06.11.2014.

Sočički kraj - turski popisi (nastavak) i islamizacija



autor: Velija Palo
Drijenjak
Kao što smo vidjeli iz popisa 1468/69. godine, tj. pet godina nakon osvajanja ovog dijela Bosne, nije bilo prelaska na islam. Međutim, već iz deftera iz 1489. godine, vidimo da je islamizacija već bila uzela maha.. Taj defter mi nije bio u cjelini dostupan, kao ni neki kasniji, ali se može naći ponešto . Nemam konkretne i kompletne podatke za sočički kraj, ali iz podataka za nahiju Borač se mogu povući neke paralele i izvući neki zaključci. Tako vidimo da je u čitavoj nahiji bilo samo 2.524 poreska obveznika. Od toga je bilo 38% muslimana i 62% nemuslimana. Od 150 upisanih naseljenih mjesta, samo u njih 15 nije bilo muslimanskog stanovništva. Desetak slabije naseljenih mjesta su bila bez nemuslimanskog stanovnistva. Dva su mi poznata i stoga interesantna. Tako su Kozadre imale pet muslimanskih domaćinstava i Vragolovi sa sedam muslimanskih domaćinstava. U samoj Rogatici je od 92 poreska obveznika bilo samo sedam muslimana, što iznosi malo preko 7%.   Po ovome je u Rogatici bilo domaćinstava otprilike koliko u Sočicama i Vrlazju zajedno.
Po popisu iz 1516. godine, znači 27 godina kasnije, se vidi da se broj poreskih obveznika skoro udvostručio i bilo ih je 4.741. Trend islamizacije se nastavio i procenat muslimana se udvostručio – bilo je 77% muslimana i 23% nemuslimana. I u samoj Rogatici se slika izmijenila. Između dva popisa procenat poreskih obveznika muslimana je narastao sa 7% na 71%. Za sočički kraj postoje podaci samo za sire područje Vrlazja gdje je odnos muslimana i nemuslimana bio pola-pola.
Popis iz 1530. godine pokazuje da je trend islamizacije nastavljen. Po ovom popisu je 91% muslimana poreskih obveznika i 9% nemuslimana. U Vrlazju je bilo devet nemuslimana.
Popis iz 1580. godine kaže da je u nahiji Borač bilo 6.343 poreska obveznika, što je otprilike dva i po puta više nego sto godina ranije. Po ovom popisu je bilo muslimana 98,7%, a nemuslimana je bilo ukupno 82, ili 1,3%. U samoj Rogatici je bilo 500 muslimanskih domaćinstava i 13 nemuslimanskih. U Vrlazju je bilo jedno nemuslimansko domaćinstvo.
 Jedan interesantan podatak daje opširni popis iz 1604. godine. Očekivalo bi se da naseljenost raste, međutim vidljivo je da je od zanjeg popisa, znači za 24 godine, broj poreskih obveznika smanjen za 38%, i pao je na 4.670, sto je čak manje nego 90 godina raije, tj. 1516. godine. Objašnjenje za ovo može samo biti posljedica neke kuge (o epidemijama kuge će biti rijeci kasnije). Možda da je bilo i slučajeva preseljenja u kasnije osvojena područja, kao u Slavoniju, Mađarsku, Krajinu i dijelove Hrvatske.
Po ovom popisu je muslimana bilo oko 99,5%. Nemuslimana je u čitavoj nahiji bilo 22, a uzimajući u obzir da se tu računaju i oženjeni i neoženjeni, broj domaćinstava je bio manji. U Rogatici ih je bilo šest, u Prači sedam, u Zoviku četiri i po jedno u pet sela. Ni jedno od tih pet sela nije bilo sa sočičkog kraja.
Osvajali su Turci mnoga druga područja ali nigdje nije zabilježen slučaj tako brze i obimne islamizacije. Mnogo se istoričara tim bavilo, cesto sa prenaglasenim nacionalnim predznakom, organizovani su naučni skupovi na tu temu. Dio objašnjenja se može naći u uslovima prelaska na islam. Prelazak na islam u petnaestom i šesnaestom vijeku je bio vise formalnog karaktera. Morala su biti ispunjena samo tri uslova: nije se smjela jesti svinjetina, moralo se imati muslimansko ime i moralo se biti obrezan. Za većinu, drugih obaveza nije bilo. Generacije su se rađale i umirale u novoj religiji a da su o njoj znale vrlo malo, ili nimalo. Mnogi su još dugo zadržali elemente učenja crkve bosanske i što formalno, što suštinski bili u obje religije. Vjerovatno je iz tog doba ona stara narodna izreka ”do podne Alija, od podne Ilija” (ili obratno ne sjećam se sad).  Kao što smo vidjeli u popisu iz 1604. godine, sočički kraj je bio 100% islamiziran a ipak trideset sedam godina kasnije spahija stavlja imama džamije u Sočicama na rajinski spisak. To govori koliko je i sam malo znao o propisima, kome se smije a kome ne nametati porez. Možda su nijansu više dodira sa islamom imale spahije koje su ratovale tamo gdje ih se pozivalo. Kod njih se vjerovatno više vrednovalo kakvi su u boju, nego kakvi su u molitvi.
Mnogi su potencirali ekonomsku stranu. Naime, nemuslimani su plaćali 25 akči poreza a muslimani 22 akče. Radi se o smanjenju poreza za 12% što je imalo uticaja ali nije moralo biti odlučujuće. Ovo nije odlučujući faktor koji je uticao na intenzitet islamizacije. Odlučujući faktor su, po meni, prilike koje su tad vladale u Bosni. Crkva bosanska je bila dezorjentisana i vijekovima gušena svim sredstvima, posebno od katoličke crkve. Nije imala stroge okvire kao katoličanstvo i pravoslavlje. U tvrdnnje o dodirnim elementima crkve bosanske i islama ne bih ulazio pošto mi poznavanje religija nije jaka strana.
Moguće je da je na islam prvo prelazila vlastela a onda i kmetovi. Međutim to je išlo postepeno i trajalo, bar na sočičkom kraju preko sto godina.. Kad se vidi da oni koji su formalno prešli na islam nemaju nikakvih obaveza, onda su i drugi to činili. Ako se pogleda karta rasporeda stećaka u BiH, uočiće se da se ona doslovno poklapa sa područjima gdje je islamizacija bila totalna. Turci su osvojili Dobrun daleko prije sočičkog kraja ali procenat islamizacije je bio manji više nego duplo. Razlog: tu je bilo dosta pravoslavnog življa. Jedno je sigurno, da prisilne islamizacije nije bilo, za razliku od katoličanstva i pravoslavlja koji su manje ili više, nametnuti silom. Upravo suprotno tvrde svi oni koji su po svaku cijenu služili interesu pravoslavne crkve a nerijetko i pisali istoriju, ili imali veliki uticaj. Mislim da u taj red spada i Čobović kad piše o procesu islamizacije. Citiram:
”…Međutim, obzirom da je grad Borač vrlo brzo opustio, sasvim je sigurno da se hrišćansko stanovništvo, kao i u mnogim drugim mjestima, odmah našlo na velikim mukama. To potvrđuju i turski izvori iz petnaestog vijeka iz kojih se može vidjeti da je odmah po dolasku Turaka došlo do snažnog pritiska na domaće pravoslavno stanovništvo. Pritisak se ogledao i u sve izraženijoj islamizaciji domaćeg stanovništva, koje, htjelo to ili ne, nije moglo zaobići ni Sočice….”
Mislim da ovdje nije potreban komentar. ”Pritisak na domaće pravoslavno stanovništvo”, ali ne navodi koje. Nije ga bilo i došlo je (i prošlo) upravo s Turcima. Da je htio, mogao je navesti i pisanje Vladislava Skarića iz 1940. godine koji kaže: ”krivo je mišljenje da se na Balkanskom poluostrvu islam širio naglo i da se širio silom.” To potkrepljuje jednostavnim i logičkim zaključkom ”da XIX vijek ne bi zatekao nijednog hrišćanina, niti bi bilo i jedne crkve i manastira, da je islam širen državnom silom. Islam su jednostavno širile prilike i ljudske okolnosti”. Mislim da je ovom zadnjom rečenicom rekao suštinu stvari.
Jos jedna specifičnost i dokaz da je sočički kraj bio naseljen sljedbenicima crkve bosanske je došao do izražaja kad su prvi ”novi muslimani” počeli umirati, negdje s pocetka šesnaestog vijeka. Gdje i kako se sahranjivati? Logično da je želja bila da budu u blizini predaka. Tako su nastala groblja u neposrednoj blizini nekropola stećaka. U Jarovićima je to bilo samo sa drugu stranu puta za Vrbovik, zatim između Dobrača, Kovačice i Podgradine je formirano muslimansko groblje odmah ispod nekropole stećaka, na Drijenjku odmah u produzetku nekropole, u Vrbarju na lokaciji Popovac  i tako dalje. Uglednijim bi se podizao spomenik, nišan, kad već nije mogao stećak. I tu se vidi koliko je nesnalaženja bilo, i koliko je nepoznavanja nove religije bilo. Na nišanu kod Vrbarja su simboli kao nekad na stećcima. Ili primjer nisana braće Radilovića u Čadovini, gdje su natpisi na sve četiri strane. Mlađeg su datuma nišani u jarovićkom groblju, na Brezju, u Kramer Selu.
Brezje
U prvoj fazi, ali ne znam koliko dugo, je bio običaj da se mezari, pojedinačno ili grupno, oivičavaju redom kamenja a kasnije je to iščezlo. Tako obilježenog mezarja ima i danas na svim pomenutim  grobljima. Čuo sam da je bilo staro groblje i na Grivcima. Ne znam sta je bilo na području Vragolova, Maravića, pa i Rusanovića. Posebno je interesantno staro groblje na Stupinama nekih stotinjak metara od džamije u Batovu. Osim oivičenih mezarova vidljiv je i jedan kamen, nedovoljno obrađen, koji lici stećku. Jedno veliko staro groblje je iščezlo. Nalazilo se ispod Brezja, na lokaciji zvanoj Pobrdalje, sa obje strane puta prema Vrboviku na povrsini od nekih 40-50 dunuma. Tu je otac negdje 1965/66 kupio zemlju od Mehe Kadrića iz Golubovića. Poslije krčenja je narednog ljeta došao red i na prvu koševinu. Teren je toliko neravan da se nije moglo pošteno kosom mahnuti. Već tad mi je to ličilo na groblje i sretan bih bio kad bi tih dan-dva bili odrađeni. S jedne strane puta su se i tu mogli primijetiti manji ostaci oivičavanja mezarja. Do nas su bile njive Šuvalija, a niže u produžetku zemlja Galiba Čonge. I nakon više od četrdeset godina sam slučajno u razgovoru sa Galibom Čongom u njegovom stanu u Sarajevu, došao i na tu temu. Pričali smo i o starim grobljima i tad od njega čujem da je groblje na Pobrdalju bilo izuzetno veliko. Tad on reče da je tih petnaestak dunuma orao i sijao nekoliko godina upravo da izravni teren jer je bio neravan i zbog toga težak za kositi. Tvrdi da je isto bilo na zemlji Šuvalija. Kad su doselili na Brezje poslije neke kuge, Hadžihasanovici su dobili zemlju od sela i u cjelini naniže skoro pravolinijski, ali ovaj kompleks su preskočili. Može biti samo iz razloga što je bilo groblje. Vremenom, kad je groblje napušteno, i kad se zbog prenaseljenosti počeo osjećati manjak zemlje, pogotovu plodne, počelo je iščezavati groblje koje je egzistiralo nekoliko stotina godina.
Stupine
Stupine

Nema komentara:

Objavi komentar