ROGATICA: PONAVLJANJE POVIJESTI I ULOGA „SPASILACA“

 Edina Bećirević
 GENOCID U ISTOČNOJ BOSNI 1992.-1993.∗

∗Četvrto poglavlje iz knjige NA DRINI GENOCID, ISTRAŽIVANJE ORGANIZIRANOG ZLOČINA U ISTOČNOJ BOSNI, Edina Bećirević, Buybook, Sarajevo, 2009. Knjiga predstavlja adaptiranu doktorsku disertaciju pod naslovom „Genocid u istočnoj Bosni 1992-1993. god.: srpski politički, vojni i socijalni projekat“, koja je 24. 3. 2008. god. odbranjena na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu.
Preuzmite cijelu knjigu na ovom linku:  http://www.scribd.com/doc/34051278/GENOCID-U-ISTO%C4%8CNOJ-BOSNI-dr-Edina-Be%C4%87irevi%C4%87

ROGATICA: PONAVLJANJE POVIJESTI I ULOGA „SPASILACA“ 

Kao i u mnogim drugim gradovima Bosne i Hercegovine, scenarij koji je podrazumijevao uništenje Bošnjaka, njihove kulture i zatiranje njihovog nacionalnog identiteta bio je koordiniran i sistematičan. Jedan od argumenata u dokazivanju srpskog genocidnog plana jeste između ostalog i to da je svaki od napada na većinski muslimanske gradove i sela vođen na gotovo identičan način. Kao što smo već više puta naveli u ovom radu, sličnost u procesu provođenja genocidnog plana ne odnosi se samo na gradove i sela u Bosni i Hercegovini, već se može porediti i sa načinima izvođenja genocida u drugim državama, te različitim historijskim periodima. Rogatica ni prema čemu nije izuzetak. Genocid nad jednim narodom prati diskriminacija, zatim ubijanje prvo istaknutih članova društva, potom masovna ubistva, silovanje žena, osnivanje koncentracionih logora, uništavanje vjerskih spomenika i spomenika kulture, pljačkanje i oduzimanje imovine i slično.

Stoga, koji god element genocida da naglasimo u slučaju Rogatice, on neće biti specifičan u odnosu na ostale primjere genocida. Zločin genocida je veoma kompleksan državni projekat koji je potrebno dugo i pažljivo pripremati, ali je i za naučnu dekonstrukciju genocida neophodna detaljna analiza. U ovom radu, na primjeru genocida u Rogatici, naglasit ćemo samo nekoliko elemenata u tom procesu, a to su: posljedice nekažnjavanja genocida, surovost metoda istrebljenja i masovna ubistva, ulogu običnih ljudi pripadnika srpskog naroda u genocidnom procesu, sa posebnim akcentom na ulogu i mogućnosti „spasilaca“ u genocidnom procesu. Nekažnjavanje genocida uvijek ostavlja mogućnost da će se genocid ponoviti. Mnogi analitičari historijskim primjerima vodilo ponavljanju genocida.160

Karakteristika genocida je i indoktrinacija običnih ljudi i njihovo učešće u genocidu na različite načine. Nedavna stvarnost nas je naučila da je za izvršenje genocida neophodno uključiti sve slojeve stanovništva. To, naravno, ne podrazumijeva da su svi pripadnici naroda u čije ime se genocid provodi uključeni u genocid. U svakom genocidnom procesu postoji i određena kategorija stanovništva koji se nazivaju „spasioci“.161 Rogatica nam pruža primjer da je većina srpskog stanovništva u različitim kapacitetima bila involvirana u genocid, ali primjer jednog srpskog sela u okolini Rogatice pokazuje to da se određeni broj pripadnika srpskog naroda uspio oduprijeti genocidnoj ideologiji.

Čelebi Pazar (u prijevodu Gospodski Pazar) naziv je Rogatice iz osmanlijskog doba. Još u XVI vijeku ovaj otmjeni gradić dobija vodovod, javno kupatilo sa toplom i hladnom vodom, čaršiju, musafirhane, karavan-saraje, mektebe i medresu. Od XVI vijeka izgrađeno je i nekoliko džamija: Tekijska, Sinan-vojvodina, Oruč-agina, Arnaudija, Husejin-begova džamija, Careva džamija, Čaršijska Sudžaudinova džamija i Serhadija. U brojnim pokušajima da se bošnjačko stanovništvo eksterminira sa ovih područja, stradavale su i rogatičke džamije. Tokom Drugog svjetskog rata Rogatica je praktično sravnjena sa zemljom. „Od javnih objekata ostale su zgrade narodne osnovne škole, dvije oštećene i oskrnavljene džamije, Čaršijska i Arnautovića, te dvije crkve: pravoslavna i katolička.“162

U periodu 1992.-1993. godine, srpske snage su u Rogatici uništile gotovo sve muslimanske vjerske objekte. Munara na Arnautovića džamiji je srušena, a džamijska zgrada oštećena.163 Na području rogatičke opštine, osim muslimanskih vjerskih objekata u centru grada, stradale su džamije, imamske kuće i ostali vjerski objekti u džematima: Rakitnica, Godomlja, Kramer-Selo, Žedovići, Kovanje, Sljedovići, Lubardići, Živaljevići, Batovo, Košutica, Brda, Vragolovi, Kukavice, Šljedovići.164 Tokom Drugog svjetskog rata četnici su u okviru šireg procesa genocida nad muslimanima na području bivše Jugoslavije počinili genocid nad Bošnjacima Rogatice. Scenarij ubijanja bio je praktično isti kao 1992. godine. Kako je u svom istraživačkom radu zabilježio Agić, u Drugom svjetskom ratu Bošnjaci su stradali od svojih komšija. Borike iznad Rogatice bile su poznate po četničkoj tradiciji:

„Srbi, pravoslavci, prve komšije, najprije bi opkolili bošnjačko selo i stjerali mještane u jednu dvije kuće, zavisno od veličine sela i broja populacije. Muškarce bi, uz njihov „dobrovoljni“ pristanak, odvodili na boričku ergelu radi, navodno, nekih važnih poslova. Tu bi se tim našim ljudima gubio trag. Samo rijetki su uspjeli pobjeći sa boričkog strelišta. U selu su ostajale žene sa djecom. Teško je opisati kako su ostrvljene komšije mučile naše nane, žene, djevojke i djecu: zlostavljanje, silovanje, ubijanje, pljačka. Kad bi to četnici završili, sav pravoslavni živalj iz susjednh sela, sve što je moglo hodati, nešto ponijeti i povesti, nagrnuo bi kao čopor hijena na to bošnjačko selo, opljačkao sve što se moglo ponijeti, otjerao stoku i pokupio živad... Onda bi selo planulo i za nekoliko sati nestalo s lica zemlje.“165

Metodologiju zla u genocidu nad Bošnjacima dokumentirao je i Tucaković. Prema njegovom istraživanju, u uništavanju seoskog bošnjačkog stanovništva u području istočne Bosne primjenjivana je razrađena metodologija. Prvo su ih prijatelji Srbi nagovarali da predaju oružje, uz argument da će ih štititi četnici koji su kraljevska vojska.166 Prema pisanju Tucakovića: „Tamo gdje je oružje predato, stizale su odmah kaznene ekspedicije sastavljene od koljača. Za njima su išle gomile pljačkaša koje su na leđima i konjima nosile sve što su zaticali. Hvatali su prvo muškarce govoreći im da ih vode na „saslušanje u komandu“. Ubijali su ih međutim kod prvog potoka ili skrovitog mjesta“.167

Kako na području cijele Bosne i Hercegovine, tako i na teritoriji Rogatice, još 1991. godine postajalo je jasno da će se 1942. godina ponoviti, te da je došlo vijeme raskrinkavanja mita „bratstva i jedinstva“. Koliko je opasno kad narod ne posjeduje historijsko sjećanje pokazuje primjer Bošnjaka koji su ponovno nespremno dočekali ulogu žrtve. S druge strane, slučaj srpskog naroda također pokazuje koliko je opasno kada se historijsko sjećanje iskrivljuje i kada se njime manipulira. Već 1992. godine, u Rogatici kao i u drugim gradovima istočne Bosne, SDS uspostavlja paralelne, paradržavne organe vlasti, ekskluzivno srpske. Osniva se „Srpska skupština opštine“,168 a u junu 1991. Rogatica se uključuje u „Srpsku autonomnu oblast Romanija“. Još 16. maja 1991. u Rogatici su, zbog raspodjele funkcija u SJB, nikle prve barikade. U jesen 1991. godine, Rajko Kušić, sin poznatog zločinca iz Drugog svjetskog rata, promoviran je u vojvodu rogatičkog kraja. Borička visoravan, na kojoj su se još od 1991. godine vojno organizirali rogatički četnici, poslužila je za naoružavanje Srba tog kraja.

Uvertira u ubijanje Bošnjaka rogatičkog kraja bio je 30. mart 1992. godine, kada su Srbi tražili podjelu policije na srpsku i bošnjačku. Većina Srba iselili su civilno stanovništvo, žene i djecu, ostali su samo mobilizirani, vojno sposobni muškarci. Kako potvrđuje Zoran Bojević iz Rogatice: „Odveo sam ženu i dijete u martu u Bajinu Baštu iz bezbjednosnih razloga.169

Nakon što su srpske snage iz Rogatice iselile žene i djecu srpske nacionalnosti, 15. maja počelo je granatiranje grada. Prvo su granatirani dijelovi sa većinskim muslimanskim stanovništvom. Kada su srpske komšije ponovno počeli pozivati Bošnjake da se skupe u srednjoškolskom centru u Rogatici, uz objašnjenje da im samo tako mogu garantirati sigurnost, Bošnjaci su poslušali. Mislili su da ih komšije iz iskrene brige pozivaju da se sklone, jer im samo tako mogu garantirati život. Jasmina Delija je u srednjoškolski centar otišla među prvima, sa mužem i dvoje djece. Tamo je zatekla oko 50 ljudi, a naknadno ih je dovedeno još oko 300. Svi su bili bošnjačke nacionalnosti. Zajedno sa ostalim ženama i djecom, Jasmina i njena djeca razmijenjeni su 8. avgusta 1992. godine. Radno sposobni muškarci ostali su u logoru. Njen muž ubijen je zajedno sa ostalim muškarcima koji su ostali u logoru.170 Nadža Isaković također je povjerovala da će u srednjoškolskom centru u Rogatici biti zaštićena. Preko megafona koji se nalazio na transporteru, srpsko rukovodstvo ih je pozivalo da se sklone u srednjoškolski centar jer će tamo biti sigurni. „Međutim, ispostavilo se da je to bio logor“, kaže Nadža Isaković.171 Kako dalje tvrdi Nadža Isaković, zlostavljanja zarobljenika činili su rogatički Srbi, koji su bili maskirani. Nadža Isaković imala je sreću da nije bila među brojnim mladim ženama i djevojkama koje su srpski vojnici odvodili iz srednjoškolskog centra i silovali ih. Ali, dok se prisjećala svog zatočeništva, na njenom licu bili su vidljivi strah i susjećanje koje je trpjela kad god su odvodili druge zatvorenice.172

Dodatni razlog zbog kojeg su Bošnjaci praktično dobrovoljno došli u zatočeništvo u kolektivni smještaj srednjoškolskog centra nudi Agić: „Da bi sve to izgledalo što uvjerljivije, da bi Bošnjaci vidjeli da im Srbi žele dobro, da su iskreni u svojim izjavama, u kolektivni smještaj krenulo je i nekoliko Srba sa porodicama.“173

Zašto su Bošnjaci vjerovali svojim komšijama Srbima usprkos strašnom iskustvu iz Drugog svjetskog rata, u kojem su rogatički četici počinili masovne zločine nad Bošnjacima? Možda je to zbog toga što je od 1945. godine kolektivnom sjećanju Bošnjaka nametnut mit o bratstvu i jedinstvu koji nije bio kompatibilan sa sjećanjem da su prve komšije Srbi najčešće bili organizatori i izvršioci masovnih ubistava. S druge strane, Srbi su razvili mehanizam negiranja, kako historije iz Drugog svjetskog rata, tako i zločina koji su počinjeni u periodu 1992.-1995.

Mile Ujić bio je načelnik vojnog odsjeka u Rogatici 1992. godine. Prema sopstvenim riječima, išao je u posjetu prijateljima u srednjoškolski centar u Rogaticu, gdje su Bošnjaci, u njegovoj interpretaciji, smješteni radi sigurnosti. „Pitao sam ih da li ima nekih problema. Svi su rekli da nema problema, da je hrana dobra i da im fali samo cigara“, izjavio je na Sudu BiH, gdje je svjedočio u svojstvu svjedoka odbrane ratnog zločinca Dragoja Paunovića.174 Ujić, međutim, potvrđuje da je već dan nakon njegove posjete srednjoškolskom centru čuo za ubistva civila. Kada je pokušao da otkrije više, načelnik policije mu je rekao da ne pita puno jer bi mogao loše proći.175 Sudski procesi na površinu veoma često izvuku ono što svjedocima stoji u podsvijesti. Svjedok Goran Kozić o stradanju civila muslimana navodno je čuo mnogo kasnije na radiju Bosne i Hercegovine. On kaže: „O tom događaju se malo, gotovo nikako pričalo na našoj strani“.176

Ubijeni i preživjeli ,,živi štitovi“

Iz iskaza svjedoka srpske nacionalnosti u slučajevima procesuiranim pred Sudom BiH može se zaključiti da su stanovnicima Rogatice bila poznata ubistva Bošnjaka sa područja teritorije Rogatice. Međutim, o tome se nije govorilo. Jedan od načina ubistva Bošnjaka jeste metoda „živog štita“. Naime, srpski vojnici su zarobljenike iz logora Rasadnik i srednjoškolskog centra odvodili kao žive štitove u pokušajima da poraze branitelje rogatičkih sela koji su se tokom jula i avgusta samoorganizirali i uspjeli osloboditi ranije okupirana bošnjačka sela Šljedoviće, Solakoviće i Starčiće.177 Prema riječima Agića, četnički vojvoda Rajko Kušić tražio je da mu se u Koziće dovede tridesetak zarobljenih Bošnjaka, „a svojim komandirima naredio je da pripreme jedinice za 'odlučujući napad i potpuno uništenje šačice Alijinih bojovnika'. Zarobljeni Bošnjaci su u toj pripremi trebali biti 'živi štit' koji će ići ispred četničkog streljačkog stroja i neutralisati eventualna minska polja“.178

Bošnjaci su vezani konopcem po dvojica-trojica zajedno i natjerani prema Tušinama, Jačenu i Brčigovu. Akcija srpskih snaga je propala nakon što su branitelji snažno zapucali sa odbrambenih položaja iz Brčigova, tako da se srpska pješadija morala povući. Ranjeno je nekoliko Bošnjaka. Zbog neuspjeha ove akcije, u kojoj su ranjeni i srpski vojnici, svi Bošnjaci iz „živog štita“ su strijeljani.179 Međutim, trojica Bošnjaka preživjeli su strijeljanje. U to vrijeme nisu se nadali da će jednog dana imati priliku svjedočiti o tome u Sudu Bosne i Hercegovine.

Ago Kapo, zvani Kapetan, iz sela Borovsko, bježeći pred srpskim napadima, u avgustu 1992. godine uhapšen je u selu Žljebovu kod Sokoca, te odvezen u logor Rasadnik.180 Nekoliko dana zajedno sa ostalim zarobljenicima bio je na radnoj obavezi, čistio je grad i stanove srpskim vlastodršcima. Pet dana nakon radne obaveze manjim autobusom odvezli su ih u selo Duljevac. Tu su ih vezali u živi štit u kojem su proveli dva sata. Dragoje Paunović predvodio je grupu srpskih vojnika kojima je naredio da vezane Bošnjake strijeljaju. Ago Kapo nije mogao svojim ubicama gledati u lice, jer su 12 srpskih vojnika koji su izvršavali naređenja nosili čarape na glavi. Jesu li bili svjesni nečovječnosti tog čina, ili su možda znali da „savršen zločin“ ne postoji? Jedini koji je vjerovao da učestvuje u „savršenom zločini“ bio je Dragoje Paunović, zvani Špiro. Sedamnaest godina nakon strijeljanja nemoćnih i vezanih bošnjačkih „živih štitova“, zločinac Dragoje Paunović sjedio je na optuženičkoj stolici u Sudu BiH i slušao svjedoka Kapu koji je potvrdio da optuženi, za razliku od drugih vojnika, nije nosio kapu na glavi. Tog avgustovskog dana strijeljano je 27 nevinih Bošnjaka.181

Svjedok Armin Bazdara bio je u istom redu za strijeljanje kao i Ago Kapo.182 Nakon što je pogođen u nadlakticu, uspio je uložiti maksimalnu snagu da bi ostao miran. Četnici nisu primijetili da je preživio. Ležao je bez glasa, dok je osluškivao jauke i pucnjavu. Srpski vojnici su pojedinačno ubijali one za koje su primijetili da su živi. U jednom trenutku čuo je kako glas sa motorole pita: 'Ko to puca', a glas koji je držao motorolu jasno je odgovorio 'Špiro puca'. Nakon izvjesnog vremena Armin je potrčao. Srpski vojnici pucali su za njim, ali ovaj put bezuspješno. Kad je iznemogao od gladi i gubitka krvi stigao na brežuljak iznad nekih vikendica, u magnovenju je vidio neke vojnike. S obzirom da nije više imao snage da trči, bio je spreman da se preda, ali... bili su to vojnici Armije Bosne i Hercegovine.183  stav 1. tačka h) u vezi sa tačkom a) i k) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine. Dragoje Paunović Špiro proglašen je krivim za strijeljanje 27 Bošnjaka na području opštine Rogatica i osuđen na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 20 godina.

„Spasioci” ili čuvari čovječnosti

Doktor Zoran Gavrić bio je jedan od Srba koji je sa svojim bošnjačkim sugrađanima dijelio ljudsku naivnost i nerazumijevanje opasnosti od srpskog nacionalizma. Dr. Gavrić, porijeklom iz Visokog, godinama je radio kao stomatolog u Domu zdravlja „Ragib Džindo“ u Rogatici, a bio je poznat po svojoj druželjubivosti.184 Jednog martovskog dana 1992. godine, dr. Gavrić i Ćamil Poljo, medicinski tehničar, vjerojatno ponukani napetom atmosferom koja je obuzela Rogaticu, potražili su utjehu u alkoholu. Dan kasnije, dr. Zoran Gavrić malo čega se sjećao. Znao je samo da su on i Ćamil Poljo svratili u kuću mjesnog učitelja na Borikama.185

Međutim, nakon što ga je njegov drug Mile Balčaković, seoski učitelj, pozvao telefonom da dođe po Ćamila, nije se dvoumio ni trena. Sa Borika se dr. Zoran Gavrić nikada nije vratio. Poznato je da je Ćamil Poljo ubijen te večeri na Borikama, a mrtvo tijelo dr. Zorana Gavrića prepoznato je nekoliko dana kasnije u bolnici na Sokocu. A o detaljima njegove smrti Rogatičani ni do danas nisu mnogo saznali, osim 'da je dr. Zoran stigao do Milove kuće i da su zajedno otišli u hotel Borike u kojem je bila baza Rajka Kušića i njegovih četnika. Tu se dr. Zoranu Gavriću gubi svaki trag'.186 Uvjerenja dr. Gavrića zbog kojih nije poštivao pravila etničkog SDS ekskluziviteta i u prijateljstvu nije pravio razlike između Srba i Bošnjaka, dijelio je tek mali broj Rogatičana Srba.

Oni koji su preživjeli strijeljanja i gledali smrti u oči 26. maja 2006. godine, zajedno sa ostalim žrtvama srpskih zločina, imali su priliku osjetiti moralnu satisfakciju što je zločin osuđen. Tog dana donesena je presuda zbog ratnog zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi sa tačkom a) i k) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine. Dragoje Paunović Špiro proglašen je krivim za strijeljanje 27 Bošnjaka na području opštine Rogatica i osuđen na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 20 godina.

„Spasioci” ili čuvari čovječnosti 

Doktor Zoran Gavrić bio je jedan od Srba koji je sa svojim bošnjačkim sugrađanima dijelio ljudsku naivnost i nerazumijevanje opasnosti od srpskog nacionalizma. Dr. Gavrić, porijeklom iz Visokog, godinama je radio kao stomatolog u Domu zdravlja „Ragib Džindo“ u Rogatici, a bio je poznat po svojoj druželjubivosti.184 Jednog martovskog dana 1992. godine, dr. Gavrić i Ćamil Poljo, medicinski tehničar, vjerojatno ponukani napetom atmosferom koja je obuzela Rogaticu, potražili su utjehu u alkoholu. Dan kasnije, dr. Zoran Gavrić malo čega se sjećao. Znao je samo da su on i Ćamil Poljo svratili u kuću mjesnog učitelja na Borikama.185

Međutim, nakon što ga je njegov drug Mile Balčaković, seoski učitelj, pozvao telefonom da dođe po Ćamila, nije se dvoumio ni trena. Sa Borika se dr. Zoran Gavrić nikada nije vratio. Poznato je da je Ćamil Poljo ubijen te večeri na Borikama, a mrtvo tijelo dr. Zorana Gavrića prepoznato je nekoliko dana kasnije u bolnici na Sokocu. A o detaljima njegove smrti Rogatičani ni do danas nisu mnogo saznali, osim 'da je dr. Zoran stigao do Milove kuće i da su zajedno otišli u hotel Borike u kojem je bila baza Rajka Kušića i njegovih četnika. Tu se dr. Zoranu Gavriću gubi svaki trag'.186 Uvjerenja dr. Gavrića zbog kojih nije poštivao pravila etničkog SDS ekskluziviteta i u prijateljstvu nije pravio razlike između Srba i Bošnjaka, dijelio je tek mali broj Rogatičana Srba.

Sahrani dr. Gavrića prisustvovalo je tek desetak Srba i više stotina Bošnjaka.187

Nažalost, u sjećanjima rogatičkih Bošnjaka priča o dr. Zoranu Gavriću jedna je od rijetkih koja je primjer čuvara principa humanosti u srpskom narodu. Međutim, Bošnjaci iz sela Mađer u okolini Rogatice imaju mnogo bolja iskustva. Komšije Srbi iz susjednog sela Rasput Njive početkom maja obavijestili su ih da bježe u šumu i da se sklone od „četnika“. Potom su svoje susjede Bošnjake pričekali u maloj dolini, skriveni od pogleda. „Tu nas je čekala grupa mještana. Rekli su nam da tu moramo ostati do mraka i da ne možemo ulaziti u njihovo selo dok se vidi, jer se ne zna odakle ko posmatra i šta ko smjera. Tek kad padne mrak, oni će nas uvesti u svoje selo“.188 Noći su Bošnjaci provodili u srpskom selu, a s prvom zorom krili su se u šumi, gdje su im susjedi Srbi donosili hranu i prekrivače. Ali, pošto su „spasioci“ u srpskom narodu bili manjina među Srbima u rogatičkom kraju, i oni su bili u opasnosti. Jednog jutra, jedan od komšija obavijestio je Bošnjake koji su se krili: 'Jutros su nam četnici rekli da više ne smijemo ovako intervenisati, da ih ne smijemo sprečavati u izvršavanju njihovih zadataka'.189

Prisjećajući se tih događaja, petnaest godina kasnije, Borivoje Lelek iz sela Rasput Njive ni sam ne zna zbog čega su stanovnici ovog sela u opasnost dovodili svoje živote da bi zaštitili komšije Bošnjake. Samo zna da bi ponovo, da se isto desi, stanovnici sela Rasput Njive isto postupili. Na naše pitanje da je selo Rasput Njive imalo partizansku tradiciju, Borivoje Lelek kaže: „Zapravo ne. Selo nije imalo ni partizansku ni četničku tradiciju. Selo Rasput Njive jednostavno nije imalo nikakvu vojničku tradiciju. Sa našim komšijama Bošnjacima uvijek smo se dobro slagali. Tako je i danas. Vratili su se oni, a vratili smo se i mi. Družimo se sa dubokim osjećajem međusobnog uvažavanja“.190 Primjeri doktora Zorana Gavrića, Borivoja Leleka i seljana iz sela Rasput Njive svakako zaslužuju dalja istraživanja. U analizama genocida uglavnom se velika pažnja posvećuje počiniteljima zločina i motivima, a veoma je malo studija koje istražuju uzroke koji ljude motiviraju da budu spasioci i spriječe genocidna djela. Motivi spasilaca u programima prevencije genocida mogli bi imati veoma značajnu ulogu.

160 Za pregled literature o opasnosti ponavljanja genocida vidi prvo poglavlje.
161 Za teorijska objašnjenja kategorije „spasilaca“, vidi peto poglavlje.
162 Faruk Kozić, „Rogatica - zločini i uništavanje kulturne baštine“ u Razaranje identiteta bosanskih muslimana, Centar za istraživanje ratnih zločina i zločina genocida nad muslimanima, Zenica, 1993., str. 229.
163 Isto, str. 229.
164 Muharem Omerdić, Prilozi izučavanju genocida nad Bošnjacima (1992.-1995.), El-kalem, Sarajevo, 1999.
165 Nusret E. Agić, Živi štitovi, Hod, Sarajevo, 1995., str. 39.
 166 Šemso Tucaković, nav.dj., str. 38.
167 Isto.
168 Rogatica je osnovala Srpsku skupštinu opštine 26.12.1991. „po Uputstvu Glavnog odbora SDS-a“. Izvještaj o radu Skupštine opštine, broj 01/1-012-54/93, 1.10.1993. Arhiv ICTY.
169 Dokazni postupak odbrane u slučaju Paunović Dragoje, održan 28. 3. 2006. godine. Broj predmeta KT-RZ-9/05. Svjedočenje Zoran Bojević. Vidi: Almir Đozo, Izvještaj monitora, http //idc.org.ba/monitoring/Paunovic (pristupljeno 11.6.2007.)
170 Isto, Svjedočenje Jasmine Delija
171 Isto, Svjedočenje Nađe Isaković.
172 Isto.
173 Nusret E. Agić, nav. dj., str. 60.
174 Dokazni postupak odbrane u slučaju Paunović Dragoje, održan 28. 3. 2006. godine. Broj predmeta KT-RZ-9/05, Svjedok Mile Ujić, Vidi: Almir Đozo, Izvještaj monitora, http: //idc.org.ba/monitoring/Paunovic (pristupljeno 11.6.2007.)
175 Isto.
176 Isto, Svjedok Goran Kozić
177 Nusret E. Agić, nav.dj., str. 91.
178 Isto, str. 92.
 179 Isto, str. 91.
180 Glavni pretres na Sudu BiH, u slučaju Paunović Dragoje, održan 06. 12. 2005. godine. Broj predmeta KT-RZ-9/05., Svjedočenje Kapo Ago. Vidi: Almir Đozo, Izvještaj monitora, http: //idc.org.ba/monitoring/Paunovic. (pristupljeno 11.06.2007.)
181 Isto.
182 Glavni pretres na Sudu BiH, u slučaju Paunović Dragoje, održan 06. 12. 2005. .go-dine. Broj predmeta KT-RZ-9/05. Svjedočenje Armin Bazdara. Vidi: Almir Đozo, Izvještaj monitora, http: //idc.org.ba/monitoring/Paunovic (pristupljeno 11.6.2007.)
183 Isto.
184 Nusret E. Agić, nav.dj., 34.
185 Intervju: Nusret E. Agić, Sarajevo, 21.5.2007.
 186 Nusret E. Agić, nav.dj., str. 35.
187 Isto, str. 36.
188 Isto, str. 75.
189 Isto, str. 77.
190 Intervju: Borivoje Lelek, Rogatica, 29.5.2007.