čitavom dijelu osvojene Bosne, ali je posjede zadržao još nekih dvadesetak godina. Iz tog perioda prije popisa nisam mogao doći do pisanih izvora ali zaključak Čobovića za ovaj period je pogrešan kad između ostalog kaže: “da je i krupni feudalni posjed Pavlovića sasvim sigurno vrlo brzo razdrobljen na veliki broj sitnih spahijskih posjeda”. Kako ćemo vidjeti iz prvog popisa, ti posjedi se takoreći nisu imali kome dodijeliti. Osim samom Čelebiji i nekolicii njegovih saradnika, dodijeljeni su timari još samo posadnicima tvrđave Borač. U poređenju sa kasnijim periodima se može vidjeti da su to bili izuzetno veliki posjedi. Usitnjavanje posjeda se dešavalo kasnije i to postepeno, prateći donekle proces islamizacije. Ostalo je imalo status carskog hasa. Jos jedan podatak: Mehmed Čelebija je pri osnivanju Rogatice zamijenio njivu sa nekim Tvrdkom, sto znači da Čobovićeva tvrdnja o prostoj otimačini nije tačna.

Popis iz 1468/69. godine

Prvi pisani dokument iz turskog perioda gdje se mogu naći informacije i o sočičkom kraju, je popis iz 1468/69. godine. Ovaj defter je preveo i obradio Ahmed S. Aličić.

Ono što ograničava i otežava detaljnije sagledavanje i analizu ovog, kao i kasnijih turskih popisa, su imena sela. Uglavnom zvuče staroslovenski i arhaično. Nije sigurno i da je postojao toliki broj sela kao krajem dvadesetog vijeka. Sela su nastajala i nestajala. Za više od polovine sela se, po ondašnjim nazivima, ne može utvrditi koje bi to selo moglo biti danas. Šteta, slika bi bila potpunija kad bi bila poznata imena svih sela.  Na sočičkom kraju je dešifrovano samo sedam sela i to: Sočice, Vrlazje, Planje, Draguljevići, Vrbarje, Grivci i Kovačica. Kod Kovačice su neki postavljali znak pitanja, s obzirom da se ranije selo zvalo Batoheva ili Batočeva. Ako je Aličiću podatak o nazivu ovog sela dao Ibrahim Pašic, kad piše o predslavenskim korijenima Bošnjaka, onda je znak pitanja nepotreban jer se tu ne može raditi o Kovačici, već nekom selu s drugu stranu Batova Polja, ili Brezju ili Rusanovićima. Kao i u kasnijim popisima, može se vidjeti da je previše domova za selo kakvo je Kovačica. Pomenuh Ibrahima Pašica jer on to tvrdi na osnovu izjava dvojice svjedoka čiji preci nisu tu stari ni dvije stotine godina.

Nedostaje dosta većih sela koja su sigurno bila naseljena kao sto su Vragolovi, Kramer Selo, Burati, Brezje i još neka gdje  je najveća koncentracija stećaka.

Sudbina nekih sela je vezana za tvrđavu Borač, pa je red nešto reći i o njoj. Iz popisa vidimo da je tvrđava korištena kao vojni objekat do 1471. godine kad je izgorela, ili planski uništena. (Šteta što nauka nije nikad našla za shodno izvršiti temeljitije istraživanje ovoh kompleksa). Kao i tvrđava Hodidjed kod Sarajeva, ni tvrdjava Borač nije imala veliku stratešku vrijednost. Nije bila u pograničnom području a i geografski je manje pristupačna i van najkraćeg puta prema Sarajevu. To je vjerovatno bio razlog što se Čelebija opredijelio za Rogaticu.

U vrijeme popisa je, dakle, tvrđava imala posadu, i posadnici su dobili određen broj okolnih sela kao timar. Ovdje Čobovic izvodi prozvoljan zaključak. Citiram:

”Iz turskih pisanih izvora takođe vidimo i to da su se Turci dugo vremena ”mučili” da u Borču postave svoje ključne ljude, ali su ”predloženi”, kako izgleda, na sve moguće naćine”izbjegavali” da se prihvate tih obaveza, baš zbog toga što je veliki prostor zemlje bio potpuno pust pa kandidatima za takve funkcije možda nije bilo u interesu da se prihvate dužnosti”.

Smatram ovaj zaključak proizvoljnim, amaterskim, bez istorijske podloge. Biti posadnik tvrđave je bilo daleko privlačnije, nego ići u rat i nova osvajanja. Osim toga sumnjam da su mogli birati, jer se radilo o vojnim naredbama.

Nije jednostavno razumjeti tursku zemljišnu i poresku politiku tog doba. Po osvajanju, sva zemlja ima status carskog hasa, a kasnije se dodjeljivala drugima po vojnoj liniji. Timar je donosio prihod do 20.000 akči, a oni kojima su dodijeljeni su se zvali spahije. Sama riječ timar je arapskog porijekla koja bi u prevodu značila – njegovanje konja. Zemlja nije dodijeljivana u trajno vlasništvo već samo pravo na ubiranje poreza od stanovništva. Za uzvrat su morali učestvovati u vojnim pohodima kad god budu pozvani. Neispunjavanje ove obaveze je automatski povlačilo oduzimanje timara i dodjeljivanje drugom. Timari nisu bili nasljedni. Sami su mogli posjedovati samo manju površinu, zvanu baština, koja je bila do 10 dunuma. Stanovništvo koje je moralo plačati porez, je zauzvrat moglo nasljeđivati pravo obrade zemlje od koje živi.

Prvo selo na sočicćkom kraju koje je dodijeljeno kao timar, je selo Vrlazje, dugo se pisalo i Vrhlazje, a u momentu popisa se zvalo Vrh-Lazi sto znači njiva na vrhu. Selo je najvjerovatnije obuhvatalo kraj zapadno od Batova Polja, tj. Vrlazje, Mahalu, Gradinu, Podgradinu, Budake. Bio je ukupno dvadeset i jednan dom, pet neoženjenih i jedna udovica. Ovo selo je dodijeljeno kao timar dizdaru (upravniku) tvrđave Borač, Hajdari Doganu. Pošto je tvrđava izgorela, naređeno je da pomenuti bude serasker (komandant), a da ostali posadnici ove tvrđave postanu eskindži timarnici (nešto kao vojni timarnici i da pomenutog Dogana priznaju sebi za seraskera. Pisano (7-16.10.1471 u okolini Andzugiza). Međutim pomenuti je Dogan uz plaću postao dizdar Toricana te je njegov timar dat jaja-baši Aliji, s tim što će on obavljati dužnost seraskera. Pisano u Konstantiniji 22.12.1473. (Jaja-baša je bio na čelu jedinice od sto vojnika)  Međutim za njega je izviješteno “da nije došao na dužnost” i da je mefk-ufdzija prihode prisvojio (uzaptio). Zbog toga mu je timar oduzet i dodijeljen Karadži iz Vidina (grad u Bugarskoj) pod uslovom da on obavlja dužnost seraskera. (Pisano u Kuzulu Pazaru 15.03.1476.) Dakle za manje od jedne decenije su se izmijenila tri timarnika u ovom selu. Ovom timaru je pripadalo selo Surovi i još tri sela sa ukupno sedamdeset pet domova.

Selo Batohova ili Batočeva, dakle Brezje ili Rusanovići, sa devetnaest domova i četiri neoženjena je bilo timar Ahmedov i Alije, sina Sundukova. Zajednički ga uživaju. Ahmed je umro. Njegov dio timara je dat njegovom sinu Mehmedu. (Pisano u Konstantiniji 24.01.1473). Osim ovog sela ovaj timar je obuhvatao jos četiri sela sa ukupno šezdeset domova.

Prema pomenutom defteru, prvo selo na sočićkom kraju, koje je dodijeljeno kao timar su Grivci, tadašnjeg imena Grivca. U selu je tad bilo osam domova. Interesantno da se ovo selo u kasnijim defterima ne pominje, vjerovatno je pisano u sklopu nekog sela čije ime ne znamo, jer su Burati i Kramer Selo nazive dobili kasnije. Selo je sa još šest sela i ukupno pedeset tri doma, dodijeljeno Iljasu, sinu Sarudžina i Hasanu njegovom brat. Zajednički ga uživaju. Hasan je umro pa je njegov dio timara, na osnovu sandžak-begovog pisma dat Firuzu, s tim što će, prema ranijoj odluci, obavljati službu ćehaje. (Ćehaja je pomoćnik nekog visokog dostojanstvenika). Pisano 13-22.04.1470 godine na području s onu stranu Drine.

Dio sela Sočice, tadasnjeg imena Solčica (jedna kuća) i dio Draguljevića, tadasnjeg imena Dragulović (dvije kuće) je  pripadao timaru seraskera Mehmedija. Timar se sastojao od dijelova tridesetak sela sa područja Višegrada, Rogatice, Prače i Olova a dat je pomenutom Mehmediju kao povišica jer se pokazao sposobnim u vojnim pohodima i na osnovu deftera Ajas-begovog dat mu je određen broj vojnika.Vojnici su bili poluvojne formacije a za uzvrat su imali slobodne baštine i nisu plaćali porez. Bili su hrišćani. Ovaj vojnički rod je vremenom polako izčezavao, tako da se u sedamanestom vijeku već rijetko susretao.

Ostala poznata sela sa sočičkog kraja su imala status carskog hasa. Selo Solčica, danasnje Sočice, je imalo 40 domova i prihod od 2.416 akči. Oni koji poznaju Sočice će odmah primijetiti da je broj kuća u Sočicama izuzetno velik, a pogotovu za ono vrijeme. Sočice kao selo nisu nikad imale više od petnaestak kuća i ovdje je očito riječ o širem području, vjerovatno uključujući i Jaroviće, Banj Stijenu, Dobrače, Kovačicu.

Još dva sela su pripala pomenutom: Planje i Vrbarje. Planje se navode kao selo Plana, sa četiri doma a Vrbarje se navodi kao Vrhbara sa trinaest domova. 

Carskom hasu je pripadalo i selo Dragulo sa dva doma, što su današnji Draguljevići, ili njihov dio. Zatim nenaseljeno selo Solčic, što mora biti neki zaseok bliže Sočicama.

Isti status je imala i mezra Dražić. Mezra je naziv za veću nenaseljenu površinu. Autor ovaj Dražić navodi – nepoznato. Mislim da bi ovo samo moglo biti na Gosini, gdje se nalazi i lokva i taj dio se zove Dražić. Kad se zna da je Gosina bila naseljena u praistorijskom periodu, onda se može vjerovati da je lokva na Dražiću, u nekoj formi, nastala još u tom periodu, tj. nekoliko hiljada godina. Lokva na Dražiću je bila centralno mjesto ispaše i nisam nikad čuo da je presušila. Ostala je upamćena pjesma: „Oj Dražiću jezerskog izgleda, zborno mjesto sočičkih goveda”. Pjesma nije nastala bez razloga. Gosina je prilično veliko područje i bila je ispaša za mnogo sela: Sočice, dio Banj Stijene, Dobrače, Kovačica, Gradina, Podgradina, Mahala, Strane itd. U ljetnom periodu je oko lokve znalo biti stotinama grla krupne stoke.

Vjerovatno nema više interesa da se dopuni prvo izdanje, sa pravim nazivima koji su sad poznati. O tome sam pričao sa dr. Jusufom Mulićem koji kaže da on sad zna nazive dvadesetak naselja u okolini Konjica koja se vode kao neubicirana (nije odgonetnuto o kom se mjestu radi).

---