Nova medresa u Rogatici

Nova medresa u Rogatici.

Bošnjak, 21.3.1901, broj 12

U Rogatici je bila stara medresa, koja ne samo da nije odgovarala propisima higijene, nego je poput mnogih naših medresa u Bosni, sasvim zapuštena. Nastojanjem čestitog i odlučnog kadije rogatičkog Muhamedi Nedžati ef. Bulbulovića, skupilo se za kratko vrijeme oko 6000 krunu, za gradnju te medrese, te se je ista skoro dovr­šila i predala svojoj svrhi. Nama je na ovom mjestu pofaliti neumoran rad i čvrstu volju spomenutog gospodina kot. upravitelja dra Feifalika u B. Petrovcu, kao i Muhamedi Nadžati ef. Bulbulovići, koji neprestano i svim silama rade, da našem narodu koriste. Neka ih Svemogući za to nagradi. Po ovom bi se primjeru imala i druga naša mjesta ravnati. Mi vidimo iz ovog jasno, da narod naš ne snuje da tugji postane rob, da ima smisla i da hoće doprinositi žrtava za svoju bolju budućnost i za unaprijegjenje prosvjete i napretka. Ali narod neuk i uenaobražen naravno da mora dobiti pobude sa strane. Za to bi trebalo, da i po drugim našim mjestima ljudi nastoje, nežaleči dakako truda, protumačiti narodu, šta mu je potrebno, pa da djelom i riječju nastoje oduševiti ga za neko korisno poduzeće. U nas je ona nesretna istina, da mi, čim se makar i malo naoružamo znanjem, izbjegavamo društvo svojih zemljaka, koji neimaju toga znanja. To je sasvim pogrješno i ne bi smjelo tako biti. Nasuprot bi mi trebali da budemo učitelji svoga naroda. Ali mi tog ne činimo. Naravno da će narod onda zazirati od nas i ako bi smo mu htjeli u kojem slučaju nešto kazati - neće nas slušati. Dakle pri kom je krivnja? da li pri prva­cima ili pri masi našeg naroda!? Odgovor je vrlo lahak!
Na drugom mjestu našeg današnjeg broja donosimo “javnu zahvalu”, iz koje se vidi, da se je u kasabi Rogatici sagradila jedna nova medresa. Poznato je da je kasaba Rogatica od vajkada imala tu sreću, da pred svjema kasabama i varošima naša mile domovine prednjači u tome, što se tamo rodilo i odgajalo veliki broj alima i šeriatskih sudija, koji su širom nam mile domovine vršili kadinske dužnosti. U Rogatici se rodio i odgojio i onaj glasoviti učenjak Muhamedi-Refik ef. Hadžiabdić, koji je u svoje vrijeme postao Šejh ul Islamom. Ko još nije čuo, za bivšeg glasovitog muftiju dobrotvora merhum  Hadži Ahmed ef. Škaljića, koji je zbog svog visokog znanja, vrlo darežljive svoje ruke i nadasve milostivog svog srca bio steko neograničene simpatije svakoga, ko je maker za njegova dobročinstva čuo, bez razlike vjere i staleža. Napokon Rogatica je rodno mjesto i današnjeg načelnika glavnog grada Sarajeva i umirovljenog vrhovnog šeriatskog sudije, veleučenog gosp. H. Nezir ef. Škaljića, kao sadašnjeg I. vrhovnog šeriatskog sudije veleučenog gosp. Hadži Nuruddin ef. Hafizovića i nekoliko šeritskih sudija, koji po raznim mjestima naše domovine vrše kadinska zvanja. Može se reći da je stanovnicima kasabe Rogatice u krvi prirogjena hlepnja za naukom, a tome se dakako mora svaki Musliman upravo diviti. U Rogatici je do pred kratko vrijeme postojala jedna stara medresa, koja nije imala nikakve vakufe i prihode, ali u njoj je gore spomenutu  i neprežaljivi muftija merhum Hadži Ahmed ef. Škaljić sasvim besplatno ders kazivao, a osjetu toga i svoje siromašnije talibe o svom trošku izdržavao. Nakon smrti merhum H. mufti-efendije  je  u rečenoj medresi muderisku službu preuzeo merhunov sin Hadži Muhamed ef. Škaljić, gdje je po primjeru svoga neprežaljenog oca besplatno muderisku službu vršio a i talibe potpomagao. U vršenju muderiske službe je rečenog Hadži Muhamed ef. izdašno potpomagao i tamošnji kadiatski sudija vrlo zaslužni i od tamošnjeg stanovništva obljubljeni g. Muhamedi Nedžati ef. Bulbulović. No zubom vremena je stara medresa došla u takvo stanje, da je bilo gotovo nemoguće da u istoj talibi više stanuju. Videći ovako trošno stanje rečene medrese, potaknu velezaslužni šeriatski sudija g. Muhamedi Nedžati ef. Bulbulović miso, da bi bilo dobro pokušati sabrati dobrovoljnih priloga, da se mjesto stare sagradi jedna nova medresa. Ova plemenita misao rečenog dobrotvora naigje na  tako oduševljenje, da se u času i u krugu gdje je ista otkrivena upisalo u tu svrhu oko 2800 kruna. Videći ovakvo oduševljene rogatičkih gragjana, rečeni dobrotvor Muhamedi Nedžati ef. vruće lati posla te u prvom redu sastavi odbor, koji će se brinuti za sakupljanje priloga i za gradnju medrese.U odbor su stupila slijedeća gospoda: Muhamedi Nedžati ef. Bulbulović šeriatski sudija, Hadži Ahmed beg Bukvica gradonačelnik, Hadži Muhamed ef. Škaljić muderis, Mulla  ef. Muftić mualim i hatib, Muhamed beg Pašić posjednik, Mujaga Jesenković posjednik i trgovac i Jakub aga Škaljić trgovac. Ovom odboru nije se trebalo dugo moriti, a da sakupi potrebnu svotu novca za izvedenje ovako plemenite namisli, jer čim se pronio glas da se u tu svrhu otvorio ianetefler odmah je i bogat i siromašan, stanovao on u kasabi ili u selu, pohrlio da u tako korisnu svrhu doprinese svoj darak, a što je još najpopularnije i lijep broj hanuma je u tu svrhu žrtvovale lijepe svotice novca, na čemu i mi s naše strane budi izrečena fala. U ovakve plemenite svrhe su pohitjeli da svoj dio doprinesu i oni dobrotvori, koji su istina rodom iz Rogatice, a koji već odavno stanuju u Sarajevu, a to su veleučeni i visokopoštovani  naš gradonačelnik g. Hadži. Nezir ef. Škaljić, vrhovni šeriatski sudija, g. Hadži Nuruddin ef. Hafizović i politički pristav g. Asim  ef. Škaljić, koji su darovali lijepe svote novca i stijem iskazali da svoje rodno mijesto ljube i za njegovim napredkom teže.Tako isto je u ovu plemenitu svrhu darovao lijepu svotu novca i čuveni dobrotvor  g. Ibrahim ef. Rašidkadić veleposjednik iz Goražda na čemu je stekao zafalnost rogatičkog elbi-Islama. Odbor videći ovoliko oduševljenje Muslimana, nije ni časa počasio, nego je odmah poduzeo korake da se gradnja što prije izvede. Najprija je ta želja saopćena vrlo obljubljenom i za narodnu prosvjetu odveć zauzetnom kotarskom predstojniku poglavitim gosp. Pl. Draganiću, koji je zamoljen, da kod visoke zemaljske vlade posreduje da se dozvoli besplatno siječenje potrebite japije u državnoj šumi, na što se je poglaviti gospodin sa najvećom pripravnošću toj molbi odazvao, te odboru izjavio da ga osobito veseli, što vidi da se mjesni Muslimani tako vruće zauzimaju za unaprijegjenjem prosvjete. Za vrlo kratko vrijeme je stigla od visoke zemaljske vlade besplatna dozvola, a megju tijem je odbor o nakani izvjestio i visoko vakufsko ravnateljstvo za Bosnu i Hercegovinu, koja je takogjer u ovu svrhu darovala lijepu svotu od 600 K. Iza toga je odmah radnja započeta, te se je pred prošli ramazan I svršila. Nova je medresa vrlo lijepo izragjena i sastoji se od 10 vrlo lijepih prostornih soba za stanovanje taliba, jedne dershane i ostalih nusgrednih prostorija sa dvorištem. Pod medresom su sa istočne strane vrlo lijepa i prostrana 4 dućana, koja već sad nose vrlo lijepe kirije. Kad je medresa bila dovršena, onda je priregjeno svečano otvaranje iste, koje je 15-tu noć šabani-šerifa sa velikim sjajem izvršeno. Nekoliko darežljivim otačbenika u Rogatici  darovalo je po neku svotu novca u svrhu priregjenja večere, koja se je dala pri otvaranju nove medrese. Večera se priredila za preko 100 pozvanih gostiju, megju kojima bijahu na prvom  mjestu poglaviti i uopće obljubljeni kotarski prestojnik pl. Draganić, mjesni vojni zapovjednik major g. Bodanski, upravitelj suda, sudbeni pristav g. Kunstovny i još drugih odličnika. Nova medresa biješe te večeri iskićena samnogobrojnim fenjerima i lampionima, te je krasno bila urešena. Na odregjeno vrijeme skupiše se pozvani gosti, te posjedoše odmah za gotove sofre. Kad se je večera svršila izgovorio je poglaviti g. kot. prestojnik vrlo krasnu i jezgrovitu besjedu, u kojoj je naglasio, da ga  osobito veseli, što muslimanski stanovnici grada Rogatice, koja je od vajkada na glasu kao gnijezdo učenih ljudi, ovako lijepo i stvarno  zasvjedočavaju, da i oni ljube prosvjetu i napredak islamske nauke, napomenuvši da za ovo djelo najviše fala ide neumornom i za narodnu dobrobit požrtvovanom gosp. Muhamedi Nedžati ef. Bulbulović šeriatskom sudiji, te mu se na ovakvom sjajnom uspjehu i od srca zafaljuje i isto mu čestita. Iza ovog uze riječ spomenuti šeriatski sudija, te se poglavitom  gosp. kotarskom prestojniku srdačno zafali na ovako laskavim riječima i srdačnoj čestitki, naglasivši, da za ovo plemenito djelo nije u prvom redu njegova zasluga nego je to zasluga požrtvovanih darovatelja, koji su prilozima sasvim požrtvovano i oduševljeno  pritekli u pomoć, a da nije ovog bilo, svako nastojanje bi bilo uzaludno. Iza ovog je uzeo riječ podgradonačelnik ( budući je gradonačelnik zbog bolesti bio odsutan) g. Hadži Hasib beg Tanković, te se u ime svega elhi-Islama grada i kotare rogatičkog zafalio svjema onima, koji su bud kako doprinjeli, da se ova nova medresa ovako krasno i sasvim brzo podigne. Govornik se u svom govoru najsrdačnije zafalio visokoj zemaljskoj vladi i visokom vakufskom ravnateljstvu na pruženoj izdašnoj  potpori kao i poglavitom gosp. prestojniku na njegovom vrućem zauzimanju i nastojanju da se gradnja što prije i što  ljepše izvede. Iza toga je proučen Mevludi-šerif i tako je nova medresa svojoj svrsi predana.

Budući da novosagragjena medresa nema nikakvih prihodnih sredstava, to se je nastojanjem velezaslužnog kadije i predsjednika kotarskog vakufskog povjereništva i tome doskočilo. Naime sadašnji muderis  veleštovani Hadži Muhamed ef. Škaljić po primjeru svog oca merhum Hadži mufti efendije, dragovoljno pristao,  da će sasvim besplatno muderisku službu obavljati, na to je kot. vakufsko povjerenstvo u sporazumu sa drugim odličnim Muslimanima odlučilo, da za vrijeme od 5 godina svu kiriju od ona 4 dućana što su sagragjena pod medresom kao i sve što se ubere kroz 5 godina od sakupljenih kurbanskih koža, ulaže sad za sad u koji novčani zavod te i kamata od svega toga, da se uračunaju u taj fond. Nakon 5 godina, polovica prihoda od kirija i kurbanskih koža opet će se ulagati u taj fond, doćim druga polovica će se moći upotrebljavati za nagradu muderisu i potrebite popravke u medrese i dućana. Na taj način sakupljeni fond će moći kot. vakufsko povjerenstvo u sporazumu sa odličnicima uložiti i u nepokretnosti, ako bi se vidjelo, da će isto nositi veću korist. Eto marljivim radom i nastojanjem požrtvovanih rodoljuba , Rogatica ne samo što dobi vrlo krasnu medresu, koja je kasabi pravi ures, a tamošnjim Muslimanima dika i nada, nego se nagje puta i načina, da se istoj medresi osigura i njen opstanak, da joj se uspostavi capital, koji će je moći u svakom slučaju izdržavati. Zaista ovim djelom su tamošnji šeriatski sudija gosp. Muhamedi Nedžati ef. Bulbulović i gradonačelnik Hadži Ahmed beg Bukvica kao i svi odbornici i darovatelji stekli velike zasluge i njihova će imena ostati duboko usagjena u srcima zafalnih rogatičkih Muslimana. I mi s naše strane im se srdačno zafaljujemo i kličući im živjeli! Želimo da se i drugi naši rodoljubi i bogataši u ove požrtvovane dobrotvore ugledaju.

Željeznička stanica Dub

 .

Stajalište Dub je bila ukrsnica sa dva kolosjeka. Nalazila sa lijeve strane rijeke Prače na 389,6.metara n.v., u km 78, 00 od Sarajeva duboko u kanjonu rijeke Prače. Zadnja je stanica prije Ustiprače iz pravca Sarajeva. Za navedenu stanicu nije postajao nikakav drumski put, osim pješačkih staza kojima su se ljudi pod teretom pentrali uz ove vrleti prema svojim selima koja su se nalazila iznad kanjona rijeke. U blizini stanice nalazio se kamenolom koji je vjerovatno eksploatisala željeznica za svoje potrebe. Nedaleko od kamenoloma sada je izgrađena mašinska zgrada MHE "Dub". Brana ovog objekta nalazi se na Sastavcima ispod sela Izgumanje kod Mesića. Odatle će se voda Prače i Rakitnice transportuju tunelom dužine 2.300 metara i zatvorenim betonskim kanalom dužine 2.700 metara kroz kanjon do mašinske zgrade u Dubu.

Novi hajrat u Šetićima (kotar Rogatica).

Novi hajrat u Šetićima (kotar Rogatica).

Bošnjak - 1905

Pred kratko vrijeme otvorena je lijepa dža­mija, a uz nju i mekjtebi ibtidaija u selu Šetići kotaru rogatičkom. Hajrat-sahibija i dobrotvor ovog velevažnog uregjenja jest gosp. Derviš beg Šetić rodom iz istog mjesta. Ovaj rodoljub - kako nas prijatelj obavješćuje - dao je na svoj vlastiti trošak sagraditi ovaj u ovom mjestu veoma nužni vjerski hram, a uz njeg i hram prosvjete, u kome će se sitna dječica moći podučavati i upućivati u prve temeljne nauke uzvišenog Islama. Koliko je taj čovjek, taj vrli rodoljub zadužio žitelje toga mjesta, a onda i cijele okolice, to se neda ni opisati, a korist, koja je tim Muslima­nima pružena neocjenive je vrijednosti. Osobito je vrlo zanimivo, da se je hajrat-sahibija po­brinuo i za žensku djecu te je i u tu svrhu od­redio jednu posebnu sobu u mekjtebi ibtiđaiji za naučavanje ženske djece.

Nu ovaj vrli rodoljub ne samo da je žrt­vovao lijepu svotu novaca (preko 6000 kruna) dok je sagradio džamiju i mekteb. nego se je pobrinuo da osigura i potrebiti godišnji dohodak za izdržavanje imama, muallima i mujezina. Za muallima u mektebi ibtiđaiji, koji će podučavati djecu obojega spola postavljen je jedan svršeni pitomac darul-mualimina, koji je već svoju službu otpočeo vršiti.

Zaista se ne može dosta nahvaliti ovo ple­menito i pobožno poduzeće ovog islamskog rodo­ljuba, koji je i novca i truda dosta uložio, da svom narodu dadne ono, što od njeg vjera i svijest traži. Osobito je krasna zamisao mekjtebi ibtidaija, koja je nami danas nužnija, nego išto drugo: bez valjanih mekjteba ne možemo biti ni dobri Muslimani. S tog su mektebi vrlo važna činjenica za održavanje našeg islamskog značaja i biljega, pa bi danas trebalo više nastojati oko podizanja mekjteba, nego li i samih džamija. Kad imadnemo dosta mekteba, naših vjerskih odgojilišta, onda ćemo biti upućeni dobro u uzvišene propise Islama, znaćemo, šta moramo kao Musli­mani činiti - i onda kao dobro vjerski uzgojeni Muslimani htjeti ćemo a i moći ćemo podizati hramove vjere, džamije, u kojima ćemo ibadet činiti po onom, što smo prije u mekjtebu naučili. Bez temeljnog poznavanja Islama bez nužne prednaobrazbe vjerske, zalud su nam i najljepše dža­mije, pa nmkar bile kao one u Hindistanu.

Nu svakako je ljepše, ako materijalne okol­nosti dopušćaju, podignuti oboje zajedno, da se uz vjerski hram podigne i hram prosvjete kao što je to evo u ovom slučaja vrli rodoljub Derviš beg učinio.

Ovaj hajrat spomenutog rodoljuba više vri­jedi, nego da je ne znam kako drugo plemenito djelo učinio. Mi poznajemo dobro rogatički kotar; u ovom kotaru može čovjek po šest sabata uzduž i poprijeko ići, a da nigdje ne nabasa na kakvu džamiju ili mekjteb, a ipak u tim krajevima dosta muslimanskog naroda živi. Naravno da su ti krajevi i veoma zapušteni te se u mnogim selima ljudi samo po imanju razlikuju od drugih. To je zaista žalosno i to stO put žalosno. S tog jedan vaki hajrat-sahibija u ovim mjestima zaslužuje na ovaj način upravo največe priznanje i zahvalnost, od ljudi, a veliki edžr od Svemogučeg Stvoritelja svijeta, jer time izvuče on dosta hiljada muslimanskih duša iz džehaleta i od posvemašnje propasti.

Istaknuti treba ovom prilikom, da bi veoma i uprav neophodno nužno bilo, da se u rogatičkom kotaru bilo ma na koji način podigne još po jedna mektebi ibtidaija u D. Prači u Sočicama, na Glasincu, Košutici i po drugim mjestima, kuda se nižu brojna i dosta velika islamska sela jedno do drugoga, a nigdje nikakve uredbe, te čovjeka neka tuga i žalost spopane gledajući kako sitna islamska dječica u džehaletu tonu ne znajući ni najpotrebnijih stvari. U svim ovim selima ima dosta bogatih seljaka, pa bi i oni prinijeli svoj kurban u ovu svrhu; treba poti­canja, treba rada, pa bi sve cvalo.

Ako bi ko htio da se uvjeri o prijekoj po­trebi mektebi-ibtidaija u ovim mjestima, taj neka ode samo do u D. Praču, pa će tamo vidjeti tako žalostan prizor da bi mu srce proplakalo pa bilo neznam kako tvrdo. D. Prača je dosta veliko selo, koje više sliči kakvoj kasabici, i u kome osjem mnogo okolnih islamskih sela prebiva lijep broj muslimanskih stanovnika. Nu usprkos toga svega u tome mjestu neima ni jednog niti sibjan mekteba u kome bi se islamska mladež podučavala u islamskim temelj­nim znanostima. Doduše u tamošnjoj narodnoj osnovnoj školi postavljen je jedan "hodža" u za podučavanje islamske dječice u vjerskim propisima, ali na žalost taj "hodža“ usprkos svog višego­dišnjeg „službovanja“ i usprkos svoga razmetanja o dubokom znauju, do danas pokaza vrlo slabi uspjeh u podučavanju vjeronauke u školi, nego mu većina taliba ostaju sveudilj oni isti džahili kakvi su i pri nastupu u školu bili.

Pa kad je ovako u D. Prači gdje eto ima bar nuzgredno mjesto, gdje bi se djeca podučavala u vjerskim propisima, ja kako je onda po drugim gore opisanim mjestima rogatičkog kotara?!?...

Kako u rogatičkom kotaru, tako i u ostalim mjestima naše domovine, osobito je u Hercego­vini svijet u vjerskom pogledu silno zapušten:

nema dovoljnih mekjteba. Narod sam sve kad bi i bio materijalno opskrbljen, ne umije, a s nadležne strane nikakve upute. — Trebalo bi uzeti kartu u ruku pa razgledati dobro mjesta u kojim Muslimani obitavaju, potražiti u statis­tici broj mekjteba i sravniti ih s brojem i po­trebom pučanstva pa onda gjipiti sa šilteta i prošetati se tim islamskim krajevima pa narodu lijepim savjetom, a bome često i potporom u pomoći biti. Zaista za ovakove stvari spada naš rijaset pod veliku odgovornost pred Bogom i licem naroda.

Želeći, da hajrat-sabiji g. Derviš begu Šetiću Svemogući Bog nagradi njegovo djelo, nadamo se, da ovaj primjer ne će osamljen ostati, negoda će se naći još ovakovih vrijednih rodoljuba, koji će uvijek kao sjajne zvijezde megju nama sjati.