Osnovna škola u Han Stjenicama

Osnovna škola u Han Stjenicama
autor: Velija Palo

Kad je u pitanju obrazovanje i opismenjavanje, stari sočički kraj je, kao i u nekim drugim oblastima, bio u velikom zakašnjenju. Vijekovima je bila jedina pismenost ono sto se uspjelo kroz vjersku pouku. Međutim to je bilo ograničeno i nedovoljno i jako mali broj se mogao smatrati pismenim.

Austrougarske vlasti su 1911. godine donijele zakon o obaveznom obrazovanju. Međutim taj zakon se nije mogao ispoštovati zbog nedostatka, u prvom redu, školskih objekata. Na rogatičkom kraju je te godine tek oko 20% djece moglo pohađati nastavu. Iste godine su počele aktivnosti u vezi izgradnje školske zgrade u Han Stjenicama.

U Arhivu BiH sam pronašao nekoliko dokumenata iz kojih se može vidjeti kako su tekle aktivnosti u tom pravcu. Prvi je dokument N°269180/12 a u kojem je građevinski ugovor broj 87124/I-E od 13.04.1912. godine, sklopljen između investitora, okružne oblasti s jedne strane i izvođaca radova, preduzetnika Omerbega Sijerčića iz Rogatice, s druge strane. Po ugovoru je rok završetka radova bio 01.11.1912. Vrijednost radova je iznosila 20800 kruna. Taj je iznos na kraju bio nešto manji, ali  su mještani pomogli dosta dobrovoljnim radom i nešto u novcu. Ugovorom je regulisana izgradnja škole sa učionicama i stanom za učitelja, popratnih objekata – štala, svinjac,klozeti, ograda, te skolskog pribora. Školski pribor je naveden u troškovniku koji je poseban dokument za sebe. U Arhivu BiH se se taj dokument vodi pod N°138167/12 a naziv mu je ”Troškovnik za gradnju narodne osnovne skole u Stjenicama (kotar rogatički). Datira iz decembra 1911. godine. Po tom troškovniku je nabavljen školski namještaj. Za učionicu u kojoj se izvodi nastava nabavljeno je 16 klupa, sto, 2 stolice, školska tabla i dvokrilni ormar za školske stvari. Za učionicu vjeronauke je nabavljeno 12 klupa, sto, umivaonik. Nabavljena je tabla na kojoj je na oba pisma stajalo ”Narodna osnovna škola“.

Prvi učitelj je bio Jovan Čendić a prvi podvornik Alija Bećirević iz Kramer Sela. U jesen 1913. godine je školu pohađalo 27 učenika, i to 20 pravoslavne i 7 muslimanske vjeroispovijesti. Uglavnom su to bili učenici iz sela koja su bliža Stjenicama:Zagajeva, Obrtića, Gazija, Božina, Kramer Sela i Grivaca. Izučavao se maternji jezik, matematika i vjeronauka. ”Prva čitanka” je bio udžbenik maternjeg jezika i to u dva izdanja: ćiriličnom i latiničnom, zavisno od nacionalne pripadnosti. ”Računica prva” je bio prvi udžbenik matematike. Pripadnici pravoslavne vjeroispovijesti su imali vjeronauku četvrtkom a muslimanske petkom.

Prema dokumentu Nº 235398/13 je jedna grupa mještana muslimanske vjeroispovijesti (Avdija Katica, Halil Katica, Murat Omanović, Alija Bećirević, Lutvo Hrustemović, Alija Planja, Nezir Handrka, Alija Dugalija, Alija Kapo, Zulfo Gazija, Hasan Katica, Bećir Omanović i Uzeir Kapo) uputila dopis kojim se žali na nedostatak hodže za vjeronauku sto im je obećano dok su dobrovoljno radili na izgradnji škole. Broj muslimanske djece je bio uduplan, sto znaci 14 a potpisnici su tvrdili da bi se taj broj popeo i na 30 samo da imaju kvalifikovanu vjersku poduku. Ovom zahtjevu je pozitivno udovoljeno i desetog februara 1914. godine je, prema dokumentu Nº 42899/14, postavljen Mehmed ef. Barlov.

Za narednu skolsku godinu 1914/1915, koju je prekinuo prvi svjetski rat, naručene su knjige za 59 učenika: 20 islamske i 39 pravoslavne vjeroispovijesti. 

U oba svjetska rata kao i pri agresiji na Bosnu i Hercegovinu, 1992. godine je vojska imala prednost nad djacima.

 - Moji školski dani

Moram nešto reći i o vlastitom školovanju u osnovnoj školi na Stjenicama. Ograničiću se samo na posljednje dvije godine, tj. na sedmi i osmi razred, školske godine 1968/69 i 1968/70.

Kao i u mnogim seoskim skolama tog vremena, nedostajao je nastavnički kadar za tzv. ”lake predmete”, tako da smo imali samo osam predmeta: srpskohrvatski, ruski, matematiku, fiziku, istoriju, geografiju, hemiju i biologiju. U kasnijem školovanju se to nije uopšte pokazalo nekim hendikepom, ali znanje iz nabrojanih premeta se pokazalo izuzetnim. Bar tako kaže moje iskustvo iz prve sarajevske gimnazije, jedne od najjačih srednjih škola tada u BiH. Mislim da će moji školski drugari iz tog vakta biti saglasni sa mnom kad tvrdim da je te dvije godine moja generacija imala najbolju nastavničku garnituru koju je ta škola ikad imala i koja se uopšte mogla imati. A mahom su to bili mlađi nastavnici, skoro na početku karijere. Neka mi bude dozvoljeno da kažem koju o svakom nastavniku.

Srpskohrvatski jezik je predavala Ljilja Begić. Živjela je u stanu na spratu nove škole sa suprugom Nailom koga niko nije zvao imenom već jednostavno ”profo”. Bio je stariji prilično od nje a pričalo se da joj je bio profesor na fakultetu u Sarajevu. Bio je penzioner.Bili su tu samo te dvije godine.

Ljilja Begićc je bila majstor svog posla i za te dvije godine je postigla izuzetno mnogo. Teško je opisati sa kakvom lakoćom i metodičnošću je uspjela približiti kompletnu gramatiku. Znanje iz gramatike stečeno kod nje nisam u gimnaziji prosirio ni za najmanji detalj. Toliko je bilo sveobuhvatno i duboko usađeno. Međutim nije se radilo samo o gramatici. Druga oblast je bilo čitanje knjiga. Tad smo otkrili da imamo biblioteku u školi, koja je tad nešto i obogaćena. Lektira, kako smo je zvali, je bila jedna knjiga sedmično. A preporučivala je da se čita i više od toga. Ponekad je na kraju časa znala naći vremena da upita šta je ko pročitao i znalo je biti riječi o pojedinim knjigama. Treća oblast je bilo pisanje sastava. Nije mogla proći jedna sedmica bez bar jednog sastava. Sve ih je strpljivo pregledala i dala komentare. Njena angažovanost je doprinijela da se nivo pismenosti naglo uzdizao.

Matematiku je predavao Đorđe Tešanovic iz (ili od) Prače. Disciplina je kod svih nastavnika bila na izuzetnom nivou ali kod njega posebno. Jer i za najmanji šum je slijedila jednostavna kazna: pruži ruku i slijedi udarac školskim šestarom. Nije mnogo govorio. Predavanja su mu bila za najveću ocjenu. Karakterističan stil kod predavanja; lijeva ruka na leđima, kreda u desnoj ruci, naslov na tabli uvijek podvučen sinusoidom a ne pravom linijom. Stanovao je negdje na Stjenicama. Ko je imalo htio, morao je kod njega naučiti matematiku. Zadaci u kontrolnim radovima su bili bodovani po težini tako da je broj bodova određivao ocjenu a ne broj riješenih zadataka. Onda bi on na času čitao imena i ocjene i svako bi uzimao svoj rad. Sjećam se jednom kontrolnog pri kraju sedmog razreda. Pročitao je moje ime ali nije govorio ocjenu. U tom momentu sam bio malo uplašen ali samo za kratko, jer je on podigao list i rekao ”Pogledajte kako izgleda idealno riješen kontrolni sa maksimaolnih 39 bodova”. ”Tešan”, kako smo ga zvali, je uvijek imao isti pristup predmetu bez obzira da li se radilo o prvom ili o zadnjem casu u toku školske godine. Nisam ga nikad vidio nasmijanog. Bio je malo poseban. Jedne prilike sam ga vidio kroz prozor učionice kako se skija go do pojasa niz livadu od šumarske kuće do škole.

Istoriju i geografiju je predavao Milivoje Stević iz Loznice. Lako može biti da je došao godinu ranije od ostalih. Stanovao je na spratu kuće u kojoj je bio električni mlin. Nisam siguran da ta kuća postoji više. Uvijek pedantno obučen i sređen u svom karakterističnom stilu: sako i hlače uvijek razobojni. Zvali smo ga Milivojak. Nije se isticao strogoćom, ali je bio fantastičan predavač i časove je vodio tako da nije bilo mjesta nedisciplini.

Ruski je predavala Jovanka Popović. Zvali smo je jednostavno”ruskinja”. Ne znam odakle je, niti gdje je stanovala. Nije bila udata i moguće je da je bila tri godine u školi. Uvijek blago nasmiješena i kad bi prekorila nekog blagim riječima imalo bi to izuzetan efekat. Kod nje se naučilo mnogo. Kombinaciju, čitanja, pisanja, gramatike i govora je dovela do perfekcije. Ja sam bio posebno budan, jer kad se nešto u razredu ne bi znalo onda uperi pogled prema meni. A da ne znam, e to me je već bila sramota.

Hemiju i biologiju je predavala Borka Ždrnja iz Drvara, tek završena nastavnica. S kojom energijom je samo pristupala časovima i koliko je, čini mi se, i sama uživala u tome. Kao i ostali nastavnici, znala je držati pažnju učenika na maksimumu čitavo vrijeme. Ponekad bi upitala ponešto što je slučajno pomenula ranije i bilo je to pitanje za peticu. “Zloupotrijebio” sam to nekoliko puta. Kasnije se udala za Petra Ješića koji je bio učitelj u istoj školi i nedugo zatim su prešli u Rogaticu.

Fizike se najslabije sjećcam, možda zato što su se izmijenila dva predavača u te dvije godine. Međutim to ne znači da je kvalitet nastave bio slabiji. U sedmom razredu je bila neka Jovanka Markovićc a  u osmom Milorad Kosorić.

Direktor škole je bilo Sejo Sijerčić o kome malo šta znam jer nismo imali ”didirnih tačaka”.

Na kraju moram istaći podatak da nas je troje iz te generacije (od onih za koje znam, a ne znam za sve) završilo fakultete. Nezim Vražalica je završio ekonomiju a Stojanka Orašanin ruski jezik. Za jednu malu seosku školu je to izuzetno.

Moram pomenuti jos dva događaja iz tog perioda kojih se izuzetno dobro sjećam. U jesen 1968. godine, na početku sedmog razreda smo nekoliko dana brali krompir za zemljoradničku zadrugu na nekoj ogromnoj njivi s desne strane puta Stjenice-Rogatica, negdje u visini Kramer Sela.  Kako je samo krompir bio rodio te godine? Neka crvena sorta koju sam tad prvi put vidio. I mrežaste vreće od 50kg koje sam takođe prvi put vidio. Svako po jednu brazdu, a jedna kanta je bila na dva učenika. Ljepota je bila vidjeti toliko punih vreća krompira na njivi, koje su po podne transportovane u skladište na Stjenicama. Ali isto tako krajem dana se bude toliko umoran da njiva izgleda velika kao Vojvodina. Koji put sam znao uzeti po jedan ili dva najkrupnija krompira i narod u selu im se ”ibretio”.

U maju naredne godine je osmi razred išao na ekskurziju od novca koji smo zaradili berući krompir prethodne jeseni. Zbog popune autobusa izabrali su i nekoliko nas iz sedmog razreda. Moguće da se nesto sitno plaćalo. Ekskurzija je trajala dva konaka: prvi  u Dubrovniku i drugi u Mostaru. Tad sam prvi put vidio Dubrovnik i tramvaj u njemu, more i brod, ali i  Mostar i Sarajevo gdje smo imali ručak negdje u centru grada. Taj dan po podne, prašnjavim drumom niz Romaniju stigli smo ponovo na Stjenice.

Po završetku osmog razreda te 1970-te godine je ta kompletna garnitura nastavnika otišla sa Stjenica. Moguće samo da je Borka ostala malo duže. Interesantno, da o tim ljudima nikad ništa više nisam čuo.