Vjerski objekti u Sočičkom kraju

Vjerski objekti u Sočičkom kraju

autor: Velija Palo

1. Natraške kroz istoriju

Na samom početku mi je najveći izazov bio istorijat džamije u Batovu. Po veličini groblja i po starosti nišana, se moglo zaključiti da nije ni iz bliza staro kao staro jarovićko groblje. Obratio sam se mailom na IVZ BiH, nadajući se da bi možda oni mogli nešto znati o starosti i istorijatu ovog vjerskog objekta. Pozitivno me iznenadio brz odgovor. Nisu znali, ali su mail proslijedili Centru za islamsku arhitekturu (ili tako nekako). I od njih je odgovor stigao brzo. Kažu, prvi put je podignuta na toj lokaciji na prelazu sa devetnaestog na dvadeseti vijek. Znači više od dvije decenije po dolasku Austrije. Istovremeno su zamolili ako imam kakvih fotografija da im pošaljem, jer nemaju ništa. Dobili su fotografije.

Lokacija džamije u Buratima

Tih nešto više od stotinjak godina mi nije bilo dovoljno. Išao sam tragom priče da je tu prenešena s Burata. U kontaktima sa ljudima sa gornjeg dijela sočičkog kraja saznajem da je nekad tu prenešena iz Sočica, s tim što je jedan dio tvrdio da je nešto prenešeno i od džamije sa Podromanije. Međutim koliko dugo je mogla egzisitrati na Buratima nije niko mogao preciznije odgovoriti. Otišao sam na lice mjesta jednog maglovitog novembarskog dana i imao sreću da potrefim na jednog vrlo predusretljivog Katicu, čijeg se imena ne sjećam. Obišli smo lokaciju te nekadašnje džamije. Da pokušam objasniti gdje je to. Većina zna gdje se, u julu mjesecu, održavao teferič na Stublenom Brdu. Na onoj strani do sela bila je neka ograda, a iza ograde livada. Na toj livadi je bila džamija i groblje. Možda nekih stotinjak metara dalje je šuma u kojoj se nalazi velika nekropola stećaka. Katica kaže da je decenijama tu bio jedan kamen sa udubljenjem na koji su se oslanjala vrata. Nažalost, sve je toliko zaraslo da nismo mogli precizno naći. Hamdo Katica je uzeo fotos tačne lokacije. Na fotografiji ispod se vidi kamenjem oivičeno mezarje na toj lokaciji.

staro groblje uz nekadasnju džamijuu Buratima

Ovdje se otvara nekoliko pitanja: zašto su dijelovi preneseni iz Sočica i Podromanije, zašto je džamija nestala sa ove lokacije i još neka. Tačnog odgovora vjerovatno nikad neće biti, ali na osnovu svega što sam do sada uspio saznati, slušajući i čitajući, imam neke pretpostavke. Kao što je mnogima poznato, zadnja velika kuga 1813-1817 je opustošila sočički kraj, ali i šire područje. Čitava sela su ostala pusta. Prva sela koja su ponovo naseljena su vjerovatno bila Burati, Kramer Selo, Gazije. Sigurno su bila naseljena 1821. godine. Moguće da je ova sela poharala neka prethodna kuga, nekih petnaestak godina ranije. Poslije kuge su na poharanim podrućjima dodjeljivani timari ili spahiluci. Pretpostavljam da su tad doseljeni uzeli ponešto što se moglo koristiti sa džamija u Sočicama i Podromanije da imaju vjerski objekat kakav takav, jer su neki od njih došli iz Sarajeva gdje je tih objekata bilo na svakom koraku. Imajući u vidu starost tih objekata i sistem gradnje u vremenu o kom su građeni, nije toga moglo mnogo biti.

Ne mogu dati ni cjelovit odgovor na drugo pitanje, zašto je ta džamija nestala u austrijskom periodu. Čuo sam nekoliko verzija. Jedna je da su lokalni pravoslavci hrjeli crkvu na Stjenicama, što mnogima nije bilo po volji pa je nađeno srednje rješenje – ni crkva, ni džamija. Druga je da se neki od Hadžihasanovića smrzao idući iz džamije pa dao 24 dunuma zemlje kod bunara Vrbovika za izgradnju džamije. Isto tako sam sklon tvrdnji da je taj objekat bio i dotrajao i po izgradnji džamije u Batovu je inetres opao. 

2. Džamija u Sočicama

 

Džamija u Batovu i bunar Vrbovik

Ali kad je mogla biti izgrađena ta ranija džamija u Sočicama? Put me odveo do Gazi Husrevbegove biblioteke u Sarajevu. Tu me čekalo jedno vrlo prijatno iznenađenje. Dobivam prevedena tri dokumenta, tri berata, upravo o džamiji u Sočicama, pisana 1640. 1641. i 1682. godine.Prvi dokument datira iz 21. aprila 1640. godine Iz jednog berata direktno sa porte saznajemo da je u Sočicama tad bio mesdžid. Naime, Mehmed-hodža, imam i hatib iz sela Sočice, žalio se porti da ga je mjesni spahija upisao u rajinski defter, te da od njeg traži tekalife i resm-i bennak, drugim riječima traži od njega plaćanje nekih poreza, što on smatra protuzakonitim. Ovdje navodim berat (naredbu) u cjelini: ” Kada stigne ovaj dokument kadiji Čelebi Pazara / Rogatice neka bude na znanje slijedeće: Muhammed -hodža (ili Mehmed-hodža) , stanovnik sela Sočice u spomenutom kadiluku na kog se odnosi carska naredba poslao je molbu na moju uzvišenu Portu . On je sada stvarno imam prema mom časnom beratu u mesdžidu koji se nalazi u spomenutom selu . Spahija spomenutog sela samo da bi dobio nešto za popravku ovog (mesdžida) traži rajinske poreze od ovog (hodže) rekavši da je njegova raja i da ga je upisao u rajinski defter. Uzimajući u obzir da nije miran od uznemiravanja i da ima fetve po ovom pitanju te da imami i hatibi predvode ljude izvolio sam kazati da su (navedeni) oslobođeni od svih poreza i davanja. Kada stigne moja časna naredba, ako je on stvarno imam u spomenutom mesdžidu prema mom časnom beratu neka se spomenuto pitanje registrira i neka se stekne uvid u njegove fetve (tj. fetve koje on ima) i , u skladu sa podnesenom predstavkom, neka se ne dozvoli da ga dok je u službi imama na taj način niko uznemirava traženjem poreza bennaka pa, također, nek se spriječi i spahija spomenutog sela.”

Iz ovoga se može zaključiti da je lokalni spahija nije poznavao propise, jer je stalni boravak jednog hodže na njegovom području bilo nešto novo. Za razliku od njega, pomenuti Mehmed-hodža je očito poznavao svoja prava i obaveze što je i uticalo da se odvaži napisati pomenutu žalbu. Kad se uzme u obzir geografska udaljenost, brzina kojom je išla pošta, i uvijek vrijeme čekanja za rješenje bilo kakvog predmeta, onda se može pretpostaviti, da je mesdžid u Sočicama počeo s radom godinu dana ranije, tj. 1639. godine ako ne i ranije. Za manje od godinu dana nalazimo još jedan pisani dokument. To je berat datiran 14. marta 1641. godine kojim se neki Osman postavlja za mujezina i muteveliju u džamiji u selu Sočicama, kadiluk Rogatica/Čelebi Pazar, a koju je sagradio sahibu-l-hajrat Mehmed uz plaću od pola akče dnevno. Postavljanje je izvršeno nakon smrti mutevelije Alije, Osmanovog oca.

I iz ovog dokumenta se mogu izvući neki zaključci i postaviti neka pitanja. Te 1641. godine je već postojao mujezin i mutevelija džamije, koja je već bila u funkciji, a koji te godine umire. U to vrijeme, van Rogatice i Prače, nije bilo mnogo vjerskih objekata. Kako je pao izbor na Sočice koje su od Rogatice udaljene nekih petnaestak kilometara. Objašnjenje može biti samo u pretpostavci da je neko iz tog sela, negdje u carevini, stekao nekog bogatstva pa se sjetio zavičaja. U svakom slučaju to nije bio lokalni spahija.

Treći pisani dokument je berat od osmog marta 1682. godine, kojim se Islam-halifa postavlja za imama džamije u selu Sočice na mjestu njegovog umrlog oca Mehmeda uz plaću od jedne akče dnevno. Prevod dokumenta donosim u cijelosti.

“Umro je imam Mehmed kome je bila uvjetovana plata od jedne akče u mesdžidu koji je sagradio dobrotvor (sahibul-hajrat) Mehmed (ili Muhammed-hodža) a koji se nalazi u selu Sočica u kadiluku Čelebi Pazar. Pošto je njegovo mjesto ostalo upražnjeno postavljen je sin spomenutog umrlog Islam-halifa koji je podstakao pisanje ovog pisma (tj. berata) a koji je u svakom pogledu sposoban i podesan. Na njegovu molbu da mu se izda moj časni berat kadija, neka mu se vrline uvećaju, je podnio predstavku / arz pa je učinjena milost spomenutom (tj. dodijeljen mu je berat). Izdao sam ovaj berat da kada stigne spomenuti Islam-halifa nakon što bude obavljao svoju službu imama u spomenutom časnom mesdžidu umjesto svog oca uživa dnevno jednu akču što mu je uvjetovano (tj. dato prema uvjetu vakifa dobročinitelja). Treba da istraje u tome da čini dove za dušu vakifa, za moj život (tj. život sultana) i za moju državu. Tako neka se zna i n eka se oslone na moj časni znak. Napisano 28. mjeseca safera godine 1093. Zaštićena Konstantinijja”

Ovdje treba primijetiti da se ponovo pominje mesdžid, a ne džamija. Znači nije bilo munare. Najvjerovatnije se radi o istom objektu, pominjanom u dva prva dokumenta. Objašnjenje za nedostatak munare može biti dotrajalost nakon četrdeset godina i vremenske nepogode ali i neka epidemija kuge, kad život zamre najmanje jednu deceniju.

Moram jos navesti jednu rečenicu koja je slijedila uz poslane dokumente: ”Vrlo je rijetko da neko u nekom selu u Bosni ima sačuvana tri dokumenta od polovine 17. stoljeća”.

Nisam jedini koji je postavio pitanje gdje je mogla biti ova prva dżamija. U periodu u kom je izgrađena je bio običaj da se džemat nazove po imenu sela u kom se nalazi. Ne treba zaboraviti da su tad Sočicama pripadali i Jarovići, Banj Stijena, Dobrače, Kovačica. Na ovaj zaključak me navodi popis iz 1604. godine i broj domaćinstava koji je tad naveden. Mještani samih Sočica, čiji su preci doselili bar vijek i po poslije datuma pomenutog u trećem dokumentu, nisu znali za postojanje ovog objekta. Jedino što se u predanju sačuvalo je da bi to moglo biti na Banj Stijeni. I danas se jedan dio u bašči Galiba Omerbegovića zove – ”iza džamije”. Kao i ostali, i Omerbegovići su došli daleko kasnije. Da li je to zaista prava lokacija ili je bilo nešto privremenog, lokalnog karaktera, teško je reći. Razmatrao sam i druge lokacije i faktore koji su mogli uticati na izbor lokacije. Osim naseljenosti, ulogu je mogla igrati vidljivost, blizina bunara sa vodom, i još neki. U ono vrijeme je običaj bio da se uz džamiju oformi i groblje, kao što je to bio slučaj na Buratima. Na Banj Stijeni takvih tragova nema. Ne znam na kojoj udaljenosti je mogao biti bunar u to vrijeme. Razmatrao sam i mogučnost uz, ili u blizini starog jarovićkog groblja, koje datira s prelaza iz petnaestog na šesnaesti vijek, gdje bi se koristio bunar na Bjeloti. Treća mogućnost koju sam razmatrao je bila na Stupinama, nedaleko od sadašnje džamije, gdje postoji staro groblje, bunar Vrbovik je u blizini a i pozicija je centralna u odnosu na okolna sela. I naravno da postoji mogucnost i za same Socice, npr na Tukovcu, koje vjerovatno imaju neki stari bunar. U nedostatku više dokaza, lično ne bih favorizirao ni jednu od pomenutih mogućnosti.

Prva, stara džamija u Batovu je bila kompletna drvene konstrukcije i izdržala oko devedeset godina. Sitnijih opravki i održavanja je moralo biti. Izgrađena je iznova na istim temeljima i od čvrstog materijala 1989/90. godine. Koordinator kompletnih aktivnosti je bio neki Hadžihasanović.

3. Najstariji vjerski objekat

I konačno stigosmo do najstarijeg vjerskog objekta na sočičkom kraju, a radi se o jednom mektebu podignutom u Vrbarju 1558. godine. Podigao ga je Husejn-beg, sin Ilijasa, uz još neke zadužbine u Rogatici, između ostalih i Arnaudiju džamiju. Pretpostavlja se da je on sin spahije Ilijasa Arnauta, pa se stoga pominje kao Arnautović. Bio je oženjen Hatidžom, sestrom Sinan-vojvode. Oboje su uvakufili pozamašna sredstva za izdržavanje izgrađenih objekata. Po svoj prilici je Hatidža bila mnogo mlađa od Husejn-bega, jer jednom vakufnamom određuje ko će vršiti neke dužnosti poslije smrti njenog supruga. Nedaleko od Vrbarja, a ne tako daleko od puta Sokolac-Rogatica, nalaze se dva stara nišana. Nisam ih obilazio i ne znam da li ima kakvih natpisa na njima, ali ne bih isključio mogućnost da su to upravo nišani Husejn-bega Arnautovića i supruge mu Hatidže. Čuo sam da su jedan, ili oba nišana oštećeni (ili prebijeni ili izvaljeni) u ratu 1992. godine. Mirko Šarović je obećao da će se popraviti što se popraviti može. Ne znam da li je održao obećanje, jer tim drumom nisam dugo hodio.

4. Ostali vjerski objekti

Osim džamije u Batovu, na sočičkom kraju su postojale jos tri: U Vragolovima, Kramer Selu i Vrlazju, Sve su porušene u septembru/oktobru 1992. godine. O njima nisam puno istraživao jer sam ih bio ostavio za drugu fazu projekta koja nije nikad realizovana.
Za džamiju u Vragolovima nisam siguran da li je podignuta 1959 ili kasnije ali sam siguran da je postojao mejtef dugo. Postojao je sigurno prije sto godina jer su se Austrijanci žalili da muslimanska djeca radije idu u mejtef u Vragolovima nego u novootvorenu školu na Stjenicama. Mejtef je sigurno postojao mnogo ranije jer je selo poslije kuge naseljeno novim spahijama, i imalo je uvijek vjerski učenih ljudi. Godine 1947, poslije hapšenja simpatizera mladomuslimanskog pokreta,  mejtef je prestao sa radom i u njemu je bila osnovna škola do izgradnje škole na Lješćicama. Bila mi je simpatična opaska jednog mještanina, kada se u dobra vremena šalio sa komšijom pravoslavcem, podsječajući ga da su zajedno išli u mejtef.
U Kramer Selu je napravljena džamija 1978. godine. Tad je prilog dao i poznati travar Jovo Mijatović u iznosu od 300.000 dinara. Teško je ocijeniti vrijednost tadašnjeg novca ali bi iznos mogao odgovarati jednoj prosječnoj plati. Prije toga u oba sela je postojao mejtef. Kad je otvoren nije mi poznato.
Džamija je Mahali, ili u Vrlazju kako se može takođe čuti, je djelo Nurije Milića iz Mahale. Ne znam da li je dovršena prije rata, ali je sigurno da za nju Nurija nije dobio dozvolu. Ostalo je zabilježeno da je jedino Nurija Milić protestvovao jasno i glasno pri hapšenju Izetbegovica i drugih 1983. godine, čak toliko glasno da ga je policija morala smirivati.

Batovska džamija i nekropola stećaka u polju