Rogatica-Putopisne crtice
Autor(i): G.PL.B.
Publikacija: NADA
Datum izdavanja: 01/04/1896
INFOBIRO arhivski materijal broj: 403641
Datum dodavanja u arhivu: 26/12/2007
...Pošto si odatle pošo četiri kilometra nizbrdice i progješ još kroz uzan klanac, svane duboko pod tobom jedna plodna kotlina, a u toj kotlini jeste meta našeg putovanja — Rogatica. Ne treba ti ljepšeg pogleda, pošto će te ovaj prizor sigurno iznenaditi. Cesta se spušta u dugačkoj serpentini, po boku ti pitomo selo Kovanj, svuda izbila zelen i šušti rodna vlat, što ovjenčava Rogaticu prijaznom milinom, i kamo stižemo kroz 4 sata. Rogatica je sjedište rasegnutog kotara. Mjesto leži u pitomoj kotlini na vodi Rakitnici, a prijatne mu kuće provirkuju iza granata drveća. Ko svi gradovi istočnog tipa, imade i Rogatica svoju glavnu trgovačku ulicu, svoju ,,čaršiju". U toj čaršiji nema stanova, već se diže u pola a la franca sagragjeno zdanje, a to vam je „han", te medresa i mnogi novi nakon okupacije posagragjeni dućani, a imade i takijeh — iz starijih vremena — koji se odlikuju čudnovatom starovjekom osebinom. Na ulazu u mjesto jesu vojničke barake, pod strminom Lunja. Dalje južnije jeste
Matovo brdo, okle je najljepše pogledati Rogaticu. Spram istoka diže se Crvenjac, s jugoistoka prilično zagajeni Saranj. Pod Matovim brdom izbija jako vrelo Toplik, što deset koraka od izvora već pokreće veliki mlin. Ime mu Toplik označava stalnu temperaturu, zimi diže se magla poput gusta dima iz te vode. Otkud pošo da pošo, u Rogaticu ne možeš doći a da ne progješ kroz defileje. Sigurno da je takova okolišna priroda Rogatici u velike pomagala u obranbenim prilikama. Po svjema vrhuncima imade tragova starijem, utvrdama i svagdje ćeš sresti imena: „Grad", „Gradac", „Gradina". Jamačno te je Rogatica rimska naseobina, u tom mnijenju utvrgjuju nas mnogi i jasni natpisi na starim kamenovima. Da li je na mjestu Rogatice postojala kakva ilirska naseobina, ne može se sigurno reći ni posvjedočiti. Ipak nagjoše tamo prigodom iskopavanja g. 1894. dvije glinene posude iz prehistorijskog doba. Nekoliko slojeva više našlo se je rimskih komada od bronca, a po vrhu svega steralo se cigansko groblje. Ne zna se pravo ni rimsko ime Rogatici. Na višegradskoj cesti imađe kamen i po nekim ostancima pisma na tom kamenu saznalo se samo toliko, da je tu bio rimski grad, kojemu se ime počimalo slovkom Ris.
Nego na žalost je taj natpis previše prebrisan, pa se ne može čitav pročitati. U dvorištu Muftijine džamije stoji kamen s klasičnim natpisom. Takijeh kamenova s kojekakvim šarnim ukrasima nalazi se jošte na nekim mjestima, kao i kamen miljnik u dvorištu Careve džamije, pa kamen u Arnautovićima i kamen u Huseinbegovoj džamiji. Još nalaziš takova kamenja uzidana u istočnopravoslavnu parohijsku crkvu, u ćupriju kraj škole, u gradskoj bašči, u nekojim privatnim kućama i u časničkoj bašči u logoru. Mnogo kamenje iz srednjega vijeka posvjedočuje, da je Rogatica i u to vrijeme postojala kao kolonija. Tako imade prelijep kamen sa sarkofaga s dobro uščuvanim natpisom iz srednjega vijeka. Taj komad uzidan je u zid istočnopravoslavne crkve. Na groblju uz selo Lagjevina, 5 km od Rogatice, naići ćeš na ogromne nadgrobne kamenove s natpisima, što ti nefaljeno zbore i govove, kolika su vlastela u srednjem vijeku, u predosmanlijsko doba, ovuda živjela i pomirala. Osmaniijsko doba ostavilo nam je spomenika već iz 15. vijeka, okle potječu obje male ćuprijice preko Rakitnice. Stil tijeh ćuprijica sasvijem je nalik na stil višegradske ćuprije, koju je gradio g. 1577. Mehmed paša Sokolović. Tursko ime gradu jeste Čelebipazar. U Rogatici živu većim dijelom muhamedovci, pravoslavnih imade sasvijem malo. Rogatićani su veoma gostoprimni ljudi, vesele se ako tko posjeti njihovo mjesto i pohvali njihov napredak. Posjeta antropologa i arheologa g. 1894. i 1895. još im je u živoj pameti, ko što će se i učeni posjetnici uvijek rado sjećati ljubežljivosti i prijaznosti rogatičkog gragjanstva.
Rogatica je na glasu ko pobožno mjesto. Mnoge božje sluge i ugodnici, mnogi vjerski uglednici potječu iz Rogatice. Hadži Muhamed ef., rahmetli šeihulIslam carigradski, bijaše rodom iz Rogatice. I danas imade u Bosni mnogo odličnih sinova u javnim zvanjima vjerskim i državnim, koji se rodiše u Rogatici. U rogatičkom kraju svijet se marljivo bavi narodnom domaćom industrijom. Osobito su na glasu tkanine, bez i vuneni ćilimovi, ne toliko zbog posebnih šara, koliko što su trajni. Streke su većinom crvene, plave, crne, bijele, katkad žute. Po nekojim muhamedovskim, a i pravoslavnim kućama, naročito u Godomilju, Glasincu i Sokoloviću izragjuju još ćilimove u šarnim kariranim uzorcima. Mimo ovu domaću industriju važno je u Rogatici još učinjanje kože za opanke (tabakluk) i pravljenje opanaka. Konji i rogato blago jesu glavnim predmetom trgovine. U najnovije doba trglo je najviše u napredak govedarstvo i konjarstvo. U poljoprivrednom gospodarstvu gaje se naročito pašnjaci, žita i krumpir, koji je u cijelom kotaru upravo na glasu. Naravno, te ko u svakojoj gospodarstvenoj grani, podupire vlada i u ovoj kulturi gospodare
izdašno, a uspjeh je sve to bolji, otkako se je domaći svijet priučio racijonalnijem poljskom orugju i obragjivanju. Tko je lovac naći će u rogatičkom kraju prave gospodske lovine. Imade onuda megjeda, veprova, srna, vukova, lisica, jazavaca, vidra, kuna, divljijeh koza (na dva mjesta u kotaru), te na pretek ptičje divljači i grabilica. Pošto nam preostađe vremena, ajde, rekoh, da zagledamo malko prijatnu okolinu rogatičku. Lijepo je išetati se na konju nakon zdrava ručka k ćupriji na riječici Prači. Kraj Muftijine džamije račva se cesta na istok Višegradu i južno u Goražde. Još pred okupaciju, te i nešto nakon okupacije, bijaše tuda glavna poštovna sveza iz Sarajeva preko Rogatice u Plevlje, danaske megjutim udario je promet u Plevlje iz Sarajeva preko Goražda. Cesta Rogatica—Jabuka, što se prisastavlja s onom gore napomenutom cestom, upravo je remek gragjevina, a probila se onuda godine 1880.—1883. Prije je bila ondje ko prtina ili nogostup, kuda je za osmanlijskog doba prolazila pošta. Cesta se vije kotlinom dva sata puta, dok zaokrene — as njome i voda Rakitnica — u uzak klanac. Tu je obuhvate silne pećine s desne i s lijeve, tek ove pećine nijesu gole, već ih obraslo grmlje i šikara. Te su pećine u velike nalik na stare razvaline, a iz mnogijeh duplja izlijeću golubovi, uplašeni lupom kola i glasnim razgovorom. Mnogi lešinar vije se visoko nad našim glavama. Nakon 2 km vožnje izigješ iz toga klanca, a pred tobom svane „Gnjila", preko koje vodi cesta u Jabuku, odnosno Goražde. Tu se odvaja cesta od vode Rakitnice (koja je onuda kroz živu lit prokopala put u Praču), pak se penje pomalo. Priroda se prikazuje svaki čas u drugoj slici, dok se kod 8 km ne dogodiš na najvišoj tački toga porasta. Šta Alpi?! Pred tobom se eto prosu najraskošnija draž, što ga može da stvori živopisna priroda. Dolje pod nogama izvija se i pjeni uz strašne pećine Prača, a iz korita joj dižu se orijaške kocke ljuta kamena. Voda se ruši divljim i naglim padom. Zrak ispunjava bijesni šum .... a kroz taj šum hvata ti oko u zapadu preko Drine Vijogorplaninu. Tamo preko obale, a pred nama eno Gnjile, što se razavila kao silno krilo, a mjesto perja
obraslo gustom šumom, što je gdjegdje ko plješiva, pak vidiš krilu gole kosti, kamen goli. I ako je teško proći ovu goru, ipak su ljudske ruke i onuda put iskrčile, cesta ko bijela crta vijuga se uz nju. Kod 12 km spustila se je naša cesta do vode. Tu je Prača i dvije ćuprijice, što vode preko nje. Jedna je nova, a druga stara i prastara, toliko je trošna i ruševna. Čudna ta gragjevina sasvijem je od drveta. Izvedena je sasvijem originalno, a taj gragjevni sklop zadiviće te još više, ako uvažiš, da je ćuprija dosta visoko nad vodom. Uz ćupriju imade mala kavana, baš ko smišljena i za one,
koji moraju da putuju i za one, kojima se hoće putovanja. Tek svud je poći, a kući je doći. I tako valja i nama da se oprostimo sa malom kavanom, starom ćuprijom, Pračom i Rogaticom. Jedino što ostaje to je uspomena o silnoj prirodi i uvjerenje, da je put istom onda lijep i ugodan, i sve što vidiš vrijedno, da se u slatkom sjećanju održi, kad ti sve to začinja iskustvo, da si u putu zborio i družio se s dobrijem ljudima. Jer samo dobri ljudi oživljuju mrtvu i nijemu prirodu, ko duša mrtvu ilovaču — Adama.
Autor(i): G.PL.B.
Publikacija: NADA
Datum izdavanja: 01/04/1896
INFOBIRO arhivski materijal broj: 403641
Datum dodavanja u arhivu: 26/12/2007
